Nebojša GRABEŽ, Enis ZEBIC
Sporazumu o saradnji srpskog i hrvatskog tužilaštva za ratne zločine podrazumeva do sada najširu i najkonkretniju saradnju između dva pravosuđa, pre svega dva tužilaštva. Nedavno je glavna tužiteljka Haškog tribunala Karla del Ponte upravo ukazala na postojanje problema, odnosno ograda, da se jedan državljanin koji je, eventualno, osumnjičen za ratne zločine, izruči drugoj zemlji.Portparol Tužilaštva za ratne zločine Srbije Bruno Vekarić, slaže se sa ovom ocenom:
„To je potpuno tačno. Sve zemlje u regionu imaju ustavno ograničenje izručenja svojih državljana i na taj način se blokiraju slučajevi za procesuiranje ratnih zločina. Ako je optužnica protiv nekoga podignuta u jednoj zemlji, pitanje je kako će na to reagovati druga zemlja. Posebno s obzirom na postojanje određene političke dimenzije i posebno u ono vreme kada je to nerazumevanje bilo na maksimalnom nivou.“
Vekarić kaže da ovaj sporazum pruža mogućnost da se razmenjuju dokazi dakle svi materijali koje su prikupili i jedno i drugo pravosuđe i spremnost da se oni ustupe:
„Tako se faktički formiraju potpuni predmeti na jednom mestu, i to je zaista dragoceno za oba pravosuđa. Do sada ste morali da tražite jedan papir preko međunarodne pravne pomoći, a ovo je sada zaista neposredna saradnja; čak se na neki način svodi na potpuno ustupanje pojedinih predmeta i delimično zajednički rad na tim predmetima, što je upravo ona ideja do koje smo na neki način i hteli da dođemo, a to je da se ukine granica za predmete ratnih zločina.“
Komunikacija između tužilaštava, sudova i svih ostalih, uključujući i žrtve i zastupnike žrtava, između zemalja nastalih posle Jugoslavije, pomaže razrešenju ratnih zločina i praktično je nemoguće to raditi bez saradnje svih strana na čijim prostorima su se događali zločini, kaže za naš program advokat Nikola Barović:
„Samo angažovanje državnih institucija oko ratnih zločina i saradnja među njima pokazuje da su te države na putu da se distanciraju od vremena ratnih zločina, pre svega nad civilima, a onda i nad drugima.“
Barović kaže da se u institucijama svih ovih zemljama još uvek nalaze ljudi iz vremena ratnih zločina, koji su na neki način povezani sa njima, tako da iz ličnih razloga, ali i iz ideoloških uverenja, vrše opstrukcije:
„I vrlo je teško u bilo kojoj od tih zemalja formirati timove i grupe ljudi kojima je pre svega zadatak i kojima je pre svega usmerenje da štite ljudska prava i da štite žrtve. Još uvek je predominantan sloj onih ljudi koji su fetišizirali države. Tako da pomak na državnom nivou pokazuje tim ljudima da država nije fetiš, a pogotovo da nije iznad prava žrtve i iznad ljudskih prava.“
Ili kako kaže Bruno Vekarić:
„Ne postoje uopšte političke prepreke da se krene u procese obračuna sa ratnim zločinima. Mislim da je to zaista prava poruka i put ka pomirenju dve države.“
* * * * *
U Zagrebu se dosadašnja suradnja tužiteljstava u procesuiranju počinitelja ratnih zločina ocjenjuje dobrom, ali i navodi kako ima mjesta za poboljšanja.
U Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske potvrđeno nam je kako je sporazum o suradnji tužiteljstava Hrvatske i Srbije u procesuiranju ratnih zločina u pripremi, ali nam nisu mogli reći ništa o njegovom sadržaju. Postojeći sporazum o suradnji potpisan između hrvatskog Državnog odvjetništva i Tužiteljstva za ratne zločine Srbije donio je vrlo dobre rezultate, ocjenjuje u izjavi za naš radio glasnogovornica Državnog odvjetništva Martina Mihordin:
„Možemo reći da su dragocjeni rezultati koji su postignuti u toj suradnji. Oni se odnose na razmjenu dokumenata i podataka u vezi sa kaznenim djelima ratnih zločina. Ta razmjena dokumenata i podataka omogućila je kvalitetnije prikupljanje dokaza, odnosno identificiranje svjedoka i oštećenika u brojnim predmetima. A možemo reći da se oni odnose na predmete ,Škorpioni‘, ,Osijek‘, ,Lora‘ i ,Ovčara‘.“
Predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava Žarko Puhovski pozitivno ocjenjuje dosadašnju suradnju tužiteljstava, uz bitnu primjedbu:
„I dalje važi načelo koje se svodi na formulu ,too little, too late‘. Dakle, još uvijek se premalo i prekasno reagira. Tu se radi prije svega o istragama vezanim za ratne zločine, koji su se po logici mijenjanja fronti zbivali više-manje simultano na teritoriji i Hrvatske i Bosne i Hercegovine i Srbije, i u njima su bili, i kao žrtve i kao počinitelji, upleteni državljani sve tri države. I u tom pogledu, čitav niz procesa ima jednostavnu alternativu – ili će se od njih odustati, ili će biti vođeni, barem u jednoj razini zajednički, a onda će se naknadno odlučivati gdje bi se provodilo suđenje.“
Predsjednik Hrvatskog pravnog centra, bivši tužitelj i odvjetnik sa iskustvom u procesuiranju ratnih zločina, Damir Mikuličić, komentirao je za Radio Slobodna Evropa neslužbene najave kako će sporazum maksimalno omogućiti razmjenu dokaza između dva nacionalna pravosuđa. Svaki dokaz koji je pribavljen u skladu s procesnim pravom koje važi u Hrvatskoj, podoban je da se koristi u postupku, bez obzira gdje je i na koji način pribavljen, kaže Mikuličić:
„E sad, da li će naše kolege branitelji u postupku stavljati primjedbe u smislu profesionalne nevaljanosti tih dokaza, ja sam siguran da hoće. I tu će se polako stvarati jedna sudska praksa, koja će onda profilirati stav o tome što može, a što ne može biti dokaz u postupku. Sasvim načelno, dokaz može biti ona činjenica, onaj personalni iskaz koji je pribavljen u skladu sa pravilima postupanja koja važe u mjestu gdje se suđenje provodi.“
U kojem smjeru bi trebalo poboljšavati postojeće propise koji omogućuju suradnju tužiteljstava, a naravno time i ostalih državnih organa uključenih u istraživanje i kazneni progon počinitelja ratnih zločina? Po ocjeni profesora Puhovskog, koji ovaj problem gleda u trokutu Hrvatska-Bosna i Hercegovina-Srbija, tri su grupe problema:
„Razlike u zakonskoj regulativi o različitim pozicijama odnosa policije, državnog odvjetništva i suda u sve tri države. Drugo, različite prakse unutar BiH s obzirom na entitete. I što mi se čini najvažnije, činjenica sa se još uvijek radi o suradnji ,sa figom u džepu‘ – Hrvatska, recimo, potražuje najmanje dvije stotine ljudi osumnjičenih za ratne zločine, za koje se manje-više pouzdano zna da se nalaze na području Srbije.“