Marko DIVKOVIC, Lejla SARIC
Marko DIVKOVIĆ«Brčko, Banovići,
to je naša meta
izgraditi prugu
još ovoga ljeta...»
Kao i Bosna i Hercegovina, i svečani voz bio je entitetski. Mašinovođa, lokomotiva i jedan vagon bili su iz sastava Željeznica RS-a, a šest vagona iz Željeznica Federacije. Vozio je nekoliko hiljada razdraganih putnika, a u mjestima gdje se zaustavljao dočekivan je i ispraćan zdravicom i kaficom. Bez ijednog političara, svečani voz je djelovao nekako nestvarno. Glavni su bili akcijaši, udarnici prve jugoslovenske omladinske pruge. Hadžaga Hadžijavdić ponosno je pokazivao udarničke značke:
«Imao sam ja desetak komada i više. Ali ove su mi najdraže, ove dvije sa pruge Brčko - Banovići i Poljana - Kreka. Ovu dionicu smo mi radili i nastavili odmah u novembru i decembru 1946. - i tu sam bio udarnik. A poslije je nastavljeno dalje.»
Višestruki akcijaš i udarnik Enver Berberović iz Bijeljine prenosi nam djelić svojih sjećanja:
«Ova brigada bijeljinska, koja je krenula za Brčko - Banoviće, upečatljivo je bilo na stadionu Radnika u Bijeljini kad je formirana brigada traži se 200 ljudi, a javilo se hiljadu. I plaču i roditelji i brigadiri koji su ostali - plaču što ne idu. Ja sam, recimo, napustio zanat i otišao sam na izgradnju pruge.»
Pruga je, kažu, građena zbog lakšeg transporta kvalitetnog uglja iz rudnika Banovići. Da nije bilo pruge, ne bi bilo ni Banovića u današnjem smislu. Sve do 1992. godine kao svoj dan Banovići su slavili upravo 7. novembar, dan završetka pruge, priča višegodišnji prvi čovjek tog gradića Božo Novaković:
«Dan komune je 7. novembar. Tada su Banovići praktički rođeni, jer ono sve što je bilo ranije, to je bilo selo koje je imalo jednu kafanicu seosku, imalo jednu gostionicu, neki Ostojić - to je sve što je bilo u Banovićima.»
Među putnicima svečanog voza bili su i Banjalučani, neki ogrnuti jugoslovenskom trobojkom sa crvenom zvijezdom, dok su neki nosili zastavu Bosne i Hercegovine iz tog vremena:
«Mi smo jugonostalgičari iz Banje Luke, društvo ’Josip Broz Tito’.»
«Stara zastava u kojoj žive narodi i narodnosti Bosne i Hercegovine, valjda kako je to nekada bilo. I sada žive, samo su posvađani, nevjerovatno su posvađani između sebe.»
«Jedna, dva,
jedan dva,
omladina Titova
kreće na rad
zove obnova...»
U Brčkom je svečani voz dočekalo nekoliko hiljada ljudi. U tom gradu kažu kako je ova istinski legendarna pruga za BiH, posebno za Brčko i Banoviće važna kao i prije 60 godina. Stari akcijaši kažu kako su omladinske radne akcije i danas potrebne. BiH je danas porušena kao tada Jugoslavija:
«Brigade trebaju apsolutno i sad u ovakvoj situaciji. Ali treba naći modus da se brigade organizuju. A omladina ne može sama. Prvo, nema čim; drugo, nema organizacije nikakve.»
«Zašto ne bi omladina sagradila ovu brzu cestu? Lakše je sagraditi brzu cestu. Mi nismo imali ničega - ni mehanizacije. Mi smo golim rukama, kolicima, krampom, lopatom i čekićem napravili ovu prugu.»
* * * * *
U subotu, 4. novembra 2006., u 14.30 sati, u brčansku Željezničku stanicu stigao je voz iz Banovića, okićen državnim i partijskim zastavama iz vremena socijalističke Jugoslavije. U šest vagona bilo je oko 1.000 putnika iz svih mjesta kroz koja pruga prolazi, Banovića, Živinica, Tuzle, Srebrenika, Gradačca i Brčkog. Među njima bilo je i nekoliko desetina graditelja ove prve jugoslovenske pruge izgrađene doborovoljnim omladinskim radom. Sat ranije, u željezničku stanicu u Brčkom stigla je i teretna kompozicija sa vagonima natovarenim banovićkim ugljem, namijenjenim Šećerani u Osijeku. Ova kompozicija iz Banovića je krenula u 9.30 sati, kao i 1946. godine.
Gradonačelnik Brčkog Mirsad Đapo nazvao je ovaj događaj časom istorije, sa kojeg se mora gledati naprijed, u budućnost, kao što su to 1946. godine činili graditelji pruge Brčko - Banovići. On je naglasio da neophodno iskoristiti neprocjenjivo vrijedne i značajne geografske, privredne i posebno ljudske resurse kojim raspolaže region kroz koji prolazi ova pruga.
Predsjednik Organizacionog odbora za obilježavanje ovog događaja Milan Tomić kazao je kako je pruga prije 60 godina imala ogroman ekonomski i politički značaj za zemlju. Pruga Brčko-Banovići izgrađena je, podsjetio je, za samo 190 dana udarničkim rukama 62.268 mladih iz cijele Jugoslavije i iz svijeta. Time je dala snažan pečat zajedništvu i multietničnosti.
Pruga Brčko - Banovići bila je rezultat prve omladinske radne akcije (ORA) u bivšoj Jugoslaviji, a na njenoj izgradnji radilo je više od 62.000 omladinaca iz cijele zemlje i više od 1.000 brigadira iz inostranstva. Za samo 190 dana "akcijaši" su uspjeli izgraditi tri tunela, 22 mosta i 177 drugih objekata neophodnih za funkcionisanje pruge. Prvi voz ovom prugom prošao je 7. novembra 1946.
* * * * *
Miroslav Krleža: Izlet na omladinsku prugu Brčko - Banovići
(Fragmenti iz Dnevnika od 5. novembra 1946.)
Bajramsko jutro u Brčkom: dva-tri fesa, dvije-tri feredže, tu i tamo po koji pucanj iz dječjeg pištolja, volooka, homerska ljepota pogleda goveđeg, mokre daske na Savskom mostu. Mnogo slika, zapravo staromodnih, čudnih, osamdesetih godina prošloga stoljeća. Stojim na Savskom mostu, na vlažnom, od kiše natopljenim daskama, i razmišljam o Savi kao o motivu našega slikarstva i naše književnosti. Već više od stotinu godina teče Sava kroz našu umjetnost, a osim Nikole Mašića nije inspirisala ničije palete. Jedan od sentimentalnih pjesnika savskih, njenog tihog lirskog toka i zelenih joj obala, bio je A. G. Matoš. Save u Turopolju ili pod Beogradom nitko nije dao bolje od njega. Valja se jugovina po smeđim oranicama. Nad Majevicom i nad Konjuhom nosi vjetar oblake, daleki horizonti otvaraju se u talasanju bakrene bukove šume, a krajina podsjeća na žumberački pejzaž oko Novog Mesta i Stične, gdje pod Kostanjevicom tiho teče Krka, poigravajući se trskama na zelenom ogledalu vode kao sa libelama.
Putujem s jednim zapadnjakom, inostrancem, koji je prije dva dana doputovao iz Pariza u beogradski "Majestic", a jutros krenuo s nama da posjeti Omladinsku prugu. Kako da objasnim ovom zapadnjaku, inostrancu, koji se prvi put nalazi na našem terenu, gdje smo i kakav je ovo prostor i kakvo je ovo vrijeme i šta se tu oko nas zbiva? Šta je Bosna, tko su bogumili, zašto je "Bosna pala šaptom", kako je Rim ovdje jalovo vladao i partius infidelium, tko su ovi naši Muhamedanci, te fantastične figure kurdistanskih krabulja, koje se kreću kao maske crnih domina, kako to da su upravo te maske "naša Toscana", zašto je bitka za Jajce trajala šezdeset i više godina i što znači ovo magleno bajramsko jutro na Omladinskoj pruzi? Blatne ceste, ustalasani vidici, a u oblacima planine nad dalekim modrim ostrvima. Divno, srebrno jutro sa pastelnim i vedrim smaragdno-zelenkastim jezerima, koja se gube u polarnoj rasvjeti, nad fantastičnim arhipelazima neba.
Kakav je smisao ove pruge i što znači to, da šezdeset hiljada omladinaca prodire u bosanski i balkanski srednji vijek?Pruga kao tehničko djelo, borba s klisurama, sa kamenim terenom, s vodama, sa zemljom, s kišom, sa bujicama, s suncem i sa srednjim vijekom.
Kod Kiseljaka borba s blatom. Samo u Galiciji između Strija Rožnjatova i Kolomeje godine 1916. u vrijeme ofenzive generala Brusilova vidio sam toliku masu blata kao ovdje kod Kiseljaka. Blato boje glinene, svijetlo-žućkaste, razliveno, masno, panonsko blato, koje je progutalo stoljeća i civilizacije, sa Duceom i Führerom i mnogima kojima se danas ni imena više ne zna. Blato-čorba, u kojoj su se skuvale serije krvavih političkih kombinacija i bitaka, blatoprolijev, od strašnih historijskih panika, kada urla zvijer u čovjeku i steže se utroba u smrtnome strahu. Blato elementarno, strašno, crno, balkansko, problato predrasuda, prošlosti i sramote. U ovom gustom smradu što se lijepi za bakandže kao kadeverična alva, gdje svaki korak ljudski prati gnjilež podmuklih grobova, blato gusto, vodnjikavo, što se prelijeva kao prežgana supa svih bosanskohercegovačkih gladnih bataljona na Soči i po Galiciji (1914 – 1918), ovo "blato kao takvo", "blato po sebi", izbrazdano kolosjecima, buldožerima, gvozdenim šinama, nad samim tunelom Kiseljaka; nekoliko stotina omladinaca u pokretu. Vika, zvukovi pile, odjek nakovnja, brujanje motora, a nad svime parabola kiseljačkog tunela, dostojna pera jednog velikog umjetnika, koji bi nad ovim paklenim, gustim kakaoom od blata umio da raspne jedan luk, luk vidovite uobrazilje, u ovom historijskom trenutku jedinog mogućeg izlaza iz blatnog groba naše bijede i zaostalosti. Ogromna, nedogledna blatna poljana razastrla se pred našim očima kao velika monumentalna kompozicija s masom smeđih lirizama impresionističke palete. Kiseljak sa svojim tunelskim slavolukom, sa svojom betonskom potkovom, karbitnim lampama i skelama, sa pokretom mase bosonogih dječaka i djevojčica, dostojan je monumentalne poeme na platnu. Dati ovaj tunel bio bi zadatak slikarski idealan za veličanstvenu fresku.
Nije ovo prva pruga na svijetu sigurno, ali je prva koju su izgradila djeca i poklonila je Titu, koji je prvi čovjek naše politike, te mu uspijeva da probija tunele kroz najmračnije srednjevjekovje naše prošlosti. Ima sve to svoj dublji smisao. Pršte sumrak novembarski nad Kiseljakom, a nad tamno-smeđim hrasticama boje čokolade sve odjekuje od naivne, vedre, spontane, srebrne dječje pjesme. Na horizontu zeleni se mjesečina i u smeđoj noći, u magnezijskom svijetlu svjetionika svjetlucaju dječje oči kao mačje. Mješine oblaka putuju nad mokrim jesenskim šumama umorno i lijeno. Zemlja je prokopana. U njedrima te teške bosanske zemlje, u grobu jedne uklete prošlosti pojavila su se djeca sa buktinjama u ruci i kao prava štafeta vjekova, pronose svjetlost kroz naš mrak, i ona še tu svjetlost predati pokoljenjima. Djeca minera i inženjera dat će ovoj ranjenoj i umornoj zemlji knjiga, lijekova i hljeba, čelika, ugljena i šalitre. Što više čelika i šalitre, tim manje opasnosti za ove oranice, da ih pregaze tuđi točkovi i tuđi topovi, koji ovu zemlju preoravaju i po njoj ruju kao historijski krmci dvije hiljade godina.
Omladina predratna (mislim predratna u periodu prije prvog imperijalističkog rata 1918), prve falange naše socijalističke omladine razvile su u sebi jaki koeficijent lične volje u borbi s ovim našim intelektualnim panonskim, balkanskim krčmama. Onaj "Pozitivni Čovjek" (neopisan još u našoj beletristici), povjerovao je da volja pojedinca može da djeluje na volju mnoštva, u svojoj prvoj inspiraciji. Pokoljenja su se razračunavala kod nas sa predrasudama vjekova na toj voluntarističnoj, romantičnoj osnovi. Odoljevajući stihiji mnogobrojnih i raznovrsnih predrasuda, omladinske generacije postale su u toku decenija negativne i drama je počela. Sukob se je uslijed slobodnog načina razmišljanja stao razvijati sve više i ritam je iz godine u godinu postojao opasniji.
Oslobodivši se vrhunaravnih pretpostavaka, omladina je stekla uvjerenje da svijet nije stvoren na sliku i priliku vrhunaravnih pojmova nego obratno. Oslobodivši se svega što je u čovjeku vrhunaravna faza, omladina se počela kretati našom zemljom kao slobodan čovjek. A to je saznanje raslo godinama. Smisao za dijalektičko shvaćanje razvijao se po zatvorima i došlo je do prvih metaka, do atentata, do ratova, do državnog oslobođenja, do ilegalnih pokreta, do ovoga rata, do revolucije i do ove pruge, kojom se već davno putuje u smjeru socijalizma. Tuneli su prokopani i vožnja je počela: grobovima srednjovjekovja, krčmama, opancima u prkos.