PLEH: Biblioteka za slijepa i slabovidna lica BiH osnovana je 1972. godine odlukom republičkog odbora Saveza slijepih građana BiH. Od 1995. godine, kada je parlamentarna skupština BiH donijela specijalni zakon o Biblioteci za slijepa i slabovidna lica u BiH, djeluje kao javna ustanova u oblasti kulture od značaja za državu Bosnu i Hercegovinu. Ovo je jedina institucija u državi Bosni i Hercegovini koja prikuplja, stručno obrađuje, čuva, obnavlja, izdaje i štampa bibliotetsku građu tehnikama za slijepa i slabovidna lica, to su Brajevo pismo, audio tehnika i uvećani tisak. Ova biblioteka je prva u regionu krenula sa proizvodnjom knjiga u digitalnoj tehnici – na CD-u, u formatu MP3. Knjižni fond biblioteke u ovom momentu čini 9.650 bibliotetskih jedinica, svih žanrova, kao i u svim drugim bibliotekama. Posebno interesantno je to da mi radimo i lektiru za osnovno i srednje obrazovanje. Ostala djela su domaća književnost, svjetska književnost, apsolutno kao i u svim drugim normalnim bibliotekama. Naši korisnici su slijepa i slabovidna lica ne samo iz Bosne i Hercegovine, već širom svijeta. Znači izbjegla i raseljena lica, Bosanci koji se nalaze u Americi, u Švedskoj, Danskoj, Norveškoj i tako dalje, naši su korisnici. Onda svi drugi slijepi s područja bivše Jugoslavije – iz Srbije, Crne Gore, Hrvatske i tako dalje. Svi koji žele da koriste naš knjižni fond samo se putem telefona jave u biblioteku i mi knjige dostavljamo poštom. Po međunarodnim standardima biblioteka je oslobođena plaćanja poštarine i to je jedan od razloga, odnosno olakšavajućih okolnosti za dostavu knjiga. U gradu Sarajevu odnosno sarajevskom kantonu imamo naš bibliobus koji dostavlja knjige na kućne adrese starim i bolesnim samohranim licima, znači onima koji ne mogu doći u biblioteku, a žele da čitaju. Ostali dolaze u biblioteku, kao i u svaku drugu, posuđuju željenu građu, pročitaju i vraćaju nazad.
RSE: Koliko je osavremenjen vaš knjižni fond, ili su to ipak malo starije knjige?
PLEH: Mi se trudimo da bude što savremeniji. Evo vidjeli smo da je Orhan Pamuk dobio Nobelovu nagradu, a mi smo „Zovem se Crvena“ već snimili. Tako da idemo u korak s vremenom. Snimamo sve najnovije, najsavremenije što izađe. To radimo isključivo zbog naših korisnika koji, naravno, sve to prate. Slijepa lica puno više čitaju nego lica normalnog vida i traže, a mi ispunjavamo njihove želje. Oni se najčešće jave s tim da su čuli da je izašla nova knjiga i pitaju hoćemo li je snimiti. Mi to uradimo, tako da, znači, pratimo sve te trendove.
RSE: Ko su najčešći čitaoci?
PLEH: Ja najčešće kažem da su to ljudi od sedam do sedamdeset i sedam godina, zaista znači svih uzrasta. Tih hiljadu i sto korisnika koliko imamo su čitaoci svih uzrasta. Naravno da je tu nekako najviše zastupljena srednja generacija. Djeca školskog uzrasta čitaju uglavnom lektiru i neke laganije naslove. A srednja generacija čita sve. Ovi stariji se ponekad jave i kažu da će napraviti pauzu u čitanju jer se brzo umaraju od starosti ili bolesti.
RSE: Uz biblioteku imate i neke prateće djelatnosti. Možete li reći šta je najznačajnije?
PLEH: Pored bibliotetske djelatnosti, koja je po Zakonu o bibliotetskoj djelatnosti osnovna, imamo izuzetno razvijenu i izdavačku djelatnost. Prema mišljenju Centra za ISBN Bosne i Hercegovine, izdavačka djelatnost ove biblioteke spada u prvu kategoriju izdavača u BiH. Deset posto ukupne produkcije izdavaštva u Bosni i Hercegovini spada na izdavačku djelatnost ove biblioteke. Što znači da imamo izuzetno razvijenu izdavačku djelatnost, zato što smo jedini u ovoj državi koji imamo dva savremeno opremljena tonska studija i savremeno opremljenu Brajevu štampariju u kojoj proizvodimo knjige u tehnikama za slijepe. Vi znate da slijepo lice ne može nabaviti knjigu nigdje drugo, ne može je kupiti u knjižari, ne može je naći na sajmu, znači može je dobiti jedino iz ove biblioteke koja u ova dva tonska studija i u Brajevoj štampariji proizvede tu knjigu. Svakog mjeseca mi izdajemo časopis „Svjetlo misli“. To je mjesečnjak, radi se na dvije audiokasete C90, u trajanju od 180 minuta. Obuhvaća sve moguće teme i to je jedan od načina da se slijepa lica informišu.
RSE: Vi ste među onih nekoliko, odnosno sedam institucija kulture od državnog značaja. Naravno, došli smo i do problema. Šta je to što je vaš problem i koliko država brine o ovoj izuzetno značajnoj instituciji.
PLEH: U pravu ste, ova biblioteka spada u kategoriju sedam institucija kulture od značaja za državu Bosnu i Hercegovinu koje u ovom momentu nemaju – ja to najčešće tako kažem – verifikovan status. Evo reći ću vam da je samo ova biblioteka svoj zakon dobila u martu mjesecu 1995. godine, a Ustav BiH je stupio na snagu u novembru 1995. godine. U članu 1 Ustava BiH je utvrđen kontinuitet Republike Bosne i Hercegovine u odnosu na državu Bosnu i Hercegovinu. U aneksu 2, tački 2 Ustava BiH jasno piše da svi zakoni, sudski poslovnici i propisi koji budu na snazi u vrijeme kada Ustav BiH stupi na snagu, ostaju na snazi sve dok nadležno vladino tijelo ne odluči drugačije. Znači, samo je trebalo verifikovati status ovih sedam institucija, zato što sve imaju svoje zakone. No, međutim, to se još uvijek nije desilo. Prepušteni smo na milost i nemilost ministara koji – otvoreno ću reći – apsolutno nemaju sluha za kulturu. Njima su preče neke druge stvari. Za ovu biblioteku bi godišnje trebalo izdvojiti 400 hiljada maraka, međutim nisu u stanju to obezbijediti. Istina, u zadnje dvije godine Ministarstvo civilnih poslova se uključilo u sufinansiranje ovih sedam institucija, iako sa neznatnim, nedovoljnim sredstvima. Sufinansirane djelimično i od strane kantona, nešto od Vlade Federacije BiH, ali sve je to nedovoljno.
RSE: Za korisnike vaše biblioteke knjiga znači prozor u svijet.
PLEH: Ljudi normalnog vida kažu da je knjiga najbolji čovjekov prijatelj. Naši korisnici kažu da je knjiga jedini prozor u svijet. Jako puno čitaju, a nemaju gdje drugdje naći knjige osim ovdje. Iskoristio bih ovu priliku da im čestitam 15. oktobar – Međunarodni dan bijelog štapa – koji se u svijetu obilježava od 1964. godine. U Hrvatskoj je taj dan ustanovljen 1996. godine odlukom Sabora. Kod nas u Bosni i Hercegovini, nažalost, još uvijek nije zvaničan. Međutim, bez obzira na to, ja im zaista od srca čestitam i poručujem im da što više čitaju. Naravno, vrata naše biblioteke su za sve njih otvorena. Ako još uvijek ima onih koji ne znaju gdje se biblioteka nalazi, adresa je: Ulica Avdage Šahinagića 14, Sarajevo, a telefon: 447 749. Znači, dovoljno je da se jave telefonom i da kažu šta žele čitati. Sve usluge u biblioteci su besplatne, članstvo je besplatno, biblioteka je neprofitabilna.
* * * * *
U nastavku ćemo čuti šta o Biblioteci za slijepa i slabovidna lica BiH i knjigama misli jedan od najčešćih korisnika – Adnan Bašić:
BAŠIĆ: Prije svega hvala vam što povodom 15. oktobra – Dana bijelog štapa – obraćate pažnju i na ovaj vrlo važan segment duhovnog podsticanja slijepih koji im pomaže da shvate život koji teče oko njih, a oni ga ne vide. Ja strašno volim knjigu, volim je od malih nogu, zato sam i upisao književnost. Godine 1992. sam oslijepio. Poslije deblokade Sarajeva i završetka rata stupio sam u kontakt s našom Bibliotekom za slijepa i slabovidna lica u Sarajevu i ponovo duhovno produžio svoj život. Pošteno da vam kažem, da mi nije bilo omogućeno da kroz knjigu ponovo oživim život koji je za mene zauvijek bio zaključan mojom sljepoćom, mislim da ne bih doživio ove godine koje danas imam. Neki drugi ljudi grade svoj život, i zbog svoje sljepoće, na neki drugi način. Ja sam ga gradio duhovno. Svu ljepotu koju sam zauvijek izgubio i koju više nikad nisam mogao dobiti ponovo sam otkrio na stranicama knjiga. Knjiga je temelj duhovnosti svakog ljudskog bića na ovoj planeti. Temelj moderne kulture ili svih zbivanja u kulturi udario je također jedan slijepac koji se zove Homer svojim epovima i – iako slijep – ostavio trajnu poruku čovječanstvu da sve što je zapisano ostaje i da je to bogatstvo svih onih koji dolaze iza njega. Tako da ja smatram da svaka pročitana knjiga u životu gradi čovjeka bar za onoliko koliko je proveo vremena čitajući. Bez obzira na djelo pisca ili temu koju obrađuje, ljepota življenja nalazi se između korica svake knjige. A naš je problem kako da do toga dođemo. Nažalost, knjiga je danas postala jako zapuštena. Veliki broj ljudi, zbog modernog načina života, internetu i svemu tome, sve više zapostavlja tu tradiciju. Uzeti knjigu u ruke je nešto predivno. Ko god to nije osjetio, nije shvatio punu veličinu i ljepotu svega onoga što se nalazi između dvije korice, taj ne zna šta je život. To je moje nekakvo filozofsko shvatanje šta je knjiga za čovjeka.
RSE: Pretpostavljam da vi drugujete i s radiom, s obzirom da vam je one nekako najpristupačniji medij.
BAŠIĆ: „Govorim da bih se vidio“. Taj neki radijski komentator koji je to rekao nije ni svjestan kakvu je bolnu istinu izrekao za nas slijepe. Mi stvarno slušamo radio-emisije da bi smo vidjeli. Slušajući radio postajemo isti kao i ljudi normalnog vida pored radio aparata – gledamo kroz riječi koje čujemo preko radio-aparata život koji teče oko nas.
RSE: Koliko je osavremenjen vaš knjižni fond, ili su to ipak malo starije knjige?
PLEH: Mi se trudimo da bude što savremeniji. Evo vidjeli smo da je Orhan Pamuk dobio Nobelovu nagradu, a mi smo „Zovem se Crvena“ već snimili. Tako da idemo u korak s vremenom. Snimamo sve najnovije, najsavremenije što izađe. To radimo isključivo zbog naših korisnika koji, naravno, sve to prate. Slijepa lica puno više čitaju nego lica normalnog vida i traže, a mi ispunjavamo njihove želje. Oni se najčešće jave s tim da su čuli da je izašla nova knjiga i pitaju hoćemo li je snimiti. Mi to uradimo, tako da, znači, pratimo sve te trendove.
RSE: Ko su najčešći čitaoci?
PLEH: Ja najčešće kažem da su to ljudi od sedam do sedamdeset i sedam godina, zaista znači svih uzrasta. Tih hiljadu i sto korisnika koliko imamo su čitaoci svih uzrasta. Naravno da je tu nekako najviše zastupljena srednja generacija. Djeca školskog uzrasta čitaju uglavnom lektiru i neke laganije naslove. A srednja generacija čita sve. Ovi stariji se ponekad jave i kažu da će napraviti pauzu u čitanju jer se brzo umaraju od starosti ili bolesti.
RSE: Uz biblioteku imate i neke prateće djelatnosti. Možete li reći šta je najznačajnije?
PLEH: Pored bibliotetske djelatnosti, koja je po Zakonu o bibliotetskoj djelatnosti osnovna, imamo izuzetno razvijenu i izdavačku djelatnost. Prema mišljenju Centra za ISBN Bosne i Hercegovine, izdavačka djelatnost ove biblioteke spada u prvu kategoriju izdavača u BiH. Deset posto ukupne produkcije izdavaštva u Bosni i Hercegovini spada na izdavačku djelatnost ove biblioteke. Što znači da imamo izuzetno razvijenu izdavačku djelatnost, zato što smo jedini u ovoj državi koji imamo dva savremeno opremljena tonska studija i savremeno opremljenu Brajevu štampariju u kojoj proizvodimo knjige u tehnikama za slijepe. Vi znate da slijepo lice ne može nabaviti knjigu nigdje drugo, ne može je kupiti u knjižari, ne može je naći na sajmu, znači može je dobiti jedino iz ove biblioteke koja u ova dva tonska studija i u Brajevoj štampariji proizvede tu knjigu. Svakog mjeseca mi izdajemo časopis „Svjetlo misli“. To je mjesečnjak, radi se na dvije audiokasete C90, u trajanju od 180 minuta. Obuhvaća sve moguće teme i to je jedan od načina da se slijepa lica informišu.
RSE: Vi ste među onih nekoliko, odnosno sedam institucija kulture od državnog značaja. Naravno, došli smo i do problema. Šta je to što je vaš problem i koliko država brine o ovoj izuzetno značajnoj instituciji.
PLEH: U pravu ste, ova biblioteka spada u kategoriju sedam institucija kulture od značaja za državu Bosnu i Hercegovinu koje u ovom momentu nemaju – ja to najčešće tako kažem – verifikovan status. Evo reći ću vam da je samo ova biblioteka svoj zakon dobila u martu mjesecu 1995. godine, a Ustav BiH je stupio na snagu u novembru 1995. godine. U članu 1 Ustava BiH je utvrđen kontinuitet Republike Bosne i Hercegovine u odnosu na državu Bosnu i Hercegovinu. U aneksu 2, tački 2 Ustava BiH jasno piše da svi zakoni, sudski poslovnici i propisi koji budu na snazi u vrijeme kada Ustav BiH stupi na snagu, ostaju na snazi sve dok nadležno vladino tijelo ne odluči drugačije. Znači, samo je trebalo verifikovati status ovih sedam institucija, zato što sve imaju svoje zakone. No, međutim, to se još uvijek nije desilo. Prepušteni smo na milost i nemilost ministara koji – otvoreno ću reći – apsolutno nemaju sluha za kulturu. Njima su preče neke druge stvari. Za ovu biblioteku bi godišnje trebalo izdvojiti 400 hiljada maraka, međutim nisu u stanju to obezbijediti. Istina, u zadnje dvije godine Ministarstvo civilnih poslova se uključilo u sufinansiranje ovih sedam institucija, iako sa neznatnim, nedovoljnim sredstvima. Sufinansirane djelimično i od strane kantona, nešto od Vlade Federacije BiH, ali sve je to nedovoljno.
RSE: Za korisnike vaše biblioteke knjiga znači prozor u svijet.
PLEH: Ljudi normalnog vida kažu da je knjiga najbolji čovjekov prijatelj. Naši korisnici kažu da je knjiga jedini prozor u svijet. Jako puno čitaju, a nemaju gdje drugdje naći knjige osim ovdje. Iskoristio bih ovu priliku da im čestitam 15. oktobar – Međunarodni dan bijelog štapa – koji se u svijetu obilježava od 1964. godine. U Hrvatskoj je taj dan ustanovljen 1996. godine odlukom Sabora. Kod nas u Bosni i Hercegovini, nažalost, još uvijek nije zvaničan. Međutim, bez obzira na to, ja im zaista od srca čestitam i poručujem im da što više čitaju. Naravno, vrata naše biblioteke su za sve njih otvorena. Ako još uvijek ima onih koji ne znaju gdje se biblioteka nalazi, adresa je: Ulica Avdage Šahinagića 14, Sarajevo, a telefon: 447 749. Znači, dovoljno je da se jave telefonom i da kažu šta žele čitati. Sve usluge u biblioteci su besplatne, članstvo je besplatno, biblioteka je neprofitabilna.
* * * * *
U nastavku ćemo čuti šta o Biblioteci za slijepa i slabovidna lica BiH i knjigama misli jedan od najčešćih korisnika – Adnan Bašić:
BAŠIĆ: Prije svega hvala vam što povodom 15. oktobra – Dana bijelog štapa – obraćate pažnju i na ovaj vrlo važan segment duhovnog podsticanja slijepih koji im pomaže da shvate život koji teče oko njih, a oni ga ne vide. Ja strašno volim knjigu, volim je od malih nogu, zato sam i upisao književnost. Godine 1992. sam oslijepio. Poslije deblokade Sarajeva i završetka rata stupio sam u kontakt s našom Bibliotekom za slijepa i slabovidna lica u Sarajevu i ponovo duhovno produžio svoj život. Pošteno da vam kažem, da mi nije bilo omogućeno da kroz knjigu ponovo oživim život koji je za mene zauvijek bio zaključan mojom sljepoćom, mislim da ne bih doživio ove godine koje danas imam. Neki drugi ljudi grade svoj život, i zbog svoje sljepoće, na neki drugi način. Ja sam ga gradio duhovno. Svu ljepotu koju sam zauvijek izgubio i koju više nikad nisam mogao dobiti ponovo sam otkrio na stranicama knjiga. Knjiga je temelj duhovnosti svakog ljudskog bića na ovoj planeti. Temelj moderne kulture ili svih zbivanja u kulturi udario je također jedan slijepac koji se zove Homer svojim epovima i – iako slijep – ostavio trajnu poruku čovječanstvu da sve što je zapisano ostaje i da je to bogatstvo svih onih koji dolaze iza njega. Tako da ja smatram da svaka pročitana knjiga u životu gradi čovjeka bar za onoliko koliko je proveo vremena čitajući. Bez obzira na djelo pisca ili temu koju obrađuje, ljepota življenja nalazi se između korica svake knjige. A naš je problem kako da do toga dođemo. Nažalost, knjiga je danas postala jako zapuštena. Veliki broj ljudi, zbog modernog načina života, internetu i svemu tome, sve više zapostavlja tu tradiciju. Uzeti knjigu u ruke je nešto predivno. Ko god to nije osjetio, nije shvatio punu veličinu i ljepotu svega onoga što se nalazi između dvije korice, taj ne zna šta je život. To je moje nekakvo filozofsko shvatanje šta je knjiga za čovjeka.
RSE: Pretpostavljam da vi drugujete i s radiom, s obzirom da vam je one nekako najpristupačniji medij.
BAŠIĆ: „Govorim da bih se vidio“. Taj neki radijski komentator koji je to rekao nije ni svjestan kakvu je bolnu istinu izrekao za nas slijepe. Mi stvarno slušamo radio-emisije da bi smo vidjeli. Slušajući radio postajemo isti kao i ljudi normalnog vida pored radio aparata – gledamo kroz riječi koje čujemo preko radio-aparata život koji teče oko nas.