„Prije četiri mjeseca sam podnijela zahtjev za aktivna invalidska kolica. Podnijela sam svu medicinsku dokumentaciju. Kada sam podigla te papire, nazvala sam HZZO da ću doći u 14 časova i zamolila ih da neko siđe na minutu pred zgradu da to uzme. Sada me zovu na sve moguće načine da tamo ne smijem dolaziti jer su oni toliko zauzeti da na mene ne mogu odvojiti ni minutu i uzeti te papire, već da im to pošaljem poštom. Nas u kolicima oni ne žele, niti čuti, niti vidjeti. Mi bi s njima trebali samo komunicirati putem nekih posrednika.“
Zagrepčanka Ankica Uzelac već je 34 godine u kolicima. Povrijedila je kičmu kao šestogodišnja djevojčica. Hrabro se nosi sa svojim životom, ali puno teže s diskriminacijom na koju, kaže, gotovo svakodnevno nailazi. Ovo što nam je ispričala dogodilo se jučer u Zagrebu pred Hrvatskim zavodom za zdravstveno osiguranje:
„Ja s ljudima nemam problema. Ali često puta, baš oni ljudi koji bi trebali po nekoj svojoj profesiji pokazati najviše razumijevanja, najviše nam okreću leđa.“
U Hrvatskoj je posljednjih godina uklonjeno dosta arhitektonskih i prometnih barijera, što je invalidima bitno olakšalo kretanje, ali one u glavama ljudi još su jako prisutne, naglašava predsjednica Saveza organizacija invalida Hrvatske, Mirjana Dobranović:
„Da je ta gospođa iz HZZO-a imalo senzibilna, ona bi se spustila pred zgradu i kazala kako je divno to što vi sami jurite okolo i da je šteta što imamo stepenice, a ne dizalo, da možete dizalom do nas. Ne. Ona bezobrazno ospe drvlje i kamenje na nju. Odgovara da oni nemaju vremena spuštati se pred zgradu i traže od nje da to pošalje poštom. Ona im kaže da im donosi dokument da je aktivna osoba, da želi doći pred HZZO i da im to želi dati osobno, ali ne može do njih jer oni imaju stepenice. To je nešto prestrašno. Molim vas da ukažete na tu strašnu situaciju kako nam ne daju da budemo aktivni i kako nas pretvaraju u građane drugog reda.“
Ankica Uzelac navodi i neugodnosti koje često doživljava u gradskom prijevozu i to niskopodnim autobusima, prispodobljenim upravo za invalide:
„Htjela sam ući u niskopodni autobus. Vozač je tako nerado izašao iz svoje kabine i spustio ploču. Gledao je kako me jedan čovjek podiže u autobus. Njemu je teško tu ploču dignuti.“
Magistrica Mirjana Dobranović i sama je invalid u kolicima:
„Još uvijek je svijest građana takva da invalidi nemaju što tražiti na ulici. Oni trebaju biti u kući. Kakvo hodanje, kakvo šetanje. Ta svijest još uvijek nije promijenjena prema osobama s invaliditetom. Ne daje im mogućnost da ispune ono svoje osnovno ljudsko pravo, pravo na kretanje, pravo na rad.“
Ankica Uzelac kaže da je veći invaliditet predrasuda, nego nedostatak nekog ekstremiteta:
„Nemam problema s tim što sam u kolicima. Na to sam se privikla, kao i svi mi. Da li vam se ikada desilo da vam neko kaže da pošaljete nekoga drugog umjesto vas? Nama se to uporno dešava. Trebala bih sve preko nekoga obavljati. Smiješno je da šaljem susjede, rodbinu i sve ostale da obavljaju moje poslove, kada to sve mogu sama.“
Zagrepčanka Ankica Uzelac već je 34 godine u kolicima. Povrijedila je kičmu kao šestogodišnja djevojčica. Hrabro se nosi sa svojim životom, ali puno teže s diskriminacijom na koju, kaže, gotovo svakodnevno nailazi. Ovo što nam je ispričala dogodilo se jučer u Zagrebu pred Hrvatskim zavodom za zdravstveno osiguranje:
„Ja s ljudima nemam problema. Ali često puta, baš oni ljudi koji bi trebali po nekoj svojoj profesiji pokazati najviše razumijevanja, najviše nam okreću leđa.“
U Hrvatskoj je posljednjih godina uklonjeno dosta arhitektonskih i prometnih barijera, što je invalidima bitno olakšalo kretanje, ali one u glavama ljudi još su jako prisutne, naglašava predsjednica Saveza organizacija invalida Hrvatske, Mirjana Dobranović:
„Da je ta gospođa iz HZZO-a imalo senzibilna, ona bi se spustila pred zgradu i kazala kako je divno to što vi sami jurite okolo i da je šteta što imamo stepenice, a ne dizalo, da možete dizalom do nas. Ne. Ona bezobrazno ospe drvlje i kamenje na nju. Odgovara da oni nemaju vremena spuštati se pred zgradu i traže od nje da to pošalje poštom. Ona im kaže da im donosi dokument da je aktivna osoba, da želi doći pred HZZO i da im to želi dati osobno, ali ne može do njih jer oni imaju stepenice. To je nešto prestrašno. Molim vas da ukažete na tu strašnu situaciju kako nam ne daju da budemo aktivni i kako nas pretvaraju u građane drugog reda.“
Ankica Uzelac navodi i neugodnosti koje često doživljava u gradskom prijevozu i to niskopodnim autobusima, prispodobljenim upravo za invalide:
„Htjela sam ući u niskopodni autobus. Vozač je tako nerado izašao iz svoje kabine i spustio ploču. Gledao je kako me jedan čovjek podiže u autobus. Njemu je teško tu ploču dignuti.“
Magistrica Mirjana Dobranović i sama je invalid u kolicima:
„Još uvijek je svijest građana takva da invalidi nemaju što tražiti na ulici. Oni trebaju biti u kući. Kakvo hodanje, kakvo šetanje. Ta svijest još uvijek nije promijenjena prema osobama s invaliditetom. Ne daje im mogućnost da ispune ono svoje osnovno ljudsko pravo, pravo na kretanje, pravo na rad.“
Ankica Uzelac kaže da je veći invaliditet predrasuda, nego nedostatak nekog ekstremiteta:
„Nemam problema s tim što sam u kolicima. Na to sam se privikla, kao i svi mi. Da li vam se ikada desilo da vam neko kaže da pošaljete nekoga drugog umjesto vas? Nama se to uporno dešava. Trebala bih sve preko nekoga obavljati. Smiješno je da šaljem susjede, rodbinu i sve ostale da obavljaju moje poslove, kada to sve mogu sama.“