U Đukanovićevoj koaliciji smatraju da u novom ustavu nema potrebe za referendumom, jer Crna Gora više ne živi u složenoj zajednici, riješila je državno pitanje i jedino može dio državnih ovlašćenja, jednog dana, prenijeti na Evropsku uniju.
U dijelu opozicije, međutim, smatraju da bi se ukidanjem referenduma građanima ukinulo pravo na budućnost. Iz Srpske liste tvrde da mora postojati mogućnost da građani glasaju za novo udruživanje sa Srbijom dok u Bulatovićevoj SNP kažu da je referendum neotuđivo pravo građana.
Ko o čemu - Crnogorci o crnogorskom referendumu. Čak i poslije majskog osvajanja nezavisnosti referendumsko pitanje nekim čudom opstaje u Crnoj Gori.
Istini za volju, o izborima više nema razloga za veliku priču. Jučerašnji drugi krug trke za gradonačelnike samo je dokazao ono što se i ranije znalo: da bi zaista parirala Đukanoviću, sadašnja opozicija mora biti personalno i programski drugačija.
To je i razlog što je politička borba prenešena sa izbornog na teren usvajanja novog ustava. Da bi se najvažniji pravni akt usvojio potrebna je ili dvotrećiinska većina u crnogorskom parlamentu ili usvajanje na referendumu. Đukanovićeva vladajuća koalicija ima apsolutnu većinu ali nema dvotrećinsku premoć u parlamentu.
Sve je dakle jasno: nemoćna da na izborima parira vlastima, opozicija pokušava kroz usvajanje ustava da oživi samu sebe, da pokaže kako može – makar i posredno – da ograniči Đukanovićevu političku volju.
No, to je samo jedan sloj istine. Priča o ustavnom pravu na referendum otkriva neke tajne i opozicije i vlasti.
Izvjesno je, naime, da dio opozicije – prije svega Mandićeva Srpska lista i Bulatovićeva trojna koalicija – ne mogu da se priviknu na postojanje nezavisne Crne Gore. To je u stvari bojazan da se ostane sam sa sobom ali i strah od nove realnosti - da se politika gradi u Crnoj Gori i za Crnu Goru, bez vječitog pogledivanja u pravcu većeg i jačeg brata iz Srbije. Vapaji za novim refrendumom zato govore o nemoći: Mandić traži spas u srpskoj nacionalnoj listi dok Bulatović priziva neki novi referendum nadajući se da će mu on udahnuti novi politički život.
Na drugoj strani, brisanje referenduma iz ustava Crne Gore otkriva da i ovdašnju vlast neke muke muče. Kao da se Đukanović i ljudi iz državnog vrha pribojavaju svojih građana: da će, ukoliko im se ne svidi život u režiji DPS-a i SDP-a, tek tako da okrenu leđa vlastitoj državi. U tom smislu, brisanje prava na refendum je neka vrsta nepoštovanja crnogorskih građana, dokaz da im njihova rođena vlast ne priznaje da su punoljetni i da vole državu u kojoj žive.
U suštini, rasprava o referendumu – ma koliko se činila važnom i značajnom za budućnost – nije plodna politička priča. Valja pogledati relanost: prema slovu važećeg crnogorskog ustava, koji je usvojen dalekog oktobra ’92. godine, Crna Gora je i dalje članica Savezne Republike Jugoslavije i živi u avezu sa Srbijom.
Niko, međutim, danas ne osporava crnogorsku nezavisnost iako nje nema u postojećem crnogorskom ustavu. Tako će biti i sa budućom odredbom o referndumu: ako većina crnogorskih građana želi da se izjasi o svojoj budućnosti, nema ustava koji to može spriječiti.
Možda bi zato - umjesto velike priče o ustavu - valjalo pokrenuti malu raspravu o svakodnevici. Jer u sjenci velikih političkih tema – refernduma, priključenja Evropskoj uniji – ovdšanji zemaljski dani teku bez promjene i poboljšanja: život je ono što prolazi pored nas dok pričamo o refrendumu, ustavu i boljoj budućnosti.
U dijelu opozicije, međutim, smatraju da bi se ukidanjem referenduma građanima ukinulo pravo na budućnost. Iz Srpske liste tvrde da mora postojati mogućnost da građani glasaju za novo udruživanje sa Srbijom dok u Bulatovićevoj SNP kažu da je referendum neotuđivo pravo građana.
Ko o čemu - Crnogorci o crnogorskom referendumu. Čak i poslije majskog osvajanja nezavisnosti referendumsko pitanje nekim čudom opstaje u Crnoj Gori.
Istini za volju, o izborima više nema razloga za veliku priču. Jučerašnji drugi krug trke za gradonačelnike samo je dokazao ono što se i ranije znalo: da bi zaista parirala Đukanoviću, sadašnja opozicija mora biti personalno i programski drugačija.
To je i razlog što je politička borba prenešena sa izbornog na teren usvajanja novog ustava. Da bi se najvažniji pravni akt usvojio potrebna je ili dvotrećiinska većina u crnogorskom parlamentu ili usvajanje na referendumu. Đukanovićeva vladajuća koalicija ima apsolutnu većinu ali nema dvotrećinsku premoć u parlamentu.
Sve je dakle jasno: nemoćna da na izborima parira vlastima, opozicija pokušava kroz usvajanje ustava da oživi samu sebe, da pokaže kako može – makar i posredno – da ograniči Đukanovićevu političku volju.
No, to je samo jedan sloj istine. Priča o ustavnom pravu na referendum otkriva neke tajne i opozicije i vlasti.
Izvjesno je, naime, da dio opozicije – prije svega Mandićeva Srpska lista i Bulatovićeva trojna koalicija – ne mogu da se priviknu na postojanje nezavisne Crne Gore. To je u stvari bojazan da se ostane sam sa sobom ali i strah od nove realnosti - da se politika gradi u Crnoj Gori i za Crnu Goru, bez vječitog pogledivanja u pravcu većeg i jačeg brata iz Srbije. Vapaji za novim refrendumom zato govore o nemoći: Mandić traži spas u srpskoj nacionalnoj listi dok Bulatović priziva neki novi referendum nadajući se da će mu on udahnuti novi politički život.
Na drugoj strani, brisanje referenduma iz ustava Crne Gore otkriva da i ovdašnju vlast neke muke muče. Kao da se Đukanović i ljudi iz državnog vrha pribojavaju svojih građana: da će, ukoliko im se ne svidi život u režiji DPS-a i SDP-a, tek tako da okrenu leđa vlastitoj državi. U tom smislu, brisanje prava na refendum je neka vrsta nepoštovanja crnogorskih građana, dokaz da im njihova rođena vlast ne priznaje da su punoljetni i da vole državu u kojoj žive.
U suštini, rasprava o referendumu – ma koliko se činila važnom i značajnom za budućnost – nije plodna politička priča. Valja pogledati relanost: prema slovu važećeg crnogorskog ustava, koji je usvojen dalekog oktobra ’92. godine, Crna Gora je i dalje članica Savezne Republike Jugoslavije i živi u avezu sa Srbijom.
Niko, međutim, danas ne osporava crnogorsku nezavisnost iako nje nema u postojećem crnogorskom ustavu. Tako će biti i sa budućom odredbom o referndumu: ako većina crnogorskih građana želi da se izjasi o svojoj budućnosti, nema ustava koji to može spriječiti.
Možda bi zato - umjesto velike priče o ustavu - valjalo pokrenuti malu raspravu o svakodnevici. Jer u sjenci velikih političkih tema – refernduma, priključenja Evropskoj uniji – ovdšanji zemaljski dani teku bez promjene i poboljšanja: život je ono što prolazi pored nas dok pričamo o refrendumu, ustavu i boljoj budućnosti.