RSE: Dobitnik ste ugledne nagrade „Kočićevo pero“ za knjigu poezije „Večera bez politike“. S obzirom na bosanskohercegovačku stvarnost, da li je to uopšte moguća situacija?
STOJIĆ: Pa moguća je, kao što vidite. I ova nagrada je moguća, jer prije pet ili 10 godina gotovo je bilo nezamislivo da Banjaluka daje nagradu jednom autoru iz Sarajeva i obrnuto. Mislim da je sama ta nagrada potvrda da politika ipak na neki način iščezava, barem kod običnog svijeta. Naravno, još dugo ćemo ispaštati na svojim leđima politiku kao sudbinu, što bi rekao jedan naš psiholog, ali u svakom slučaju, dok god naši životi ne budu potpuno izvan politike, u smislu da politika obuhvaća naše biće i glavninu našeg svijeta, mi nećemo biti slobodni ljudi.
RSE: Gdje Vam je nagrada uručena?
STOJIĆ: Nagrada mi je uručena u Zagrebu, budući da se tamo održava jedan regionalni sajam knjige. Ta zadužbina iz Banjaluke i Beograda ima tamo svoj štand. Taj prostor su iskoristili za svoju reklamu, promociju i tako dalje.
RSE: Dakle nagrada vam je uručena u Zagrebu, vi živite u Sarajevu, Zadužbina „Petar Kočić“ djeluje na liniji Banjaluka – Beograd, Nikola Vukelić, direktor zadužbine, ovih je dana dobio značajna priznanja za dopinos povezivanju evropskih kultura… To je, čini mi se, niz sretnih činjenica.
STOJIĆ: Da, pogotovo što je glavnu intonaciju toj nagradi odredio pjesnik Stevan Tontić, jedan od najznačajnijih, bosanskohercegovačkih, živućih pjesnika, takođe porijeklom iz Krajine, koji živi djelimično u Berlinu, djelimično u Sarajevu. Dakle, jedan srpski žiri je dao nagradu jednom Hrvatu iz Federacije. Tako da je to jedna, rekao bih, bosanska stvar, koja u Bosni nikad nije bila presedan i koja će, nadam se, biti budućnost ove zemlje.
RSE: Nešto se mijenja, ili pokreće.
STOJIĆ: Pa mijenja se, očito. Mada, kad čovjek prati takozvanu visoku politiku, nema se taj dojam. Međutim, mislim da je običan svijet više umoran od politike, od podjela, od rata, od mržnje, ljudi žele malo bolje živjeti, malo se normalnije ponašati. I ako je ta nagrada vjesnik takvog jednog stanja, ja sam onda presretan čovjek.
RSE: Svojim kolumnama, ali i drugim oblicima angažovanog novinarstva, uključeni ste u politiku. Da li ovom knjigom želite dati do znanja da ste ipak na strani poezije?
STOJIĆ: Kolumne su neki drugi oblik mog pisanja. One su moj obol nekakvoj vrsti povratka normalnosti. Dosta me ljudi zaustavlja i zove povodom tih kolumni. Jednostavno, mnogo se toga srušilo na leđa običnog čovjeka, on sam se često puta ne usuđuje da donese sudove i onda mu treba neko ko će to učiniti ta njga. U tim kolumnama ljudi prepoznaju svoj glas, pronalaze svoja razmišljanja i zbog toga su kolumne danas možda najčitaniji dio novina. Ljudi su više umorni od vijesti da je neko pokrao, opljačkao, ubio, zaklao i tako dalje, ljudi traže nešto pozitivno, traže nešto što bi ih vratilo na neki način nekoj ljudskoj biti i upravo tim kolumnama koje pišu mnogi pisci, pa eto i ja. Recimo u „Feralu“ imam kolumnu „Cafe Nostalgija“ koju pišem punih šest godina, i te nostalgične stupce ljudi prihvaćaju, bez obzira iz koje nacije poticali, bez obzira kojoj grupi pripadali. Ta nostalgija nam je, dakle, neko zajedničko mjesto kao neko sjećanje na bolju prošlost, neka razmišljanja o životu koji smo nekad živjeli a sad ga više nema.
RSE: Književni kritičari kažu da je ova zbirka potvrdila kako ste u dobroj formi ili da ste pokazali kako pišete bolje nego ikad.
STOJIĆ: Imam 50 godina, dakle u godinama sam kad se sastaju i zrelost i znanje i iskustvo, a sve te tri stvari su na neki način materijal za pjesme. Ako to kritičari osjećaju, ja sam im na tome zahvalan. Međutim, ja sam i sam svjestan da to što pišem nije bez težine. Pogotovo što nas je rat sve natjerao da govorimo direktnije, da budemo otvoreniji, jer vjerujemo da to što pišemo ipak ima neku poruku, ipak dopire do ljudi čija su srca uplašena ili čija su srca ledena. I u tom smislu ja vidim zadaću moderne umjetnosti kao neke vrste katalizatora ljudskosti, neke vrste uvoda u poeziju koja, ako ne može promijeniti svijet, onda barem može malo ukazati na neke njegove problematične tačke.
RSE: Kad se osvrnete na ono što ste radili do sada, iz Vašeg ukupnog stvaralaštva šta je za vas najbitnije ili najuspješnije?
STOJIĆ: To je teško reći. Ja sam puno pisao. Pisao sam i feljtonistiku i prozu i poeziju i kritiku. Pisao sam nekad i više nego što bi trebalo jer sam bio prinuđen, jer me situacija tjerala, jer sam pomalo i živio od tog pisanja i još uvijek živim. Međutim, mislim da je najvažnije što sam pisao upravo pjesme. Ovo je moja deseta knjiga. Iduće godine će izaći jedan izbor iz tih mojih knjiga koji će pokazati sve te moje najbolje stranice, s jedne strane, a s druge strane neke moje metamorfoze, kako sam se ja razvijao s obzirom na vrijeme u koje sam živio, kako se od nekog artizma prelazilo u neku vrstu angažmana i tako dalje. To su sve, vjerovatno, zanimljive stvari za neke ljude koji se bave proučavanjem pisaca i njihovih poetika.
RSE: Ne želite izdvojiti nešto za šta ste posebno vezani. Ni glumci ne vole kada ih pitam koja im je uloga najdraža.
STOJIĆ: Ja mislim da ću svoje najbolje stvari tek napisati. Upravo sad radim na jednog knjizi proze, neke hercegovačke proze iz djetinjstva. Zatim na novoj knjizi poezije koja će, po svoj prilici, izaći u Podgorici, a zove se „Utjehe ovdje nema“. Dakle, to je ponovo priča o našim životima, našim sudbinama. Ako dragi Bog bude dao, tek se spremam napisati svoja najbolja djela.
RSE: Član ste Društva pisaca i Pen kluba, koji – teško je to zanemariti – nemaju svoje prostorije, nego su podstanari u Domu pisaca u Kranjčevićevoj ulici. Kako su to pisci gost u domu pisaca?
STOJIĆ: Ja sam član uprave, mi smo napravili par apela vlastima, jer taj dom je bio prije rata dodijeljen piscima, pa su se tu onda uselili ugostitelji, pa su se ugostitelji malo-pomalo proširivali, taj neki ugovor više ne vrijedi i pisci su sad nemili podstanari. Tako je, bojim se, svugdje u tranzicijskim zemljama budući da umjetnost, odnosno umjetnička udruženja ne mogu platiti velike kirije koje traže privatnici ili država, nije bitno, i umjetnici uglavnom ostaju na margini svijeta. Pisci Bosne i Hercegovine, odnosno njihovo udruženje će vjerovatno završiti na ulici jer kapitalizam je nemilosrdan, on otima sve i ruši sve što mu je na putu. Pogotovo ovaj naš tranzicioni kapitalizam koji zapravo čini sve da se od nekog humanuma, od ljudskog materijala napravi jedan zvjerski, jedan životinjski svijet u kojem samo velika riba guta manju i ništa više.
RSE: Da, zakon jačeg.
STOJIĆ: Da.
RSE: Na kraju bih se vratila opet na politiku želeći Vas upitati kakav je Vaš stav prema onom što političari određuju, odnosno kakav je njihov odnos prema kulturi u Bosni i Hercegovini uopšte?
STOJIĆ: Ja mislim da nas vode jadni ljudi. To nisu političari, to su predstavnici nekih nacija, nekog devetnaestovjekovnog dometa i opsega. Tu nema modernog čovjeka koji zna moderno misliti. Njihov odnos, ne samo prema kulturi nego i prema nama, zapravo je takav da oni misle da smo mi njihovo vlasništvo. Oni lupetaju po naciji k‘o Maksim po diviziji, dakle i po nama svima. Tako da ja jedino što vidim dobro u našoj zemlji, u Bosni i Hercegovini, to je izvan te politike, to je, dakle, u nekom običnom, svakodnevnom životu koji je vrlo siromašan, koji još uvijek ima neku toplinu koja je možda odavno izgubljena. To me ispunjava radošću i zbog toga mi je Sarajevo najljepši grad na svijetu. U zadnjih 15 godina sam obišao gotovo cijelu planetu, ali ovdje se najljepše osjećam i najljepše živim.
RSE: Ali političari ipak daju novac za kulturu.
STOJIĆ: Pazite, političari daju novac za kulturu tako da mi nemamo nijednu izdavačku kuću u državi. Političari daju novac za kulturu tako da se nedavno obrušio plafon Zemaljskog muzeja, najstarije kulturne institucije u državi. Da, daje se novac, ali za neke festivale, za neke prezentacije, za neke priredbe gdje se pije viski i gdje se slave nekakva Potemkinova sela, dok istinski stvaraoci kulture žive na samom rubu egzistencije. To nije tako samo u Bosni i Hercegovini, to je tako i u drugim zemljama u okolini, zato što ovaj tranzicioni kapitalizam još nije našao svoj lik, on se još uvijek uglavnom iscrpljuje od tog da se nešto privatizira, da se nešto – kako se kaže ovdje u Sarajevu – poklopi, da se na lak način uzme nešto što su ljudi stvarali decenijama. U tom smislu kultura prolazi daleko najgore, ako dakle izuzmemo te manifestacije gdje se nešto hoće prikazati ili pokazati u boljem svjetlu nego što ono to jeste.
RSE: Vi ste trenutno urednik redakcije kulture na BH Radiju1. Kako se tu snalazite?
STOJIĆ: Snalazimo se kako možemo i umijemo. Nemamo dovoljno novinara. BH Radio 1 je institucija javnog servisa koja pokriva cijelu državu. Nemamo dovoljno potencijala, ni materijalnih, ni ljudskih, ali snalazimo se kako znamo i umijemo i nastojimo da radimo ono što država ne radi – da obrazujemo jedan cjeloviti prostor, barem u oblasti kulture, da pratimo ono što se dešava u Banjaluci, Tuzli, Mostaru, Sarajevu, pa i manjim mjestima. Mislim da je tu naša namjera veličanstvena, iako rezultati ponekad nisu jer, jednostavno, uvijek je bilo – koliko para toliko muzike, a kod nas pare nisu bog zna kako velike. Mi se nadamo da nismo samo na repu, nego da malo i stvaramo kulturu i da dajemo akcenat na neke bitne stvari iz naše, bosanskohercegovačke duhovnosti. Koliko u tome uspijevamo, to će pokazati sami naši slušatelji. Mislim da tu BH Radio 1 ima mnogo više uspjeha nego neki drugi koji se hvale da imaju tu misiju.
STOJIĆ: Pa moguća je, kao što vidite. I ova nagrada je moguća, jer prije pet ili 10 godina gotovo je bilo nezamislivo da Banjaluka daje nagradu jednom autoru iz Sarajeva i obrnuto. Mislim da je sama ta nagrada potvrda da politika ipak na neki način iščezava, barem kod običnog svijeta. Naravno, još dugo ćemo ispaštati na svojim leđima politiku kao sudbinu, što bi rekao jedan naš psiholog, ali u svakom slučaju, dok god naši životi ne budu potpuno izvan politike, u smislu da politika obuhvaća naše biće i glavninu našeg svijeta, mi nećemo biti slobodni ljudi.
RSE: Gdje Vam je nagrada uručena?
STOJIĆ: Nagrada mi je uručena u Zagrebu, budući da se tamo održava jedan regionalni sajam knjige. Ta zadužbina iz Banjaluke i Beograda ima tamo svoj štand. Taj prostor su iskoristili za svoju reklamu, promociju i tako dalje.
RSE: Dakle nagrada vam je uručena u Zagrebu, vi živite u Sarajevu, Zadužbina „Petar Kočić“ djeluje na liniji Banjaluka – Beograd, Nikola Vukelić, direktor zadužbine, ovih je dana dobio značajna priznanja za dopinos povezivanju evropskih kultura… To je, čini mi se, niz sretnih činjenica.
STOJIĆ: Da, pogotovo što je glavnu intonaciju toj nagradi odredio pjesnik Stevan Tontić, jedan od najznačajnijih, bosanskohercegovačkih, živućih pjesnika, takođe porijeklom iz Krajine, koji živi djelimično u Berlinu, djelimično u Sarajevu. Dakle, jedan srpski žiri je dao nagradu jednom Hrvatu iz Federacije. Tako da je to jedna, rekao bih, bosanska stvar, koja u Bosni nikad nije bila presedan i koja će, nadam se, biti budućnost ove zemlje.
RSE: Nešto se mijenja, ili pokreće.
STOJIĆ: Pa mijenja se, očito. Mada, kad čovjek prati takozvanu visoku politiku, nema se taj dojam. Međutim, mislim da je običan svijet više umoran od politike, od podjela, od rata, od mržnje, ljudi žele malo bolje živjeti, malo se normalnije ponašati. I ako je ta nagrada vjesnik takvog jednog stanja, ja sam onda presretan čovjek.
RSE: Svojim kolumnama, ali i drugim oblicima angažovanog novinarstva, uključeni ste u politiku. Da li ovom knjigom želite dati do znanja da ste ipak na strani poezije?
STOJIĆ: Kolumne su neki drugi oblik mog pisanja. One su moj obol nekakvoj vrsti povratka normalnosti. Dosta me ljudi zaustavlja i zove povodom tih kolumni. Jednostavno, mnogo se toga srušilo na leđa običnog čovjeka, on sam se često puta ne usuđuje da donese sudove i onda mu treba neko ko će to učiniti ta njga. U tim kolumnama ljudi prepoznaju svoj glas, pronalaze svoja razmišljanja i zbog toga su kolumne danas možda najčitaniji dio novina. Ljudi su više umorni od vijesti da je neko pokrao, opljačkao, ubio, zaklao i tako dalje, ljudi traže nešto pozitivno, traže nešto što bi ih vratilo na neki način nekoj ljudskoj biti i upravo tim kolumnama koje pišu mnogi pisci, pa eto i ja. Recimo u „Feralu“ imam kolumnu „Cafe Nostalgija“ koju pišem punih šest godina, i te nostalgične stupce ljudi prihvaćaju, bez obzira iz koje nacije poticali, bez obzira kojoj grupi pripadali. Ta nostalgija nam je, dakle, neko zajedničko mjesto kao neko sjećanje na bolju prošlost, neka razmišljanja o životu koji smo nekad živjeli a sad ga više nema.
RSE: Književni kritičari kažu da je ova zbirka potvrdila kako ste u dobroj formi ili da ste pokazali kako pišete bolje nego ikad.
STOJIĆ: Imam 50 godina, dakle u godinama sam kad se sastaju i zrelost i znanje i iskustvo, a sve te tri stvari su na neki način materijal za pjesme. Ako to kritičari osjećaju, ja sam im na tome zahvalan. Međutim, ja sam i sam svjestan da to što pišem nije bez težine. Pogotovo što nas je rat sve natjerao da govorimo direktnije, da budemo otvoreniji, jer vjerujemo da to što pišemo ipak ima neku poruku, ipak dopire do ljudi čija su srca uplašena ili čija su srca ledena. I u tom smislu ja vidim zadaću moderne umjetnosti kao neke vrste katalizatora ljudskosti, neke vrste uvoda u poeziju koja, ako ne može promijeniti svijet, onda barem može malo ukazati na neke njegove problematične tačke.
RSE: Kad se osvrnete na ono što ste radili do sada, iz Vašeg ukupnog stvaralaštva šta je za vas najbitnije ili najuspješnije?
STOJIĆ: To je teško reći. Ja sam puno pisao. Pisao sam i feljtonistiku i prozu i poeziju i kritiku. Pisao sam nekad i više nego što bi trebalo jer sam bio prinuđen, jer me situacija tjerala, jer sam pomalo i živio od tog pisanja i još uvijek živim. Međutim, mislim da je najvažnije što sam pisao upravo pjesme. Ovo je moja deseta knjiga. Iduće godine će izaći jedan izbor iz tih mojih knjiga koji će pokazati sve te moje najbolje stranice, s jedne strane, a s druge strane neke moje metamorfoze, kako sam se ja razvijao s obzirom na vrijeme u koje sam živio, kako se od nekog artizma prelazilo u neku vrstu angažmana i tako dalje. To su sve, vjerovatno, zanimljive stvari za neke ljude koji se bave proučavanjem pisaca i njihovih poetika.
RSE: Ne želite izdvojiti nešto za šta ste posebno vezani. Ni glumci ne vole kada ih pitam koja im je uloga najdraža.
STOJIĆ: Ja mislim da ću svoje najbolje stvari tek napisati. Upravo sad radim na jednog knjizi proze, neke hercegovačke proze iz djetinjstva. Zatim na novoj knjizi poezije koja će, po svoj prilici, izaći u Podgorici, a zove se „Utjehe ovdje nema“. Dakle, to je ponovo priča o našim životima, našim sudbinama. Ako dragi Bog bude dao, tek se spremam napisati svoja najbolja djela.
RSE: Član ste Društva pisaca i Pen kluba, koji – teško je to zanemariti – nemaju svoje prostorije, nego su podstanari u Domu pisaca u Kranjčevićevoj ulici. Kako su to pisci gost u domu pisaca?
STOJIĆ: Ja sam član uprave, mi smo napravili par apela vlastima, jer taj dom je bio prije rata dodijeljen piscima, pa su se tu onda uselili ugostitelji, pa su se ugostitelji malo-pomalo proširivali, taj neki ugovor više ne vrijedi i pisci su sad nemili podstanari. Tako je, bojim se, svugdje u tranzicijskim zemljama budući da umjetnost, odnosno umjetnička udruženja ne mogu platiti velike kirije koje traže privatnici ili država, nije bitno, i umjetnici uglavnom ostaju na margini svijeta. Pisci Bosne i Hercegovine, odnosno njihovo udruženje će vjerovatno završiti na ulici jer kapitalizam je nemilosrdan, on otima sve i ruši sve što mu je na putu. Pogotovo ovaj naš tranzicioni kapitalizam koji zapravo čini sve da se od nekog humanuma, od ljudskog materijala napravi jedan zvjerski, jedan životinjski svijet u kojem samo velika riba guta manju i ništa više.
RSE: Da, zakon jačeg.
STOJIĆ: Da.
RSE: Na kraju bih se vratila opet na politiku želeći Vas upitati kakav je Vaš stav prema onom što političari određuju, odnosno kakav je njihov odnos prema kulturi u Bosni i Hercegovini uopšte?
STOJIĆ: Ja mislim da nas vode jadni ljudi. To nisu političari, to su predstavnici nekih nacija, nekog devetnaestovjekovnog dometa i opsega. Tu nema modernog čovjeka koji zna moderno misliti. Njihov odnos, ne samo prema kulturi nego i prema nama, zapravo je takav da oni misle da smo mi njihovo vlasništvo. Oni lupetaju po naciji k‘o Maksim po diviziji, dakle i po nama svima. Tako da ja jedino što vidim dobro u našoj zemlji, u Bosni i Hercegovini, to je izvan te politike, to je, dakle, u nekom običnom, svakodnevnom životu koji je vrlo siromašan, koji još uvijek ima neku toplinu koja je možda odavno izgubljena. To me ispunjava radošću i zbog toga mi je Sarajevo najljepši grad na svijetu. U zadnjih 15 godina sam obišao gotovo cijelu planetu, ali ovdje se najljepše osjećam i najljepše živim.
RSE: Ali političari ipak daju novac za kulturu.
STOJIĆ: Pazite, političari daju novac za kulturu tako da mi nemamo nijednu izdavačku kuću u državi. Političari daju novac za kulturu tako da se nedavno obrušio plafon Zemaljskog muzeja, najstarije kulturne institucije u državi. Da, daje se novac, ali za neke festivale, za neke prezentacije, za neke priredbe gdje se pije viski i gdje se slave nekakva Potemkinova sela, dok istinski stvaraoci kulture žive na samom rubu egzistencije. To nije tako samo u Bosni i Hercegovini, to je tako i u drugim zemljama u okolini, zato što ovaj tranzicioni kapitalizam još nije našao svoj lik, on se još uvijek uglavnom iscrpljuje od tog da se nešto privatizira, da se nešto – kako se kaže ovdje u Sarajevu – poklopi, da se na lak način uzme nešto što su ljudi stvarali decenijama. U tom smislu kultura prolazi daleko najgore, ako dakle izuzmemo te manifestacije gdje se nešto hoće prikazati ili pokazati u boljem svjetlu nego što ono to jeste.
RSE: Vi ste trenutno urednik redakcije kulture na BH Radiju1. Kako se tu snalazite?
STOJIĆ: Snalazimo se kako možemo i umijemo. Nemamo dovoljno novinara. BH Radio 1 je institucija javnog servisa koja pokriva cijelu državu. Nemamo dovoljno potencijala, ni materijalnih, ni ljudskih, ali snalazimo se kako znamo i umijemo i nastojimo da radimo ono što država ne radi – da obrazujemo jedan cjeloviti prostor, barem u oblasti kulture, da pratimo ono što se dešava u Banjaluci, Tuzli, Mostaru, Sarajevu, pa i manjim mjestima. Mislim da je tu naša namjera veličanstvena, iako rezultati ponekad nisu jer, jednostavno, uvijek je bilo – koliko para toliko muzike, a kod nas pare nisu bog zna kako velike. Mi se nadamo da nismo samo na repu, nego da malo i stvaramo kulturu i da dajemo akcenat na neke bitne stvari iz naše, bosanskohercegovačke duhovnosti. Koliko u tome uspijevamo, to će pokazati sami naši slušatelji. Mislim da tu BH Radio 1 ima mnogo više uspjeha nego neki drugi koji se hvale da imaju tu misiju.