Iako je u petak izabrana prva vlada nezavisne Crne Gore, kabinet Željka Šturanovića ostao je pod teretom prošlosti, zaklonjen sjenkom liderstva prethodnog premijera Đukanovića.
Formalno, nova vlada biće manja i operativnija; šest je novih ljudi, uključujuči i novog premijera. Sam Šturanović je u ekspozeu zacrtao dva ključna cilja koja mora dosegnuti: ubrzanje uključenja Crne Gore u evropske integracije i nastavak započetih ekonomskih reformi.
Dakle, Šturanović hoće da se predstavi kao premijer kontinuiteta, nastavljač započetog. Istovremeno i kao čovjek koji izvršava zadatke partije koja ga je predložila.
O tome svjedoči i sastav vlade: zaslužni partijski ljudi zadržali su svoje pozicije - čak devet Đukanovićevih ministara postali su Šturanovićevi ministri. Sve se radi da se pokaže kako personalne promjene neće značiti i promjenu politike.
U tome i jeste problem: novi premijer Šturanović kao da ne razumije veličinu izazova koji stoji pred njim - priča o kontinuitetu je pogrešna priča. Ako misli da uspije, Željko Šturanović ne može i ne smije biti biti kopija Mila Đukanovića.
Ne samo zato što je Đukanović jači i ozbiljniji politički igrač. Šturanović i njegova vlada moraju biti drugačiji jer se i Crna Gora u međuvremenu promijenila: drugačija su očekivanja građana, običnog svijeta.
Ona Đukanovićeva vlada je, kroz buku i bijes Beograda i međunarodne zajednice, na mišiće izborila pobjedu na referendumu. Time je kupljen zaborav prethodnog grijeha. Zastava nezavisne Crne Gore privremeno je prekrila mane i slabosti, oholost partijske oligarhije, pa je čak i prljavština privatizacije stavljena pod tepih obnovljene nezavisnosti.
Ali, Crna Gora je, vraćajući nezavisnost, konačno dobila šansu da bude drugačija i bolja nego što je bila. Zato Željku Šturanoviću neće biti lako - njegova vlada neće imati političku komociju koju je imala prethodna.
Pri tom, najmanji problem će biti evropske integracije: tu su propisi jasni, zna se što Crna Gora mora da ispuni i zna se da administracija u Briselu vodi igru. Vlada Željka Šturanovića moraće samo pravilno da čita instrukcije.
Mnogo teža će biti unutrašnja borba. Šturanović bi morao da shvati: jedini način da njegova vlada bude uspješna biće ako ostvari otklon od loše prakse prethodnika. Šturanović mora da pokaže i dokaže da ne postoje nedodirljivi ljudi, mora da se izbori sa moćnicima iz sjenke i da razbije upostavljene monopole.
Stari premijer Đukanović je imao obzira prema svojim prijateljima, želio je da po svaku cijenu štiti neke igrače koji su mu pomogli kada je trebalo. Novi premijer Šturanović nema starih obaveza niti ima starih obećanja. Ali, on ima jedan veliki zadatak – da pokaže kako ga ne mogu kontrolisati iz sjenke i kako je dovoljno moćan da bude samostalan, čak i od svoje partije koja ga je izabrala.
Može li partijski pion da dođe do osmog reda i odjednom postane kraljica koja dominira? U šahu su takvi manevri ponekad mogući, u realnom životu mirni Šturanović baš i ne liči na čovjeka koji želi biti neprikosnoveni vladar.
Za razbijanje partijskih monopola neophodno je da u parlamentu vladajuća koalicija dijeli vlast i bude ucijenjena. Dobrovoljno se depeesovsci i socijaldemokrate neće odreći slatkog kolača vlasti i priviligeija.
Zato od nove vlade, uprkos krupnim obećanjima, ne treba očekivati mnogo. Ako Šturanović uspije da progura male promjene i ako pokaže da Crna Gora može da preživi bez vođstva svemogućih vođa - i to će značiti neki napredak.
Formalno, nova vlada biće manja i operativnija; šest je novih ljudi, uključujuči i novog premijera. Sam Šturanović je u ekspozeu zacrtao dva ključna cilja koja mora dosegnuti: ubrzanje uključenja Crne Gore u evropske integracije i nastavak započetih ekonomskih reformi.
Dakle, Šturanović hoće da se predstavi kao premijer kontinuiteta, nastavljač započetog. Istovremeno i kao čovjek koji izvršava zadatke partije koja ga je predložila.
O tome svjedoči i sastav vlade: zaslužni partijski ljudi zadržali su svoje pozicije - čak devet Đukanovićevih ministara postali su Šturanovićevi ministri. Sve se radi da se pokaže kako personalne promjene neće značiti i promjenu politike.
U tome i jeste problem: novi premijer Šturanović kao da ne razumije veličinu izazova koji stoji pred njim - priča o kontinuitetu je pogrešna priča. Ako misli da uspije, Željko Šturanović ne može i ne smije biti biti kopija Mila Đukanovića.
Ne samo zato što je Đukanović jači i ozbiljniji politički igrač. Šturanović i njegova vlada moraju biti drugačiji jer se i Crna Gora u međuvremenu promijenila: drugačija su očekivanja građana, običnog svijeta.
Ona Đukanovićeva vlada je, kroz buku i bijes Beograda i međunarodne zajednice, na mišiće izborila pobjedu na referendumu. Time je kupljen zaborav prethodnog grijeha. Zastava nezavisne Crne Gore privremeno je prekrila mane i slabosti, oholost partijske oligarhije, pa je čak i prljavština privatizacije stavljena pod tepih obnovljene nezavisnosti.
Ali, Crna Gora je, vraćajući nezavisnost, konačno dobila šansu da bude drugačija i bolja nego što je bila. Zato Željku Šturanoviću neće biti lako - njegova vlada neće imati političku komociju koju je imala prethodna.
Pri tom, najmanji problem će biti evropske integracije: tu su propisi jasni, zna se što Crna Gora mora da ispuni i zna se da administracija u Briselu vodi igru. Vlada Željka Šturanovića moraće samo pravilno da čita instrukcije.
Mnogo teža će biti unutrašnja borba. Šturanović bi morao da shvati: jedini način da njegova vlada bude uspješna biće ako ostvari otklon od loše prakse prethodnika. Šturanović mora da pokaže i dokaže da ne postoje nedodirljivi ljudi, mora da se izbori sa moćnicima iz sjenke i da razbije upostavljene monopole.
Stari premijer Đukanović je imao obzira prema svojim prijateljima, želio je da po svaku cijenu štiti neke igrače koji su mu pomogli kada je trebalo. Novi premijer Šturanović nema starih obaveza niti ima starih obećanja. Ali, on ima jedan veliki zadatak – da pokaže kako ga ne mogu kontrolisati iz sjenke i kako je dovoljno moćan da bude samostalan, čak i od svoje partije koja ga je izabrala.
Može li partijski pion da dođe do osmog reda i odjednom postane kraljica koja dominira? U šahu su takvi manevri ponekad mogući, u realnom životu mirni Šturanović baš i ne liči na čovjeka koji želi biti neprikosnoveni vladar.
Za razbijanje partijskih monopola neophodno je da u parlamentu vladajuća koalicija dijeli vlast i bude ucijenjena. Dobrovoljno se depeesovsci i socijaldemokrate neće odreći slatkog kolača vlasti i priviligeija.
Zato od nove vlade, uprkos krupnim obećanjima, ne treba očekivati mnogo. Ako Šturanović uspije da progura male promjene i ako pokaže da Crna Gora može da preživi bez vođstva svemogućih vođa - i to će značiti neki napredak.