Međutim, crnogorski premijer je demantovao i samog sebe. Tokom posljednje decenije Đukanović je makar pet puta sam govorio o „zasićenosti politikom“ i najavljivao da će, nakon dobrovoljnog odlaska sa vlasti, započeti privatan biznis u turizmu, visokom obrazovanju ili informativnoj djelatnosti...
Sad je ispalo da od svega toga nema ništa. Mada se Crna Gora u posljednje vrijeme poprilično vezala za ruski kapital i rusku politiku, ovdje očito neće biti ponavljanja ruskog političkog eksperimenta: niti je Đukanović Jeljcin, niti Marović ili Roćen mogu da glume nekog crnogorskog Putina.
Zato je priča o Đukanovićevom navodnom napuštanju politike više priča o crnogorskoj političkoj sceni i nezrelosti crnogorskog društva.
Prije svega, čudne su uopšte najave Đukanovićevog političkog povlačenja. Kao da je riječ o kralju a ne o političaru – ovdje svi govore o mogućoj abdikaciji - niko i ne kalkuliše o mogućnosti političkog poraza.
Može se to tumačiti kao pokazatelj snage sadašnje vladajuće koalicije kojom dominira Demokratska partija socijalista. Istovremeno, to je pravi, istinski dokaz nemoći opozicije: oni se Đukanovića mogu riješiti jedino ako sam ode.
Ali, ima tu još nekih stvari koje nije moguće sakriti političkim plaštom. Čini se da su Đukanovićeve najave odlaska nijesu bile tek puka šala sa opozcijom ili testiranje lojalnosti podanika već istovremeno i stvarno svjedočanstvo o - zamoru materijala vječitog pobjednika.
Mnoge bitke, počev od one unutarpartijske protiv Momira Bulatovića, preko državničke pobjede u borbi protiv Miloševića, sve do ove krajnje referendumske pobjede bile su, pored ostalog, rezultat lične Đukanoviće harizme i sposobnosti Đukanovića i male ekipe njemu lojalnih lojalnih ljudi.
Uvijek je to bila borba na život i smrt, uvijek su to bile političke utakmice u kojima je na kocku stavljana i sudbina pojedinca, ali i partije i države. I uvijek je Đukanović morao da potegne najteži dio tereta. Nije čudo da, nakon decenije borbe za opstanak, Đukanović želi za sebe dane u kojima neće stavljati na kocku, ne samo partiju i državu, već i vlastiti život.
Ali, želje su jedna stvar, život često ide drugačijim tokom. Đukanović ne može tek tako da pokupi papire i napusti politiku. I u tome je ključni problem: iako su naučili pobjeđivati Đukanović, Marović i Vujanović nijesu znali da za svo ovo vrijeme iskoriste da izgrade crnogorsko društvo, stabilan društveni sistem: ekonomiju koja ne zavisi od politike, sudstvo koje je odvojeno od vlasti, politiku koja surovo ne vlada životima.
Da su makar i konture tog drštvenog mehanizma napravljene, danas bi Đukanović zaista mogao mirno da razmišlja da li da ode ili ostane u politici. Ovako, to nije pitanje izbora već opstanka. Đukanović, Marović i drugi lideri znaju da – ako tek tako napuste politiku – stupaju na nesiguran teren u kojem sjutra mogu biti žrtva politike.
Nažalost tako se stvara krug u kojem nema najave društvenih gibanja: vlast je stalno ista vlast koja obećava promjene, opozicija je stalno ista opozicija koja obećava promjenu vlasti.
Ako pobjede 10.septembra Đukanović i ekipa na vlasti moraju sebi dati prvi zadatak: da grade društvo u kojem neće sve zavisiti od politike. Tek tada se može pričati o mogućnosti dobrovoljnog odlaska iz politike. Sada, sve to zvuči kao šala ili naučna fantastika jer ovdje još uvijek ima malo života van politike.
Sad je ispalo da od svega toga nema ništa. Mada se Crna Gora u posljednje vrijeme poprilično vezala za ruski kapital i rusku politiku, ovdje očito neće biti ponavljanja ruskog političkog eksperimenta: niti je Đukanović Jeljcin, niti Marović ili Roćen mogu da glume nekog crnogorskog Putina.
Zato je priča o Đukanovićevom navodnom napuštanju politike više priča o crnogorskoj političkoj sceni i nezrelosti crnogorskog društva.
Prije svega, čudne su uopšte najave Đukanovićevog političkog povlačenja. Kao da je riječ o kralju a ne o političaru – ovdje svi govore o mogućoj abdikaciji - niko i ne kalkuliše o mogućnosti političkog poraza.
Može se to tumačiti kao pokazatelj snage sadašnje vladajuće koalicije kojom dominira Demokratska partija socijalista. Istovremeno, to je pravi, istinski dokaz nemoći opozicije: oni se Đukanovića mogu riješiti jedino ako sam ode.
Ali, ima tu još nekih stvari koje nije moguće sakriti političkim plaštom. Čini se da su Đukanovićeve najave odlaska nijesu bile tek puka šala sa opozcijom ili testiranje lojalnosti podanika već istovremeno i stvarno svjedočanstvo o - zamoru materijala vječitog pobjednika.
Mnoge bitke, počev od one unutarpartijske protiv Momira Bulatovića, preko državničke pobjede u borbi protiv Miloševića, sve do ove krajnje referendumske pobjede bile su, pored ostalog, rezultat lične Đukanoviće harizme i sposobnosti Đukanovića i male ekipe njemu lojalnih lojalnih ljudi.
Uvijek je to bila borba na život i smrt, uvijek su to bile političke utakmice u kojima je na kocku stavljana i sudbina pojedinca, ali i partije i države. I uvijek je Đukanović morao da potegne najteži dio tereta. Nije čudo da, nakon decenije borbe za opstanak, Đukanović želi za sebe dane u kojima neće stavljati na kocku, ne samo partiju i državu, već i vlastiti život.
Ali, želje su jedna stvar, život često ide drugačijim tokom. Đukanović ne može tek tako da pokupi papire i napusti politiku. I u tome je ključni problem: iako su naučili pobjeđivati Đukanović, Marović i Vujanović nijesu znali da za svo ovo vrijeme iskoriste da izgrade crnogorsko društvo, stabilan društveni sistem: ekonomiju koja ne zavisi od politike, sudstvo koje je odvojeno od vlasti, politiku koja surovo ne vlada životima.
Da su makar i konture tog drštvenog mehanizma napravljene, danas bi Đukanović zaista mogao mirno da razmišlja da li da ode ili ostane u politici. Ovako, to nije pitanje izbora već opstanka. Đukanović, Marović i drugi lideri znaju da – ako tek tako napuste politiku – stupaju na nesiguran teren u kojem sjutra mogu biti žrtva politike.
Nažalost tako se stvara krug u kojem nema najave društvenih gibanja: vlast je stalno ista vlast koja obećava promjene, opozicija je stalno ista opozicija koja obećava promjenu vlasti.
Ako pobjede 10.septembra Đukanović i ekipa na vlasti moraju sebi dati prvi zadatak: da grade društvo u kojem neće sve zavisiti od politike. Tek tada se može pričati o mogućnosti dobrovoljnog odlaska iz politike. Sada, sve to zvuči kao šala ili naučna fantastika jer ovdje još uvijek ima malo života van politike.