Sabina CABARAVDIC (Saradnja: Enis ZEBIC, Srdan JANKOVIC, Sead SADIKOVIC
U svijetu je, prema statistikama međunarodnih finansijskih institucija, od ukupno 202 suverenih država, njih 38 označeno siromašnim ispod prosjeka siromaštva, dakle gladnim. Najveći dio njih smješten je podsaharskoj Africi. Te zemlje, osim što imaju najmanji bruto društveni proizvod, vode na ljestvici zemalja s najmanje vode i najviše oboljelih od side na primjer. Najsiromašniji na svijetu je Istočni Timor, koji ima prihod od 400 dolara po glavi stanovnika. Najbogatiji je Luxembourg sa 55 hiljada dolara.Među zemljama bivše Jugoslavije u vrhu ljestvice je Slovenija s više od 20 hiljada, potom Hrvatska s 11, BiH s nepunih 7, Srbija 4 i po, Crna Gora s nepunih 3 hiljade i 800 dolara. Na svjetskoj ljestvici, izuzmemo li Sloveniju koja je na 49 mjestu, ostale se bivše jugoslavenske republike kreću u zlatnoj sredini. No među njima samim postoje razlike, kako u ekonomskim parametrima, tako i u osobnom doživljaju siromaštva. Tako se na primjer u Hrvatskoj čovjek koji ne može otići u hotel na godišnji odmor smatra siromašnim, a u Srbiji onaj koji ne jede meso više od jedanput sedmično.
* * * * *
Devet od ukupno deset novih članica Evropske unije ima veći dohodak po glavi stanovnika nego Hrvatska koji iznosi 47 posto evropskog prosjeka. Slovenija, na primjer, ima dohodak koji samo 20 procenata zaostaje za zapadnoevropskim standardom. No ukoliko se hrvatska vlada potrudi, i izorganizira, ovi podaci ne moraju biti hendikep. Dapače. U usporednim podacima s novim članicama Evropske unije ima veliku prednost i bolje perspektive, jer još nije iskoristila ni polovinu postojećih resursa. Hrvatski lobist u Briselu Žaljko Ivančević za Radio Slobodna Evropa kaže:
„Mi smo očito propustili provesti neke mjere i reforme koje bi nas plasirale na još višu poziciju. S druge strane, očito da imamo upravo zbog toga nove zadaće da bi uopće ulovili neke nove, buduće vlakove za ulazak u Evropsku uniju.“
Hrvatska je još dobro prošla, kaže u izjavi za naš radio profesor na
zagrebačkom Ekonomskom fakultetu Ljubo Jurčić:
„Ako uzmemo 15 starih članica EU, koje imaju prosjek bruto domaćeg proizvoda oko 30.000 eura po glavni stanovnika, a mi imamo oko 7.000 eura po glavni stanovnika, onda je tu razlika puno veća, onda smo de fakto na 25 ili 30 posto nivoa stare Evrope.“
Međutim, ima mjesta za optimizam, kaže Jurčić. Hrvatska ima izgrađenu infrastrukturu i kapacitete i obrazovanu i iskusnu radnu snagu:
„Loš statistički podatak nije definitivan. Iza njega se kriju zapravo puno veće mogućnosti nego što taj podatak pokazuje i nego što su te mogućnosti i u Slovačkoj i Mađarskoj i u Češkoj, jer mi smo smanjili korištenost svojih kapaciteta i resursa, a oni su kod ovih zemalja na povijesnom maksimumu. A mi smo zapravo na minimumu i daleko od potencijalne iskorištenosti tih resursa. I to je ona prednost Hrvatske.“
Tu bi trebala stvar u ruke preuzeti vlada, kaže Jurčić:
„Ovisi o hrvatskoj Vladi da li će ona znati organizirati te resurse, pa da Hrvatska svojim snagama, uz pomoć Evrope, dostigne duplo veći dohodak. Ako to hrvatska vlada uspije organizirati uz pomoć Evrope, onda će to za Hrvatsku biti dobro. Ako hrvatska vlada to ne uspije, onda će, ulaskom u Evropu, to neko drugi organizirati, ali tada u svoju korist, a ne u korist hrvatskih građana. i to je sada zapravo pitanje hrvatske politike.“
No tu i nastaje problem u Hrvatskoj, gdje vrlo mali broj građana vjeruje današnjoj vladajućoj garnituri, ali to je već neka druga tema. Prema zvaničnim statističkim podacima EU, u Hrvatskoj 11 posto stanovništva živi s primanjima manjim od 250 Eura mjesečno. Ankete, međutim, pokazuju da će čak trećina tamošnjeg stanovništva za sebe reći da je siromašno, jer se poredi sa standardom kojeg su imali prije 20 godina. Naš reporter Enis Zebić zabilježio je karakterističan stav starije generacije u Zagrebu:
„Trideset godina sam radila i sad moram raditi na placu jer ne mogu živjeti sa 1.500 kuna mirovine. A bit će sve gore.“
* * * * *
Dvanaest posto Crnogoraca živi ispod granice siromaštva, odnosno s manje od četiri Eura dnevno, odnosno 116 Eura mjesečno. Trećina stanovništva vodi se pod oznakom ekonomski ugroženi.
Prema najnovijim podacima Monstata, prosječna crnogorska zarada bez poreza i doprinosa u junu je iznosila 252,05 EUR, a minimalni troškovi života za četveročlanu radničku porodicu u Crnoj Gori su, prema podacima Saveza sindikata, u maju iznosili 604,68 EUR.
U Crnoj Gori, zvanično su potvrdili i u UN, nema gladnih. Ekstremno siromaštvo rijetka je pojava, ali ipak prisutna. Naš je reporter Sead Sadiković među Romima u Bijelom polju zabilježio najprije pjesmu, a potom i priču ljudi koji preživljavaju tako što hranu vade iz kontejnera za smeće:
Pjesma koju je Nisan Beriša prije par godina otpjevao za naš radio, nikada neće postati himna i zbog toga što je siromaštvo teško slaviti, a ona je posvećena upravo tome, odnosno smeću – paradajzu, paprikama, sudžuku i ostalom što on i njegovi rođaci, nastanjeni pokraj gradske deponije, pronađu i pojedu kako bi preživjeli.
I danas neki, makar to nekome može zvučati nadrealno, sasvim realno kažu:
„Jedemo smeće. Našla sam meso u smeću!“
Ekstremni primjeri siromaštva poput ovoga, ipak su rijetkost u Crnoj Gori jer tu, zvanično, gladnih nema. Zvanični socijalni slučajevi u redu za nadoknadu koja se činovnički zove – materijalno obezbjeđenje porodice, kažu:
„Ovo je sramota, ali nemam drugog izbora. Trideset godina sam radio, a sad primam socijalnu pomoć.“
„Muž mi ima 35 godina radnog staža, a sad je na birou. Ja ne radim nigdje.“
Rajo Agović, poznati bjelopoljski sportista ima opravdanje za ne baš ružičasto socijalno stanje:
„Nije sve tako crno. Ja se ne žalim. Meni je lijepo u ovoj državi. Narod kuka, naš narod je stalno kukao, i kad je bilo svega. Ima sirotinje, normalno da ima. Ima je i u Americi i po Njemačkoj.“
Profesor Novo Vuković ima sasvim političko objašnjenje siromaštva u Crnoj Gori:
„Ova vlast je to toliko vješto izvela i sa timom stručnjaka dovela narod do bijede, jer kad narod dovedeš do siromaštva lako je njime upravljati.“
Država Crna Gora ima i strategiju za borbu protiv siromaštva, o čijim se rezultatima mogu čuti sasvim oprečna gledanja. Na bjelopoljskoj gradskoj pijaci, ogledalu kvaliteta ishrane, jedan od kupaca ima sopstvenu strategiju i savjet za uštedu po kojem se dnevno može jesti:
„Samo jednom. Ako bude jeo dva puta, zadužiće se kao ja.“
„Bogati ljudi uglavnom kupuju i med i jabukovo sirće, što je mnogo dobra stvar za smanjenje holesterola u krvi. A bogati ljudi dobro jedu pa im onda to treba.“
* * * * *
Da je politika, odnosno neriješen status kriv za loš život, uvjerena je i većina stanovnika Kosova, pokrajine pod upravom Ujedinjenih naroda, o čijoj se sudbini mjesecima vode pregovori. Prema statistikama Svjetske banke, čak 50 posto tamošnjeg stanovništva živi s manje od dva dolara dnevno. Slične podatke u svijetu ima još samo Indija. Među siromašnima na Kosovu je čak 15 posto ekstremno siromašnih, na rubu egzistencije.
Muhamed Gjocaj, direktor Direkcije za socijalni rad u Ministarstvu rada i socijalnog staranja vlade Kosova:
„Petnaest odsto građana Kosova živi u krajnjem siromaštvu. Vlada Kosova, odnosno Ministarstvo za rad i socijalno staranje, učinili su ogromne napore da tu kategoriju uključe u šemu socijalne pomoći. U ovom trenutku na Kosovu korisnici socijalne pomoći su 43.000 porodica. U proseku, takve porodice primaju 52 evra socijalne pomoći mesečno, a iz budžeta Kosova se za ovu namenu izdvaja 23.000.000 evra.“
Jedan od direktora u Institutu za razvojna istraživanja Ismet Havoli kaže kako su razlozi ovog siromaštva mnogostruki:
„Uzročnici ovog siromaštva su neki negativni trendovi u ekonomskom razvoju, koji se izražavaju kroz nedovoljnu podršku malim i srednjim preduzećima kao nosiocima ekonomskog razvoja Kosova. Siromaštvo je u povećanju kao posledica nedovoljnog ekonomskog razvoja.“
Gjocaj iz Ministarstva za rad kaže kako se siromaštvo ne povećava, ali ni ne smanjuje:
„Mi na osnovu podataka koje imamo, možemo reći da je siromaštvo konstantno.“
Šta su razlozi? Ismet Havoli kaže da su negativni trendovi u ekonomskom razvoju razlog izrazitog siromaštva na Kosovu. Istovremeno, iako se proces privatizacije smatra generatorom ekonomskog razvoja, to se na Kosovu ne dešava jer:
„Blokirana sredstva privatizacije, koja su trenutno van funkcije, a radi se o više od 200 miliona evra, koja su zamrznuta na posebnom računu van Kosova i koja se za sada, ako se nešto ne promeni, ne mogu koristiti kao podsticaj za ekonomski razvoj.“
Kosovo je, baš kao i Bosna i Hercegovina, jedna od onih sredina čije stanovništvo opstaje zahvaljujući dijaspori, odnosno onima koji su napuštali sigurno emotivno utočište u potrazi za stabilnijim ekonomskim. Međutim, novčane doznake i investicije tih ljudi opadaju.
Aktivnost dijaspore u podršci privatnom biznisu na Kosovu, u odnosu na posljeratne godine je na neki način opala. Prema podacima Svetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda, kosovska dijaspora je na Kosovu investirala oko 700 miliona evra godišnje, koliko iznosi i konsolidovani budžet Kosova. Međutim, sada je situacija drugačija. Ismet Havoli:
„Sada je taj kapital između 300 i 400 miliona evra, međutim to je i dalje jedan od najznačajnijih finansijskih izvora na Kosovu. Jedno istraživanje koje je njegov institut izvršio tokom prošle godine pokazuje da je 83 odsto respondenata svih nacionalnosti na Kosovu izjavilo da je ekonomska situacija porodica na Kosovu loša ili vrlo loša.“
Postoji i još jedan generator siromaštva. Naime, svake godine se na Kosovu na tržištu rada pojavljuje po prvi put između 20.000 i 25.000 mladih ljudi koji su završili srednje škole, što još više otežava problem nezaposlenosti:
„Od radno aktivnog stanovništva nezaposleno je između 37 i 45 posto“, kaže Havoli.
Najbolja ilustracija siromaštva izjava je jednog urara koji ima dućan u strogom centru Prištine. On kaže da je:
„Pre rata sam imao u radnji jednog dnevno koji je prosio, odmah posle rata ih je bilo najviše tri, a sada ih ima do 10.“
* * * * *
I Bosna i Hercegovina je područje Balkana kojem umrtvljena ekonomija i nesposobna politika diktira granicu između siromaštva i preživljavanja. Više od pola miliona tamošnjeg stanovnika živi ispod granice siromaštva – dakle s manje od jednog dolara dnevno. Žana Kovačević bilježi
Ovi ljudi nemaju osnovne preduslove za normalan život – ishranu, školovanje, zdravstvenu zaštitu, kaže Serhudin Sarajčić, ekonomski analitičar Agencije za statistiku BiH:
„Sam podatak da imamo blizu 200.000 domaćinstava BiH koja žive ispod granice siromaštva govori nam da je situacija, ne samo zabrinjavajuća, već alarmantna. Što još gore, ta distanca između mjera koje poduzima država i na drugoj strani porast broja ugrožene populacije se sve više povećava u smislu da nedostaje dovoljno sredstava koja bi se usmjeravala prema ovim ugroženim kategorijama stanovništva.“
Bosanci i Hercegovci koji imaju sreću da rade, zarađuju samo toliko da se prehrane, kaže Petar Milanović, predsjednik Udruženja trgovaca BiH:
„Kada mjerimo korpu životnih troškova jedne četveročlane obitelji, ona u pravilu iznosi jednu prosječnu platu. A zaboravljamo da je za život jedne četveročlane familije potrebno bar još toliko i više – za troškove stanovanja, za odjeću, obuću, obrazovanje djece i tako dalje.“
Prosječne se plate, onih koji imaju sreće zarađivati je, kreću od 250 eura u Republici Srpskoj do 300 u Federaciji BiH. Za normalan život, dostojan čovjeka, dvostruko je više potrebno, kažu u sindikatima te zemlje, jer potrošačka korpa za četveročlanu porodicu iznosi 600 Eura.
Iako statistike i analize pokazuju da građani BiH jedna preživljavaju, političari koji vode ovu zemlju tvrde drugačije. Predsjedavajući Predsjedništva BiH Sulejman Tihić:
„Ja mislim da je to netačna konstatacija, jer svi ekonomski parametri pokazuju da je status građana iz godine u godinu bolji. Mi nismo zadovoljni što to povećanje statusa nije više izraženo, što ti procenti rasta plaća, penzija i svega drugog nisu veći.“
Predsjednik Sindikata BiH Ethem Biber:
„Ja se slažem da naši političari nisu siromašni u odnosu na političare u okruženju. Oni imaju slična primanja i žive skoro na isti način kao i političari u okruženju i šire. Međutim, kad su u pitanju građani BiH, stanovništvo BiH, razlika je drastična. U Bosni i Hercegovini je siromaštvo izuzetno izraženo, a ova priča političara služi samo za zamajavanje javnosti i za zamajavanje stranaca u BiH.“
* * * * *
Ima jedan virus od kojeg boluju svi balkanski političari, osim časnih izuzetaka, a zove se uljepšavanje stvarnosti. Kad je ove sedmice u Beogradu, na preš konferenciji iznesen podatak da oko devet posto stanovnika Srbije živi ispod granice siromaštva, odnosno s manje od 80 eura mjesečno, resorna ministrica je pokušala opravdati različitim metodima mjerenja, nekad i sad. Naš saradnik Zoran Glavonjić razgovarao je s onima koji i u 21. stoljeću muče isti problem – kako se prehraniti:
„Evo sad nemamo ništa, tri dana. Brao sam koprivu. Živimo kao da smo nesretni slučajevi.“
„Mnogo je teško kad čovek ujutro ustane i razmišlja šta će detetu za doručak, šta će za ručak. Međutim, mi smo ipak navikli da trpimo i snađemo se. Kad nemamo šta, pržim im lepinjice, mesim kiflice… E sad, struja poskupela, tako da ću i to prženje morati smanjiti. Moraćemo da se snalazimo.“
Ovo je priča supružnika Vojislava i Marijane Petrović iz Kruševca, koji sa još petoro dece žive u jednoj sobi, bez bele tehnike i televizora. Nezaposleni su, Vojislav je dobio otkaz u fabrici „Trajal“, i jednostavno nemaju za goli život. Preživljavaju od 6.000 dinara socijalne pomoći mesečno, što je oko 70 evra ili 92 dolara, i ova porodica je među devet odsto građana Srbije koji, kako govore najnoviji podaci državnih službi, žive ispod granice siromaštva, sa mesečnim primanjima ispod 6.500 dinara.
Kad se Srbija usporedi sa susjedima, ima manje sirotinje od Bugarske i Albanije, ali više nego Hrvatska naprimjer:
Mića Lišanin, viši savetnik ministra za rad i socijalnu zaštitu u Vladi Srbije, kaže za naš radio da je stopa smanjenja siromaštva u Srbiji i dalje niža od stope ekonomskog rasta zemlje:
„Naša prosečna plata, na primer izražena u eurima, po kursu koji važi u januaru mesecu ove godine, bila je 208 eura u Srbiji. Bitno je da postoji jedan pomak u ekonomskoj aktivnosti i jedan standardni prosečan rast bruto domaćeg proizvoda od 5,2 posto u posljednjih pet godina, što omogućuje određena pomeranja u ekonomskoj sferi, odnosno neka pomeranja u životnom standardu stanovništva.“
Siromašni u Srbiji na raznorazne načine se snalaze kako bi preživeli, a ovi koje smo anketirali na beogradskom Zelenom vencu, na kartonskim kutijama prodaju od gumica za kosu do švercovanih cipela, i svi zovu državu u pomoć:
„Tražimo samo normalan život, nikakvo bogatstvo, samo da imamo da preživimo.“
„Imam 4.000 dinara penziju, tako da moram ovo da prodajem. Heklam i prodajem. Snalazim se. Otišla bih tamo da pitam nekoga od onih pretpostavljenih je li može da živi sa četiri hiljade.“
„Siromašnim može da pomogne samo država.“
Da se države bave svojim siromašnim stanovnicima, bilo bi ih manje, tvrde eksperti Evropske unije. Potvrđuju to i primjeri iz Sarajeva i Beograda.
Posljeratne vladajuće strukture tvrde kako Bosna i Hercegovina posljednjih nekoliko godina bilježi ekonomski rast. Međutim, on je toliko mali da bi nas to dugoročno moglo udaljiti od ostatka Evrope, ocjenjuje Petar Milanović iz Udruženja trgovaca BiH:
„Evropske zemlje dostižu rast GDP-a do šest posto. To govori da smo sa takvom politikom vječno udaljeni od Evrope i da nikada nećemo doći u poziciju da premostimo ovaj problem. Vlast mora osigurati dvocifrene stope rasta ekonomskih indikatora, da narod vidi taj pomak, da kaže – dobro, evo, 10 sljedećih godina ćemo biti udaljeni od Evrope prosječno pet-šest puta, ali hoćemo li za 10 godina doći na neki nivo koji može biti dostojan čovjeka. Vlast nikad ne daje ekonomske parametre za iduću godinu, ne kaže – evo, to nismo ostvarili i zbog toga što nismo ostvarili određene parametre potrebne su određene kadrovske promjene. To ne postoji u Bosni i Hercegovini nigdje, a to je nešto što mora biti osnovno mjerilo svake vlasti – šta je učinila i koliko je povećan životni standard. Mi to nemamo već godinama.“
Kako bi rešila problem, država je osmislila strategiju za smanjenje siromaštva koja ima tri cilja: privredni rast koji podrazumeva otvaranje novih radnih mesta, sprečavanje siromaštva zbog tranzicionog procesa i poboljšanje socijalne zaštite. Mića Lišanin, viši savetnik za rad i socijalnu zaštitu u Vladi Srbije, kaže da u ovom trenutku čak 8,6 odsto stanovništva dobija socijalnu pomoć i dečje dodatke:
„Ono što je pitanje zaštite siromašnih, nije samo pitanje jednog ministarstva ili jednog segmenta društva. To je jedan inter resosrski problem. To je jedan paket države koji bi trebao da znači ne samo to što država daje kroz novčanu pomoć, nego i mnoge druge aspekte u smislu pomeranja ekonomskih aktivnosti, novog zapošljavanja u smislu sprečavanja nastajanja novog siromaštva, u smislu obrazovanja. To je jedan kompleksan problem i traži, naravno, i vreme i sredstva.“
* * * * *
Ima jedna pričica iz dalekog Kameruna, zapadnoafričke zemlje u kojoj se malarija dobija brže nego kihavica u Evropi. Novinar „Financial Timesa“ Tim Harford posjetio je tu zemlju da pokuša spoznati zašto su siromašne zemlje siromašne. Kamerun sa dvije hiljade dolara bruto nacionalnog dohotka po glavi stanovnika u dnu je ljestvice. Vozeći se od aerodroma cestom, širokom skoro 40 metara, ali prepunom rupa, ka glavnom, dvomilionskom gradu Duala, Harford je razgovarao s vozačem Samom:
„Na pitanje koliko dugo put nije popravljen, Sam je odgovorio oko 19 godina, otkad je na vlast došao predsjednik Paul Biya. Zar se ljudi ne žale na ove ceste, pitao je ponovno novinar, upravo stigao iz Evrope. O da, odgovorio mu je Kamerunac, ali ništa se ne mijenja. Vlada stalno govori da nema para, a donacije koje stižu iz svijeta završavaju u džepovima političara. Imate li vi izbore, pitao je dalje Harford. Imamo, kazao je vozač Sam, ali na svim uporno biraju upravo ovog predsjednika.“
Bez obzira koliko Kamerun bio udaljen od Balkana, priča zvuči poznato. Lekcije onih koji se zalažu za civilno društvo vrlo su jednostavne – onda kada ljudi shvate da svojim glasom na izborima mogu odlučivati i o tome hoće li biti bogatiji ili siromašniji, utjecaće i na sopstveni život. Sve dok pristaju na tipično političarsko plašenje drugom nacijom ili čak svjetskim baucima, toliko rašireno na Balkanu zadnje dvije decenije, povećavaće stopu siromašnih u svojoj okolini.
Puno je statistike bilo u ovoj priči o siromaštvu u državama bivše Jugoslavije, za kraj i jedna koja može utješiti. Naime prema istraživanjima britanske ekonomske organizacije Happy Planet, bogate države imaju najmanje sretnih i zadovoljnih stanovnika. U Bosni bi rekli – oni što nemaju para uvijek su se tješili da su lijepi, sretni ili pametni.