«Skočio sam iza sna, dreknuo: ’Kolji, majku im njihovu! Ti desno, ti lijevo, bacaj po tri bombe! Nemoj po jednu, po tri bombe!’ Ali nisam oči otvarao. Žena je skočila - i sin. Ja sam bio mokar. Kako sam ja zamotao te bombe, izjurio sam napolje i stavio sebi na glavu zamišljajući da nestali su mi svi suborci i htio sam da povučem osigurače. I onda sam osjetio jak stisak ruke. Sin, poslije sam doznao, me uhvatio i pošto je jak i krupan, uzeo mi ih je. Mene su odvukli u bolnicu i nisam dolazio sebi.»
Ovo je priča ratnog veterana koji je 1998. godine prvi put liječen od posttraumatskog stresnog poremećaja ili PTSP-a. Od 1998. do 2004. godine tri puta je pokušao samoubistvo. Najteže mu pada što je za one koji su branili svoju domovinu izostala i socijalna i svaka druga pomoć:
«Sam sebi kažem - u ratu heroj, u miru sam prosjak.»
Boračke organizacije u Federaciji tvrde kako je u posljednje tri godine više od 1000 veterana s ovim sindromom izvršilo samoubistvo. U RS-u raspolažu podatkom od 300, napominjući da ne postoji institucija koja bi se bavila ovim problemom. I jedni i drugi napominju da je taj broj mnogo veći. Mehmed Šišić, Savez demobiliziranih boraca Federacije:
«Najveći problem samoubistava je neimaština, znači nezaposlenost. Mi danas imamo 60.616 nezaposlenih demobilisanih boraca. To govori sve koliko se država brine o ovim ljudima.»
Milorad Kalamanda, boračka organizacija RS-a:
«U RS-u, bez pretjerivanja, postoji više desetina hiljada ljudi koji su djelimično ili u većoj mjeri oboljeli od ove bolesti. Svakodnevno smo suočeni sa nesrećama, a i zločinima u kojima su učesnici ratni veterani i osobe sa traumatskim ratnim iskustvima.»
PTSP, prema zvaničnim podacima, ima 30 posto ratnih veterana. Međutim, prema važećim zakonima država priznaje invaliditet po tom osnovu samo onima koji su zatražili liječničku pomoć do 1997. godine. Neuropsihijatrica dr. Esmina Avdibegović objašnjava da se PTSP može pojavi i nakon 20 godina od traume koja ga uzrokuje:
«U jednoj od klasifikacija to je označeno kao trajna promjena ličnosti nakon katastrofičnih događaja, kategoriše se kao bolesno stanja, mada je to ustvari, mogli bismo reći, jedna normalna ljudska situacija na nenormalne okolnosti. Okolnost ne možemo liječiti, ali našu reakciju na užasnu situaciju moramo liječiti jer nas ta reakcija ometa u našem društvenom funkcionisanju. Problem, kad su u pitanju veterani, jeste što je pomoć veteranima usmjerena sva na psihijatriske ustanove i eventualno na liječnike porodične medicine ili opšte prakse.»
Tek u Tuzlanskom kantonu u nekoliko opština osnovana su udruženja Stećak, koja okupljaju veterane sa posttraumatskim stresnim poremećajem i organizuju za njih terapijske radionice. U drugim kantonima, kao i u RS-u, ovi ljudi osim boračkih organizacija nemaju kome da se obrate. Emir Prevljaković, Savez demobiliziranih boraca Kanotna Sarajevo:
«Jako dobro surađujemo sa ljudima iz udruge HVO-a. Želimo surađivati i sa bivšim borcima Vojske RS-a jer, na kraju-krajeva, svi borci u ovoj zemlji, ma na kojoj strani su bili i ratovali, su prevareni. Davali su svoje živote, svoje zdravlje za interese nekoga drugog i ti ljudi su to dobro, dobro unovčili. Ako ljudi kojima smo mi omogućili da budu to što jesu ne žele povesti brigu i ne žele zajedno s nama praviti državu dostojnu čovjeka, onda mislim da ćemo im povjerenje uskratiti i uskratiti im mogućnost da odlučuju o nama.»
Doktorica Avdibegović kaže da postoje neke inicijative za izgradnju psihosocijalnih institucija u kojima bi se liječili veterani:
«Na nacionalnom nivou bi trebalo da bude, ili državnom, ne znam kako ga nazvati, jedan trauma centar gdje bi se mogli skupljati svi podaci. Drugo, na kantonalnim nivoima bi trebali postojati trauma centri sa mobilnom ekipom za pružanje psihološke pomoći, a na nivou opština bi se jako dobro mogle organizovati u okviru saveza demobilisanih boraca ili unije veterana grupe za psihosocijalnu pomoć.»
Hrvatska i Srbija mnogo bolje su riješile ovaj problem. Imaju specijalizovane ustanove za svoje veterane - Hrvatska i komisije koje redovno obilaze ratne veterane i pomažu na razne načine. U BiH je, kažu u boračkim organizacijama, problem složeniji što je rat okončan bez pobjednika, a vlasti zbog fotelja zatvaraju oči pred problemima boraca čitavu deceniju. No, jednom će se ipak morati suočiti, poručuju veterani.
Ovo je priča ratnog veterana koji je 1998. godine prvi put liječen od posttraumatskog stresnog poremećaja ili PTSP-a. Od 1998. do 2004. godine tri puta je pokušao samoubistvo. Najteže mu pada što je za one koji su branili svoju domovinu izostala i socijalna i svaka druga pomoć:
«Sam sebi kažem - u ratu heroj, u miru sam prosjak.»
Boračke organizacije u Federaciji tvrde kako je u posljednje tri godine više od 1000 veterana s ovim sindromom izvršilo samoubistvo. U RS-u raspolažu podatkom od 300, napominjući da ne postoji institucija koja bi se bavila ovim problemom. I jedni i drugi napominju da je taj broj mnogo veći. Mehmed Šišić, Savez demobiliziranih boraca Federacije:
«Najveći problem samoubistava je neimaština, znači nezaposlenost. Mi danas imamo 60.616 nezaposlenih demobilisanih boraca. To govori sve koliko se država brine o ovim ljudima.»
Milorad Kalamanda, boračka organizacija RS-a:
«U RS-u, bez pretjerivanja, postoji više desetina hiljada ljudi koji su djelimično ili u većoj mjeri oboljeli od ove bolesti. Svakodnevno smo suočeni sa nesrećama, a i zločinima u kojima su učesnici ratni veterani i osobe sa traumatskim ratnim iskustvima.»
PTSP, prema zvaničnim podacima, ima 30 posto ratnih veterana. Međutim, prema važećim zakonima država priznaje invaliditet po tom osnovu samo onima koji su zatražili liječničku pomoć do 1997. godine. Neuropsihijatrica dr. Esmina Avdibegović objašnjava da se PTSP može pojavi i nakon 20 godina od traume koja ga uzrokuje:
«U jednoj od klasifikacija to je označeno kao trajna promjena ličnosti nakon katastrofičnih događaja, kategoriše se kao bolesno stanja, mada je to ustvari, mogli bismo reći, jedna normalna ljudska situacija na nenormalne okolnosti. Okolnost ne možemo liječiti, ali našu reakciju na užasnu situaciju moramo liječiti jer nas ta reakcija ometa u našem društvenom funkcionisanju. Problem, kad su u pitanju veterani, jeste što je pomoć veteranima usmjerena sva na psihijatriske ustanove i eventualno na liječnike porodične medicine ili opšte prakse.»
Tek u Tuzlanskom kantonu u nekoliko opština osnovana su udruženja Stećak, koja okupljaju veterane sa posttraumatskim stresnim poremećajem i organizuju za njih terapijske radionice. U drugim kantonima, kao i u RS-u, ovi ljudi osim boračkih organizacija nemaju kome da se obrate. Emir Prevljaković, Savez demobiliziranih boraca Kanotna Sarajevo:
«Jako dobro surađujemo sa ljudima iz udruge HVO-a. Želimo surađivati i sa bivšim borcima Vojske RS-a jer, na kraju-krajeva, svi borci u ovoj zemlji, ma na kojoj strani su bili i ratovali, su prevareni. Davali su svoje živote, svoje zdravlje za interese nekoga drugog i ti ljudi su to dobro, dobro unovčili. Ako ljudi kojima smo mi omogućili da budu to što jesu ne žele povesti brigu i ne žele zajedno s nama praviti državu dostojnu čovjeka, onda mislim da ćemo im povjerenje uskratiti i uskratiti im mogućnost da odlučuju o nama.»
Doktorica Avdibegović kaže da postoje neke inicijative za izgradnju psihosocijalnih institucija u kojima bi se liječili veterani:
«Na nacionalnom nivou bi trebalo da bude, ili državnom, ne znam kako ga nazvati, jedan trauma centar gdje bi se mogli skupljati svi podaci. Drugo, na kantonalnim nivoima bi trebali postojati trauma centri sa mobilnom ekipom za pružanje psihološke pomoći, a na nivou opština bi se jako dobro mogle organizovati u okviru saveza demobilisanih boraca ili unije veterana grupe za psihosocijalnu pomoć.»
Hrvatska i Srbija mnogo bolje su riješile ovaj problem. Imaju specijalizovane ustanove za svoje veterane - Hrvatska i komisije koje redovno obilaze ratne veterane i pomažu na razne načine. U BiH je, kažu u boračkim organizacijama, problem složeniji što je rat okončan bez pobjednika, a vlasti zbog fotelja zatvaraju oči pred problemima boraca čitavu deceniju. No, jednom će se ipak morati suočiti, poručuju veterani.