* * * * *
Udruženje građana «Srebreničke majke» uputilo je apel državnim i federalnim institucijama, kojim traži da se omogući normalan život u mjestima gdje su živjeli do progona, te da ne dozvole da projekat etničkog čišćenja u potpunosti bude realiziran.
«Potezima koje ste ranije činili, uskratili ste nam pravo povratka u naša mjesta, naročito pasivnom registracijom, prema kojoj povratnici nemaju pravo glasa, jer imaju ličnu kartu u Federaciji BiH. Lična dokumenta izdata u Federaciji BiH ne bi trebala biti smetnja za ostvarivanje naših elementarnih ljudskih prava», navodi se u apelu za podršku.
Predstavnici Udruženja zahtijevaju od Vijeća ministara BiH, Parlamenta BiH, Vlade Federacije BiH i Parlamenta Federacije BiH, kao i Predsjedništva BiH, da im omogući da ostvare pravo na zdravstvenu zaštitu, pravo na invalidnine i druge prinadležnosti koje im pripadaju .
I u drugom udruženju – «Majke enklava Srebrenica i Žepa» – potvrđuju postojanje brojnih problema. Zumra Šehomerović:
«Ovo je, po meni, smišljeno etničko čišćenje, jer se uopšte ne razmišlja o donošenju zakona na nivou države, dakle da bi bio jednak i za jedne i za druge i za treće i za sve ostale, koliko nas već ima, i da bi ljudi imali svoja prava bilo gdje da žive, i na zdravstveno osiguranje i da mogu normalno dizati penzije i tko dalje. Međutim, ljudi samo trčkaraju tamo-ovamo. To stvarno nema smisla. Da bi donatori mogli da obnove njihove kuće ili stanove, ljudi moraju imati prijavljenu ličnu kartu u mjestu boravka. Prijave da bi ostavili ta prava, međutim kad se razbole i moraju kod ljekara, moraju se odjaviti i ponovo prijaviti. Ako je penzioner u Federaciji isto što i penzioner u Republici Srpskoj, zar nema pravo na zdravstvenu zaštitu kao normalan čovjek, već mora trčkarati čas tamo čas ovamo?»
* * * * *
U Vojvodini se trenutno zvanično nalazi oko 52.000 izbjeglica, a pretpostavlja se da je taj broj dvostruko veći, rečeno je u Novom Sadu, na sjednici nadležnog odbora Skupštine Vojvodine.
Pokrajinski povjerenik za izbjeglice Zlatko Miličević je izjavio kako se pretpostavlja da je u Vojvodini oko 130.000 izbjeglica. Miličević je na sjednici Odbora ocijenio da još postoji veliki raskorak između svakodnevne stvarnosti i ciljeva postavljenih u Sarajevskoj deklaraciji o rješavanju pitanja izbjeglica, koju su 2005. godine potpisale Srbija i Crna Gora, Bosna i Hercegovina i Hrvatska.
«Osim preko 17.000 neriješenih zahtjeva za obnovu stambenih objekata, ostao je neriješen problem više od 30.000 slučajeva oduzetih stanarskih prava u Hrvatskoj», rečeno je prilikom ove rasprave.
* * * * *
Zahvaljujući projektu pod nazivom «Sutra», na području opštine Vareš, 63 porodice će se vratiti u kuće i stanove obnovljene u okviru druge faze ovog projekta. Kako je saopštio Razvojni program UN-a, u Bosni i Hercegovini, u Varešu, završena je rekonstrukcija 33 kuće, 20 stanova u zgradi «K», u kojoj se planira rekonstrukcija još 10 stanova.
Projekat «Sutra» finansiraju Evropska unija, domaće vlasti putem Fonda za povratak BiH, Vlada Kraljevine Holandije i UNDP. Vareš je jedan od 12 potpisnika projekta «Sutra».
* * * * *
Građani Mostara i dalje upozoravaju na nedovoljno brzu obnovu stambenog fonda u njihovom gradu. Govori Muradif Kurtović:
«Ja sam Muradif Kurtović. Dolazim iz po mnogo čemu specifičnog grada na Neretvi – Mostara. U njemu se nalazi još uvijek jako puno neobnovljenih, devastiranih objekata za kolektivno stanovanje, odnosno stambenih zgrada – ukupno 40. Analizirajući rezultata, uspjehe i neuspjehe, zaključujem da je šira društveno-politička zajednica u Mostaru, što se tiče segmenta obnove porušenih zgrada, dobila, ne jedinicu, nego nulu. U gradu Mostaru, u 2006. godini, nije obnovljena niti jedna stambena jedinica. Za to treba da snose odgovornost lokalne vlasti, ali i federalne i državne, i sve državne institucije, koje su trebale da rade puno više. Mi smo danas dogovarali šta poduzeti da 2007. godina bude bolja od 2006. godine. Nadam se da ćemo uspjeti u tome da 2007. godina u Mostaru, koji je biser UNESCO-a, bude bolja.»
* * * * *
Udruženje građana za povrat stare devizne štednje u Bosni i Hercegovini i dijaspori uputilo je pismo novoizabranom predsjedavajućem Vijeća ministara BiH Nikoli Špiriću, u kojem traži prijem delegacije ovog udruženja.
Predlaže se susret prije nego što Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH razmatra Zakon o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje, koji je usvojen u Predstavničkom domu u septembru prošle godine.
«Želimo sastanak s Vama, kako bi zajednički pronašli način za vraćanje stare devizne štednje, koji bi odgovarao i štedišama i državi», navodi se u pismu štediša upućenom Nikoli Špiriću.
* * * * *
U nastavku govorimo o problemima penzionera u Bosni i Hercegovini, korisnika penzionog fonda Slovenije, koji već dvije godine dio mirovine svakog mjeseca daju ovoj državi.
Pregovori između BiH i Slovenije u vezi sa zaključivanjem sporazuma o socijalnom osiguranju, vode se od oktobra 2003. godine. I pored brojnih inicijativa upućenih Vijeću ministara BiH, još nije zaključen sporazum, bez kojeg veliki broj građana BiH nije u mogućnosti ostvariti stečena prava. Između ostalog, sporazum bi omogućio da penzioneri primaju penzije u punom iznosu, a ne umanjene za porez koji im naplaćuje Republika Slovenija. Na ovaj problem našoj redakciji je ukazao i penzioner Hasija Hasić iz Mustajbašića u okolici Zavidovića:
«Star sam 61 godinu, a u Sloveniji 30 godina radnog staža. Invalid sam rada. U Zavidovićima imam pet i po godina radnog staža. Na osnovu tih pet i po godina staža ne mogu dobiti ni zdravstvenu zaštitu u BiH, a i žena i ja smo hronični bolesnici. Dobivam 550 maraka penzije i od tog novca zaista ne mogu pokriti troškove za liječenje. Ne razumijem zašto se naše institucije za nas ne bore, zašto dopuštaju da Slovenija radi s nama šta hoće. Ovi naši ovdje kažu da treba čekati na sporazum. U redu, potpišite ga onda. Zašto ispaštamo mi penzioneri? U septembru 2005. godine smo podnijeli tužbu Ustavnom sudu Slovenije i od toga ništa nije bilo. Ne mogu nas oporezivati kad ne oporezuju Slovence. Meni već dvije godine svaki mjesec odbijaju 160 maraka. Ljudi su tamo bili obični radnici, imaju penziju 250 maraka i odbijaju im po 30-40 maraka. Radio sam od jutra do sutra, invalid sam rada zbog toga i sad nemam nikakva prava. Plaćao sam doprinose za čitavu bivšu Jugoslaviju, a sada mi kažu da sam slovenački penzioner i da ovdje nemam nikakva prava.»
Obratili smo se i predsjedniku upravnog odbora Udruženja za zaštitu prava građana koji primaju penzije iz Republike Slovenije, Dževdetu Ibrišimoviću, koji prvo objašnjava suštinu problema:
«Slovenačka vlada je 2005. godine uvela porez na mirovine primaocima slovenačkih penzija iz Bosne i Hercegovine, zbog toga, kako je rečeno, što BiH nema sa Slovenijom ugovor o dvojnom neoporezivanju. Činjenica je da su ti ljudi poreski obveznici u Bosni i Hercegovini. Međutim, Slovenija je to zloupotrijebila, tako da sada i oni te ljude oporezuju. Mi smo oformili i registrirali Udruženje penzionera koji u BiH primaju penzije iz Slovenije i pokušali smo kontaktirati premijera Vlade Slovenije Janeza Janšu, uputili smo dopis Adnanu Terziću i ministru Safetu Haliloviću, međutim, nažalost, od nikog nismo dobili ni odgovor, a kamoli da nas je neko primio. U devetom mjesecu 2005. godine smo pokrenuli postupak na Ustavnom sudu Slovenije za ocjenu ustavnosti takve odluke. To do danas nije riješeno. Međutim, po nekim saznanjima, od 1. februara neće dalje odbijati porez koji je, po našoj procjeni, negdje oko 20 miliona maraka godišnje.»
Međutim, od ukidanja poreza nema još uvijek ništa. Možete li reći koliko ima, uslovno kazano, slovenačkih penzionera u BiH?
«Po podacima od 31. decembra 2005. godine ih ima 8.626 i približno 15.000 neriješenih zahtjeva. Porez je različito propisan stopama od 16 do preko 50 posto od visine penzije. Tako da ako čovjek ima negdje oko 2.000 KM penziju, odbijaju mu preko 500 KM mjesečno. Socijalno osiguranje takođe nije regulisano. I ti ljudi su, kao i svi ostali, plaćali doprinose za socijalno osiguranje u penziji, međutim nemaju pravo na njega niti u BiH, niti u Sloveniji. Udruženje smo osnovali u petom mjesecu 2005. godine i pokušavamo sve. Ukoliko ne dobijemo presudu Ustavnog suda Slovenije koja bi nas zaštitila, obratićemo se Međunarodnom sudu za zaštitu ljudskih prava u Strasburu. Odgovor, od devetog mjeseca 2005. godine do danas nismo dobili, ni iz Bosne i Hercegovine – od ministra Halilovića ili Adnana Terzića, kao ni od Janeza Janše kojem smo se obratili direktno. Hrvatska je to riješila u roku od 10 dana. U trenutku kada je Slovenija donijela istu odluku prema penzionerima u Hrvatskoj koji su svoje penzije zaradili u Sloveniji, Hrvatska je uzvratila istom mjerom i problem je riješen. Mi pokušavamo evo na ovaj način, legalnim putem. Obraćamo se našim institucijama vlasti i institucijama vlasti u Sloveniji, čekamo rješenje od Ustavnog suda Slovenije. Međutim, najvjerovatnije da ćemo relativno brzo pokrenuti i postupak na Međunarodnom sudu za zaštitu ljudskih prava u Strasburu. To su pare koje su zarađene. Ja sam, recimo, radio samo u jednoj firmi 26 godina, izgrađivao Sloveniju. Ali evo kako nam se, nažalost, sve to vraća."
* * * * *
Regionalno udruženje izbjeglih i raseljenih lica Bijeljina, Ugljevik, Lopare i Janja, posebno je poznato zbog tužbi protiv Federacije BiH, ali i pojedinačno opština za uništenu ili oštećenu imovinu, pretežno nakon završetka rata odnosno poslije potpisivanja Dejtonskog mirovnog ugovora. O tome govori predsjednik Udruženja Veljko Stevanović, koji prvo iznosi neke osnovne karakteristike rada udruženja:
STEVANOVIĆ: Regionalno udruženje izbjeglih i raseljenih lica Bijeljina, Ugljevik, Lopare i Janja je osnovano 2001. godine. Imamo preko 15.000 članova iz ove regije, s tim da nam se i dalje priključuju. Radimo sve što je u našoj mogućnosti da pomognemo ljudima.
RSE: Na koji način im možete pomoći?
STEVANOVIĆ: Pomažemo s nedaćama i problemima koje imaju izbjegla i raseljena lica u ovoj regiji oko povratka i obnove njihove porušene imovine. Ondje gdje ne možemo pomoći sami, intervenišemo u Domu za ljudska prava u Sarajevu. Nešto radimo preko resornog Ministarstva za izbjegla i raseljena lica Republike Srpske. Radimo veliki broj humanitarnih akcija, po tri-četiri puta godišnje. Ako nam se neko obrati s tim da mu je potreban humanitarni paket, negdje ga uzmemo na otplatu, pa kasnije nađemo nekog donatora. Nažalost, u udruženju nemamo pravnika. Obraćali smo se vlastima Republike Srpske s tim da se kod nas zaposli pravnik, jer ima puno problema oko pravnih stvari koje mi nismo u mogućnosti da riješimo. Ali pokušavamo i donekle u tome uspijevamo, bez obzira što, nažalost, nemamo pravnika u udruženju koji bi nam svakako trebao, jer svakodnevno kroz našu kancelariju prođe oko stotinjak građana koji traže da im se pruži neka pravna pomoć. Par puta smo pokušavali da stupimo u kontakt sa pojedinim međunarodnim institucijama i organizacijama da nam pomognu u vidu nekih donatorskih sredstava, međutim nismo naišli na razumijevanje. Snalazimo se. Kako ćemo i dokle ćemo, to će pokazati vrijeme.
RSE: Vaše udruženje okuplja uglavnom Srbe, je li tako?
STEVANOVIĆ: Kad je u pitanju humanitarna pomoć, ne gledamo ko je šta. U tužbama koje radimo za uništenu imovinu pomažemo i Bošnjacima.
RSE: A Bošnjaci tuže Republiku Srpsku. Vaš glavni zadatak su tužbe za uništenu imovinu.
STEVANOVIĆ: Svima nam je poznato da obnova porušene imovine u Bosni i Hercegovini ne ide onako kako je građanima obećavano i kako se svake godine obećava. Takođe nam je poznato da je aneksom VII Dejtonskog mirovnog sporazuma garantovano osnivanje fonda za pravičnu nadoknadu, međutim, nažalost, on nikada nije osnovan. Vlasti u BiH nikada nisu ni pokušale da ga osnuju. I jedino što je preostalo, to je da građani iz reda naše, izbjegličke populacije traže pravdu putem sudova u Bosni i Hercegovini. Ako zatreba i putem Međunarodnog suda za ljudska prava u Strasburu, koji smo mi i do sada kontaktirali, tako da i oni prate ove procese. Kako će Bosna i Hercegovina kao država obeštetiti građane, to neka se pitaju oni koji su je i rušili i koji su u pojedinim opštinama formirali komisije u toku rata za rušenje i pljačku naše imovine na prostoru današnje Federacije BiH. Nećemo odustati, ići ćemo do samog kraja. Očekujemo da će sudstvo u BiH raditi svoj posao, onako kako i treba da radi. U Bosnu i Hercegovinu je poslije rata došlo više novca po glavi stanovnika nego u Njemačku poslije Drugog svjetskog rata. Gdje je taj novac, ko ga je primio i trošio, to treba pitati vlasti BiH. Obične građane, koji su svoju uništenu imovinu sticali čitav život svojim rukama, treba obeštetiti, a ne od tih domaćina sada praviti socijalne slučajeve, gledati ih kako se hrane po kontejnerima i kako žive po šupama.
RSE: Vaše tužbe su već upućene na Sud u Sarajevu. Koliko je to otprilike tužbi i koja je njihova vrijednost?
STEVANOVIĆ: Prvo ih je bilo negdje oko 455. To je još u procesu, ročište je zakazano za 21. i 22. mart. Nažalost, veliki broj podnosioca tužbi je umro, neki su prodali svoju imovinu u onom stanju u kojem je bila, tako da su oni otpali, tako da ih je ostalo oko 200. Novih tužbi imamo negdje oko 3.700. To smo obradili, poslali u 73 opštine u BiH i čekamo od njih odgovore. A naš advokatski tim će ubrzo početi da obrađuje opštinu po opštinu.
RSE: Ta imovina je uništena i tokom rata i poslije Dejtonskog sporazuma.
STEVANOVIĆ: Većina naše imovine je uništena poslije potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Mali dio imovine je porušen u toku ratnih dejstava. Imamo, nažalost, opstrukciju što se tiče papirologije na prostoru Federacije BiH.
RSE: Vi ste tužili praktično Federaciju BiH, a ne opštine na čijem je području imovina uništena.
STEVANOVIĆ: Prvom tužbom je tužena Federacija BiH, a druge tužbe šaljemo po opštinama, znači tužimo opštine. Pa ćemo da vidimo. Ići ćemo do kraja. Moramo prvo da obavimo sudske procese na prostoru BiH, da bi onda, ukoliko nas odbiju, Međunarodni sud za ljudska prava mogao da razmatra naš slučaj.
RSE: Već ste imali jedno ročište u Sarajevu.
STEVANOVIĆ: Možda je to bila i naša nesposobnost – nismo uredili tužbu onako kako treba. Sada je to, na svu sreću, preuzeo naš pravni tim. Sve ono što je sud tražio će sad da bude pripremljeno, tako da ćemo na sljedeće ročište izaći spremni, koje treba da se održi, ponavljam, 21. i 22. marta u Sarajevu.
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba
Udruženje građana «Srebreničke majke» uputilo je apel državnim i federalnim institucijama, kojim traži da se omogući normalan život u mjestima gdje su živjeli do progona, te da ne dozvole da projekat etničkog čišćenja u potpunosti bude realiziran.
«Potezima koje ste ranije činili, uskratili ste nam pravo povratka u naša mjesta, naročito pasivnom registracijom, prema kojoj povratnici nemaju pravo glasa, jer imaju ličnu kartu u Federaciji BiH. Lična dokumenta izdata u Federaciji BiH ne bi trebala biti smetnja za ostvarivanje naših elementarnih ljudskih prava», navodi se u apelu za podršku.
Predstavnici Udruženja zahtijevaju od Vijeća ministara BiH, Parlamenta BiH, Vlade Federacije BiH i Parlamenta Federacije BiH, kao i Predsjedništva BiH, da im omogući da ostvare pravo na zdravstvenu zaštitu, pravo na invalidnine i druge prinadležnosti koje im pripadaju .
I u drugom udruženju – «Majke enklava Srebrenica i Žepa» – potvrđuju postojanje brojnih problema. Zumra Šehomerović:
«Ovo je, po meni, smišljeno etničko čišćenje, jer se uopšte ne razmišlja o donošenju zakona na nivou države, dakle da bi bio jednak i za jedne i za druge i za treće i za sve ostale, koliko nas već ima, i da bi ljudi imali svoja prava bilo gdje da žive, i na zdravstveno osiguranje i da mogu normalno dizati penzije i tko dalje. Međutim, ljudi samo trčkaraju tamo-ovamo. To stvarno nema smisla. Da bi donatori mogli da obnove njihove kuće ili stanove, ljudi moraju imati prijavljenu ličnu kartu u mjestu boravka. Prijave da bi ostavili ta prava, međutim kad se razbole i moraju kod ljekara, moraju se odjaviti i ponovo prijaviti. Ako je penzioner u Federaciji isto što i penzioner u Republici Srpskoj, zar nema pravo na zdravstvenu zaštitu kao normalan čovjek, već mora trčkarati čas tamo čas ovamo?»
* * * * *
U Vojvodini se trenutno zvanično nalazi oko 52.000 izbjeglica, a pretpostavlja se da je taj broj dvostruko veći, rečeno je u Novom Sadu, na sjednici nadležnog odbora Skupštine Vojvodine.
Pokrajinski povjerenik za izbjeglice Zlatko Miličević je izjavio kako se pretpostavlja da je u Vojvodini oko 130.000 izbjeglica. Miličević je na sjednici Odbora ocijenio da još postoji veliki raskorak između svakodnevne stvarnosti i ciljeva postavljenih u Sarajevskoj deklaraciji o rješavanju pitanja izbjeglica, koju su 2005. godine potpisale Srbija i Crna Gora, Bosna i Hercegovina i Hrvatska.
«Osim preko 17.000 neriješenih zahtjeva za obnovu stambenih objekata, ostao je neriješen problem više od 30.000 slučajeva oduzetih stanarskih prava u Hrvatskoj», rečeno je prilikom ove rasprave.
* * * * *
Zahvaljujući projektu pod nazivom «Sutra», na području opštine Vareš, 63 porodice će se vratiti u kuće i stanove obnovljene u okviru druge faze ovog projekta. Kako je saopštio Razvojni program UN-a, u Bosni i Hercegovini, u Varešu, završena je rekonstrukcija 33 kuće, 20 stanova u zgradi «K», u kojoj se planira rekonstrukcija još 10 stanova.
Projekat «Sutra» finansiraju Evropska unija, domaće vlasti putem Fonda za povratak BiH, Vlada Kraljevine Holandije i UNDP. Vareš je jedan od 12 potpisnika projekta «Sutra».
* * * * *
Građani Mostara i dalje upozoravaju na nedovoljno brzu obnovu stambenog fonda u njihovom gradu. Govori Muradif Kurtović:
«Ja sam Muradif Kurtović. Dolazim iz po mnogo čemu specifičnog grada na Neretvi – Mostara. U njemu se nalazi još uvijek jako puno neobnovljenih, devastiranih objekata za kolektivno stanovanje, odnosno stambenih zgrada – ukupno 40. Analizirajući rezultata, uspjehe i neuspjehe, zaključujem da je šira društveno-politička zajednica u Mostaru, što se tiče segmenta obnove porušenih zgrada, dobila, ne jedinicu, nego nulu. U gradu Mostaru, u 2006. godini, nije obnovljena niti jedna stambena jedinica. Za to treba da snose odgovornost lokalne vlasti, ali i federalne i državne, i sve državne institucije, koje su trebale da rade puno više. Mi smo danas dogovarali šta poduzeti da 2007. godina bude bolja od 2006. godine. Nadam se da ćemo uspjeti u tome da 2007. godina u Mostaru, koji je biser UNESCO-a, bude bolja.»
* * * * *
Udruženje građana za povrat stare devizne štednje u Bosni i Hercegovini i dijaspori uputilo je pismo novoizabranom predsjedavajućem Vijeća ministara BiH Nikoli Špiriću, u kojem traži prijem delegacije ovog udruženja.
Predlaže se susret prije nego što Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH razmatra Zakon o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje, koji je usvojen u Predstavničkom domu u septembru prošle godine.
«Želimo sastanak s Vama, kako bi zajednički pronašli način za vraćanje stare devizne štednje, koji bi odgovarao i štedišama i državi», navodi se u pismu štediša upućenom Nikoli Špiriću.
* * * * *
U nastavku govorimo o problemima penzionera u Bosni i Hercegovini, korisnika penzionog fonda Slovenije, koji već dvije godine dio mirovine svakog mjeseca daju ovoj državi.
Pregovori između BiH i Slovenije u vezi sa zaključivanjem sporazuma o socijalnom osiguranju, vode se od oktobra 2003. godine. I pored brojnih inicijativa upućenih Vijeću ministara BiH, još nije zaključen sporazum, bez kojeg veliki broj građana BiH nije u mogućnosti ostvariti stečena prava. Između ostalog, sporazum bi omogućio da penzioneri primaju penzije u punom iznosu, a ne umanjene za porez koji im naplaćuje Republika Slovenija. Na ovaj problem našoj redakciji je ukazao i penzioner Hasija Hasić iz Mustajbašića u okolici Zavidovića:
«Star sam 61 godinu, a u Sloveniji 30 godina radnog staža. Invalid sam rada. U Zavidovićima imam pet i po godina radnog staža. Na osnovu tih pet i po godina staža ne mogu dobiti ni zdravstvenu zaštitu u BiH, a i žena i ja smo hronični bolesnici. Dobivam 550 maraka penzije i od tog novca zaista ne mogu pokriti troškove za liječenje. Ne razumijem zašto se naše institucije za nas ne bore, zašto dopuštaju da Slovenija radi s nama šta hoće. Ovi naši ovdje kažu da treba čekati na sporazum. U redu, potpišite ga onda. Zašto ispaštamo mi penzioneri? U septembru 2005. godine smo podnijeli tužbu Ustavnom sudu Slovenije i od toga ništa nije bilo. Ne mogu nas oporezivati kad ne oporezuju Slovence. Meni već dvije godine svaki mjesec odbijaju 160 maraka. Ljudi su tamo bili obični radnici, imaju penziju 250 maraka i odbijaju im po 30-40 maraka. Radio sam od jutra do sutra, invalid sam rada zbog toga i sad nemam nikakva prava. Plaćao sam doprinose za čitavu bivšu Jugoslaviju, a sada mi kažu da sam slovenački penzioner i da ovdje nemam nikakva prava.»
Obratili smo se i predsjedniku upravnog odbora Udruženja za zaštitu prava građana koji primaju penzije iz Republike Slovenije, Dževdetu Ibrišimoviću, koji prvo objašnjava suštinu problema:
«Slovenačka vlada je 2005. godine uvela porez na mirovine primaocima slovenačkih penzija iz Bosne i Hercegovine, zbog toga, kako je rečeno, što BiH nema sa Slovenijom ugovor o dvojnom neoporezivanju. Činjenica je da su ti ljudi poreski obveznici u Bosni i Hercegovini. Međutim, Slovenija je to zloupotrijebila, tako da sada i oni te ljude oporezuju. Mi smo oformili i registrirali Udruženje penzionera koji u BiH primaju penzije iz Slovenije i pokušali smo kontaktirati premijera Vlade Slovenije Janeza Janšu, uputili smo dopis Adnanu Terziću i ministru Safetu Haliloviću, međutim, nažalost, od nikog nismo dobili ni odgovor, a kamoli da nas je neko primio. U devetom mjesecu 2005. godine smo pokrenuli postupak na Ustavnom sudu Slovenije za ocjenu ustavnosti takve odluke. To do danas nije riješeno. Međutim, po nekim saznanjima, od 1. februara neće dalje odbijati porez koji je, po našoj procjeni, negdje oko 20 miliona maraka godišnje.»
Međutim, od ukidanja poreza nema još uvijek ništa. Možete li reći koliko ima, uslovno kazano, slovenačkih penzionera u BiH?
«Po podacima od 31. decembra 2005. godine ih ima 8.626 i približno 15.000 neriješenih zahtjeva. Porez je različito propisan stopama od 16 do preko 50 posto od visine penzije. Tako da ako čovjek ima negdje oko 2.000 KM penziju, odbijaju mu preko 500 KM mjesečno. Socijalno osiguranje takođe nije regulisano. I ti ljudi su, kao i svi ostali, plaćali doprinose za socijalno osiguranje u penziji, međutim nemaju pravo na njega niti u BiH, niti u Sloveniji. Udruženje smo osnovali u petom mjesecu 2005. godine i pokušavamo sve. Ukoliko ne dobijemo presudu Ustavnog suda Slovenije koja bi nas zaštitila, obratićemo se Međunarodnom sudu za zaštitu ljudskih prava u Strasburu. Odgovor, od devetog mjeseca 2005. godine do danas nismo dobili, ni iz Bosne i Hercegovine – od ministra Halilovića ili Adnana Terzića, kao ni od Janeza Janše kojem smo se obratili direktno. Hrvatska je to riješila u roku od 10 dana. U trenutku kada je Slovenija donijela istu odluku prema penzionerima u Hrvatskoj koji su svoje penzije zaradili u Sloveniji, Hrvatska je uzvratila istom mjerom i problem je riješen. Mi pokušavamo evo na ovaj način, legalnim putem. Obraćamo se našim institucijama vlasti i institucijama vlasti u Sloveniji, čekamo rješenje od Ustavnog suda Slovenije. Međutim, najvjerovatnije da ćemo relativno brzo pokrenuti i postupak na Međunarodnom sudu za zaštitu ljudskih prava u Strasburu. To su pare koje su zarađene. Ja sam, recimo, radio samo u jednoj firmi 26 godina, izgrađivao Sloveniju. Ali evo kako nam se, nažalost, sve to vraća."
* * * * *
Regionalno udruženje izbjeglih i raseljenih lica Bijeljina, Ugljevik, Lopare i Janja, posebno je poznato zbog tužbi protiv Federacije BiH, ali i pojedinačno opština za uništenu ili oštećenu imovinu, pretežno nakon završetka rata odnosno poslije potpisivanja Dejtonskog mirovnog ugovora. O tome govori predsjednik Udruženja Veljko Stevanović, koji prvo iznosi neke osnovne karakteristike rada udruženja:
STEVANOVIĆ: Regionalno udruženje izbjeglih i raseljenih lica Bijeljina, Ugljevik, Lopare i Janja je osnovano 2001. godine. Imamo preko 15.000 članova iz ove regije, s tim da nam se i dalje priključuju. Radimo sve što je u našoj mogućnosti da pomognemo ljudima.
RSE: Na koji način im možete pomoći?
STEVANOVIĆ: Pomažemo s nedaćama i problemima koje imaju izbjegla i raseljena lica u ovoj regiji oko povratka i obnove njihove porušene imovine. Ondje gdje ne možemo pomoći sami, intervenišemo u Domu za ljudska prava u Sarajevu. Nešto radimo preko resornog Ministarstva za izbjegla i raseljena lica Republike Srpske. Radimo veliki broj humanitarnih akcija, po tri-četiri puta godišnje. Ako nam se neko obrati s tim da mu je potreban humanitarni paket, negdje ga uzmemo na otplatu, pa kasnije nađemo nekog donatora. Nažalost, u udruženju nemamo pravnika. Obraćali smo se vlastima Republike Srpske s tim da se kod nas zaposli pravnik, jer ima puno problema oko pravnih stvari koje mi nismo u mogućnosti da riješimo. Ali pokušavamo i donekle u tome uspijevamo, bez obzira što, nažalost, nemamo pravnika u udruženju koji bi nam svakako trebao, jer svakodnevno kroz našu kancelariju prođe oko stotinjak građana koji traže da im se pruži neka pravna pomoć. Par puta smo pokušavali da stupimo u kontakt sa pojedinim međunarodnim institucijama i organizacijama da nam pomognu u vidu nekih donatorskih sredstava, međutim nismo naišli na razumijevanje. Snalazimo se. Kako ćemo i dokle ćemo, to će pokazati vrijeme.
RSE: Vaše udruženje okuplja uglavnom Srbe, je li tako?
STEVANOVIĆ: Kad je u pitanju humanitarna pomoć, ne gledamo ko je šta. U tužbama koje radimo za uništenu imovinu pomažemo i Bošnjacima.
RSE: A Bošnjaci tuže Republiku Srpsku. Vaš glavni zadatak su tužbe za uništenu imovinu.
STEVANOVIĆ: Svima nam je poznato da obnova porušene imovine u Bosni i Hercegovini ne ide onako kako je građanima obećavano i kako se svake godine obećava. Takođe nam je poznato da je aneksom VII Dejtonskog mirovnog sporazuma garantovano osnivanje fonda za pravičnu nadoknadu, međutim, nažalost, on nikada nije osnovan. Vlasti u BiH nikada nisu ni pokušale da ga osnuju. I jedino što je preostalo, to je da građani iz reda naše, izbjegličke populacije traže pravdu putem sudova u Bosni i Hercegovini. Ako zatreba i putem Međunarodnog suda za ljudska prava u Strasburu, koji smo mi i do sada kontaktirali, tako da i oni prate ove procese. Kako će Bosna i Hercegovina kao država obeštetiti građane, to neka se pitaju oni koji su je i rušili i koji su u pojedinim opštinama formirali komisije u toku rata za rušenje i pljačku naše imovine na prostoru današnje Federacije BiH. Nećemo odustati, ići ćemo do samog kraja. Očekujemo da će sudstvo u BiH raditi svoj posao, onako kako i treba da radi. U Bosnu i Hercegovinu je poslije rata došlo više novca po glavi stanovnika nego u Njemačku poslije Drugog svjetskog rata. Gdje je taj novac, ko ga je primio i trošio, to treba pitati vlasti BiH. Obične građane, koji su svoju uništenu imovinu sticali čitav život svojim rukama, treba obeštetiti, a ne od tih domaćina sada praviti socijalne slučajeve, gledati ih kako se hrane po kontejnerima i kako žive po šupama.
RSE: Vaše tužbe su već upućene na Sud u Sarajevu. Koliko je to otprilike tužbi i koja je njihova vrijednost?
STEVANOVIĆ: Prvo ih je bilo negdje oko 455. To je još u procesu, ročište je zakazano za 21. i 22. mart. Nažalost, veliki broj podnosioca tužbi je umro, neki su prodali svoju imovinu u onom stanju u kojem je bila, tako da su oni otpali, tako da ih je ostalo oko 200. Novih tužbi imamo negdje oko 3.700. To smo obradili, poslali u 73 opštine u BiH i čekamo od njih odgovore. A naš advokatski tim će ubrzo početi da obrađuje opštinu po opštinu.
RSE: Ta imovina je uništena i tokom rata i poslije Dejtonskog sporazuma.
STEVANOVIĆ: Većina naše imovine je uništena poslije potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Mali dio imovine je porušen u toku ratnih dejstava. Imamo, nažalost, opstrukciju što se tiče papirologije na prostoru Federacije BiH.
RSE: Vi ste tužili praktično Federaciju BiH, a ne opštine na čijem je području imovina uništena.
STEVANOVIĆ: Prvom tužbom je tužena Federacija BiH, a druge tužbe šaljemo po opštinama, znači tužimo opštine. Pa ćemo da vidimo. Ići ćemo do kraja. Moramo prvo da obavimo sudske procese na prostoru BiH, da bi onda, ukoliko nas odbiju, Međunarodni sud za ljudska prava mogao da razmatra naš slučaj.
RSE: Već ste imali jedno ročište u Sarajevu.
STEVANOVIĆ: Možda je to bila i naša nesposobnost – nismo uredili tužbu onako kako treba. Sada je to, na svu sreću, preuzeo naš pravni tim. Sve ono što je sud tražio će sad da bude pripremljeno, tako da ćemo na sljedeće ročište izaći spremni, koje treba da se održi, ponavljam, 21. i 22. marta u Sarajevu.
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba