Pokraj vlastite kuće Stevan Graovac živi u čardaku, ni na nebu, ni na zemlji, protiv svoje volje i protiv volje onih koji bi mu pomogli. Jedan od onih koji bez rezultata brinu o Stevanovoj sudbini je i predsjednik ogranka Samostalne srpske demokratske stranke iz Benkovca, Željko Bajalica:
„Čovjek živi na stablu. Vrlo rijetko, kada su bile strašne zime, komšije mu dozvole da prespava kod njih, ili u kući, ili u pojati.“
Sam Stevan Graovac, kojemu je obitelj, kako kaže, po svijetu, za sebe će reći:
„Spavam ko međed.“
Ali živeći među krošnjama, pjeva ko ptica, jednu te istu pjesmu:
„Ja bih želio da živim u mojoj kući.“
Graovcu na putu povratka u njegovu kuću stoji useljenik iz Bosne i Hercegovine, Borislav Blažević, koji s obitelji živi u njoj. Sa slučajem je dobro upoznata voditeljica Ureda za izbjeglice, prognanike i povratnike u Zadru, Sandra Kaurloto:
„Gospodin Blažević sa svojom obitelji još uvijek koristi tu kuću, iako je Ministarstvo mora, Uprava za prognanike, povratnike i izbjeglice učinila sve da ga stambeno zbrine. Dodijeljena mu je parcela državnog zemljišta i građevinski materijal potreban za gradnju kuće. Gradnja te kuće je išla nešto sporije nego bi trebalo. U posljednje vrijeme su istekli svi njegovi rokovi koje je prema zakonu imao, te je Uprava za prognanike podigla tužbu na Općinskom sudu u Benkovcu za iseljenje tog korisnika.“
Stevan Graovac:
„Ali on neće da uzme stan, on hoće moju kuću. U tome je stvar. To je sasvim jednostavno. Njemu je kuću napravila država Republika Hrvatska, a on jednostavno neće da izađe. Ja sada moram živjeti od socijalne skrbi, a mogao bih da plaćam porez državi, društvene obaveze i da budem ugledan poljoprivrednik, kao što i jesam, da plaćam obaveze prema Republici Hrvatskoj.“
Borislav Blažević ne istupa javno, a njegove postupke nam je komentirao predsjednik Zajednice udruga naseljenih Hrvata, Tomo Aračić:
„Gospodin Blažević je dobio donaciju u građevinskom materijalu i građevinski teren i sagradio svoj objekt. Naravno da nije za podržavati nikoga ko će i dalje zadržavati tuđu imovinu. I za naseljenike je bolje da bude u svojoj kući, nego u tuđoj. U dosta mjesta uvijek ostanu dva-tri slučaja gdje ljudi zatežu.“
Graovac kaže da mu mnogi pomažu, a zadovoljan je i sa državom:
„Meni svi izađu u susret, ali on neće da mi izađe iz kuće. To je ona bolna tačka.“
Pomažu Graovcu mnogi, ali nema one najveće pomoći, kaže Željko Bajalica:
„Najbolje bi se pomoglo gospodinu Graovcu kada bi mu kroz institucije sistema bilo omogućeno da uđe u svoju kuću, da živi u svojoj kući. To bi onda bilo ono pravo.“
Graovac se uzda u takozvanu četvrtu vlast - medije - pa je njegova priča stigla i do britanskog Sunday Telegrapha:
„Ja sam preko medija govorio širom svijeta da nemam gdje gaće oprati.“
Graovac je jedini povratnik na zadarskom području koji živi u zraku, ali ima ih koji spavaju i kod prijatelja i rodbine, ali su, kao i on, u zrakopraznom prostoru - imaju kuće u koje ne mogu. Sandra Kaurloto:
„Ti se slučajevi sve brže rješavaju. Imali smo nedavno jednu ovrhu u jednom susjednom mjestu. Sada je u toku još jedna ovršna presuda. Znači da to ide.“
Ipak, uz Graovca, još 14 obitelji se ne mogu vratiti u svoje zauzete kuće, unatoč svim odlukama i proklamacijama. I oni na sudu čekaju. Je li bi se mogla ova pitanja rješavati brže? Pitali smo osobu koja razumije funkcioniranje hrvatskih sudova. Bivša ministrica pravosuđa, Ingrid Antičević – Marinović, koja je i sama iz Zadra:
„Mogli bi ovi slučajevi, koji izazivaju jednu sablazan i pozornost, uz malo više volje, biti riješeni.“
Premda živi visoko na stablu, Stevan Graovac još jednom ponizno - sa zemlje - objašnjava svoju situaciju onima koji mu sudbinu drže u svojim ladicama:
„Ne tražim ja niti jedna panj tuđi, nego samo da uđem u moju kuću. Tamo imam vodu i napravio sam sve što treba za čovjeka. Sada nemam vode da operem gaće i čarape. Nemam. Samo da živim u svojoj kući, da odgajam kokoši i prase. Sve sam napravio u svome životu. Dajte to riješite da mi dođete da se počastimo, da živim kao normalni ljudi, a ne ovako.“
„Čovjek živi na stablu. Vrlo rijetko, kada su bile strašne zime, komšije mu dozvole da prespava kod njih, ili u kući, ili u pojati.“
Sam Stevan Graovac, kojemu je obitelj, kako kaže, po svijetu, za sebe će reći:
„Spavam ko međed.“
Ali živeći među krošnjama, pjeva ko ptica, jednu te istu pjesmu:
„Ja bih želio da živim u mojoj kući.“
Graovcu na putu povratka u njegovu kuću stoji useljenik iz Bosne i Hercegovine, Borislav Blažević, koji s obitelji živi u njoj. Sa slučajem je dobro upoznata voditeljica Ureda za izbjeglice, prognanike i povratnike u Zadru, Sandra Kaurloto:
„Gospodin Blažević sa svojom obitelji još uvijek koristi tu kuću, iako je Ministarstvo mora, Uprava za prognanike, povratnike i izbjeglice učinila sve da ga stambeno zbrine. Dodijeljena mu je parcela državnog zemljišta i građevinski materijal potreban za gradnju kuće. Gradnja te kuće je išla nešto sporije nego bi trebalo. U posljednje vrijeme su istekli svi njegovi rokovi koje je prema zakonu imao, te je Uprava za prognanike podigla tužbu na Općinskom sudu u Benkovcu za iseljenje tog korisnika.“
Stevan Graovac:
„Ali on neće da uzme stan, on hoće moju kuću. U tome je stvar. To je sasvim jednostavno. Njemu je kuću napravila država Republika Hrvatska, a on jednostavno neće da izađe. Ja sada moram živjeti od socijalne skrbi, a mogao bih da plaćam porez državi, društvene obaveze i da budem ugledan poljoprivrednik, kao što i jesam, da plaćam obaveze prema Republici Hrvatskoj.“
Borislav Blažević ne istupa javno, a njegove postupke nam je komentirao predsjednik Zajednice udruga naseljenih Hrvata, Tomo Aračić:
„Gospodin Blažević je dobio donaciju u građevinskom materijalu i građevinski teren i sagradio svoj objekt. Naravno da nije za podržavati nikoga ko će i dalje zadržavati tuđu imovinu. I za naseljenike je bolje da bude u svojoj kući, nego u tuđoj. U dosta mjesta uvijek ostanu dva-tri slučaja gdje ljudi zatežu.“
Graovac kaže da mu mnogi pomažu, a zadovoljan je i sa državom:
„Meni svi izađu u susret, ali on neće da mi izađe iz kuće. To je ona bolna tačka.“
Pomažu Graovcu mnogi, ali nema one najveće pomoći, kaže Željko Bajalica:
„Najbolje bi se pomoglo gospodinu Graovcu kada bi mu kroz institucije sistema bilo omogućeno da uđe u svoju kuću, da živi u svojoj kući. To bi onda bilo ono pravo.“
Graovac se uzda u takozvanu četvrtu vlast - medije - pa je njegova priča stigla i do britanskog Sunday Telegrapha:
„Ja sam preko medija govorio širom svijeta da nemam gdje gaće oprati.“
Graovac je jedini povratnik na zadarskom području koji živi u zraku, ali ima ih koji spavaju i kod prijatelja i rodbine, ali su, kao i on, u zrakopraznom prostoru - imaju kuće u koje ne mogu. Sandra Kaurloto:
„Ti se slučajevi sve brže rješavaju. Imali smo nedavno jednu ovrhu u jednom susjednom mjestu. Sada je u toku još jedna ovršna presuda. Znači da to ide.“
Ipak, uz Graovca, još 14 obitelji se ne mogu vratiti u svoje zauzete kuće, unatoč svim odlukama i proklamacijama. I oni na sudu čekaju. Je li bi se mogla ova pitanja rješavati brže? Pitali smo osobu koja razumije funkcioniranje hrvatskih sudova. Bivša ministrica pravosuđa, Ingrid Antičević – Marinović, koja je i sama iz Zadra:
„Mogli bi ovi slučajevi, koji izazivaju jednu sablazan i pozornost, uz malo više volje, biti riješeni.“
Premda živi visoko na stablu, Stevan Graovac još jednom ponizno - sa zemlje - objašnjava svoju situaciju onima koji mu sudbinu drže u svojim ladicama:
„Ne tražim ja niti jedna panj tuđi, nego samo da uđem u moju kuću. Tamo imam vodu i napravio sam sve što treba za čovjeka. Sada nemam vode da operem gaće i čarape. Nemam. Samo da živim u svojoj kući, da odgajam kokoši i prase. Sve sam napravio u svome životu. Dajte to riješite da mi dođete da se počastimo, da živim kao normalni ljudi, a ne ovako.“