Nakon raspada bivše Jugoslavije granica između Hrvatske i Crne Gore uređena je privremenim sporazumom zaključenim 2002. godine.Prilikom nedavne posjete hrvatskog premijera Podgorici dogovoreno je da se pokrene pitanje trajnog razgraničenja na Prevlaci. „To treba riješiti međusobnim dogovorom, a ako to nije moguće, pred međunarodnim sudovima,“ ocjenjuje u intervjuu Radiju Slobodna Evropa Davorin Rudolf, redovni član Hrvatske akademije nauka i umjetnosti i profesor Međunarodnog prava u penziji.
RSE: Gospodine Rudolf, Hrvatska i Crna Gora pokrenuće pitanje Prevlake, odnosno razgraničenja na kopnu u moru. Može li se očekivati dogovor, to jeste, postoji li uopšte rješenje koje bi zadovoljilo obije strane ili će neminovna biti međunarodna arbitraža?
RUDOLF: Najprije, želim kazati da me raduju dobri odnosi između Hrvatske i Crne Gore. Susjede ne možete birati. Mi smo osuđeni na susjedstvo, ali to je i komparativna prednost, unapređujmo odnose na obostranu korist i građana Hrvatske i Crne Gore. Drugo što želim reći, ja sam samo profesor Međunarodnog prava, a nisam nosilac nikakve državne funkcije, pa prema tome nisu ovo nikakva službena stajališta Hrvatske što ću ja sada vama izložiti.Tri su zlatna pravila kod ugovora o granici. Prvo, ona se mora utvrditi sporazumom, ugovorom, ne može jednostranim potezima ili odlukama Vlade. Drugo, granica mora biti pravična, pravična za obje strane. Ako je granica nepravična onda će biti trajni izvor, trajno vrelo nesporazuma, ako hoćete i sukoba. I treće, ako države nisu u stanju postići sporazum nakon pregovora, onda je civilizacijski način rješavanja toga spora pred, ja bih rekao, nepristranim sudskim tijelom. Tu mislim prije svega na Međunarodni sud pravde u Hagu ili arbitražu.
RSE: Da li bi odluke suda bile obavezujuće za obje države?
RUDOLF: Uvijek su, od kako je donosi i ovaj Međunarodni sud u Hagu i odluka, naravno, arbitraže je obvezna za obje strane u sporu. A onaj krajnji garant da znate da će odluka biti ostvarena, izvršena, jeste Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda.
RSE: Čini se da dio granice na kopnu nije sporna, međutim, vec da je sporan ovaj morski dio. A poznato je da upravo taj dio rješenja iz Privremenog protokola iz 2002. godine Hrvatskoj manje odgovara. Je li gotovo izvjesno da će upravo taj dio biti predmet spora ili mislite da će biti priče i o granici na kopnu?
RUDOLF: Sa mog stanovišta, po mojoj ocjeni taj ugovor spada u takozvane nepravične ugovore. Kada je riječ o kopnu, onda ono što mene kao građanina Hrvatske iritira jeste ovo područje demilitarizacije, područje sa kojega je uklonjeno sve što je vojno. To područje u Hrvatskoj je široko pet kilometara, a na crnogorskoj strani tri kilometra. Ta asimetrična demilitarizacija je za Hrvatsku neprihvatljiva. Zašto nas iritira ta asimetričnost? Ja to moram reći i molim vas primite to sa razumijevanjem, ipak su tu sjećanja na onu našu nesretnu epizodu iz ’91. Oružani sukobi su bili u Hrvatskoj i na nesreću u tim sukobima su sudjelovali i Crnogorci, neovisno od toga da li su bili prisilno mobilizirani u Jugoslavensku Narodnu Armiju ili su bili u paravojnim jedinicama ili kao dobrovoljci. Kao što znate, hrvatski vojnici nisu prešli na crnogorski teritorij, pa bi bilo dobro da ta demilitarizacija bude simetrična. To je što se tiča kopna, a inače mislim da ostali dio granice nije sporan, po mome mišljenju. Kada je riječ o moru to je granica povučena na jedan vrlo neobičan način. Nije povučena, kako mi to kažemo, u ekvidistanciji, a od crte koja je jednako udaljena od jedne i od druge obal, crnogorske i hrvatske. I ono što mislim da je neprihvatljivo, bar kad se dugoročno gleda za Hrvatsku, jeste režim koji je tu utvrđen. U dijelu mora pred hrvatskom obalom po tom sporazumu nadziru hrvatski i crnogorski policajci. To je vrlo neuobičajeno. Kada bi oni zajednički nadzirali i dio mora na crnogorskoj strani to bi bilo moderno rješenje, ali ovako mislim da je za Hrvatsku neprihvatljivo. Dalje, u taj dio mora pred obalom Hrvatske ne smiju ploviti hrvatski policijski brod, tu se ne može obavljati ni onaj takozvani mali ribolov. Naravno, ne mogu ploviti ni ratni brodovi, ali po mom osobnom uvjerenju i ne trebaju da uplovljavaju hrvatski ratni brodovi u Bokokotorski zaljev, osim ako ne idu u prijateljski posjet Kotoru. Imate još jedan detalj. Ako neki crnogorski ribić koji tu može loviti u tom dijelu mora pred hrvatskom obalom, ako počini neko kazneno djelo on neće odgovarati u Hrvatskoj nego pred sudovima u Crnoj Gori i imate još nekih drugih detalja koje su neprihvatljivi, pa čak ako hoćete i tehnički su neprecizni, ali moram reći taj Protokol je imao i svoje dobre strane. On je olakšao život građanima u tom području, ugovorena je suradnja u području turizma, zajedničko interveniranje kod spašavanja na moru.
RSE: Da li je ovo teritorijalno pitanje postalo i ekonomsko, s obzirom o špekulacije o mogućim nalazištima nafte, gasa i sličnih stvari?
RUDOLF: Kamo sreće da tu ima nafte i da ima plina i za Crnu Goru, pa i za Hrvatsku, ali ja ne znam za te podatke.
RSE: S obzirom i na tu nedavnu prošlost o kojoj ste maloprije govorili, da li smatrate da su sazreli uslovi za priču o granici na Prevlaci?
RUDOLF: Po meni granicu treba povući onako kako je povučena u svim, gotovo svim državama svijeta. Međutim, naravno da valja imati na umu da su crnogorski interesi, posebice interes sigurnosti, drugačiji nego interes Hrvatske. Vaš Bokokotorski zaljev je izuzetno važan baš sa tog nacionalnog, sigurnosnog, strategijskog gledišta, jer koliko ja znam obala je dosta plitka, osim dolje u Baru. Međutim, takva važnost Prevlake za Hrvatsku nije i onda se može povući granica, kako se povlači svugdje u svijetu, ali se može udovoljiti interesima, odnosno zahtjevima jedne države na način da se uredi poseban režim plovidbe u tom dijelu mora. U čemu je razlika? Vi kad prelazite granicu, vi je ne vidite, ali ako vas na granici čeka dugi red automobila, pa stojite tamo satima, pa kad dođe onaj carinik pa kaže – otvorite prtljažnik, pa šta imate u kuferu, pa šta imate u tašni, pa koliko imate eura? - onda taj režim itekako osjećate. Treba olakšati i prelaz granice i život tih ljudi uz granicu i naravno udovoljiti posebnim interesima jedne od država na jedan razborit način. Ja sam čitao izjavu gospodina Vučinića, stručnjaka iz Crne Gore, koji je rekao da bi se moglo ovo pitanje rješiti pred arbitražom ili sudom. Međutim, ja mislim da najprije treba provesti pregovore. Ako postoji dobra volja s obije strane, onda nema nikakve potrebe ići pred sud ili pred arbitražu, ali ako se ne može postići rješenje pregovorima onda mislim da je najbolje mjesto Međunarodni sud u Hagu koji je do sada riješio i još rješava oko 25 sporova iz područja prava mora. Ako je riješio granični spor između Sjedinjenih Američkih Država i Kanade, Njemačke, Danske, Norveške, Libije, Tunisa ne vidim razloga da rješava i ostale sporove koji su uz našu obalu.