U Federaciji BiH počela je registracija penzionera/umirovljenika koji penziju/mirovinu primaju iz Fonda PIO-MIO ovog entiteta. Registracija će trajati do 31. januara 2007. godine, ali u različitim vremenskim periodima za različite Kantone, opštine, pa čak i mjesne zajednice u okviru opština. Registracija podrazumijeva lični dolazak osoba ili njihov poziv da ih posjeti mobilni tim, ukoliko su bolesni ili nepokretni. Registracijom su obuhvaćeni svi, dakle i građani Bosne i Hercegovine koji su trenutno izvan njenih granica. Više detalja iznosi Zarif Safić, portparol Fonda PIO:
SAFIĆ: Federalni zavod za penzijsko-invalidsko osiguranje uputio je početkom novembra javni poziv svim penzionerima sa prebivalištem u Federaciji BiH, dakle svima onima koji penziju primaju na adresi u Federaciji BiH, da pristupe procesu registracije, koji će se obaviti u periodu od 20. novembra ove do 31. januara iduće godine. Dakle, svi penzioneri koji penzije primaju putem ovog zavoda, obavezni su da lično obave registraciju, kako bi dalje primali svoje penzije.
RSE: A ako nisu u mjestu svog prebivališta, pa se ne registruju?
SAFIĆ: Uvijek postoji popravni termin. Budući da sada imamo dijasporu, da su roditelji kod djece u inostranstvu i tako dalje, kada se vrate, moraće se javiti u naš zavod i izvršiti tu registraciju. Međutim, podsjećam sve naše penzionere da retroaktivno isplaćujemo penzije samo šest mjeseci unazad. A za sve korisnike koji se ne prijave u ovom roku od 30. novembra 2006. godine do 31. januara 2007. godine, privremeno ćemo obustaviti isplatu penzija.
RSE: A kad se registruju?
SAFIĆ: Kad se registruju, mi ćemo penziju oživjeti. Ali opet ponavljam, ako taj boravak u inostranstvu bude duži od šest mjeseci, oni neće primiti penziju za sedmi, osmi, deveti ili deseti mjesec.
RSE: Postoji li neki drugi način osim ličnog – putem opunomoćenika, putem ambasade ili konzularnog predstavništva?
SAFIĆ: Svaki naš osiguranik mora doći osobno, s ličnom kartom, u naše poslovnice u svom mjestu stanovanja (u Sarajevu je to dvadesetak mjesnih zajednica). Ako su bolesni ili nepokretni, onda će doći naše mobilne ekipe do njih. Dovoljno je da se jave na telefon u Sarajevu: 723 159.
RSE: Različito je vrijeme odnosno vremenski period u kojem se moraju registrovati.
SAFIĆ: Jeste, zato što smo morali obučiti naše ljude, posebno mobilne, ali i stručne ekipe. To nije baš jednostavno, tu ima dosta podataka. Znate da je bilo preseljenja, da imamo nova CIPS dokumenta i tako dalje. Onda, vjerovatno je dosta penzionera koji su umrli a i dalje primaju penziju jer ih niko nije odjavio. Sve se može saznati u kontonalnim službama, naši penzioneri dobro znaju te brojeve. Nema nikakvih problema, oni su obaviješteni kada se treba registrovati. Uglavnom, registracija je počela i ona dobro do sada ide.
RSE: Već ste rekli jedan od razloga – da su neki penzioneri umrli a da niko to nije prijavio. Šta su još razlozi ove registracije?
SAFIĆ: Rekao sam i to da je bilo dosta promjena – preseljenja, novi CIPS dokumenti i tako dalje. Tako da moramo ustrojiti novu evidenciju. To su osnovni razlozi. Međutim, ovo što mi sada radimo se inače radi u svijetu. Naši penzionere koji primaju penziju izvan Federacije BiH, obavezni su da svake godine Penzijsko-invalidskom osiguranju pošalju potvrdu o životu, kako se to zove, i oni to rade svake godine. Nismo provjeravali one koji primaju penziju u Federaciji BiH, a mnogo je punomoći, i mi nismo sigurni da su sve te punomoći u redu.
RSE: Još jednom da podsjetimo da penzioneri imaju pravo da tu svoju penziju primaju bilo gdje u svijetu.
SAFIĆ: Jeste. Ukoliko u inostranstvu borave duže od šest mjeseci, mogu primati penziju tamo gdje jesu. Dovoljno je samo da nam pošalju novu adresu i broj računa u banci. Mi šaljemo penzije od Australije do Sjedinjenih Američkih Država.
* * * * *
O povratku u Jajce, o obnovi stambenog fonda i životu povratnika u današnjoj emisiji govori Asim Kunić, predsjednik Udruženja povratnika u taj grad, koje je nastalo prije pet godina:
KUNIĆ: U Jajcu je inače bila loša situacija. Povratak se odvijao u tri faze jer je ratni vihor nanio velike štete. Prvo su ušli Hrvati, zatim jednim dijelom Bošnjaci kroz pilot projekat, koji je više bio provokativan nego konstruktivan, gdje su se ljudi brojali maltene kao stoka, ko će doći ko neće i tako dalje, i treća faza je bila povratak ostalog dijela Bošnjaka iz srednje Bosne jer su se Jajčani Bošnjaci otprilike nalazili po srednjoj Bosni – Kakanj, Zenica, Travnik, Bugojno. Kada je to završeno, desio se i povratak Srba. Jajce je unazad 200 godina uvijek bilo multietničko: negdje 50 posto Bošnjaka, 30-40 posto Hrvata, a ostalo su uglavnom bili Srbi. I danas je cilj multietničnost, međutim ustavno uređenje Bosne i Hercegovine ne dozvoljava da povratak bude onakav kakav smo mi zamišljali. Ljudi nemaju od čega da žive, privatizacija je urađena prije povratka, znači država se taktički dijeli i ona je i dan danas podijeljena. Srbi su jednim dijelom prodali svoju imovinu i ponovo otišli. Ovdje se vodi jedna kampanja aparthejda. Da bi ste se zaposlili recimo u elektroprivredi, pošti i tako dalje, morate biti po „zanatu“ Hrvat. Loše je zdravstvo, bolnica je uništena. Bezbijednost je u redu, to moram priznati, ali ljudi nemaju od čega da žive. Privreda je pala, privatizacija nije urađena kako treba, opljačkano je… Od 13.500 predratnih zaposlenih građana, sada su zaposlene 2.500, i to uglavnom na nivou neke administracije. Tu i tamo se sada odvijaju nekakvi poslovi po privatnom sektoru. Kroz svoje životno iskustvo i poznavajući istoriju Jajca mogu reći da je ono kažnjen grad u Bosni i Hercegovini. Uvijek se oko njega nešto igra, da li zbog kralja, da li zbog Tita… Jajčani bi se trebali dičiti time što imamo toliko tih spomenika, to je samo plus za Jajce. Ne znam, kažem, možda je kažnjeno zbog toga. Ne riješi li se ustavno uređenje Bosne i Hercegovine, neće se riješiti ni problem Jajca. Mi ovdje imamo 14 ustava. Normalna država može imati jedan ustav. Bez uvrede, ispada da nismo normalni. Imamo državu podijeljenu na dva entiteta – Federaciju BiH koja ne štima i Republiku Srpsku koja svaki čas hoće da se odcijepi. Mi kao udruženje nismo, odmah da se ogradim, potpali ni pod jednu politiku. Udruženje je pomagalo svakome ko mu se obratio. Ali, shvatite, ovakvo uređenje Bosne i Hercegovine ne dozvoljava povratak.
RSE: Sad smo došli do tog ključnog pitanja. Koliko se ljudi vratilo u Jajce?
KUNIĆ: Najveći broj raseljenih, 8.000 do 10.000, među kojima je najviše Bošnjaka, nalazi se u Skandinaviji, i to su građani koje smo zauvijek izgubili. Ja imam dvije sestre i brata koji su sada Šveđani i normalno da se neće nikada vratiti. Oni su postali turisti u svom vlastitom gradu. Onda imamo srpsku populaciju koja se uglavnom nalazi u Brčkom i Banjaluci, oni su većinom prodali svoje stanove i kuće u Jajcu. Od nekih 40.000 stanovnika Jajca prije rata, mi sada baratamo cifrom od nekih 28.000 sa selima. Ljudi odlaze tražiti posao i u druge gradove, u Travnik, Bugojno, Sarajevo… Više nije u pitanju bezbijednost već egzistencija. Što se tiče bezbijednosti, slobode kretanja i tako dalje, niko tu više nema problema, ljudi sarađuju, običan svijet hoće da živi zajedno. Mogu vam navesti hiljade primjera kako su komšije sarađivale i pomagali jedni drugima i u najtežim momentima povratka. Na primjer, na čovjeka koji je čuvao moju kuću je drugi pucao zato što je čuvao kuću Bošnjaku. Znači u tim najtežim momentima 1996. godine, ljudi su željeli da se što prije vide, da što prije uspostave kontakt, ali je politika odrađivala svoj dio posla – stavljana je blokada na povratak, biće povraćeno ovoliko familija i više ne može i tako dalje.
RSE: Jesu li kuće bile totalno uništene, kakva je bila situacija?
KUNIĆ: Jesu. Vojne operacije su bile velikih razmjera, sela i rubna područja su bila potpuno uništena. Neka sela su bila sačuvana, ukoliko tuda nije išla vojna operacija, ali je dobar dio porušen, još i dan danas. Posljedice tih dejstava se još uvijek vide i u centru grada. Po mojoj procjeni, ima još jedno 1.000 do 1.500 objekata za obnovu. Jer, ovdje su bile tri vojske. Ovdje samo mornarica nije udarala. Avijacija je ovdje derala. Tenkovi su derali sa svih strana. Jajce je pretrpjelo velike materijalne štete.
RSE: Sad je problem da ljudi koji su se vratili nemaju posla.
KUNIĆ: Najbolje bi bilo da se je prvo izveo povratak pa onda privatizacija. Međutim, urađeno je obrnuto. I kako će se vratiti čovjek koji je nekad radio u firmi koja je sad privatizirana? Vratili mu kuću, a radnog mjesta više nema. Onda, ovdje je duplo školstvo. Imate paradoks da djeca uče, po hrvatskom planu, šta se proizvodi u Splitu i Varaždinu, a ne znaju koja rijeka kroz Jajce protječe. Ovdje ima toliko gluposti na snazi. Dvije su škole pod jednim krovom, dva direktora i tako dalje. Ako se vrate Srbi, oni će naravno tražiti svoj program. Kako da se ljudi pomire, kako ova država da nastavi normalno živjeti? Na ovakav način, sa ovakvim ustavnim uređenjem, ona će se podijeliti.
* * * * *
Nakon Jajca govorimo o povratku u Kotor Varoš. Naš gost je Semko Lozić, predsjednik Udruženja povratnika u ovo mjesto:
RSE: Kad je osnovano vaše udruženje i s kojim ciljem?
LOZIĆ: Naše udruženje je osnovano još 1992. godine, u septembru mjesecu, dakle onda kada su ljudi raseljavani. Osnovano je u Zenici, s ciljem da se o tim ljudima brine i da ih razmješta. Nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma je imalo, naravno, sasvim drugu funkciju. Godine 1996. smo uradili program za povratak za čitavo područje općine Kotor Varoš. Godine 1998. smo počeli s povratkom, to su oni prvi šatori u Republici Srpskoj, na području Šipraga.
RSE: Koliko se ljudi uspjelo vratiti?
LOZIĆ: Vratilo se 4.300 i nešto, dok se jedan broj nije uspio vratiti, naročito na područje Šipraga, jer je sredinom septembra mjeseca 1996. godine onih 16 zaseoka minirano. Ti ljudi već evo 10 godina podnose zahtjeve, to su sto posto uništene kuće, međutim nisu se uspjeli vratiti na to područje. Na područje Vrbanjaca i Kotor Varoši se dosta ljudi vratilo, ali jedan određen broj se i danas nalazi na području Travnika, Sanskog Mosta i Zenice. Pozitivno je da su i ovi iz inozemstva počeli da se maksimalno uključuju, da obnavljaju svoje kuće, da učestvuju u ovim programima i tako dalje.
RSE: U kojim zemljama su uglavnom?
LOZIĆ: Oni su uglavnom u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj. Ima ih i u skandinavskim zemljama – Švedskoj, Danskoj i Norveškoj. Jedan dio je u Sloveniji, gdje je i ranije radio. To je otprilike to.
RSE: Kakva je situacija s obnovom stambenog fonda?
LOZIĆ: Obnova je u zadnje vrijeme stala. Udruženje pokušava da ukaže na taj problem i aplicira, međutim sasvim mali broj se uspijeva dobiti – po dvadesetak kuća na čitavu općinu, a treba obnoviti još veliki broj objekata. Opet spominjem područje koje je sto posto uništeno. Međutim, imamo i jedan drugi problem, a to je problem infrastrukture. U nekim zaseocima su već šest-sedam godina obnovljene kuće, ljudi tu žive, ali postoji problem struje i svega drugog što bi trebalo da prati povratak.
RSE: Od čega uglavnom žive ovi ljudi koji su se vratili?
LOZIĆ: Sreća je da imaju nekog od članova porodice vani pa se nekako snalaze. Žive dijelom i od poljoprivrede. Neki imaju i nešto privatne šume. Ali veoma ozbiljan problem je problem zdravstva. U Banjaluci moraju da plaćaju veliku cijenu za ljekarske preglede, a to su većinom stariji ljudi. Onda, po običaju, problem školstva. Jedan dio mlađih ljudi se zadržao u Sanskom Mostu i u Travniku upravo zbog neriješenog školstva i naravno problema zapošljavanja. Zaposlila su se dva čovjeka u općini i tri-četiri čovjeka u policiji.
RSE: Mislite li da je povratak završen ili će se ljudi i dalje vraćati?
LOZIĆ: Ne može biti završen. Ljudi svake godine apliciraju. Ljudi bi se htjeli vratiti, ali problemi su upravo ovi koje smo naveli. Problem je s infrastrukturom. Prošle godine smo imali situaciju da je 10 ljudi odbilo pakete građevinskog materijala od federalnog ministarstva jer dok bi ih dopremili do svoje kuće trebalo bi im desetak hiljada maraka. A ranije su svi ti zaseoci imali i puteve i struju i vodu i telefon. Znači, potrebno je da se ta infrastruktura osposobi i da se radi na zapošljavanju. Mi smo imali na području Šipraga jednu od najjačih zemljoradničkih zadruga u bivšoj državi, međutim sad to ne radi. Tako da ima sigurno uslova da se ti ljudi zaposle, uz normalno koordiniranje sa dijasporom. Mislim da se ljudi, htjeli-ne htjeli, moraju vratiti. Sad imamo jedan broj ljudi koji su i u Sanskom Mostu i u Travniku u privatnim kućama. Znači još nisu ništa riješili, a apliciraju, obilaze i čiste još od 1998. godine.
RSE: Obzirom da smo ovih dana obilježili 11 godina od Dejtonskog mirovnog sporazuma, mislite li da je iscrpljeno sve ono što je bilo raspoloživo vezano za problem izbjeglih, raseljenih i povratnika? Ili konkretnije, mislite li da su neki zakoni koji obezbjeđuju socijalno, zdravstveno, penziono i tako dalje, trebali biti uvezaniji sa procesom povratka?
LOZIĆ: Ti zakoni su obavezno trebali pratiti povratak. Ni ja nisam uspio da se vratim na svoje radno mjesto, iako sam podnio žalbu i godinu i po dana čekao da se to riješi. Ti zakoni moraju da prate tu situaciju. Zbog neriješenog zdravstva, školstva i zaposlenosti imamo situaciju da mlađi ljudi ponovo odlaze.
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas najjednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba
SAFIĆ: Federalni zavod za penzijsko-invalidsko osiguranje uputio je početkom novembra javni poziv svim penzionerima sa prebivalištem u Federaciji BiH, dakle svima onima koji penziju primaju na adresi u Federaciji BiH, da pristupe procesu registracije, koji će se obaviti u periodu od 20. novembra ove do 31. januara iduće godine. Dakle, svi penzioneri koji penzije primaju putem ovog zavoda, obavezni su da lično obave registraciju, kako bi dalje primali svoje penzije.
RSE: A ako nisu u mjestu svog prebivališta, pa se ne registruju?
SAFIĆ: Uvijek postoji popravni termin. Budući da sada imamo dijasporu, da su roditelji kod djece u inostranstvu i tako dalje, kada se vrate, moraće se javiti u naš zavod i izvršiti tu registraciju. Međutim, podsjećam sve naše penzionere da retroaktivno isplaćujemo penzije samo šest mjeseci unazad. A za sve korisnike koji se ne prijave u ovom roku od 30. novembra 2006. godine do 31. januara 2007. godine, privremeno ćemo obustaviti isplatu penzija.
RSE: A kad se registruju?
SAFIĆ: Kad se registruju, mi ćemo penziju oživjeti. Ali opet ponavljam, ako taj boravak u inostranstvu bude duži od šest mjeseci, oni neće primiti penziju za sedmi, osmi, deveti ili deseti mjesec.
RSE: Postoji li neki drugi način osim ličnog – putem opunomoćenika, putem ambasade ili konzularnog predstavništva?
SAFIĆ: Svaki naš osiguranik mora doći osobno, s ličnom kartom, u naše poslovnice u svom mjestu stanovanja (u Sarajevu je to dvadesetak mjesnih zajednica). Ako su bolesni ili nepokretni, onda će doći naše mobilne ekipe do njih. Dovoljno je da se jave na telefon u Sarajevu: 723 159.
RSE: Različito je vrijeme odnosno vremenski period u kojem se moraju registrovati.
SAFIĆ: Jeste, zato što smo morali obučiti naše ljude, posebno mobilne, ali i stručne ekipe. To nije baš jednostavno, tu ima dosta podataka. Znate da je bilo preseljenja, da imamo nova CIPS dokumenta i tako dalje. Onda, vjerovatno je dosta penzionera koji su umrli a i dalje primaju penziju jer ih niko nije odjavio. Sve se može saznati u kontonalnim službama, naši penzioneri dobro znaju te brojeve. Nema nikakvih problema, oni su obaviješteni kada se treba registrovati. Uglavnom, registracija je počela i ona dobro do sada ide.
RSE: Već ste rekli jedan od razloga – da su neki penzioneri umrli a da niko to nije prijavio. Šta su još razlozi ove registracije?
SAFIĆ: Rekao sam i to da je bilo dosta promjena – preseljenja, novi CIPS dokumenti i tako dalje. Tako da moramo ustrojiti novu evidenciju. To su osnovni razlozi. Međutim, ovo što mi sada radimo se inače radi u svijetu. Naši penzionere koji primaju penziju izvan Federacije BiH, obavezni su da svake godine Penzijsko-invalidskom osiguranju pošalju potvrdu o životu, kako se to zove, i oni to rade svake godine. Nismo provjeravali one koji primaju penziju u Federaciji BiH, a mnogo je punomoći, i mi nismo sigurni da su sve te punomoći u redu.
RSE: Još jednom da podsjetimo da penzioneri imaju pravo da tu svoju penziju primaju bilo gdje u svijetu.
SAFIĆ: Jeste. Ukoliko u inostranstvu borave duže od šest mjeseci, mogu primati penziju tamo gdje jesu. Dovoljno je samo da nam pošalju novu adresu i broj računa u banci. Mi šaljemo penzije od Australije do Sjedinjenih Američkih Država.
* * * * *
O povratku u Jajce, o obnovi stambenog fonda i životu povratnika u današnjoj emisiji govori Asim Kunić, predsjednik Udruženja povratnika u taj grad, koje je nastalo prije pet godina:
KUNIĆ: U Jajcu je inače bila loša situacija. Povratak se odvijao u tri faze jer je ratni vihor nanio velike štete. Prvo su ušli Hrvati, zatim jednim dijelom Bošnjaci kroz pilot projekat, koji je više bio provokativan nego konstruktivan, gdje su se ljudi brojali maltene kao stoka, ko će doći ko neće i tako dalje, i treća faza je bila povratak ostalog dijela Bošnjaka iz srednje Bosne jer su se Jajčani Bošnjaci otprilike nalazili po srednjoj Bosni – Kakanj, Zenica, Travnik, Bugojno. Kada je to završeno, desio se i povratak Srba. Jajce je unazad 200 godina uvijek bilo multietničko: negdje 50 posto Bošnjaka, 30-40 posto Hrvata, a ostalo su uglavnom bili Srbi. I danas je cilj multietničnost, međutim ustavno uređenje Bosne i Hercegovine ne dozvoljava da povratak bude onakav kakav smo mi zamišljali. Ljudi nemaju od čega da žive, privatizacija je urađena prije povratka, znači država se taktički dijeli i ona je i dan danas podijeljena. Srbi su jednim dijelom prodali svoju imovinu i ponovo otišli. Ovdje se vodi jedna kampanja aparthejda. Da bi ste se zaposlili recimo u elektroprivredi, pošti i tako dalje, morate biti po „zanatu“ Hrvat. Loše je zdravstvo, bolnica je uništena. Bezbijednost je u redu, to moram priznati, ali ljudi nemaju od čega da žive. Privreda je pala, privatizacija nije urađena kako treba, opljačkano je… Od 13.500 predratnih zaposlenih građana, sada su zaposlene 2.500, i to uglavnom na nivou neke administracije. Tu i tamo se sada odvijaju nekakvi poslovi po privatnom sektoru. Kroz svoje životno iskustvo i poznavajući istoriju Jajca mogu reći da je ono kažnjen grad u Bosni i Hercegovini. Uvijek se oko njega nešto igra, da li zbog kralja, da li zbog Tita… Jajčani bi se trebali dičiti time što imamo toliko tih spomenika, to je samo plus za Jajce. Ne znam, kažem, možda je kažnjeno zbog toga. Ne riješi li se ustavno uređenje Bosne i Hercegovine, neće se riješiti ni problem Jajca. Mi ovdje imamo 14 ustava. Normalna država može imati jedan ustav. Bez uvrede, ispada da nismo normalni. Imamo državu podijeljenu na dva entiteta – Federaciju BiH koja ne štima i Republiku Srpsku koja svaki čas hoće da se odcijepi. Mi kao udruženje nismo, odmah da se ogradim, potpali ni pod jednu politiku. Udruženje je pomagalo svakome ko mu se obratio. Ali, shvatite, ovakvo uređenje Bosne i Hercegovine ne dozvoljava povratak.
RSE: Sad smo došli do tog ključnog pitanja. Koliko se ljudi vratilo u Jajce?
KUNIĆ: Najveći broj raseljenih, 8.000 do 10.000, među kojima je najviše Bošnjaka, nalazi se u Skandinaviji, i to su građani koje smo zauvijek izgubili. Ja imam dvije sestre i brata koji su sada Šveđani i normalno da se neće nikada vratiti. Oni su postali turisti u svom vlastitom gradu. Onda imamo srpsku populaciju koja se uglavnom nalazi u Brčkom i Banjaluci, oni su većinom prodali svoje stanove i kuće u Jajcu. Od nekih 40.000 stanovnika Jajca prije rata, mi sada baratamo cifrom od nekih 28.000 sa selima. Ljudi odlaze tražiti posao i u druge gradove, u Travnik, Bugojno, Sarajevo… Više nije u pitanju bezbijednost već egzistencija. Što se tiče bezbijednosti, slobode kretanja i tako dalje, niko tu više nema problema, ljudi sarađuju, običan svijet hoće da živi zajedno. Mogu vam navesti hiljade primjera kako su komšije sarađivale i pomagali jedni drugima i u najtežim momentima povratka. Na primjer, na čovjeka koji je čuvao moju kuću je drugi pucao zato što je čuvao kuću Bošnjaku. Znači u tim najtežim momentima 1996. godine, ljudi su željeli da se što prije vide, da što prije uspostave kontakt, ali je politika odrađivala svoj dio posla – stavljana je blokada na povratak, biće povraćeno ovoliko familija i više ne može i tako dalje.
RSE: Jesu li kuće bile totalno uništene, kakva je bila situacija?
KUNIĆ: Jesu. Vojne operacije su bile velikih razmjera, sela i rubna područja su bila potpuno uništena. Neka sela su bila sačuvana, ukoliko tuda nije išla vojna operacija, ali je dobar dio porušen, još i dan danas. Posljedice tih dejstava se još uvijek vide i u centru grada. Po mojoj procjeni, ima još jedno 1.000 do 1.500 objekata za obnovu. Jer, ovdje su bile tri vojske. Ovdje samo mornarica nije udarala. Avijacija je ovdje derala. Tenkovi su derali sa svih strana. Jajce je pretrpjelo velike materijalne štete.
RSE: Sad je problem da ljudi koji su se vratili nemaju posla.
KUNIĆ: Najbolje bi bilo da se je prvo izveo povratak pa onda privatizacija. Međutim, urađeno je obrnuto. I kako će se vratiti čovjek koji je nekad radio u firmi koja je sad privatizirana? Vratili mu kuću, a radnog mjesta više nema. Onda, ovdje je duplo školstvo. Imate paradoks da djeca uče, po hrvatskom planu, šta se proizvodi u Splitu i Varaždinu, a ne znaju koja rijeka kroz Jajce protječe. Ovdje ima toliko gluposti na snazi. Dvije su škole pod jednim krovom, dva direktora i tako dalje. Ako se vrate Srbi, oni će naravno tražiti svoj program. Kako da se ljudi pomire, kako ova država da nastavi normalno živjeti? Na ovakav način, sa ovakvim ustavnim uređenjem, ona će se podijeliti.
* * * * *
Nakon Jajca govorimo o povratku u Kotor Varoš. Naš gost je Semko Lozić, predsjednik Udruženja povratnika u ovo mjesto:
RSE: Kad je osnovano vaše udruženje i s kojim ciljem?
LOZIĆ: Naše udruženje je osnovano još 1992. godine, u septembru mjesecu, dakle onda kada su ljudi raseljavani. Osnovano je u Zenici, s ciljem da se o tim ljudima brine i da ih razmješta. Nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma je imalo, naravno, sasvim drugu funkciju. Godine 1996. smo uradili program za povratak za čitavo područje općine Kotor Varoš. Godine 1998. smo počeli s povratkom, to su oni prvi šatori u Republici Srpskoj, na području Šipraga.
RSE: Koliko se ljudi uspjelo vratiti?
LOZIĆ: Vratilo se 4.300 i nešto, dok se jedan broj nije uspio vratiti, naročito na područje Šipraga, jer je sredinom septembra mjeseca 1996. godine onih 16 zaseoka minirano. Ti ljudi već evo 10 godina podnose zahtjeve, to su sto posto uništene kuće, međutim nisu se uspjeli vratiti na to područje. Na područje Vrbanjaca i Kotor Varoši se dosta ljudi vratilo, ali jedan određen broj se i danas nalazi na području Travnika, Sanskog Mosta i Zenice. Pozitivno je da su i ovi iz inozemstva počeli da se maksimalno uključuju, da obnavljaju svoje kuće, da učestvuju u ovim programima i tako dalje.
RSE: U kojim zemljama su uglavnom?
LOZIĆ: Oni su uglavnom u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj. Ima ih i u skandinavskim zemljama – Švedskoj, Danskoj i Norveškoj. Jedan dio je u Sloveniji, gdje je i ranije radio. To je otprilike to.
RSE: Kakva je situacija s obnovom stambenog fonda?
LOZIĆ: Obnova je u zadnje vrijeme stala. Udruženje pokušava da ukaže na taj problem i aplicira, međutim sasvim mali broj se uspijeva dobiti – po dvadesetak kuća na čitavu općinu, a treba obnoviti još veliki broj objekata. Opet spominjem područje koje je sto posto uništeno. Međutim, imamo i jedan drugi problem, a to je problem infrastrukture. U nekim zaseocima su već šest-sedam godina obnovljene kuće, ljudi tu žive, ali postoji problem struje i svega drugog što bi trebalo da prati povratak.
RSE: Od čega uglavnom žive ovi ljudi koji su se vratili?
LOZIĆ: Sreća je da imaju nekog od članova porodice vani pa se nekako snalaze. Žive dijelom i od poljoprivrede. Neki imaju i nešto privatne šume. Ali veoma ozbiljan problem je problem zdravstva. U Banjaluci moraju da plaćaju veliku cijenu za ljekarske preglede, a to su većinom stariji ljudi. Onda, po običaju, problem školstva. Jedan dio mlađih ljudi se zadržao u Sanskom Mostu i u Travniku upravo zbog neriješenog školstva i naravno problema zapošljavanja. Zaposlila su se dva čovjeka u općini i tri-četiri čovjeka u policiji.
RSE: Mislite li da je povratak završen ili će se ljudi i dalje vraćati?
LOZIĆ: Ne može biti završen. Ljudi svake godine apliciraju. Ljudi bi se htjeli vratiti, ali problemi su upravo ovi koje smo naveli. Problem je s infrastrukturom. Prošle godine smo imali situaciju da je 10 ljudi odbilo pakete građevinskog materijala od federalnog ministarstva jer dok bi ih dopremili do svoje kuće trebalo bi im desetak hiljada maraka. A ranije su svi ti zaseoci imali i puteve i struju i vodu i telefon. Znači, potrebno je da se ta infrastruktura osposobi i da se radi na zapošljavanju. Mi smo imali na području Šipraga jednu od najjačih zemljoradničkih zadruga u bivšoj državi, međutim sad to ne radi. Tako da ima sigurno uslova da se ti ljudi zaposle, uz normalno koordiniranje sa dijasporom. Mislim da se ljudi, htjeli-ne htjeli, moraju vratiti. Sad imamo jedan broj ljudi koji su i u Sanskom Mostu i u Travniku u privatnim kućama. Znači još nisu ništa riješili, a apliciraju, obilaze i čiste još od 1998. godine.
RSE: Obzirom da smo ovih dana obilježili 11 godina od Dejtonskog mirovnog sporazuma, mislite li da je iscrpljeno sve ono što je bilo raspoloživo vezano za problem izbjeglih, raseljenih i povratnika? Ili konkretnije, mislite li da su neki zakoni koji obezbjeđuju socijalno, zdravstveno, penziono i tako dalje, trebali biti uvezaniji sa procesom povratka?
LOZIĆ: Ti zakoni su obavezno trebali pratiti povratak. Ni ja nisam uspio da se vratim na svoje radno mjesto, iako sam podnio žalbu i godinu i po dana čekao da se to riješi. Ti zakoni moraju da prate tu situaciju. Zbog neriješenog zdravstva, školstva i zaposlenosti imamo situaciju da mlađi ljudi ponovo odlaze.
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas najjednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba