RSE: Da li je ove godine velika konkurencija za lik Kotorskog karnevala? Do sada su to većinom bili političari.
MARTINOVIĆ: Ove godine je nekako jednoglasno usvojeno da lik karnevala bude sublimacija jednog zla koje nas godinama tare, da predstavlja jednog od tipičnih pozadinskih radnika u sjenci, obučenog u crno, sa mobilnim telefonom, u jednoj, i tašnom punom para, u drugoj ruci. Da bi opravdao svoje ime zvaće se Mito Korupcija. Spaljivanjem lutke toga tipa na karnevalu, Kotorani, onako dječje naivno, vjeruju već desetinama vjekova unatrag da će u toj lutki istovremeno spaliti i sva zla, sve ono negativno što postoji u našem društvu uopšte. Feštađuni, koji prave lutku karnevala, se ne libe ni malo da naprave lik političara. Uglavnom su to do sada bili političari. Jedne godine, uoči svoga pada, bio je to lik Slobodan Miloševića, koji je tada još bio na vlasti. Imao je srebrena krila i držao je zlatnu liru – Anđeo mira, a stvarnost je bila sasvim obrnuta.
RSE: Karneval je jedna vrsta ironično duhovite poruke o stvarnosti, ali i nama samima. Da li ste nekada imali neprijatnosti od onih koji bi se prepoznali u karnevalu?
MARTINOVIĆ: Jesmo prije par godina. Prilično burno je reagovala Liberalna partija. Te godine je bila tema karnevala reket. Napravljena je teniserka. Burno su reagovali Liberalna partija i razne ženske organizacije jer smo spalili ženu.
RSE: Karneval je mediteranska tradicija koja potiče iz Antike. Koja su osnovna njegova značenja?
MARTINOVIĆ: Samo spaljivanje karnevalske lutke predstavlja simboličko pročišćavanje kroz vatru. I dan danas u nekim selima još uvijek se pale Ivanjski kresovi. Onda momci i djevojke preskaču preko zapaljenih vatri i na taj način se pročišćavaju i doživljavaju duhovnu katarzu. Spaljivanje te lutke znači i navještenje proljeća. U Kotoru se zna za karneval već stotinama godina. Imamo jedan sinopsis, gotovo kao scenario za film, za spaljivanje karnevala u Perastu iz 1715. godine. Razapinjao se konop između vrha zvonika crkve Svetog Nikole i jednoga broda. Po tom konopu bi se prema dole spuštala lutka koja je simbolisana Turčina. Ta lutka ne bi ni stigla do tog broda, već bi je na obali sasjekli mačevima mladi Peraštani. U toku XIX vijeka karnevalske povorke su uglavnom preuzeli gradski trgovci i zanatlije i to je postala pučka zabava. Crkva je nekako kanalisala da završetak, spaljivanje lutke karnevala, bude pred sam početak velikog uskršnjeg posta. U vrijeme karnevala, postoji takva izreka, vrijedi svaka šala. Ljudi su se maškarali, bili veseli i mogli su da jedu meso, ali toga dana je prestajalo mršenje i počinjao je veliki uskršnji post.
RSE: Karnevalske fešte nisu samo promenade maskenbalskih kreacija, nego i ono što im prethodi. Kako danas nastaje većina tih maski u Boki?
MARTINOVIĆ: Ljepši su svi oni događaji koji prethode svemu tome, kao što je i pripremanje po kućama karnevalskih i maskenbalskih krinki. Obično se nađe neka žrtva koja dobro zna da šije i kod nje se svi skupe. Tu padaju vicevi, pjesma, ponešto se pojede i popije, a istovremeno se radi, kreira, stvara se. Sve maske se prave ručno.
RSE: Mnogi kažu da je srednjovjekovni Kotor najljepši u vrijeme karnevala jer osim maskenbala i maškara ima i kulinarskih fešti, a izaći će i Karampan. Čitajući taj list, koji na duhovit način svjedoči o životu grada, imam osjećaj da ga ispisuju kotorski oriđinali u nekoj od bokeljskih konoba za stolom sa kockastim stolnjacima, umačući u slanu sardelu i domaće vino. Nastaje li Karampana baš tako romantično?
MARTINOVIĆ: Možda malo manje romantično, ali pravi se upravo na ovaj način. Obično se zaliva dobrim crnim vinom. Doskočice, dosjetke i šaljive događaje iz života grada sakupljamo tako što ih, napisane na list papira, ubacuju građani sami u jednu kutiju koja stoji na ulazu u stari grad. Zna se da su to prilozi za Karampanu. Ponekada nam unutra gurnu i nešto sitnine. Mi se protiv toga ne bunimo. Onda se taj materijal redakcijski obrađuje i ide u Karampanu. Istovremeno, odlični crtači, kojih imamo dosta u Kotoru, rade karikature za njega, tako da su karikature ponekada izuzetno uspjele.
RSE: Karampana je uvijek dobro čuvana tajna sve do samog izlaska?
MARTINOVIĆ: Čak se dežura u štampariji da ne bi neko od štampara iznio list prije nego što bude kompletno gotov.
RSE: Da li se Kotorani ljute kada se prepoznaju u Karampani, ili jedni na druge nakon što se proglase najbolje karnevalske grupe?
MARTINOVIĆ: Ima jedna uzrečica u Kotoru – Ko nije za Karampanu, nije ni za život u Kotoru.
MARTINOVIĆ: Ove godine je nekako jednoglasno usvojeno da lik karnevala bude sublimacija jednog zla koje nas godinama tare, da predstavlja jednog od tipičnih pozadinskih radnika u sjenci, obučenog u crno, sa mobilnim telefonom, u jednoj, i tašnom punom para, u drugoj ruci. Da bi opravdao svoje ime zvaće se Mito Korupcija. Spaljivanjem lutke toga tipa na karnevalu, Kotorani, onako dječje naivno, vjeruju već desetinama vjekova unatrag da će u toj lutki istovremeno spaliti i sva zla, sve ono negativno što postoji u našem društvu uopšte. Feštađuni, koji prave lutku karnevala, se ne libe ni malo da naprave lik političara. Uglavnom su to do sada bili političari. Jedne godine, uoči svoga pada, bio je to lik Slobodan Miloševića, koji je tada još bio na vlasti. Imao je srebrena krila i držao je zlatnu liru – Anđeo mira, a stvarnost je bila sasvim obrnuta.
RSE: Karneval je jedna vrsta ironično duhovite poruke o stvarnosti, ali i nama samima. Da li ste nekada imali neprijatnosti od onih koji bi se prepoznali u karnevalu?
MARTINOVIĆ: Jesmo prije par godina. Prilično burno je reagovala Liberalna partija. Te godine je bila tema karnevala reket. Napravljena je teniserka. Burno su reagovali Liberalna partija i razne ženske organizacije jer smo spalili ženu.
RSE: Karneval je mediteranska tradicija koja potiče iz Antike. Koja su osnovna njegova značenja?
MARTINOVIĆ: Samo spaljivanje karnevalske lutke predstavlja simboličko pročišćavanje kroz vatru. I dan danas u nekim selima još uvijek se pale Ivanjski kresovi. Onda momci i djevojke preskaču preko zapaljenih vatri i na taj način se pročišćavaju i doživljavaju duhovnu katarzu. Spaljivanje te lutke znači i navještenje proljeća. U Kotoru se zna za karneval već stotinama godina. Imamo jedan sinopsis, gotovo kao scenario za film, za spaljivanje karnevala u Perastu iz 1715. godine. Razapinjao se konop između vrha zvonika crkve Svetog Nikole i jednoga broda. Po tom konopu bi se prema dole spuštala lutka koja je simbolisana Turčina. Ta lutka ne bi ni stigla do tog broda, već bi je na obali sasjekli mačevima mladi Peraštani. U toku XIX vijeka karnevalske povorke su uglavnom preuzeli gradski trgovci i zanatlije i to je postala pučka zabava. Crkva je nekako kanalisala da završetak, spaljivanje lutke karnevala, bude pred sam početak velikog uskršnjeg posta. U vrijeme karnevala, postoji takva izreka, vrijedi svaka šala. Ljudi su se maškarali, bili veseli i mogli su da jedu meso, ali toga dana je prestajalo mršenje i počinjao je veliki uskršnji post.
RSE: Karnevalske fešte nisu samo promenade maskenbalskih kreacija, nego i ono što im prethodi. Kako danas nastaje većina tih maski u Boki?
MARTINOVIĆ: Ljepši su svi oni događaji koji prethode svemu tome, kao što je i pripremanje po kućama karnevalskih i maskenbalskih krinki. Obično se nađe neka žrtva koja dobro zna da šije i kod nje se svi skupe. Tu padaju vicevi, pjesma, ponešto se pojede i popije, a istovremeno se radi, kreira, stvara se. Sve maske se prave ručno.
RSE: Mnogi kažu da je srednjovjekovni Kotor najljepši u vrijeme karnevala jer osim maskenbala i maškara ima i kulinarskih fešti, a izaći će i Karampan. Čitajući taj list, koji na duhovit način svjedoči o životu grada, imam osjećaj da ga ispisuju kotorski oriđinali u nekoj od bokeljskih konoba za stolom sa kockastim stolnjacima, umačući u slanu sardelu i domaće vino. Nastaje li Karampana baš tako romantično?
MARTINOVIĆ: Možda malo manje romantično, ali pravi se upravo na ovaj način. Obično se zaliva dobrim crnim vinom. Doskočice, dosjetke i šaljive događaje iz života grada sakupljamo tako što ih, napisane na list papira, ubacuju građani sami u jednu kutiju koja stoji na ulazu u stari grad. Zna se da su to prilozi za Karampanu. Ponekada nam unutra gurnu i nešto sitnine. Mi se protiv toga ne bunimo. Onda se taj materijal redakcijski obrađuje i ide u Karampanu. Istovremeno, odlični crtači, kojih imamo dosta u Kotoru, rade karikature za njega, tako da su karikature ponekada izuzetno uspjele.
RSE: Karampana je uvijek dobro čuvana tajna sve do samog izlaska?
MARTINOVIĆ: Čak se dežura u štampariji da ne bi neko od štampara iznio list prije nego što bude kompletno gotov.
RSE: Da li se Kotorani ljute kada se prepoznaju u Karampani, ili jedni na druge nakon što se proglase najbolje karnevalske grupe?
MARTINOVIĆ: Ima jedna uzrečica u Kotoru – Ko nije za Karampanu, nije ni za život u Kotoru.