U trenutku kada su se odigrali, događaji od 11. septembra 2001. godine ima li su i kinematografsku dimenziju. Prizori otetih putničkih aviona kako se zabijaju u nebodere Svjetskog trgovinskog centra, a koje su televizijski gledatelji širom svijeta mogli pratiti gotovo uživo, ličili su na kadrove iz nekog spektakularnog hollywoodskog filma katastrofe.
No, Hollywood je u mjesecima nakon 11. septembra 2001. godine pažljivo nastojao izbjeći bilo kakvo filmsko podsjećanje na taj tragični događaj. Iz već snimljenih filmova koji su trebali biti pušteni u distribuciju, poput “Spidermana” i drugoga dijela “Ljudi u crnome” (“Men in Black 2”) izbačene su ili digitalnim efektima promjenjene scene u kojima se pojavljuju neboderi Svjetskog trgovinskog centra.
Pet godina kasnije, ovaj se trend postupno počeo mijenjati. Hollywood je ove godine proizveo dva filma koja se izravno bave događajima toga kobnog dana - “United 93” britanskog redatelja Paula Greengrassa i “Svjetski trgovinski centar” (”World Trade Center”) Olivera Stonea.
Kritičar britanskog filmskog časopisa “Sight & Sound” Ali Jaafar, vjeruje da je pojava ova dva filma tek najava trenda što slijedi:
“U procesu snimanja ili montaže još je nekoliko filmova koji se bave tragedijom što se odigrala 11. septembra 2001. godine i posebno napadom na New York. Korištenje ove teme kao inspiracije odobrili su najveći američki filmski studiji i vjerujem kako danas, pet godina nakon što su se odigrali, ovi događaji sve više postaju poticaj filmskim djelatnicima koji ih žele istražiti i analizrati njihove posljedice.”
Film “United 93” pokušava osvijetliti i rekonstruirati događaje u jedinom od četiri oteta aviona koji nije uspio stići do planiranog cilja – Capitol Hilla u Washingtonu - i umjesto toga se srušio na polje u američkoj saveznoj državi Pennsylvania, nakon borbe skupine putnika s otmičarima. Film je snimljen kao dokumentarna drama, bez posebnih efekata, a njegovi su glavni protagonisti neafirmirani glumci. Drugi film, Stoneov “Svjetski trgovinski centar” u kojem glavnu ulogu igra Nicolas Cage, temelji se na istinitoj priči o dvojici policajaca zarobljenih pod ruševinama jednog od dva uništena nebodera.
Filmski kritičar Ali Jafaar vjeruje kako su oba filma zanimljiva na poseban način:
“Mislim da je ‘United 93’, u kinematografskom smislu, uspješnije ostvarenje, iako i “Svjetski trgovinski centar” nudi neke zanimljive pojedinosti. Jedna od ozbiljnih zamjerki na račun tog filma mogla bi biti njegova tendencija da ponešto naginje sentimentalnosti. No, kada se prisjetimo stravičnih događaja od 11. septembra i traume što su ih ostavili na Amerikance, to je donekle i razumljivo.”
Filmski kritičar londonskog “Guardiana” Peter Bradshow se ne slaže:
“Moj osobni, subjektivni stav je da je “United 93” sjajan, briljantan film, koji se s iznimnom hrabrosti hvata u koštac sa zastrašujućom spoznajom o tome kako su se morali osjećati putnici u tom avionu. Na žalost, film ‘Svjetski trgovinski centar’, Olivera Stonea, po meni je potpuni promašaj. To je bombastično i sentimentalno ostvarenje, koje na kraju pokušava uspostaviti vrlo naivnu i spornu vezu s između 11. septembra i Iraka.”
Reakcije na oba filma u Sjedinjenim su Državama bile pomiješane. Dio publike pozdravio je njihovo prikazivanje, dok je dio smatrao kako je još uvijek prerano za takvu tematiku.
Za Alija Jafaarija, filmskog kritičara časopisa “Sights & Sounds”, pojava kinematografskih predstava događaja od 11. septembra 2001. bila je pitanje dana, baš kao što je to svojevremeno bila i pojava ostvaranja koja su tretirala druge američke kolektivne traume, poput Vijetnamskoga rata:
“Kad se prisjetimo Vijetnama, činjenica je da je trebalo proći nekoliko godina, ali na kraju su se pojavili filmovi poput ‘Lovca na jelene’ (The Deer Hunter) Michaela Chimina, ‘Apokalipsa sada’ (Apocalypse Now), Francisa Forda Coppole, ‘Full Metal Jacket’, Stanleya Kubricka ili ‘Vod’ (Platoon) Olivera Stonea. Sve su to filmovi koji su na iskren i često bolan način pokušavali pokazati što se to krivo dogodilo u Vijetnamu. Mislim da se proteklih godina u Americi pojavilo nekoliko filmova, poput ‘Laku noć i sretno’ (Good Night and Good Luck), ‘Minhen’ (Munich) ili ‘Syriana’ koji su se posredno bavili 11. septembrom. Sve su to dobri filmovi koji su pokušali prodrijeti u uzroke onoga što se dogodilo toga dana, ali i u stanje američkog društva.”
No, kritičar “Guardiana” Peter Bradshow vjeruje da se Hollywood nije nikada uspio na pravi način baviti kolektivnim traumama nacije:
“Pitanje kako se i u kojoj mjeri Hollywood bavio Vijetnamom vrlo je sporno. Čini mi se kako su se američki filmovi o Vijetnamskom ratu više bavili tom temom na posredan način. ‘Povratak ratnika’ (Coming Home), ‘Lovac na jelene’ ili ‘Taksist’ (Taxi Driver) više su govorili o prilagođavanju povratnika iz Vijetnama na život kod kuće. Bilo je i nekoliko filmova koji su nastojali prikazati što se događalo na ratištu, poput ‘Apokalispe sada’ ili ‘Voda’ (Platoon). No, ti su filmovi više prikazivali Amerikance kao žrtve. Koliko znam, gotovo da ne postoji film o tom ratu koji ga prikazuje iz perspektive Vijetnamaca. Sigurno nema nijednog filma koji prikazuje masakr u Mai Laiu ili neki sličan događaj.”
Ekranizacija povijesnih događaja za filmske je stvaraoce oduvijek bio težak zadatak, osobito kada se rati o događima iz nedavne prošlosti. No, činjenica da se takvi filmovi o 11. septembru ipak počinju snimati, možda svjedoči o spremnosti američke javnosti da se suoči s tom traumom i pokuša je prihvatiti.
No, Hollywood je u mjesecima nakon 11. septembra 2001. godine pažljivo nastojao izbjeći bilo kakvo filmsko podsjećanje na taj tragični događaj. Iz već snimljenih filmova koji su trebali biti pušteni u distribuciju, poput “Spidermana” i drugoga dijela “Ljudi u crnome” (“Men in Black 2”) izbačene su ili digitalnim efektima promjenjene scene u kojima se pojavljuju neboderi Svjetskog trgovinskog centra.
Pet godina kasnije, ovaj se trend postupno počeo mijenjati. Hollywood je ove godine proizveo dva filma koja se izravno bave događajima toga kobnog dana - “United 93” britanskog redatelja Paula Greengrassa i “Svjetski trgovinski centar” (”World Trade Center”) Olivera Stonea.
Kritičar britanskog filmskog časopisa “Sight & Sound” Ali Jaafar, vjeruje da je pojava ova dva filma tek najava trenda što slijedi:
“U procesu snimanja ili montaže još je nekoliko filmova koji se bave tragedijom što se odigrala 11. septembra 2001. godine i posebno napadom na New York. Korištenje ove teme kao inspiracije odobrili su najveći američki filmski studiji i vjerujem kako danas, pet godina nakon što su se odigrali, ovi događaji sve više postaju poticaj filmskim djelatnicima koji ih žele istražiti i analizrati njihove posljedice.”
Film “United 93” pokušava osvijetliti i rekonstruirati događaje u jedinom od četiri oteta aviona koji nije uspio stići do planiranog cilja – Capitol Hilla u Washingtonu - i umjesto toga se srušio na polje u američkoj saveznoj državi Pennsylvania, nakon borbe skupine putnika s otmičarima. Film je snimljen kao dokumentarna drama, bez posebnih efekata, a njegovi su glavni protagonisti neafirmirani glumci. Drugi film, Stoneov “Svjetski trgovinski centar” u kojem glavnu ulogu igra Nicolas Cage, temelji se na istinitoj priči o dvojici policajaca zarobljenih pod ruševinama jednog od dva uništena nebodera.
Filmski kritičar Ali Jafaar vjeruje kako su oba filma zanimljiva na poseban način:
“Mislim da je ‘United 93’, u kinematografskom smislu, uspješnije ostvarenje, iako i “Svjetski trgovinski centar” nudi neke zanimljive pojedinosti. Jedna od ozbiljnih zamjerki na račun tog filma mogla bi biti njegova tendencija da ponešto naginje sentimentalnosti. No, kada se prisjetimo stravičnih događaja od 11. septembra i traume što su ih ostavili na Amerikance, to je donekle i razumljivo.”
Filmski kritičar londonskog “Guardiana” Peter Bradshow se ne slaže:
“Moj osobni, subjektivni stav je da je “United 93” sjajan, briljantan film, koji se s iznimnom hrabrosti hvata u koštac sa zastrašujućom spoznajom o tome kako su se morali osjećati putnici u tom avionu. Na žalost, film ‘Svjetski trgovinski centar’, Olivera Stonea, po meni je potpuni promašaj. To je bombastično i sentimentalno ostvarenje, koje na kraju pokušava uspostaviti vrlo naivnu i spornu vezu s između 11. septembra i Iraka.”
Reakcije na oba filma u Sjedinjenim su Državama bile pomiješane. Dio publike pozdravio je njihovo prikazivanje, dok je dio smatrao kako je još uvijek prerano za takvu tematiku.
Za Alija Jafaarija, filmskog kritičara časopisa “Sights & Sounds”, pojava kinematografskih predstava događaja od 11. septembra 2001. bila je pitanje dana, baš kao što je to svojevremeno bila i pojava ostvaranja koja su tretirala druge američke kolektivne traume, poput Vijetnamskoga rata:
“Kad se prisjetimo Vijetnama, činjenica je da je trebalo proći nekoliko godina, ali na kraju su se pojavili filmovi poput ‘Lovca na jelene’ (The Deer Hunter) Michaela Chimina, ‘Apokalipsa sada’ (Apocalypse Now), Francisa Forda Coppole, ‘Full Metal Jacket’, Stanleya Kubricka ili ‘Vod’ (Platoon) Olivera Stonea. Sve su to filmovi koji su na iskren i često bolan način pokušavali pokazati što se to krivo dogodilo u Vijetnamu. Mislim da se proteklih godina u Americi pojavilo nekoliko filmova, poput ‘Laku noć i sretno’ (Good Night and Good Luck), ‘Minhen’ (Munich) ili ‘Syriana’ koji su se posredno bavili 11. septembrom. Sve su to dobri filmovi koji su pokušali prodrijeti u uzroke onoga što se dogodilo toga dana, ali i u stanje američkog društva.”
No, kritičar “Guardiana” Peter Bradshow vjeruje da se Hollywood nije nikada uspio na pravi način baviti kolektivnim traumama nacije:
“Pitanje kako se i u kojoj mjeri Hollywood bavio Vijetnamom vrlo je sporno. Čini mi se kako su se američki filmovi o Vijetnamskom ratu više bavili tom temom na posredan način. ‘Povratak ratnika’ (Coming Home), ‘Lovac na jelene’ ili ‘Taksist’ (Taxi Driver) više su govorili o prilagođavanju povratnika iz Vijetnama na život kod kuće. Bilo je i nekoliko filmova koji su nastojali prikazati što se događalo na ratištu, poput ‘Apokalispe sada’ ili ‘Voda’ (Platoon). No, ti su filmovi više prikazivali Amerikance kao žrtve. Koliko znam, gotovo da ne postoji film o tom ratu koji ga prikazuje iz perspektive Vijetnamaca. Sigurno nema nijednog filma koji prikazuje masakr u Mai Laiu ili neki sličan događaj.”
Ekranizacija povijesnih događaja za filmske je stvaraoce oduvijek bio težak zadatak, osobito kada se rati o događima iz nedavne prošlosti. No, činjenica da se takvi filmovi o 11. septembru ipak počinju snimati, možda svjedoči o spremnosti američke javnosti da se suoči s tom traumom i pokuša je prihvatiti.