Osim Bosne i Hercegovine tužbu za genocid protiv Srbije i Crne Gore pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu podnijela je 1999. godine i Hrvatska. U međuvremenu, značajno su otoplili odnosi Podgorice i Zagreba. Da li će to uticati na tužbu i koji je način da se uspostavi principijelno korektan odnos prema nedavnoj prošlosti, uključujući i sve posljedice za učinjene štete? O tome smo razgovarali sa doktorom Damirom Grubišom, zagrebačkim profesorom politikologije i čelnikom Instituta za međunarodne odnose.
RSE: Gospodine Grubiša, kako tumačite saglasnost čelnika crnogorskog i hrvatskog parlamenta da Crna Gora početkom devedesetih nije bila agresor na Hrvatsku i da je beogradski režim zloupotrijebio Crnu Goru i Jugoslovensku narodnu armiju prilikom vojnog pohoda na Dubrovnik, a te izjave su izazvale prilično ogorčenje među Dubrovčanima?
GRUBIŠA: Pošto još uvijek ta vruća pitanja iz razdoblja početkom devedesetih godina nisu uopće bila razmatrana ni u bilateralnim odnosima, a ni u nacionalnoj memoriji, povjesnoj memoriji i jednog i drugog naroda mislim da onda svaki razgovor o tome nužno mora izazvati nekakve reakcije. Mislim da bi bilo vrijeme i da bi najbolji doprinos tome bio, ne da razgovaraju predstavnici parlamenata ili predstavnici političkih tijela ili institucija, nego da se ustanovi jedna zajednička hrvatsko-crnogorska komisija povjesničara, istoričara, koja bi o tome raspravljala i koja bi donijela nekakve usaglašene stavove. To je inače procedura koja se primjenjuje u svim društvima koja su bila u konflitima. To je bio susret između Francuske i Njemačke nakon Drugog svjetskog rata, između Nizozemske i Njemačke, između Danske i Njemačke i to je zapravo prvi uvod da se u kolektivnoj memoriji pojedinih naroda pođe sa jednim zdravim raščišćavanjem dilema i proturječnosti povijesti. Ja mislim da je loše kad političari u tome preuzmu inicijativu, jer se može dogoditi da onda oni na prečac nešto naprave što neće naići na pozitivne odjeke u javnom mnjenju.
RSE: Mogu li ovakve izjave i politički stavovi imati pravne implikacije na tužbu koju je Hrvatska 1999. godine pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu podnijela protiv Srbije i Crne Gore za genocid i agresiju, tražeći materijalnu odštetu od oko 30 milijardi dolara?
GRUBIŠA: Sasvim sigurno da je to jedan proces koji ide, pravni postupak pred sudom, a s druge strane naravno sve što se u međuvremenu dogodi se može navesti kao olakšavajuća ili otegobna okolnost. Međutim, kao što sam prije rekao, mislim da je prerano još za javno isticanje takvih stvari i da je potrebno da prije toga diplomacije i jedne i druge zemlje pripreme dobro teren radeći u bilateralnim odnosima ne previše pod svjetlima javnosti i da tek onda kada usuglase stavove izađu pred javno mnjenje i jedne i druge zemlje.
RSE: Da li mislite da bi, s obzirom na nesporno dobre odnose Zagreba i Podgorice, moglo doći do nekog vansudskog poravnanja?
GRUBIŠA: Mislim da bi to bilo svakako poželjno, upravo u svjetlu toga, da Podgorica i Hrvatska imaju vrlo pozitivnu perspektivu daljnjeg unapređivanja bilateralnih odnosa i da je to zapravo jedan od slučajeva koji bi mogao poslužiti primjer i drugim zemljama u regiji.
RSE: Da li će se na osnovu presude Međunarodnog suda pravde po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije i Crne Gore za genocid, a koja se očekuje 26. ovog mjeseca, zapravo znati i sudbina hrvatske tužbe pošto se radi o istom tuženom, a i osnov tužbe je vrlo sličan?
GRUBIŠA: Da, ali s obzirom da se radi o dva različita postupka onda će i argumentacija biti različita, kao i navođenje dokaza i svjedoka u prilog ili protiv toga, tako da mislim da, bez obzira na ishod ove tužbe, činjenica je da će to u drugom postupku biti ipak po načelu pojedinačnosti, samostalnosti sudskog postupka ipak biti drugačije riješeno ili odnosno bar bit će riješeno ne previše pod uticajem ovog presedana. Konačno, ne radi se o presedanskom postupku koji uzima u obzir presedane kao izvor prava, nego se radi o postupku pred Međunarodnim sudom u kome se treba isto tako uzet u obzir specifične činjenice.
RSE: Čelnici Crne Gore u nekoliko navrata izjavili su da je Hrvatskoj primarno „moralno obeštećenje“. Da li mislite da je baš tako?
GRUBIŠA: Ja mislim da je svakako moralo obeštećenje važno, ali mislim da se u ovom konkretnom slučaju radi o jednom dijelu stanovnika jednog dijela teritorija Hrvatske koji će svakako zahtijevati i postaviti pitanje i obeštećenja za one štete koje su oni pretrpjeli. Prema tome, bez obzira na oblike kako će u konačnom dogovoru između dve države to poprimiti, svakako je pozitivan aspekt moralne satisfakcije, ali čini mi se da će tu morati doći i do dogovora o nekim konkretnim vidovima obeštećenja.
RSE: Kakva je uloga međunarodnog faktora? Činjenica je da je Crna Gora u Partnerstvu za mir, da će uskoro biti njen prijem i u Jadransku povelju, u kojoj se Hrvatska već nalazi. Kakav je uticaj tih faktora na ove odnose Crne Gore i Hrvatske kada je u pitanju tretiranje nedavne prošlosti u oblicima i političke i materijalne odgovornosti?
GRUBIŠA: Svakako da će se taj utjecaj međunarodnog faktora posredno vrlo pozitivno odraziti i u smislu pritiska na veću suradnju i u smislu pritiska na prevladavanje određenih spornih točaka. Treba uzeti u obzir da je taj okvir regionalne suradnje vrlo bitan i da će zbog toga biti i indirektnog i direktnog, ako ne i pritiska, onda uvjeravanja da treba te bilateralne probleme što prije rješiti da bi upravo to poslužili kao jedan primjer za cijelu regiju.