„Ja sam Aziz Mulaomerović, demobilisani borac. Prije rata živio sam na paljanskoj opštini. Došao je taj prokleti rat. Bio sam ovdje u Sarajevu. U toku rata izgubio sam mater i suprugu. Rat je završio. Ono, molili smo svi, što kažu, Boga da stanu rat, ubijanja, sve ostalo. Međutim, po meni, nakon što je stao rat, tek su onda nastali problemi i belaji.“
Primjenom Zakona o povratu stanova Aziz Mulaomerović je deložiran iz stana u kojem je bio smješten tokom rata. Nije imao vlastitu imovinu, a država nije predvidjela nikakvu naknadu za demobilizirane borce koji nisu invalidi, te se Aziz našao na ulici. Preko prijatelja 2002. godine uselio je u prostoriju za podešavanje lifta u sarajevskom naselju Mojmilo. Od tada živi u deset kvadrata, bez vode, bez toaleta, bez grijanja:
„Jedino što sam uspio izganjati je jedan obrok u kuhinji Crvenog križa na Alipašinom Polju - i ljudi mi izađu u susret, znajući mi situaciju, često i više ako ostane, tako da nekada mogu barem dnevno možda i dva puta, smiješno zvuči kad kažem možda, da jedem.“
Mulaomerović je prije rata radio u tvornici panel parketa na Palama. Tvornica je nakon rata privatizirana, a njemu je trebalo 10 punih godina da se domogne svoje radne knjižice. Mulaomerović od rata nema ni zdravstveno osiguranje, a četiri godine u rovu uzele su svoj danak:
„Nakon demobilisanja ovdje sam radio razne poslove dok me je zdravlje služilo, ono i na crno - i prihvatao sam sve moguće poslove. Onda sam došao u situaciju da ne mogu sebi da priskrbim ni ono osnovno.“
Vlasti u Kantonu Sarajevo do sada nisu pokazale razumijevanje za sudbinu Aziza Mulaomerovića, ratnog veterana. Ipak, u njegovoj priči nema gnjeva - tek gorčina sa kojom je, barem do sada, uspijevao izaći na kraj:
„Boli to što sam ponižen kao borac u svakom pogledu - u smislu da sam došao u situaciju da se stidim da kažem da sam bio borac, što svi okreću glavu i ne možete bilo gdje da pokucate na vrata. Maletene vas s prezirom gledaju, jednostavno vas vrate, prebacuju kao lopticu, kažu - idite tamo, ovi vas opet vrate – ko vas je poslao, to je to. Vjeru u institucije izgubio sam davno, ali eto opet opstaje se nekako. Ja kažem obični ljudi - ima dobrih ljudi koji pomognu na razne načine. Ne znam, mislim, bilo šta da kažem, sad bi to zvučalo... ne znam, ali nisam očekivao da ću biti u ovoj situaciji. Ako ova država nije u stanju da obezbijedi neke minimalne uslove - za stan, za opstanak, za posao, ne samo meni nego mnogim demobilisanim borcima... Nažalost, gledam ljude koje znam dok sam ja u rovu kisnuo, znam da su paradirali i gledam ih sad voze bijesna auta, imaju dobre kuće. Ne zavidim im, ne ulazim u to na koji su način došli do toga, ali možda su to uspjeli onda dok sam ja njih čuvao i branio. A ja, nažalost, evo gdje sam završio.“
Primjenom Zakona o povratu stanova Aziz Mulaomerović je deložiran iz stana u kojem je bio smješten tokom rata. Nije imao vlastitu imovinu, a država nije predvidjela nikakvu naknadu za demobilizirane borce koji nisu invalidi, te se Aziz našao na ulici. Preko prijatelja 2002. godine uselio je u prostoriju za podešavanje lifta u sarajevskom naselju Mojmilo. Od tada živi u deset kvadrata, bez vode, bez toaleta, bez grijanja:
„Jedino što sam uspio izganjati je jedan obrok u kuhinji Crvenog križa na Alipašinom Polju - i ljudi mi izađu u susret, znajući mi situaciju, često i više ako ostane, tako da nekada mogu barem dnevno možda i dva puta, smiješno zvuči kad kažem možda, da jedem.“
Mulaomerović je prije rata radio u tvornici panel parketa na Palama. Tvornica je nakon rata privatizirana, a njemu je trebalo 10 punih godina da se domogne svoje radne knjižice. Mulaomerović od rata nema ni zdravstveno osiguranje, a četiri godine u rovu uzele su svoj danak:
„Nakon demobilisanja ovdje sam radio razne poslove dok me je zdravlje služilo, ono i na crno - i prihvatao sam sve moguće poslove. Onda sam došao u situaciju da ne mogu sebi da priskrbim ni ono osnovno.“
Vlasti u Kantonu Sarajevo do sada nisu pokazale razumijevanje za sudbinu Aziza Mulaomerovića, ratnog veterana. Ipak, u njegovoj priči nema gnjeva - tek gorčina sa kojom je, barem do sada, uspijevao izaći na kraj:
„Boli to što sam ponižen kao borac u svakom pogledu - u smislu da sam došao u situaciju da se stidim da kažem da sam bio borac, što svi okreću glavu i ne možete bilo gdje da pokucate na vrata. Maletene vas s prezirom gledaju, jednostavno vas vrate, prebacuju kao lopticu, kažu - idite tamo, ovi vas opet vrate – ko vas je poslao, to je to. Vjeru u institucije izgubio sam davno, ali eto opet opstaje se nekako. Ja kažem obični ljudi - ima dobrih ljudi koji pomognu na razne načine. Ne znam, mislim, bilo šta da kažem, sad bi to zvučalo... ne znam, ali nisam očekivao da ću biti u ovoj situaciji. Ako ova država nije u stanju da obezbijedi neke minimalne uslove - za stan, za opstanak, za posao, ne samo meni nego mnogim demobilisanim borcima... Nažalost, gledam ljude koje znam dok sam ja u rovu kisnuo, znam da su paradirali i gledam ih sad voze bijesna auta, imaju dobre kuće. Ne zavidim im, ne ulazim u to na koji su način došli do toga, ali možda su to uspjeli onda dok sam ja njih čuvao i branio. A ja, nažalost, evo gdje sam završio.“