RSE: Prije sedam dana u ovoj emisiji govorili smo o Sarajevo Film festivalu. Jutros opet govorimo o filmskom festivalu, posve drugačijem, ali ipak nekako sličnom – po entuzijazmu, po energiji, po ljubavi koja se u njega ulaže.
BUBALO: Često me pitaju novinari, pogotovo iz Sarajeva, jesmo li se ugledali na Sarajevo Film festival, jesu li nam oni nekakav uzor i tako dalje. Naravno, ima tu čak i tihe patnje kad vidim tu produkciju u Sarajevu. Međutim, mi raspolažemo sa puno manjim sredstvima. Naravno da idemo svake godine na Sarajevo Film festival, gledamo kako oni rade i kupimo nekakve ideje. Mogu s ponosom reći da su i oni nešto pokupili od nas, a to je da su i oni ove godine počeli nagrađivati dokumentarni film. Znači prvi put, a mi to radimo već godinama. Htio bih naglasiti da smo mi ipak prvi na ovim prostorima počeli nagrađivati dokumentarni film. Dakle, mi u Širokom Brijegu smo prvi prepoznali tu fascinaciju dokumentarnim filmom, počeli smo dovoditi autore, plaćati im avionske karte i nagrađivati ih novčano.
RSE: Zanimljiva je činjenica da su recimo na ovogodišnjem SFF-u „Put u Gvantanamo“ na primer i domaći „Karneval“ bili najbolje ocijenjeni filmovi od strane publike, što zapravo potvrđuje tvoj iskaz da se radi o jednoj fascinaciji dokumentarcem.
BUBALO: Ma da, publika sve više shvaća da je to što se događa u dokumentarcu istina, a da je ono što se događa u igranom filmu fikcija. Ja sam recimo gledao film na SFF-u sa Nick Nolteom u glavnoj ulozi i vidio sam da je dosta ljudi izlazilo u sred projekcije; izašao sam i ja iskreno da kažem, nisam mogao izdržati do kraja.
RSE: Da, međutim kod Drljevićevog filma, niti kod „Puta u Gvantanamo“ niko nije izašao, naprotiv.
BUBALO: Da. Nisam ni ja naravno. Bio sam fasciniran nekim od tih filmova.
RSE: Šta ćemo imati prilike vidjeti u Širokom Brijegu? Iz kojih zemalja dolaze filmovi?
BUBALO: Ove godine smo imali baš jednu pravu navalu kad su u pitanju prijave. Natječaj smo objavili još u trećem mjesecu, bio je otvoren par mjeseci i filmovi su pristizali u velikim količinama. Mislim da je konačna brojka prijavljenih filmova bila 162, a dolazili su iz 22 mediteranske zemlje. Mislim da samo s Malte i sa Cipra nije došao nijedan. Nevjerojatno je da je iz Izraela došlo više od 40 filmova. Mislim da je selektor Ognjen Sviličić imao strašno težak posao. Baš je tada montirao film „Armin“, a uz to je morao pregledati ta 162 filma i odlučiti koji će ući u natjecateljski program našeg festivala. Bio je jako strog selektor – pustio je samo 14 filmova, znači manje od 10 posto. Nevjerojatno je da je napravio tako strogu selekciju, međutim rekao je da su ovo dragulji dokumentarnog filma, da jednostavno odskaču od ostatka i jamči da ćemo imati fenomenalan program. Moram samo reći da ta brojka od 14 nije konačna, zato što su autorica Ivona Juka i njezini producenti prije mjesec i po dana, ne znam iz kojih razloga, odustali od ovog festivala. Nisu nam točno razjasnili u čemu je stvar. Mi imamo i nagradni fond dosta velik, profilirali smo se kao mediteranski festival dokumentarnog filma i tu se prijavljuju recimo i filmovi koji su bili u Kanu, Veneciji, koji idu na najveće svjetske festivale. Oni su jednostavno odustali, nama nije jasno zašto, tako da je konačna brojka 13 filmova. Najviše dolazi iz Izraela, zatim imamo film iz Libanona, iz Grčke, Francuske, Španjolske, Italije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Kako je selektor bio strog tako nam je i prepolovio broj zemalja koje se natječu na ovom festivalu.
RSE: Zato će žiriju, koji je, čini mi se, isto tako veoma kompetentan, biti nešto malo olakšan posao.
BUBALO: Ja se nadam da opet neće biti previše olakšan. To bi značilo da je konkurencija jaka. Kad si već spomenuo žiri, odmah ću reći tko je u žiriju. Iz Bosne i Hercegovine član žirija je Faruk Lončarević, iz Hrvatske Jurica Pavičić, iz Barcelone nam dolazi Oscar Perez. To su sve mladi ljudi, mislim da su dovoljno kompetentni, da čine jedan dosta jak sastav žirija. Jurica Pavičić je vjerojatno najbolji filmski kritičar u Hrvatskoj. Faruk Lončarević se već dokazao u dokumentarnom filmu, a evo i sa svojim igranim filmom je osvojio drugu nagradu Sarajevo Film festivala. A Oscar Perez je jedan isto mlad dokumentarist, međutim već ima dosta uspjeha iza sebe, snimio je desetak dokumentaraca.
RSE: Svi koji su posjećivali „Dani mediteranskog filma“ govore o neponovljivoj atmosferi, o jednoj nesvakidašnjoj prisnosti između ljudi koji se tamo pojavljuju, bez obzira iz kojih su razloga na festivalu.
BUBALO: Mislim da svaki festival mora imati tu neku svoju karakternu crtu po kojoj će ga ljudi pamtiti. Mi smo nekako od početka malo spontano krenuli, s obzirom da nas je taj u početku strahovit entuzijazam gonio na to. Od početka smo htjeli pružiti ljudima koji dolaze u Široki Brijeg što više. Radili smo to iz dva razloga. Prvi je razlog taj što se i mi sami volimo dobro provesti, što volim ogledati filmove, što volimo poslije gledanja filmova malo i zaružiti, družiti se s ljudima. A druga stvar, zato što su ljudi uvijek nekako s predrasudama i sa skepsom dolazili u Široki Brijeg, pa smo jednostavno nastojali pokazati tu drugu sliku koja se nije uspjela probiti u tom našem gradu. Treća stvar koja je bitna za cijeli taj festival i za ovaj rad je da ipak Široki Brijeg ima baš obilježje mediteranskog gradića, s tim nekakvim temperamentnom koji je dole prisutan, tako da ljudima pružamo i taj neki popratni sadržaj koji će biti u skladu s tim temperamentom. Znači poslije projekcija se ostaje po cijelu noć, uz zvuke džeza, roka i tako dalje. Nema narodnjaka i folk zvukova. Ostaje se po cijelu noć, to druženje traje do ranih jutarnjih sati.
RSE: Nema ni tepiha, nema ni zvijezda koje traže hotele sa pet zvjezdica.
BUBALO: Nema toga. Čak i ako dođe neko poznatiji, uklopi se u taj antidžetsetovski pristup. Mi ne naplaćujemo ulaznice, osiguravamo besplatno pivo za sve posjetitelje, znači apsolutno je svejedno tko dolazi. Nama su svi jednaki. Onda, svi ti partiji su takođe besplatni, pokušavamo osigurati hranu i tako dalje. Jednostavno da ljudi ne moraju zavlačiti ruku u novčanik, a da se dobro provedu. To nekome možda izgleda kao neka pučka veselica, međutim to nije to, već je to jedna prava, urbana fešta, pri kojoj ljudi gledaju filmove. Neće tu nitko doći bezveze gledati filmove. Dokumentarac ipak treba sjesti pa odgledati. Tako da se tu ipak isprofilirala publika, ljudi dolaze iz cijele Hercegovine na projekcije i druže se s nama.
RSE: Roberte, ja se nadam da ćemo još dosta razgovarati o ovom festivalu. Želim vam puno sreće.
BUBALO: Hvala vam što nas podržavate na ovaj način. To je jako važno i jako vrijedno. Ja samo mogu tvrditi da ćemo iz godine u godinu ići sa malo višom produkcijom, sa većim nagradnim fondom. Veliki skokovi bi bili besmisleni, pretpostavljam da bi uzrokovali nakon nekoliko godina velike padove. Zato idemo lagano i sigurno. Rastemo u tom produkcijskom i svakom drugom smislu. Siguran sam da će 15. festival biti veliki svjetski festival.
BUBALO: Često me pitaju novinari, pogotovo iz Sarajeva, jesmo li se ugledali na Sarajevo Film festival, jesu li nam oni nekakav uzor i tako dalje. Naravno, ima tu čak i tihe patnje kad vidim tu produkciju u Sarajevu. Međutim, mi raspolažemo sa puno manjim sredstvima. Naravno da idemo svake godine na Sarajevo Film festival, gledamo kako oni rade i kupimo nekakve ideje. Mogu s ponosom reći da su i oni nešto pokupili od nas, a to je da su i oni ove godine počeli nagrađivati dokumentarni film. Znači prvi put, a mi to radimo već godinama. Htio bih naglasiti da smo mi ipak prvi na ovim prostorima počeli nagrađivati dokumentarni film. Dakle, mi u Širokom Brijegu smo prvi prepoznali tu fascinaciju dokumentarnim filmom, počeli smo dovoditi autore, plaćati im avionske karte i nagrađivati ih novčano.
RSE: Zanimljiva je činjenica da su recimo na ovogodišnjem SFF-u „Put u Gvantanamo“ na primer i domaći „Karneval“ bili najbolje ocijenjeni filmovi od strane publike, što zapravo potvrđuje tvoj iskaz da se radi o jednoj fascinaciji dokumentarcem.
BUBALO: Ma da, publika sve više shvaća da je to što se događa u dokumentarcu istina, a da je ono što se događa u igranom filmu fikcija. Ja sam recimo gledao film na SFF-u sa Nick Nolteom u glavnoj ulozi i vidio sam da je dosta ljudi izlazilo u sred projekcije; izašao sam i ja iskreno da kažem, nisam mogao izdržati do kraja.
RSE: Da, međutim kod Drljevićevog filma, niti kod „Puta u Gvantanamo“ niko nije izašao, naprotiv.
BUBALO: Da. Nisam ni ja naravno. Bio sam fasciniran nekim od tih filmova.
RSE: Šta ćemo imati prilike vidjeti u Širokom Brijegu? Iz kojih zemalja dolaze filmovi?
BUBALO: Ove godine smo imali baš jednu pravu navalu kad su u pitanju prijave. Natječaj smo objavili još u trećem mjesecu, bio je otvoren par mjeseci i filmovi su pristizali u velikim količinama. Mislim da je konačna brojka prijavljenih filmova bila 162, a dolazili su iz 22 mediteranske zemlje. Mislim da samo s Malte i sa Cipra nije došao nijedan. Nevjerojatno je da je iz Izraela došlo više od 40 filmova. Mislim da je selektor Ognjen Sviličić imao strašno težak posao. Baš je tada montirao film „Armin“, a uz to je morao pregledati ta 162 filma i odlučiti koji će ući u natjecateljski program našeg festivala. Bio je jako strog selektor – pustio je samo 14 filmova, znači manje od 10 posto. Nevjerojatno je da je napravio tako strogu selekciju, međutim rekao je da su ovo dragulji dokumentarnog filma, da jednostavno odskaču od ostatka i jamči da ćemo imati fenomenalan program. Moram samo reći da ta brojka od 14 nije konačna, zato što su autorica Ivona Juka i njezini producenti prije mjesec i po dana, ne znam iz kojih razloga, odustali od ovog festivala. Nisu nam točno razjasnili u čemu je stvar. Mi imamo i nagradni fond dosta velik, profilirali smo se kao mediteranski festival dokumentarnog filma i tu se prijavljuju recimo i filmovi koji su bili u Kanu, Veneciji, koji idu na najveće svjetske festivale. Oni su jednostavno odustali, nama nije jasno zašto, tako da je konačna brojka 13 filmova. Najviše dolazi iz Izraela, zatim imamo film iz Libanona, iz Grčke, Francuske, Španjolske, Italije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Kako je selektor bio strog tako nam je i prepolovio broj zemalja koje se natječu na ovom festivalu.
RSE: Zato će žiriju, koji je, čini mi se, isto tako veoma kompetentan, biti nešto malo olakšan posao.
BUBALO: Ja se nadam da opet neće biti previše olakšan. To bi značilo da je konkurencija jaka. Kad si već spomenuo žiri, odmah ću reći tko je u žiriju. Iz Bosne i Hercegovine član žirija je Faruk Lončarević, iz Hrvatske Jurica Pavičić, iz Barcelone nam dolazi Oscar Perez. To su sve mladi ljudi, mislim da su dovoljno kompetentni, da čine jedan dosta jak sastav žirija. Jurica Pavičić je vjerojatno najbolji filmski kritičar u Hrvatskoj. Faruk Lončarević se već dokazao u dokumentarnom filmu, a evo i sa svojim igranim filmom je osvojio drugu nagradu Sarajevo Film festivala. A Oscar Perez je jedan isto mlad dokumentarist, međutim već ima dosta uspjeha iza sebe, snimio je desetak dokumentaraca.
RSE: Svi koji su posjećivali „Dani mediteranskog filma“ govore o neponovljivoj atmosferi, o jednoj nesvakidašnjoj prisnosti između ljudi koji se tamo pojavljuju, bez obzira iz kojih su razloga na festivalu.
BUBALO: Mislim da svaki festival mora imati tu neku svoju karakternu crtu po kojoj će ga ljudi pamtiti. Mi smo nekako od početka malo spontano krenuli, s obzirom da nas je taj u početku strahovit entuzijazam gonio na to. Od početka smo htjeli pružiti ljudima koji dolaze u Široki Brijeg što više. Radili smo to iz dva razloga. Prvi je razlog taj što se i mi sami volimo dobro provesti, što volim ogledati filmove, što volimo poslije gledanja filmova malo i zaružiti, družiti se s ljudima. A druga stvar, zato što su ljudi uvijek nekako s predrasudama i sa skepsom dolazili u Široki Brijeg, pa smo jednostavno nastojali pokazati tu drugu sliku koja se nije uspjela probiti u tom našem gradu. Treća stvar koja je bitna za cijeli taj festival i za ovaj rad je da ipak Široki Brijeg ima baš obilježje mediteranskog gradića, s tim nekakvim temperamentnom koji je dole prisutan, tako da ljudima pružamo i taj neki popratni sadržaj koji će biti u skladu s tim temperamentom. Znači poslije projekcija se ostaje po cijelu noć, uz zvuke džeza, roka i tako dalje. Nema narodnjaka i folk zvukova. Ostaje se po cijelu noć, to druženje traje do ranih jutarnjih sati.
RSE: Nema ni tepiha, nema ni zvijezda koje traže hotele sa pet zvjezdica.
BUBALO: Nema toga. Čak i ako dođe neko poznatiji, uklopi se u taj antidžetsetovski pristup. Mi ne naplaćujemo ulaznice, osiguravamo besplatno pivo za sve posjetitelje, znači apsolutno je svejedno tko dolazi. Nama su svi jednaki. Onda, svi ti partiji su takođe besplatni, pokušavamo osigurati hranu i tako dalje. Jednostavno da ljudi ne moraju zavlačiti ruku u novčanik, a da se dobro provedu. To nekome možda izgleda kao neka pučka veselica, međutim to nije to, već je to jedna prava, urbana fešta, pri kojoj ljudi gledaju filmove. Neće tu nitko doći bezveze gledati filmove. Dokumentarac ipak treba sjesti pa odgledati. Tako da se tu ipak isprofilirala publika, ljudi dolaze iz cijele Hercegovine na projekcije i druže se s nama.
RSE: Roberte, ja se nadam da ćemo još dosta razgovarati o ovom festivalu. Želim vam puno sreće.
BUBALO: Hvala vam što nas podržavate na ovaj način. To je jako važno i jako vrijedno. Ja samo mogu tvrditi da ćemo iz godine u godinu ići sa malo višom produkcijom, sa većim nagradnim fondom. Veliki skokovi bi bili besmisleni, pretpostavljam da bi uzrokovali nakon nekoliko godina velike padove. Zato idemo lagano i sigurno. Rastemo u tom produkcijskom i svakom drugom smislu. Siguran sam da će 15. festival biti veliki svjetski festival.