Građani BiH sve češće potpisuju donorske kartice i time izražavaju svoju volju da budu nekom davatelji organa u slučaju smrti. Samo u Kantonu Sarajeva do sada je oko 2 000 takvih potpisnika:
«Čula sa za ovu akciju u svijetu i mislim da je to vrlo dobra stvar, jer spasiti jedan život je vrlo plemenito i humano.»
«Apsolutno podržavam ovu akciju. Slobodno, čim umrem nek uzme šta god kome treba.»
«Ako mogu spasiti nečiji život ili produžiti ga bilo koliko, to je OK.»
Na taj potez se odlučuju u velikom broju i studenti. Nina Jovanović, studentska organizacija Medicinskog fakulteta «BOHEMSA»:
«Kao predstavnik studenata, ja na ovom projektu radim već dvije godine i trenutno pokušavam da nagovorim svoje kolege da potpišu kartice. Ja ću je potpisati danas. A motiv je, naravno, kao što sam plakat kaže, da pomognemo drugima i da nastavimo na neki način da živimo u nekom drugom i da pomognemo tom drugom da živi.»
Iako broj zaniteresiranih donera iz godine u godine raste, razlog dosadašnje nezainteresiranosti za doniranje organa povezuje se sa predrasudama iz vjerskih razloga. Slavica Čorić, koordinatorica za transplantaciju Hercegovačko - neretvanskog kantona:
«Sve vjere, uključujući Rimokatoličku crkvu, protestantizam, Grčku pravoslavnu, islam, dakle imaju izrazito pozitivan stav i potiču doniranje organa i transplantaciju - s izuzetkom romske zajednice koji vjeruju u tjelesni život nakon smrti i zapravo samo oni ne pristaju na darivanje organa.»
Trenutno u Bosni i Hercegovini oko 600 pacijenata čeka na transplantaciju bubrega. Jedan od njih je i Ahmed Šehidić iz Mostra, koji je 9 godina na dijalizi:
«Da se ne nadam, ne bih ni tražio, ni čekao, već bih se predao kao i drugi. Šta bih vam rekao - da može čovjek da doživi da može komotno da pojede ono što želi, da se napije vode koliko može, to bi mi bila najveća sreća.»
Sličnu sudbinu sa Ahemdom dijeli i Ivica Sopta iz Širokog Brijega. On na transplantaciju bubrega čeka punih 12 godina:
«Ima ljudi koji čekaju po 20 godina i dobiju bubreg. Nedavno sam bio treći, rezerva sam bio, pa opet kod ove dvije gospođe je bila bolja podudarnost nego meni, opet sam se vratio, dobro.»
Iako u Bosni i Hercegovini postoji okvirni zakon i educiran kadar, transplantacija organa se vrši samo u sporadičnim slučajevima.
Ivo Komljenović, liječnik u Kliničko-bolničkom centru u Banjoj Luci:
«Moramo na tom polju da napravimo značajne pomake, da dođemo do kadaver organa za transplantaciju, da se uključimo u Eurotransplant, dakle da bismo dobili mi donorske organe za transplantaciju, moramo i mi ponuditi. Mi moramo biti uključeni, znači, u tu jednu mrežu.»
Koordinatorica Donorske mreže Kantona Sarajevo, dr. Halima Resić, ističe kako se još mnogo toga treba učiniti na polju zakonske regulative i dodatnom educiranju kadra:
«Znači u BiH postoji zakon, postoji kadar, ali još se treba sigurno educirati kadar. Problem je što se mi trebamo organizirati. Mi nemamo zajedničko ministarstvo zdravstva. Na nivou Federacije donijet je zakon o transplantaciji, ali na nivou cijele BiH nije. Mi smo mala zemlja, i znači moramo imati jednu centralnu koordinaciju, jednu organizaciju, tzv. španski model, koji je alfa i omega za tu kadaveričnu transplantaciju.»
Broj pacijenata kojima je potrebna transplantacija nekoga organa iz dana u dan raste. Kadaverična transplantacija mnogima od njih je jedini spas.
«Čula sa za ovu akciju u svijetu i mislim da je to vrlo dobra stvar, jer spasiti jedan život je vrlo plemenito i humano.»
«Apsolutno podržavam ovu akciju. Slobodno, čim umrem nek uzme šta god kome treba.»
«Ako mogu spasiti nečiji život ili produžiti ga bilo koliko, to je OK.»
Na taj potez se odlučuju u velikom broju i studenti. Nina Jovanović, studentska organizacija Medicinskog fakulteta «BOHEMSA»:
«Kao predstavnik studenata, ja na ovom projektu radim već dvije godine i trenutno pokušavam da nagovorim svoje kolege da potpišu kartice. Ja ću je potpisati danas. A motiv je, naravno, kao što sam plakat kaže, da pomognemo drugima i da nastavimo na neki način da živimo u nekom drugom i da pomognemo tom drugom da živi.»
Iako broj zaniteresiranih donera iz godine u godine raste, razlog dosadašnje nezainteresiranosti za doniranje organa povezuje se sa predrasudama iz vjerskih razloga. Slavica Čorić, koordinatorica za transplantaciju Hercegovačko - neretvanskog kantona:
«Sve vjere, uključujući Rimokatoličku crkvu, protestantizam, Grčku pravoslavnu, islam, dakle imaju izrazito pozitivan stav i potiču doniranje organa i transplantaciju - s izuzetkom romske zajednice koji vjeruju u tjelesni život nakon smrti i zapravo samo oni ne pristaju na darivanje organa.»
Trenutno u Bosni i Hercegovini oko 600 pacijenata čeka na transplantaciju bubrega. Jedan od njih je i Ahmed Šehidić iz Mostra, koji je 9 godina na dijalizi:
«Da se ne nadam, ne bih ni tražio, ni čekao, već bih se predao kao i drugi. Šta bih vam rekao - da može čovjek da doživi da može komotno da pojede ono što želi, da se napije vode koliko može, to bi mi bila najveća sreća.»
Sličnu sudbinu sa Ahemdom dijeli i Ivica Sopta iz Širokog Brijega. On na transplantaciju bubrega čeka punih 12 godina:
«Ima ljudi koji čekaju po 20 godina i dobiju bubreg. Nedavno sam bio treći, rezerva sam bio, pa opet kod ove dvije gospođe je bila bolja podudarnost nego meni, opet sam se vratio, dobro.»
Iako u Bosni i Hercegovini postoji okvirni zakon i educiran kadar, transplantacija organa se vrši samo u sporadičnim slučajevima.
Ivo Komljenović, liječnik u Kliničko-bolničkom centru u Banjoj Luci:
«Moramo na tom polju da napravimo značajne pomake, da dođemo do kadaver organa za transplantaciju, da se uključimo u Eurotransplant, dakle da bismo dobili mi donorske organe za transplantaciju, moramo i mi ponuditi. Mi moramo biti uključeni, znači, u tu jednu mrežu.»
Koordinatorica Donorske mreže Kantona Sarajevo, dr. Halima Resić, ističe kako se još mnogo toga treba učiniti na polju zakonske regulative i dodatnom educiranju kadra:
«Znači u BiH postoji zakon, postoji kadar, ali još se treba sigurno educirati kadar. Problem je što se mi trebamo organizirati. Mi nemamo zajedničko ministarstvo zdravstva. Na nivou Federacije donijet je zakon o transplantaciji, ali na nivou cijele BiH nije. Mi smo mala zemlja, i znači moramo imati jednu centralnu koordinaciju, jednu organizaciju, tzv. španski model, koji je alfa i omega za tu kadaveričnu transplantaciju.»
Broj pacijenata kojima je potrebna transplantacija nekoga organa iz dana u dan raste. Kadaverična transplantacija mnogima od njih je jedini spas.