Davno je rečeno da nijedno društvo ne može postati istinski demokratsko ukoliko se jedna njegova polovina neprestano ušutkava. No u BiH, zemlji najpoznatijoj po apsurdima, marginalna uloga žena u politici već godinama se smatra prirodnim slijedom događaja.
Političke partije i ovoga puta svjesno su načinom konstituisanja vlasti prekršile odredbe Zakona o ravnopravnosti spolova, prema kojem 30 posto žena treba da bude u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti. U Vijeću ministara nema nijedne ministrice, a u Parlamentu od 42 poslanička mjesta samo je 6 pripalo ženama, upozorila je zastupnica Azra Hadžiahmetović:
„Ponekad zastanemo šta bi npr. se dogodilo s Uredom visokog predstavnika, na koji bi način reagovao, recimo, da su se kršile odredbe nekog drugog zakona. Zašto? Mi već od 2003. godine praktično nemamo provedbene akte za primjenu nekog zakona, pa je li neko možda odgovoran za to? Pa neka se u ovoj državi jednom počne zaista raditi da svako onaj ko prima platu za određeni posao nosi i odgovornost za učinjeno, propušteno da učini ili pogrešno učinjeno.“
Besima Borić, članica jedne od sekcija Pakta stabilnosti za jugoistočnu Evropu:
„Vrlo se neozbiljno poslanici državni odnose prema tome. Donesu zakon, a onda jednostavno mu se smiju i nemaju namjeru da ga implementiraju jer ga ne smatraju važnim. To samo pokazuje u kakvoj se jadnoj situaciji nalazi ova država na putu ka evropskim integracijama, jer i ravnopravnost spolova i povećano učešće žena je također uvjet za brži ulazak u Evropsku uniju.“
Kada je 2003. usvojen Zakon o ravnopravnosti spolova, a potom formirana i agencija na državnom nivou sa zadaćom da obezbijedi njegovu provedbu, BiH je upisala još jedan plus među ispunjenim uslovima na evropskom putu. Da je Zakon bio puka formalnost pokazaće se nedugo zatim prilikom imenovanja članova Centralne izborne komisije BiH, u kojoj je od 6 članova samo jedna žena.
Branka Inić, pravnik po profesiji, a po opredjeljenju dugogodišnji borac za ljudska prava Helsinškog komiteta, nije imenovana jer nije bila dio tala. Rekacija Agencije za ravnopravnost spolova, kao i mnogih nevladinih organizacija tada je izostala, a parlamentarci, oni isti koji su usvojili Zakon o ravnopravnosti spolova, poručili:
„Ja sam se suočila sa jednom vrlo interesantnom situacijom, gdje Vinko Zorić, kao predsjednik ad hoc komisije, javno ustao na Parlamentarnoj skupštini i rekao: Zašto se Branka Inić nije prijavila kao Hrvatica, bila bi primljena?“
Zakon o ravnopravnosti spolova krši i sudstvo, upozorava Inić:
„Apsolutno ne vidimo da tužilaštva primjenjuju taj Zakon o ravnopravnosti spolova, jer teret dokazivanja po ovom zakonu je nema žrtvi, nego na onome protiv koga je podnesena krivična prijava. Evo mi imamo u slučajevima gdje je tužba, odnosno krivična prijava podnesena radi povrede Zakona o ravnopravnosti spolova da tužilaštvo apriori odbija da raspravlja apsolutno po Zakonu o ravnopravnosti spolova i donosi naredbu u kojoj kaže da nema elemenata krivičnog postupka u takvim nekim situacijama.“
Sam Zakon ne propisuje sankcije za nepoštivanje odredbi. Podzakonski akti koji bi preciznije uredili ovu oblast ni nakon tri godine nisu doneseni, a naše sagovornice slažu se da nema mehanizama na osnovu kojih bi natjerali izvršnu i zakonodavnu vlast da poštuju Zakon.
Žene u BiH čine 60 posto stanovništva. Mnoge od njih su stručne, sposobne, visoko obrazovane, no način na koji su tretirane u bh. društvu govori o niskom nivou svijesti cjelokpune zajednice kada je demokratizacija u pitanju, ocjenjuje Besima Borić, članica jedne od sekcija Pakta stabilnosti za jugoistočnu Evropu:
„Dakle, vraćam se ovoj konstataciji da je jadan način na koji se odgovorni ljudi odnose prema ovim veoma važnim demokratskim pitanjima, pitanjima reformi, način u kojem prije svega vladaju jedna arogancija, sujeta, jedna oholost i poprilično neznanje. Mi teško možemo očekivati ubrzanije procese demokratizacije u ovom društvu. A bez toga pitanje ravnopravnosti žena i njihovog većeg političkog uticaja teško da se može ostvariti.“
Političke partije i ovoga puta svjesno su načinom konstituisanja vlasti prekršile odredbe Zakona o ravnopravnosti spolova, prema kojem 30 posto žena treba da bude u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti. U Vijeću ministara nema nijedne ministrice, a u Parlamentu od 42 poslanička mjesta samo je 6 pripalo ženama, upozorila je zastupnica Azra Hadžiahmetović:
„Ponekad zastanemo šta bi npr. se dogodilo s Uredom visokog predstavnika, na koji bi način reagovao, recimo, da su se kršile odredbe nekog drugog zakona. Zašto? Mi već od 2003. godine praktično nemamo provedbene akte za primjenu nekog zakona, pa je li neko možda odgovoran za to? Pa neka se u ovoj državi jednom počne zaista raditi da svako onaj ko prima platu za određeni posao nosi i odgovornost za učinjeno, propušteno da učini ili pogrešno učinjeno.“
Besima Borić, članica jedne od sekcija Pakta stabilnosti za jugoistočnu Evropu:
„Vrlo se neozbiljno poslanici državni odnose prema tome. Donesu zakon, a onda jednostavno mu se smiju i nemaju namjeru da ga implementiraju jer ga ne smatraju važnim. To samo pokazuje u kakvoj se jadnoj situaciji nalazi ova država na putu ka evropskim integracijama, jer i ravnopravnost spolova i povećano učešće žena je također uvjet za brži ulazak u Evropsku uniju.“
Kada je 2003. usvojen Zakon o ravnopravnosti spolova, a potom formirana i agencija na državnom nivou sa zadaćom da obezbijedi njegovu provedbu, BiH je upisala još jedan plus među ispunjenim uslovima na evropskom putu. Da je Zakon bio puka formalnost pokazaće se nedugo zatim prilikom imenovanja članova Centralne izborne komisije BiH, u kojoj je od 6 članova samo jedna žena.
Branka Inić, pravnik po profesiji, a po opredjeljenju dugogodišnji borac za ljudska prava Helsinškog komiteta, nije imenovana jer nije bila dio tala. Rekacija Agencije za ravnopravnost spolova, kao i mnogih nevladinih organizacija tada je izostala, a parlamentarci, oni isti koji su usvojili Zakon o ravnopravnosti spolova, poručili:
„Ja sam se suočila sa jednom vrlo interesantnom situacijom, gdje Vinko Zorić, kao predsjednik ad hoc komisije, javno ustao na Parlamentarnoj skupštini i rekao: Zašto se Branka Inić nije prijavila kao Hrvatica, bila bi primljena?“
Zakon o ravnopravnosti spolova krši i sudstvo, upozorava Inić:
„Apsolutno ne vidimo da tužilaštva primjenjuju taj Zakon o ravnopravnosti spolova, jer teret dokazivanja po ovom zakonu je nema žrtvi, nego na onome protiv koga je podnesena krivična prijava. Evo mi imamo u slučajevima gdje je tužba, odnosno krivična prijava podnesena radi povrede Zakona o ravnopravnosti spolova da tužilaštvo apriori odbija da raspravlja apsolutno po Zakonu o ravnopravnosti spolova i donosi naredbu u kojoj kaže da nema elemenata krivičnog postupka u takvim nekim situacijama.“
Sam Zakon ne propisuje sankcije za nepoštivanje odredbi. Podzakonski akti koji bi preciznije uredili ovu oblast ni nakon tri godine nisu doneseni, a naše sagovornice slažu se da nema mehanizama na osnovu kojih bi natjerali izvršnu i zakonodavnu vlast da poštuju Zakon.
Žene u BiH čine 60 posto stanovništva. Mnoge od njih su stručne, sposobne, visoko obrazovane, no način na koji su tretirane u bh. društvu govori o niskom nivou svijesti cjelokpune zajednice kada je demokratizacija u pitanju, ocjenjuje Besima Borić, članica jedne od sekcija Pakta stabilnosti za jugoistočnu Evropu:
„Dakle, vraćam se ovoj konstataciji da je jadan način na koji se odgovorni ljudi odnose prema ovim veoma važnim demokratskim pitanjima, pitanjima reformi, način u kojem prije svega vladaju jedna arogancija, sujeta, jedna oholost i poprilično neznanje. Mi teško možemo očekivati ubrzanije procese demokratizacije u ovom društvu. A bez toga pitanje ravnopravnosti žena i njihovog većeg političkog uticaja teško da se može ostvariti.“