Dok se Partizansko spomen - groblje, arhitektonsko zdanje čuvenog Bogdana Bogdanovića, nakon rata kontinuirano uništava, u Mostaru se danas ubrzano grade novi, megalomanski vjerski objekti, koje profesor vjeronauke Viktor Zubac donekle i opravdava - ako se uzme u obzir 50 godina sistema u kojem je religija bila bačena u drugi plan:
«Jer se, možda, i zbog vremena koje je novodošlo, došlo i do potrebe koja je produkt dugogodišnjega potiskivanja želje da se i u gradnji tih i takvih objekata pomalo i nadmećemo.»
Na početku novog milenija na brdu iznad Huma svečano je otkriven 33 metra visok križ - kako su pojasnili predstavnici Katoličke crkve, u slavu Isusa Krista i bezuvjetne ljubavi. Većina građana Bošnjaka, Srba, ali i hrvatskih intelektualaca poput Predraga Matvejevića ili Miljenka Jergovića, križ je doživjela kao provokaciju i simbol hrvatskog Mostara. U svojoj oštroj retorici posebno se izdvojila Islamska zajednica, što je u izjavi za naš radio ponovio sekretar Muftinstva Nazif Garib:
«Postojanje križa na Humu i velikog zvonika na Bulevaru - ni jedan ni drugi simbol nisu u duhu potreba, u duhu simbola, nego zasigurno da imaju drugu poruku.»
Osim križa, mnogo prašine u javnosti podiglo se i oko tornja Franjevačke crkve, porušene tokom rata, koja međutim nije obnovljena izvorno nego je napravljen oko stotinu metara visok toranj.
Iako u Islamskoj zajednici podvlače kako je Mostar prije rata imao 20 džamije, a danas 15, jer u većinski hrvatskom dijelu grada sve nisu obnovljene, Mostarci se slažu u jednom: svojim izgledom, netipičnim za Hercegovinu, mnoge od džamija namjerom provociraju. Ratko Pejanović, Srpsko građansko vijeće - pokret za ravnopravnost:
«Mi smo dobili sad ovdje neke surogat džamije kad je arhitektura u pitanju. I čini mi se da se ovom prevelikom gradnjom sakralnih objekata, ili vjerskih objekata, kako god hoćete da se izrazim, malo pretjeruje i da se ostvaruje ona Rojsova: ko je šta jamio, jamio.»
Koliko sakralni objekti mogu uticati na političke odnose, Pejanović navodi i primjer Saborne crkve koja je porušena u ratu i još nije obnovljena - velikim dijelom i zbog odsustva interesa Pravoslavne crkve, što je, dodaje, jasna poruka pravoslavcima: nemojte se vratiti u Mostar.
Član Jevrejske zajednice Zoran Maldebaun dodaje i kako je žalosno što se na obnovu starih vjerskih objekata moralo čekati godinama zbog nepostojanja zakona o kulturnom nasljeđu, dok se istovremeno novi objekti grade bez bilo kakvih dozvola, uz prešutnu suglasnost aktualne politike. Navodi primjer katoličke katedrale koja se gradi u samom centru grada, na zemljištu mostarskih Jevreja:
«To je zemljište porodice Atijasa Salomona. Njega su jednostavno provocirali i prozivali - te vi ste ubili Isusa, te vi ste ono... Takvim pogrdnim riječima su se prema njegovoj djeci odnosili, da su se oni morali iseliti u Kanadu iz Mostara, jer on nije htio da 1590 kvadrata svoje zemlje proda za 40 hiljada maraka.»
Od svega navedenog Maldebaun podržava ideju mostarskog muftije da centralnu zonu treba pretvoriti park religija, centar koji treba dokazati da su građani Mostara za suživot, da žele učiti o sebi, ali i drugima i drugačijima. Problem je, dodaje, što to nije u interesu vladajućih političkih partija koje potenciraju obilježavanje teritorija umjesto izgradnje božijih hramova vjere i ljubavi, što će se, zaključuje mostarski intelektualac Toni Pehar, u konačnici odraziti upravo na vjerske zajednice i njihov kredibilitet:
«Mislim da je to nešto najgore što se moglo desiti i samim vjerskim zajednicama. Dakle, oni sami sebe time i ruše i poništavaju - i samu vjeru dovode u pitanje.»
«Jer se, možda, i zbog vremena koje je novodošlo, došlo i do potrebe koja je produkt dugogodišnjega potiskivanja želje da se i u gradnji tih i takvih objekata pomalo i nadmećemo.»
Na početku novog milenija na brdu iznad Huma svečano je otkriven 33 metra visok križ - kako su pojasnili predstavnici Katoličke crkve, u slavu Isusa Krista i bezuvjetne ljubavi. Većina građana Bošnjaka, Srba, ali i hrvatskih intelektualaca poput Predraga Matvejevića ili Miljenka Jergovića, križ je doživjela kao provokaciju i simbol hrvatskog Mostara. U svojoj oštroj retorici posebno se izdvojila Islamska zajednica, što je u izjavi za naš radio ponovio sekretar Muftinstva Nazif Garib:
«Postojanje križa na Humu i velikog zvonika na Bulevaru - ni jedan ni drugi simbol nisu u duhu potreba, u duhu simbola, nego zasigurno da imaju drugu poruku.»
Osim križa, mnogo prašine u javnosti podiglo se i oko tornja Franjevačke crkve, porušene tokom rata, koja međutim nije obnovljena izvorno nego je napravljen oko stotinu metara visok toranj.
Iako u Islamskoj zajednici podvlače kako je Mostar prije rata imao 20 džamije, a danas 15, jer u većinski hrvatskom dijelu grada sve nisu obnovljene, Mostarci se slažu u jednom: svojim izgledom, netipičnim za Hercegovinu, mnoge od džamija namjerom provociraju. Ratko Pejanović, Srpsko građansko vijeće - pokret za ravnopravnost:
«Mi smo dobili sad ovdje neke surogat džamije kad je arhitektura u pitanju. I čini mi se da se ovom prevelikom gradnjom sakralnih objekata, ili vjerskih objekata, kako god hoćete da se izrazim, malo pretjeruje i da se ostvaruje ona Rojsova: ko je šta jamio, jamio.»
Koliko sakralni objekti mogu uticati na političke odnose, Pejanović navodi i primjer Saborne crkve koja je porušena u ratu i još nije obnovljena - velikim dijelom i zbog odsustva interesa Pravoslavne crkve, što je, dodaje, jasna poruka pravoslavcima: nemojte se vratiti u Mostar.
Član Jevrejske zajednice Zoran Maldebaun dodaje i kako je žalosno što se na obnovu starih vjerskih objekata moralo čekati godinama zbog nepostojanja zakona o kulturnom nasljeđu, dok se istovremeno novi objekti grade bez bilo kakvih dozvola, uz prešutnu suglasnost aktualne politike. Navodi primjer katoličke katedrale koja se gradi u samom centru grada, na zemljištu mostarskih Jevreja:
«To je zemljište porodice Atijasa Salomona. Njega su jednostavno provocirali i prozivali - te vi ste ubili Isusa, te vi ste ono... Takvim pogrdnim riječima su se prema njegovoj djeci odnosili, da su se oni morali iseliti u Kanadu iz Mostara, jer on nije htio da 1590 kvadrata svoje zemlje proda za 40 hiljada maraka.»
Od svega navedenog Maldebaun podržava ideju mostarskog muftije da centralnu zonu treba pretvoriti park religija, centar koji treba dokazati da su građani Mostara za suživot, da žele učiti o sebi, ali i drugima i drugačijima. Problem je, dodaje, što to nije u interesu vladajućih političkih partija koje potenciraju obilježavanje teritorija umjesto izgradnje božijih hramova vjere i ljubavi, što će se, zaključuje mostarski intelektualac Toni Pehar, u konačnici odraziti upravo na vjerske zajednice i njihov kredibilitet:
«Mislim da je to nešto najgore što se moglo desiti i samim vjerskim zajednicama. Dakle, oni sami sebe time i ruše i poništavaju - i samu vjeru dovode u pitanje.»