Usprkos činjenici da je nakon Osame bin Ladena Karadžić najtraženiji čovjek na svijetu, s glavom ucijenjenom na 5 miliona dolara, desetine pokušaja međunarodnih snaga da ga uhapse propale su.
U zemlji gdje teorije zavjere padaju na najpogodnije tlo, nametnulo se logično pitanje koliko je uopšte bilo interesa za Karadžićevo hapšenje. Zagovornici teorije da međunarodna zajednica nije imala istinskog interesa za Karadžićevo privođenje Tribunalu, pozivaju se na kontroverzni sporazum između glavnog američkog izaslanika UN-a Ričarda Holbruka i Radovana Karadžića, u julu 1996. godine, nakon čega je Karadžić napustio funkciju predsjednika RS-a i povukao se iz javnosti. Špekulisalo se da je dio sporazuma i Karadžićeva amnestija od Tribunala u Hagu. Ovo potvrđuje i Karadžićev brat Luka:
“Takav sporazum sigurno je postojao. To i Rusi znaju. To zna i gospodin Primakov koji je tada bio ministar spoljnih poslova Rusije.”
Holbrukova uloga i detalji sporazuma izgleda nisu sasvim jasni ni predstavnicina Tužilaštva u Hagu. Savjetnik glavnog tužioca Anton Nikiforov:
“Ne znam da li je taj sporazum postojao ili ne. Nama je to službeno negirano u mnogo navrata - da ništa takvo nije postojalo, iako neki su dokumenti bili štampani i bili su dostupni medijima, ali izgleda nakon 1998. godine Karadžić se sakrio tako da niko ga više nije mogao naći.”
Predsjednik Helsinškog odbora za ljudska prava RS-a Branko Todorović kaže da dugogišnje nehapšenje najtraženijih haških bjegunaca otvara ogroman prostor za različita nagađanja o nivoima međunarodnih zavjera:
“Te priče, bez obzira koliko bile u sferi nekada i naučne fantastike i potpuno nerealnog, imaju svoje istinsko utemeljenje u jednom nerazumijevanju od strane običnog čovjeka da tako moćni mehanizmi koji su već bili na Balkanu, i vojni, i obavještajni, i policijski i svi drugi, jednostavno nisu mogli da uđu u trag nekim bjeguncima, recimo, poput Karadžića.”
Teorijama zavjere pogodovala je i priča o neuspjelom pokušaju Karadžićevog hapšenja u proljeće 2002. godine u mjestu Čelebići. Nakon što je ova akcija propala, u javnosti se pojavila informacija da je jedan francuski oficir SFOR-a odao plan za ovu intervenciju. Predstavnici Tužilaštva u Hagu potvrđuju da su do njih dolazile razne informacije o ulozi nekih pripadnika međunarodnih snaga u ometanju Karadžićevog hapšenja, ali ipak uvjeravaju da priča o njemu nipošto nije završena. Anton Nikiforov:
“Mi smo dobivali različite informacije o tome. Davno nije bilo nikakvih izgleda akcija što se tiče Karadžića, ali nije bilo nikakvih direktnih informacija gdje bi se on mogao nalaziti. Tužiteljica je u nekoliko navrata rekla da nažalost ne vidi nikakvu aktivnost sa bilo koje strane u vezi sa Karadžićem. Mi pokušavamo sa naše strane napraviti sve što je moguće, i ako to nije vidljivo u javnosti, to ne znači da ne radimo ništa.”
Luka Karadžić se, međutim, i dalje uzda u Holbrukov sporazum sa njegovim bratom:
“Kao što vidite, do dan-danas se moj brat drži toga dogovora. A Amerikanci - vidjećemo šta će. Kao jedna ozbiljna zemlja, trebali bi da se drže dogovora. Nadamo se da će to biti.”
U Haškom tužilaštvu kažu da je opstrukcija međunarodne zajednice u Karadžićevom hapšenju bilo 1996. i 1997. godine, kada se strahovalo za moguće žrtve na strani međunarodnih snaga, ali dodaju da ih odavno više nema. Anton Nikiforov ponavlja da Tužilaštvo nema informaciju gdje je Radovan Karadžić, ali dodaje da su njegov pronalazak i hapšenje obaveza tri zemlje u regionu - Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore, gdje ovaj haški optuženik ima podršku.
U zemlji gdje teorije zavjere padaju na najpogodnije tlo, nametnulo se logično pitanje koliko je uopšte bilo interesa za Karadžićevo hapšenje. Zagovornici teorije da međunarodna zajednica nije imala istinskog interesa za Karadžićevo privođenje Tribunalu, pozivaju se na kontroverzni sporazum između glavnog američkog izaslanika UN-a Ričarda Holbruka i Radovana Karadžića, u julu 1996. godine, nakon čega je Karadžić napustio funkciju predsjednika RS-a i povukao se iz javnosti. Špekulisalo se da je dio sporazuma i Karadžićeva amnestija od Tribunala u Hagu. Ovo potvrđuje i Karadžićev brat Luka:
“Takav sporazum sigurno je postojao. To i Rusi znaju. To zna i gospodin Primakov koji je tada bio ministar spoljnih poslova Rusije.”
Holbrukova uloga i detalji sporazuma izgleda nisu sasvim jasni ni predstavnicina Tužilaštva u Hagu. Savjetnik glavnog tužioca Anton Nikiforov:
“Ne znam da li je taj sporazum postojao ili ne. Nama je to službeno negirano u mnogo navrata - da ništa takvo nije postojalo, iako neki su dokumenti bili štampani i bili su dostupni medijima, ali izgleda nakon 1998. godine Karadžić se sakrio tako da niko ga više nije mogao naći.”
Predsjednik Helsinškog odbora za ljudska prava RS-a Branko Todorović kaže da dugogišnje nehapšenje najtraženijih haških bjegunaca otvara ogroman prostor za različita nagađanja o nivoima međunarodnih zavjera:
“Te priče, bez obzira koliko bile u sferi nekada i naučne fantastike i potpuno nerealnog, imaju svoje istinsko utemeljenje u jednom nerazumijevanju od strane običnog čovjeka da tako moćni mehanizmi koji su već bili na Balkanu, i vojni, i obavještajni, i policijski i svi drugi, jednostavno nisu mogli da uđu u trag nekim bjeguncima, recimo, poput Karadžića.”
Teorijama zavjere pogodovala je i priča o neuspjelom pokušaju Karadžićevog hapšenja u proljeće 2002. godine u mjestu Čelebići. Nakon što je ova akcija propala, u javnosti se pojavila informacija da je jedan francuski oficir SFOR-a odao plan za ovu intervenciju. Predstavnici Tužilaštva u Hagu potvrđuju da su do njih dolazile razne informacije o ulozi nekih pripadnika međunarodnih snaga u ometanju Karadžićevog hapšenja, ali ipak uvjeravaju da priča o njemu nipošto nije završena. Anton Nikiforov:
“Mi smo dobivali različite informacije o tome. Davno nije bilo nikakvih izgleda akcija što se tiče Karadžića, ali nije bilo nikakvih direktnih informacija gdje bi se on mogao nalaziti. Tužiteljica je u nekoliko navrata rekla da nažalost ne vidi nikakvu aktivnost sa bilo koje strane u vezi sa Karadžićem. Mi pokušavamo sa naše strane napraviti sve što je moguće, i ako to nije vidljivo u javnosti, to ne znači da ne radimo ništa.”
Luka Karadžić se, međutim, i dalje uzda u Holbrukov sporazum sa njegovim bratom:
“Kao što vidite, do dan-danas se moj brat drži toga dogovora. A Amerikanci - vidjećemo šta će. Kao jedna ozbiljna zemlja, trebali bi da se drže dogovora. Nadamo se da će to biti.”
U Haškom tužilaštvu kažu da je opstrukcija međunarodne zajednice u Karadžićevom hapšenju bilo 1996. i 1997. godine, kada se strahovalo za moguće žrtve na strani međunarodnih snaga, ali dodaju da ih odavno više nema. Anton Nikiforov ponavlja da Tužilaštvo nema informaciju gdje je Radovan Karadžić, ali dodaje da su njegov pronalazak i hapšenje obaveza tri zemlje u regionu - Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore, gdje ovaj haški optuženik ima podršku.