RSE: Po čemu je ovogodišnja smotra posebna, po čemu se razlikuje od prethodnih?
SARAJLIĆ: Njena karakteristika u odnosu na prethodnih jedanaest je u tome što smo ove godine uveli selekcionu komisiju i napravili smo jedan mali pomak, koji možda nije sretno izabran, ali on govori o jednom stanju duha, a to je da smo napravili kontribuciju od 50 eura. Vidjeli smo da dosta umjetnika teško živi i da je situacija teška i anemična, pogotovo u ovim nekadašnjim tranzicionim zemljama u Evropi – Češkoj, Poljskoj, Slovačkoj i tako dalje. Ali ipak, mi možemo biti zadovoljni.
RSE: Koliko je autora na ovogodišnjoj smotri?
SARAJLIĆ: Na ovogodišnjoj smotri učestvuje 90 autora iz 13 zemalja svijeta, sa 150 crteža i grafika.
RSE: Interbifep učesnicima dugo ostaje u sjećanju po veoma cijenjenim nagradama.
SARAJLIĆ: Kao i do sada, mi ćemo dodijeliti tri ravnopravne nagrade za crtež, tri ravnopravne nagrade za grafiku, otkupne nagrade galerije portreta, zatim nagradu-diplomu za crtež „Ismet Mujezinović“ najmlađem autoru, zatim nagradu-diplomu „James Haim Pinto“ i nagradu otvorenog grada umjetnosti Srebrenik, a to je desetodnevni boravak za umjetnika u umjetničkoj koloniji u Srebreniku iduće godine. Ove godine smo dobili i novu nagradu – „Sopočanska viđenja“ – iz Novog Pazara. A već po tradiciji, po završetku izložbe, na osnovu izbrojanih glasova, dodjeljuje se i nagrada publike po izboru posjetilaca.
RSE: U okviru bijenala ima i popratnih manifestacija – otvorena je izložba jednog o laureata.
SARAJLIĆ: Unazad tri godine pravili smo sažete retrospektive umjetnika koji su dobili da li veliku nagradu za crtež, diplomu ili veliku diplomu-nagradu za grafiku. Do sad su to bili Safet Zec, Emir Dragulj, Mersad Berber, a ove godine smo ugostili dvostrukog dobitnika velike diplome, jedno veliko češko, evropsko i svjetsko ime, to je profesor Jirži Anderle, koji je zastupljen s grafikama nastalim od 1964. godine do 2000. godine. To je ustvari jedna mala, sažeta retrospektiva.
RSE: Galerija portreta pod čijim se okriljem odvija bienale, nekad se zvala Jugoslavenska galerija portreta i u međuvremenu nije promijenjeno samo ime, nego i status, i to temeljito.
SARAJLIĆ: Bili smo poznati po kvadrijenalnim izložbama jugoslovenskog portreta. Status se na nesreću ili na sreću promijenio i ona je danas javna ustanova. Međutim, to je možda jedina institucija, ne samo u Tuzli nego i u kantonu, koja se dobrim dijelom samofinansira, kako zbog nerazumijevanja vladajuće političke elite, tako i zbog neshvatanja šta ova jedna galerija znači. Galerija egzistira više od 40 godina, ali je nažalost više poznata vani nego u svojoj sopstvenoj kući. Mi danas, nažalost, u kulturi imamo jedan poseban oblik stranačke kulture – slavi se lik i djelo određene stranke ili partije. Ja mislim da je to pogubno i da se dosta toga izgubilo u ovom periodu od rata do danas.
RSE: Nekad je bila jugoslavenska, čija li je sad. Da podsjetimo slušaoce šta sve ima u fundusu.
SARAJLIĆ: U fundusu galerije imamo 3.000 umjetničkih jedinica, imamo stalnu postavku savremenog portreta koji se nekad zvao „Stalna postavka jugoslovenskog portreta“. Zatim imamo zbirku crteža, akvarela, ulja Ismeta Mujezinovića, jednog od osnivača ove galerije. Imamo kolekciju Adele Ber Vukić, prve žene slikara. Imamo internacionalnu zbirku portreta u oblasti crteža od 1980. godine kada smo pokrenuli ovo bijenale portreta. Takođe imamo i opštu zbirku bosanskohercegovačkih i jugoslovenskih slikara. A inače, prije šest-sedam godina smo dobili jednu vrlo vrijednu kolekciju – zbiru grafika Kaselske škole, što je za nas itekako vrijedno i značajno.
RSE: Radi se zapravo o blagu koje u najmanju ruku sugeriše da galerija ne bi smjela biti ni carska, ni spahijska, već zaista državna, galerija od opšteg bosanskohercegovačkog interesa.
SARAJLIĆ: Mi smo nekada bili galerija od opšteg interesa za bivšu socijalističku republiku. A izložba jugoslovenskog portreta bila je jedna od manifestacija od opšteg jugoslovenskog interesa. Bivše republičke i pokrajinske zajednice kulture participirale su u ovom velikom projektu – izložbama jugoslovenskog portreta, kao i u nekim projektima koji su se kasnije razvijali.
RSE: Ima li šanse da galerija uđe barem u razmatranje kad se sad govori o nekim kulturnim institucijama od zajedničkog interesa?
SARAJLIĆ: To je na dnevnom redu, ali pošto je u ovoj državi sve navrat-nanos, usvajanje tog dnevnog reda traje isto kao da se radi o nekoj političkoj funkciji ili nekoj političkoj pojavi. Ako ne bude razumijevanja, mislim da za ovakve institucije kao što je naša galerija ne dolaze dobra vremena. Onda se postavlja pitanje uzaludnosti činjenja ovoga što činimo.
RSE: Ja se nadam da ljudi koji su zaduženi za funkcionisanje galerije, prije svega njen prvi čovjek, neće posustati i da ćemo poslije ovoga bijenala imati još jedno bijenale, a da ćemo u međuvremenu stvoriti uslove da galerija funkcioniše na način kako to zaslužuje.
SARAJLIĆ: I ja se nadam. Ali – biću malo ironičan – budimo realni, tražimo nemoguće. Mislim da ipak treba imati sluha za ovaj element kulturnog života.
RSE: Ja se nadam da će ovaj razgovor slušati neko od nadležnih organa i da će se odazvati ovom našem pozivu.
SARAJLIĆ: I ja se nadam. Iako, kako reče jedan satiričar, političari su ljudi koje dobro plaćamo da bi nas ubjeđivali da dobro živimo.
SARAJLIĆ: Njena karakteristika u odnosu na prethodnih jedanaest je u tome što smo ove godine uveli selekcionu komisiju i napravili smo jedan mali pomak, koji možda nije sretno izabran, ali on govori o jednom stanju duha, a to je da smo napravili kontribuciju od 50 eura. Vidjeli smo da dosta umjetnika teško živi i da je situacija teška i anemična, pogotovo u ovim nekadašnjim tranzicionim zemljama u Evropi – Češkoj, Poljskoj, Slovačkoj i tako dalje. Ali ipak, mi možemo biti zadovoljni.
RSE: Koliko je autora na ovogodišnjoj smotri?
SARAJLIĆ: Na ovogodišnjoj smotri učestvuje 90 autora iz 13 zemalja svijeta, sa 150 crteža i grafika.
RSE: Interbifep učesnicima dugo ostaje u sjećanju po veoma cijenjenim nagradama.
SARAJLIĆ: Kao i do sada, mi ćemo dodijeliti tri ravnopravne nagrade za crtež, tri ravnopravne nagrade za grafiku, otkupne nagrade galerije portreta, zatim nagradu-diplomu za crtež „Ismet Mujezinović“ najmlađem autoru, zatim nagradu-diplomu „James Haim Pinto“ i nagradu otvorenog grada umjetnosti Srebrenik, a to je desetodnevni boravak za umjetnika u umjetničkoj koloniji u Srebreniku iduće godine. Ove godine smo dobili i novu nagradu – „Sopočanska viđenja“ – iz Novog Pazara. A već po tradiciji, po završetku izložbe, na osnovu izbrojanih glasova, dodjeljuje se i nagrada publike po izboru posjetilaca.
RSE: U okviru bijenala ima i popratnih manifestacija – otvorena je izložba jednog o laureata.
SARAJLIĆ: Unazad tri godine pravili smo sažete retrospektive umjetnika koji su dobili da li veliku nagradu za crtež, diplomu ili veliku diplomu-nagradu za grafiku. Do sad su to bili Safet Zec, Emir Dragulj, Mersad Berber, a ove godine smo ugostili dvostrukog dobitnika velike diplome, jedno veliko češko, evropsko i svjetsko ime, to je profesor Jirži Anderle, koji je zastupljen s grafikama nastalim od 1964. godine do 2000. godine. To je ustvari jedna mala, sažeta retrospektiva.
RSE: Galerija portreta pod čijim se okriljem odvija bienale, nekad se zvala Jugoslavenska galerija portreta i u međuvremenu nije promijenjeno samo ime, nego i status, i to temeljito.
SARAJLIĆ: Bili smo poznati po kvadrijenalnim izložbama jugoslovenskog portreta. Status se na nesreću ili na sreću promijenio i ona je danas javna ustanova. Međutim, to je možda jedina institucija, ne samo u Tuzli nego i u kantonu, koja se dobrim dijelom samofinansira, kako zbog nerazumijevanja vladajuće političke elite, tako i zbog neshvatanja šta ova jedna galerija znači. Galerija egzistira više od 40 godina, ali je nažalost više poznata vani nego u svojoj sopstvenoj kući. Mi danas, nažalost, u kulturi imamo jedan poseban oblik stranačke kulture – slavi se lik i djelo određene stranke ili partije. Ja mislim da je to pogubno i da se dosta toga izgubilo u ovom periodu od rata do danas.
RSE: Nekad je bila jugoslavenska, čija li je sad. Da podsjetimo slušaoce šta sve ima u fundusu.
SARAJLIĆ: U fundusu galerije imamo 3.000 umjetničkih jedinica, imamo stalnu postavku savremenog portreta koji se nekad zvao „Stalna postavka jugoslovenskog portreta“. Zatim imamo zbirku crteža, akvarela, ulja Ismeta Mujezinovića, jednog od osnivača ove galerije. Imamo kolekciju Adele Ber Vukić, prve žene slikara. Imamo internacionalnu zbirku portreta u oblasti crteža od 1980. godine kada smo pokrenuli ovo bijenale portreta. Takođe imamo i opštu zbirku bosanskohercegovačkih i jugoslovenskih slikara. A inače, prije šest-sedam godina smo dobili jednu vrlo vrijednu kolekciju – zbiru grafika Kaselske škole, što je za nas itekako vrijedno i značajno.
RSE: Radi se zapravo o blagu koje u najmanju ruku sugeriše da galerija ne bi smjela biti ni carska, ni spahijska, već zaista državna, galerija od opšteg bosanskohercegovačkog interesa.
SARAJLIĆ: Mi smo nekada bili galerija od opšteg interesa za bivšu socijalističku republiku. A izložba jugoslovenskog portreta bila je jedna od manifestacija od opšteg jugoslovenskog interesa. Bivše republičke i pokrajinske zajednice kulture participirale su u ovom velikom projektu – izložbama jugoslovenskog portreta, kao i u nekim projektima koji su se kasnije razvijali.
RSE: Ima li šanse da galerija uđe barem u razmatranje kad se sad govori o nekim kulturnim institucijama od zajedničkog interesa?
SARAJLIĆ: To je na dnevnom redu, ali pošto je u ovoj državi sve navrat-nanos, usvajanje tog dnevnog reda traje isto kao da se radi o nekoj političkoj funkciji ili nekoj političkoj pojavi. Ako ne bude razumijevanja, mislim da za ovakve institucije kao što je naša galerija ne dolaze dobra vremena. Onda se postavlja pitanje uzaludnosti činjenja ovoga što činimo.
RSE: Ja se nadam da ljudi koji su zaduženi za funkcionisanje galerije, prije svega njen prvi čovjek, neće posustati i da ćemo poslije ovoga bijenala imati još jedno bijenale, a da ćemo u međuvremenu stvoriti uslove da galerija funkcioniše na način kako to zaslužuje.
SARAJLIĆ: I ja se nadam. Ali – biću malo ironičan – budimo realni, tražimo nemoguće. Mislim da ipak treba imati sluha za ovaj element kulturnog života.
RSE: Ja se nadam da će ovaj razgovor slušati neko od nadležnih organa i da će se odazvati ovom našem pozivu.
SARAJLIĆ: I ja se nadam. Iako, kako reče jedan satiričar, političari su ljudi koje dobro plaćamo da bi nas ubjeđivali da dobro živimo.