Većina najistaknutijih predstavnika radikalnog nacionalizma danas je pod zemljom ili u Hagu. Međutim, nacionalizam je i u Srbiji i u Hrvatskoj i u BiH ostao vladajuća ideologija uz koju je čvrsto vezan kler. Istovremeno radi se i o mnogo opasnijoj ideologiji od one ratne, ili, kako ocjenjuje politički analitičar Gojko Berić, danas imamo reformisane nacionaliste, protiv kojih se mnogo teže boriti:
«Predstavnici tih reformisanih nacionalističkih pokreta su Boris Tadić u Srbiji, Ivo Sanader u Hrvatskoj i Milorad Dodik u BiH. Siva međunarodna zajednica tvrdi pazar na Balkanu. Borba protiv reformisanog nacionalizma je mnogo složenija i teža nego protiv onog radikalnog, jer se ovaj prvi kamuflira kao demokratski i proevropski, što je, naravno, daleko od istine.»
BiH ne može naprijed dok postoje nacionalizmi jer su oni u temelju svih opstrukcija. Sve što se dešava posljednjih deset godina, svi socijalni i ekonomski problemi najvećim dijelom derivati su tog fenomena i onaj koji to ne shvata, prema Beriću, ne poznaje suštinu stvari:
«Jer, evo vidite, imate situaciju u Srbiji gdje je praktično na snazi jedan nacionalizam. E sad, lako vam je zamisliti zašto je takvo stanje u jednoj BiH gdje imate tri sukobljena nacionalizma.»
Paradoks je, navodi dalje Berić, da se građanska gerila, koja se uspješno odupirala različitim nacionalizmima tokom rata, pa i u postdejtonskoj BiH, danas rapidno rasipa. Bosni i Hercegovini se dešava odomaćivanje nacionalizama kao sistema vrijednosti kojemu nisu odoljele ni osobe građanske orijentacije, slaže se i Slavo Kukić, profesor mostarskog sveučilišta, te navodi primjer Mostara:
«Hrpa je tu intelektualaca. Imate dvije visokoškolske asocijacije, masu fakulteta, masu profesora, a zapravo redom radi se o komformistima, ljudima za koje ja koristim termin da su ne intelektualci nego žapci koji su utonuli u nacionalne matrice, žabokrečine i drijemaju.»
Uz aktualnu politiku i intelektualce koji drijemaju ili su dio nacionalnoga kolektiva, budućnost BiH ostaje na mladim generacijama, koje ne mogu biti mnogo bolje od svojih prethodnika, kako ocjenjuje profesor sarajevskog univerziteta Sulejman Bosto, zahvaljujući podijeljenim obrazovnim sistemima i različitim istinama, ili kako dodaje:
«Ako imate osiromašeno, neobrazovano društvo, ako imate zaglupljenu populaciju koja malo čita, koja malo komunicira, ako imate mladu populaciju koja reagira na efektima straha, nepovjerenja, ako naprosto se ne obrazuje - lakše ćete manipulirati. Dakle, strategiji onih tzv. nacionalističkih elita odgovara degradacija obrazovnog sistema, odgovara njegova dezintegracija. Što manje obrazovan - to više podložan manipulaciji.»
Ono što jeste vjekovni usud BiH je stalna podređenost pojedinca kolektivu, bilo da se radi o klasnom ili nacionalnom. U toj utrci za kolektivom pojedinac uglavnom gubi, zbog čega ostaje i nada da će na kraju progovoriti. A dok on ne progovori, kako zaključuju naši sagovornici, i nema pravo na drugačiji život.
«Predstavnici tih reformisanih nacionalističkih pokreta su Boris Tadić u Srbiji, Ivo Sanader u Hrvatskoj i Milorad Dodik u BiH. Siva međunarodna zajednica tvrdi pazar na Balkanu. Borba protiv reformisanog nacionalizma je mnogo složenija i teža nego protiv onog radikalnog, jer se ovaj prvi kamuflira kao demokratski i proevropski, što je, naravno, daleko od istine.»
BiH ne može naprijed dok postoje nacionalizmi jer su oni u temelju svih opstrukcija. Sve što se dešava posljednjih deset godina, svi socijalni i ekonomski problemi najvećim dijelom derivati su tog fenomena i onaj koji to ne shvata, prema Beriću, ne poznaje suštinu stvari:
«Jer, evo vidite, imate situaciju u Srbiji gdje je praktično na snazi jedan nacionalizam. E sad, lako vam je zamisliti zašto je takvo stanje u jednoj BiH gdje imate tri sukobljena nacionalizma.»
Paradoks je, navodi dalje Berić, da se građanska gerila, koja se uspješno odupirala različitim nacionalizmima tokom rata, pa i u postdejtonskoj BiH, danas rapidno rasipa. Bosni i Hercegovini se dešava odomaćivanje nacionalizama kao sistema vrijednosti kojemu nisu odoljele ni osobe građanske orijentacije, slaže se i Slavo Kukić, profesor mostarskog sveučilišta, te navodi primjer Mostara:
«Hrpa je tu intelektualaca. Imate dvije visokoškolske asocijacije, masu fakulteta, masu profesora, a zapravo redom radi se o komformistima, ljudima za koje ja koristim termin da su ne intelektualci nego žapci koji su utonuli u nacionalne matrice, žabokrečine i drijemaju.»
Uz aktualnu politiku i intelektualce koji drijemaju ili su dio nacionalnoga kolektiva, budućnost BiH ostaje na mladim generacijama, koje ne mogu biti mnogo bolje od svojih prethodnika, kako ocjenjuje profesor sarajevskog univerziteta Sulejman Bosto, zahvaljujući podijeljenim obrazovnim sistemima i različitim istinama, ili kako dodaje:
«Ako imate osiromašeno, neobrazovano društvo, ako imate zaglupljenu populaciju koja malo čita, koja malo komunicira, ako imate mladu populaciju koja reagira na efektima straha, nepovjerenja, ako naprosto se ne obrazuje - lakše ćete manipulirati. Dakle, strategiji onih tzv. nacionalističkih elita odgovara degradacija obrazovnog sistema, odgovara njegova dezintegracija. Što manje obrazovan - to više podložan manipulaciji.»
Ono što jeste vjekovni usud BiH je stalna podređenost pojedinca kolektivu, bilo da se radi o klasnom ili nacionalnom. U toj utrci za kolektivom pojedinac uglavnom gubi, zbog čega ostaje i nada da će na kraju progovoriti. A dok on ne progovori, kako zaključuju naši sagovornici, i nema pravo na drugačiji život.