Prema haškim optužnicama, vlasti bosanskih Srba u periodu od maja do avgusta 1992. godine u opštini Prijedor su protivpravno odvojile, lišile slobode i zarobile oko sedam hiljada Bošnjaka, Hrvata i ostali nesrba iz prijedorskog kraja.
U logoru Keraterm većina zatvorenika bili su vojno sposobni muškarci, dok su u Omarskoj zatvarane i žene. Nusreta Sivac, jedna od preživjelih iz ovog logora, sjeća se početka rata u Prijedoru:
„Po gradu su bili naoružani ljudi, punktovi pred svim značajnijim objektima. Sljedećeg dana, kad sam otišla na posao, kao i većina nesrpskog stanovništva, vraćena sam s posla, jer su naoružani ljudi na ulazu u Sud me pitali kako se zovem, ko sam, šta sam. Rekli su da tu više ne radim. I proglas je bio na lokalnom radiju da nesrbi, prilikom kretanja po gradu, moraju nositi oko ruke bijele trake. Na prozorima nesrpskog stanovništva morale su biti izvješene bijele zastave i naravno ono kasnije, po čemu će Prijedor biti prepoznatljiv u svijetu, to su koncentracioni logori Omarska, Trnopolje i Keraterm.“
Otkopavanjem masovnih grobnica na nekoliko lokacija na području prijedorske opštine, ekshumirano je i identifikovano nekoliko stotina žrtava. Međutim, za sudbinu mnogih se još uvijek ne zna i u Parlamentu Bosne i Hercegovine pokrenuta je inicijativa za osnivanjem Komisije koja bi ispitala stradanje civila na području Prijedora od 1992. do 1995. godine.
Pokretač inicijative, poslanik Stranke za BiH, Beriz Belkić kaže:
„Prijedorske vlasti, lokalne vlasti, vlasti Republike Srpske, nisu bile spremne niti zainteresirane da pomognu da se otkriju masovne grobnice, da se ljudi dostojanstveno sahrane, da porodice dobiju potpune informacije itd., nego je jednostavno prekriveno velom šutnje. Mi smo, nakon što je Parlament prihvatio da napravi Komisiju za Sarajevo, imajući na umu da hiljade razloga više postoji za Prijedor, pokrenuli ovu inicijativu. Radi se o desetinama hiljada ljudi koji su protjerani iz Prijedora, dakle oko 50.000 – skoro polovina stanovništva je protjerana, a cijeni se da je kroz logore stradalo između tri i po i četiri hiljade ljudi.“
O stradanjima u logorima na području Prijedora, danas svjedoče preživjeli a jedna od trajnih uspomena postala je i drvena figurica čovjeka, spuštene glave i svezanih ruku nastala u logoru Manjača. Ova figura postala je simbol jedne međunarodne organizacije koja pomaže izbjeglicama, a njen tvorac Hasan Osmančević, nakon Manjače, otišao je Kanadu a danas ponovo živi u rodnom Sanskom Mostu. Nerado govori o 210 dana provedenih u Manjači:
„I danas sam najsretniji kad sretnem nekoga od tih - te najgore još nisam sreo - ali od tih koji su bili akteri svega toga i koji se još slobodno kreću, takvu hrabrost imam, da ga stvarno gledam u oči. I uvijek se tog svog zamišljaja sjećam; on obara glavu. E onda se osjećam hrabrim i pobjednikom nad tim, a da nemam pušku u ruci.“
Za zločine na području Prijedora u Haškom tribunalu na doživotni zatvor osuđen je Milomir Stakić, na dugogodišnje kazne zatvora osuđeni su Duško Tadić, Duško Sikirica, Mlađo Radić i Zoran Žigić. Za zločine protiv čovječnosti u prijedorskim logorima osuđeno je još pet osoba, a za zločine u Omarskoj i Keratermu pred haškim tribunalom u toku je još nekoliko procesa.
U logoru Keraterm većina zatvorenika bili su vojno sposobni muškarci, dok su u Omarskoj zatvarane i žene. Nusreta Sivac, jedna od preživjelih iz ovog logora, sjeća se početka rata u Prijedoru:
„Po gradu su bili naoružani ljudi, punktovi pred svim značajnijim objektima. Sljedećeg dana, kad sam otišla na posao, kao i većina nesrpskog stanovništva, vraćena sam s posla, jer su naoružani ljudi na ulazu u Sud me pitali kako se zovem, ko sam, šta sam. Rekli su da tu više ne radim. I proglas je bio na lokalnom radiju da nesrbi, prilikom kretanja po gradu, moraju nositi oko ruke bijele trake. Na prozorima nesrpskog stanovništva morale su biti izvješene bijele zastave i naravno ono kasnije, po čemu će Prijedor biti prepoznatljiv u svijetu, to su koncentracioni logori Omarska, Trnopolje i Keraterm.“
Otkopavanjem masovnih grobnica na nekoliko lokacija na području prijedorske opštine, ekshumirano je i identifikovano nekoliko stotina žrtava. Međutim, za sudbinu mnogih se još uvijek ne zna i u Parlamentu Bosne i Hercegovine pokrenuta je inicijativa za osnivanjem Komisije koja bi ispitala stradanje civila na području Prijedora od 1992. do 1995. godine.
Pokretač inicijative, poslanik Stranke za BiH, Beriz Belkić kaže:
„Prijedorske vlasti, lokalne vlasti, vlasti Republike Srpske, nisu bile spremne niti zainteresirane da pomognu da se otkriju masovne grobnice, da se ljudi dostojanstveno sahrane, da porodice dobiju potpune informacije itd., nego je jednostavno prekriveno velom šutnje. Mi smo, nakon što je Parlament prihvatio da napravi Komisiju za Sarajevo, imajući na umu da hiljade razloga više postoji za Prijedor, pokrenuli ovu inicijativu. Radi se o desetinama hiljada ljudi koji su protjerani iz Prijedora, dakle oko 50.000 – skoro polovina stanovništva je protjerana, a cijeni se da je kroz logore stradalo između tri i po i četiri hiljade ljudi.“
O stradanjima u logorima na području Prijedora, danas svjedoče preživjeli a jedna od trajnih uspomena postala je i drvena figurica čovjeka, spuštene glave i svezanih ruku nastala u logoru Manjača. Ova figura postala je simbol jedne međunarodne organizacije koja pomaže izbjeglicama, a njen tvorac Hasan Osmančević, nakon Manjače, otišao je Kanadu a danas ponovo živi u rodnom Sanskom Mostu. Nerado govori o 210 dana provedenih u Manjači:
„I danas sam najsretniji kad sretnem nekoga od tih - te najgore još nisam sreo - ali od tih koji su bili akteri svega toga i koji se još slobodno kreću, takvu hrabrost imam, da ga stvarno gledam u oči. I uvijek se tog svog zamišljaja sjećam; on obara glavu. E onda se osjećam hrabrim i pobjednikom nad tim, a da nemam pušku u ruci.“
Za zločine na području Prijedora u Haškom tribunalu na doživotni zatvor osuđen je Milomir Stakić, na dugogodišnje kazne zatvora osuđeni su Duško Tadić, Duško Sikirica, Mlađo Radić i Zoran Žigić. Za zločine protiv čovječnosti u prijedorskim logorima osuđeno je još pet osoba, a za zločine u Omarskoj i Keratermu pred haškim tribunalom u toku je još nekoliko procesa.