Poznata hrvatska rukometašica, Ljerka Krajnović, prijavila je Uredu za suzbijanje korupcije riječkog kardiokirurga, doktora Ognjena Šimića, za mito od 5000 eura da njezinog teško bolesnog oca stavi na vrh liste za operaciju srca. U suradnji s policijom poznatom je kirurgu dala kovertu s obilježenim novčanicama. Doktor Šimić je prošlog tjedna uhićen, a policija ovih dana provjerava i ostalu listu pacijenata koje je operirao. Mediji i građani podupiru bivšu sportašicu. Njezin korak nazivaju vrlo hrabrim, no osobno samo rijetki bi učinili isto:
„Mislim da bih poslije mogao imati nekih komplikacija ako budem dolazio kod liječnika ili njegovog prijatelja. Mislim da ne bih. Vidim kako je prošla Balenovićka i Ankica Lepej koja je naletjela na minu i upropastila si život. Ne isplati se.“
Podsjećamo, Ankica Lepej je bila službenica Zagrebačke banke koja je 1998. godine, zgrožena činjenicom da ondašnji predsjednik države, Franjo Tuđman, obmanjuje javnost prikrivajući visinu i porijeklo svojih prihoda, otkrila bankovne račune i imovno stanje predsjednikove obitelji. Automatski je dobila izvanredni otkaz, a državni odvjetnik protiv nje podignuo je optužnicu „zbog kaznenog djela odavanja poslovne tajne“. I danas sa suprugom i dvoje djece živi u teškom materijalnom stanju. I druga najpoznatija „zviždačica“ u hrvatskoj javnosti, Vesna Balenović, izgubila je posao u INI zbog navoda o kriminalu, te već godinama proživljava drame u brojnim sudskim procesima.
Psihologinja Mirjana Krizmanić:
„Koliko puta je potvrđeno da su njezine informacije točne i nikome ništa. Ona je i dalje bez posla. Riskantno je, za razliku od Amerike, gdje su one žene koje su prijavile nepodopštine bile nagrađene. Vidite koliki je to raspon razlika jer kod nas otkrijete korupciju, nepoštenje, prevare ili krađe, pa ste kažnjeni, a tamo ste nagrađeni.“
Upravio strah od neugodnosti i progona, ističe doktorica Krizmanić, glavni je razlog što građani u Hrvatskoj radije šute:
„Mislim da je izuzetno hrabro to što je učinila ova gospođa u Rijeci, obzirom da ona stvarno ima oca pred operaciju i da ima i dijete. Mislim da se na takvu akciju može usuditi samo onaj koji je sam, o kojem nitko drugi ne ovisi i koji se ne boji šta će dalje biti s njim. Ne želim reći da su svi liječnici korumpirani i da neće moći naći liječnika koji će ga liječiti. Moći će jer većina ih nije takva, ali je strah ipak opravdan zato što, po mom sudu, ili po mojoj procjeni, na žalost, upravo neki od onih o kojima najviše ovisimo, vrhunski stručnjaci, traže novac. U tome je veliki problem jer tko uzima najviše mitologije? Oni koji su na vrhu. Ne može vaš liječnik opće prakse nešto od vas tražiti. On vas i onako mora nekome poslati. Traže oni koji doslovno drže vaš život u ruci. Ako se njima zamjerite, a oni jesu umreženi, šta ćete onda ako dođe netko od vaših bližnjih u opasnost.“
Upravo taj razlog je navodila i većina anketiranih Zagrepčana:
„Da li bih to napravio ne znam jer dijete, otac, mama ili bilo tko iz familije je osnova svega.“
„Ne mislim da bih imala ikakvih problema, ali pojedinac ne može ništa postići, a naše zdravstvo stalno priča da to nije istina. Kažu da se ne čeka dugo na red, a ni to nije istina. Sada sam radila jednu pretragu i dva i pol mjeseca sam čekala. Da sam imala lovu, vjerojatno bih došla prije na red.“
„Ranjen sam 1991. godine na tri mjesta u nogu i čovjek mi je tražio 5000 maraka. Rekao mi je da dođem sutra i da će me čekati papiri na stolu i kolika god hoću invalidnost za ratnu vojnu mirovinu.“
Tko zna, kaže, da je imao tih 5000 maraka možda bi i ih i dao, ali danas tvrdi da bi takvog liječnika sigurno prijavio:
„Neka malo ide s posla, neka bude doma kao 300.000 nezaposlenih.“
„Čini mi se da naša pravna država slabo vlada. Ništa od toga.“
„Par puta mi je trebalo nešto i trebali su se dati neki novci. Nisam nikad dao jer, na sreću, nisam morao, ali da moram, dao bih i šutio bih.“
„Mislim da bih poslije mogao imati nekih komplikacija ako budem dolazio kod liječnika ili njegovog prijatelja. Mislim da ne bih. Vidim kako je prošla Balenovićka i Ankica Lepej koja je naletjela na minu i upropastila si život. Ne isplati se.“
Podsjećamo, Ankica Lepej je bila službenica Zagrebačke banke koja je 1998. godine, zgrožena činjenicom da ondašnji predsjednik države, Franjo Tuđman, obmanjuje javnost prikrivajući visinu i porijeklo svojih prihoda, otkrila bankovne račune i imovno stanje predsjednikove obitelji. Automatski je dobila izvanredni otkaz, a državni odvjetnik protiv nje podignuo je optužnicu „zbog kaznenog djela odavanja poslovne tajne“. I danas sa suprugom i dvoje djece živi u teškom materijalnom stanju. I druga najpoznatija „zviždačica“ u hrvatskoj javnosti, Vesna Balenović, izgubila je posao u INI zbog navoda o kriminalu, te već godinama proživljava drame u brojnim sudskim procesima.
Psihologinja Mirjana Krizmanić:
„Koliko puta je potvrđeno da su njezine informacije točne i nikome ništa. Ona je i dalje bez posla. Riskantno je, za razliku od Amerike, gdje su one žene koje su prijavile nepodopštine bile nagrađene. Vidite koliki je to raspon razlika jer kod nas otkrijete korupciju, nepoštenje, prevare ili krađe, pa ste kažnjeni, a tamo ste nagrađeni.“
Upravio strah od neugodnosti i progona, ističe doktorica Krizmanić, glavni je razlog što građani u Hrvatskoj radije šute:
„Mislim da je izuzetno hrabro to što je učinila ova gospođa u Rijeci, obzirom da ona stvarno ima oca pred operaciju i da ima i dijete. Mislim da se na takvu akciju može usuditi samo onaj koji je sam, o kojem nitko drugi ne ovisi i koji se ne boji šta će dalje biti s njim. Ne želim reći da su svi liječnici korumpirani i da neće moći naći liječnika koji će ga liječiti. Moći će jer većina ih nije takva, ali je strah ipak opravdan zato što, po mom sudu, ili po mojoj procjeni, na žalost, upravo neki od onih o kojima najviše ovisimo, vrhunski stručnjaci, traže novac. U tome je veliki problem jer tko uzima najviše mitologije? Oni koji su na vrhu. Ne može vaš liječnik opće prakse nešto od vas tražiti. On vas i onako mora nekome poslati. Traže oni koji doslovno drže vaš život u ruci. Ako se njima zamjerite, a oni jesu umreženi, šta ćete onda ako dođe netko od vaših bližnjih u opasnost.“
Upravo taj razlog je navodila i većina anketiranih Zagrepčana:
„Da li bih to napravio ne znam jer dijete, otac, mama ili bilo tko iz familije je osnova svega.“
„Ne mislim da bih imala ikakvih problema, ali pojedinac ne može ništa postići, a naše zdravstvo stalno priča da to nije istina. Kažu da se ne čeka dugo na red, a ni to nije istina. Sada sam radila jednu pretragu i dva i pol mjeseca sam čekala. Da sam imala lovu, vjerojatno bih došla prije na red.“
„Ranjen sam 1991. godine na tri mjesta u nogu i čovjek mi je tražio 5000 maraka. Rekao mi je da dođem sutra i da će me čekati papiri na stolu i kolika god hoću invalidnost za ratnu vojnu mirovinu.“
Tko zna, kaže, da je imao tih 5000 maraka možda bi i ih i dao, ali danas tvrdi da bi takvog liječnika sigurno prijavio:
„Neka malo ide s posla, neka bude doma kao 300.000 nezaposlenih.“
„Čini mi se da naša pravna država slabo vlada. Ništa od toga.“
„Par puta mi je trebalo nešto i trebali su se dati neki novci. Nisam nikad dao jer, na sreću, nisam morao, ali da moram, dao bih i šutio bih.“