Ankica BARBIR MLADINOVIC, Marija ARNAUTOVIC
Na obilježavanju Međunarodnog dana nestalih osoba u Zagrebu prisustvovali su i predstavnici udruga nestalih iz Bosne i Hercegovine, a hrvatski predsjednik Stjepan Mesić pozvao je sve ljude u regiji koji imaju bilo kakvu informaciju o sudbinama stradalnika da pomognu, kako bi se traganje za nestalima ubrzalo i okončala agonija tisuća obitelji na svim prostorima bivše Jugoslavije.Gena Bandić iz Lovasa kraj Vukovara punih osam godina ništa nije znala o sudbini svog petnaestogodišnjeg sina, ubijenog u Vukovaru 1991. godine. Našla ga je i sahranila 1998. Kaže da jako dobro zna kako je onima koji i nakon 15 godina još uvijek tragaju za svojima:
„Jako mi je teško. Prije par godina sam srela jednu gospođu iz Vukovara. Sva sretna mi je rekla da je našla mrtvoga sina. I ja sam sretna što sam sahranila svoga. Našla sam ga.“
O toj silnoj potrebi da se sazna sudbina, pronađu najbliži i dostojno sahrane, govorili su i ostali sudionici današnjeg skupa u Zagrebu:
„Kada sam čula da su neki čekali po mjesec dana, mislila sam kako su izdržali. Nisam mogla zamisliti da ću ja čekati 15 godina. To je nešto najgore što se može dogoditi. Mislila sam da je nagore saznanje saznati da su poginuli, ali vidim da je ovo još gore.“
„Mnogo neprespavanih noći, pa sam shvatila da ne moram ni spavati više od par sati.“
Hrvatska je u početku tragala za 18 tisuća osoba. Danas je riječ o 1131. neriješenoj sudbini – podsjetio je hrvatski predsjednik Stjepan Mesić:
„Tom broju moraju se dodati i osobe koje su evidentirane temeljem bilateralnih dogovora Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine u suradnji s međunarodnim odborom Crvenog križa. S toga pozivam sve one koji imaju bilo kakvu informaciju o nestalim osobama, koja bi mogla pomoći njihovom nalaženju, da je pod zaštitom anonimnosti dojave nadležnoj službi.“
Obilježavanje međunarodnog dana nestalih u Zagrebu imalo je ove godine regionalni karakter, prisustvovali su i predstavnici Bosne i Hercegovine. Na žalost, kazao je predsjednik Saveza udruga nestalih, Ivan Pšenica, iz Srbije nije došao nitko:
„To je njima na savjest i njihov izbor. Na ovom skupu tražimo da se ovo pitanje depolitizira na svim razinama, da ti političari ne bi mogli biti u mogućnosti da garde neku političku karijeru na tom problemu i da na njemu pobiru neke političke poene.“
Hrvatskim obiteljima, koje su pozvale državne institucije da brže rješavaju pitanje nestalih, potporu su danas pružile i predstavnice udruga nestalih iz Bosne i Hercegovine:
„Ja sam Delalić Džemila iz Udruženja žena Tuzle. Živim u Živinicama. Drago nam je što smo došli ovdje i što su nas pozvali.“
„Ja sam od Srebrenice. Mnogo naših nastradalih nema da se nađu, ni mrtvi, ni živi.“
„Suza neće nestati dok smo žive.“
* * * * *
Sabaheta Fejzić jedna je od stotina majki u Bosni i Hercegovini koje nakon rata traže članove svoje najuže porodice. U julu 1995. godine, nakon pada Srebrenice, od nje je odveden sin Rijad. Suprug je spas potražio u koloni koja je iz Srebrenice bježala preko šume, ali nikada nije došao do teritorije pod komandom Armije Bosne i Hercegovine. Sabaheta jedanaest godina traga za njima:
“Ja još uvijek nisam pronašla svoga sina, nisam pronašla ni muža, i vjerujte da mi je najveći strah taj koji me vrlo često uhvati - da nikad neću pronaći ni moga sina, ni moga muža, jer znajući kako i na koji način su ih ubijali, šta su sve od njih radili, postoji velika mogućnost da ih nikad neću pronaći.”
Više od petnaest hiljada osoba stradalih u proteklom ratu u Bosni i Hercegovini vode se kao nestali, desetine je masovnih grobnica koje još nisu otvorene, a preko sedam hiljada ekshumiranih slučajeva čeka na identifikaciju. Udruženja za traženje nestalih iz cijele Bosne i Hercegovine zatražila su od vlasti da konačno počne primjena Zakona o nestalim i da se ovaj problem više ne koristi u političke svrhe. Predsjednica Saveza udruženja porodica zarobljenih i nestalih lica Republike Srpske Milijana Bojić:
“Koliko tek majki, djece, supruga i sestara čeka da sazna istinu o sudbini svojih najmilijih i da konačno dobiju njihove posmrtne ostatke kako bi ih dostojno sahranili. Tražimo samo istinu. Tražimo one koji su dio nas i tražimo pravdu. Tražimo da države i institucije rade odgovorno, poštujući zakone i sporazume i da ne dozvole politici da njima upravlja i manipuliše.”
Predsjednica Udruženja majke enklave Srebrenice i Žepe Munira Subašić:
“Želimo da pošaljemo poruku svim političarima BiH da porodice nestalih još uvijek su tu i da poslije 11 godina tragamo za kostima naših najmilijih; da politika koja je ubila naše najmilije, ti isti političari pobrinu da pronađemo kosti naše djece; da političari mogu da dođu na ovo mjesto i da vide da i Srbi i Hrvati i Bošnjaci zajedno traže svoju djecu, da nema nikakve razlike između jedne, druge i treće majke.”
Traženje nestalih dugotrajan je i mukotrpan proces. Porodice nestalih razočarane su sporošću rješavanja njihovih problema. Predstavnica Udruge odvedenih i nestalih Bugojanaca Vanda Havranek:
“I same relevantne institucije, sad zbog bogapitaj kojih razloga, sporo rješavaju taj problem, tako da, kažem vam, obitelji su jako razočarane,jer bi one htjele da se to što prije završi i da konačno, ipak mogu tako reći, dostojno sahrane kosti svojih najmilijih.”
Nakon što je Međunarodna komisija za traženje nestalih u Bosni i Hercegovini primijenila princip prikupljanja DNK uzorka od preživjelih članova porodica nestalih, identifikacija pronađenih i posmrtnih ostataka ide nešto brže. U Bosni i Hercegovini je od kraja rata prijavljeno trideset hiljada nestalih osoba. Portparol ICMP-a Vedran Perišić:
“Mi smo od kraja 2001. godine do danas izdali DNK izvještaje o podudarnosti kojih imamo za preko 10 hiljada osoba - ovo govorim o regionu bivše Jugoslavije. Znači, broj nestalih identifikovanih se stalno povećava, tako da broj od 15 hiljada nestalih koje treba pronaći jeste veliki, ali i nauka je dovoljno uznapredovala da odgovori tom izazovu.”
Međunarodna komisija za nestale podsjetila je države regiona na njihovu obavezu da rješavaju pitanje nestalih lica tokom posljednjih oružanih sukoba. Procjenjuje se da je na prostoru bivše Jugodslavije 40 hiljada nestalih, od čega se još uvijek traga za oko 20 hiljada osoba.