Kako teče povratak u Tršić, selo u dolini Drine, na samoj granici sa Srbijom i u blizini istoimenog, poznatijeg mjesta u susjednoj zemlji? Ukratko se može reći da su stanovnici ovog lijepo mjesta – došli. A da li će i ostati, zavisi od mnogo čega. O tome za naš program govori Munevera Jažić, koja je bila među prvim povratnicima u selo Tršić:
JAŽIĆ: Mi smo na Drini, između Zvornika i Kozluka. Udaljeni smo 10 kilometara od Zvornika prema Bijeljini. Mi smo prvi došli na granicu u sjeveroistočnoj Bosni. Mi smo prvi koji smo se vratili ovamo. Prvi ulazak je bio 8. avgusta 1999. godine. Tada smo dolazili samo u posjetu. Kad smo došli, nešto je tu bilo zidina. Povratak je bio veoma težak, nismo imali puteva, nismo imali nikakvih uslova za život. Ali, eto, borili smo se, napravili smo kuće, ali ljudi nam nema. To je najbolnije. Sve se može nadoknaditi, ali životi ne. Ovo je veoma mali zaseok, odavde je odvedeno 52 ljudi. Iz Bijelog Potoka je odvedeno 700, a među njima su i ovi ljudi iz mog sela. Odveden mi je muž, maltene cijela familija mi je odvedena.
RSE: Kad ste se stvarno vratili poslije tog prvog dolaska?
JAŽIĆ: Godine 2000. smo ušli u selo i više ga nismo napustili. Nekad po sedam, nekad po 10 dana, mijenjali smo se, jedni su odlazili, drugi dolazili. Mijenjali smo se da bi se održao povratak. Još jedno desetak kuća nije obnovljeno, a sve ostalo je maltene pod krovom. Imamo malo problema sa putem. Pola puta je asfalt, pola makadam. Što se tiče zaposlenja i rada, gajimo krastavce, maline, bavimo se poljoprivredom, stočarstvom, voćarstvom. To su nam prihodi na selu, drugih izvora sredstava nemamo. Mi penzionerke, kako nas nazivaju, udovice, tako eto preživljavamo.
RSE: Može li se nešto zaraditi od poljoprivrede?
JAŽIĆ: Nešto se zaradi, ali vremenski uslovi nisu bog zna kako dobri. Kod nas je veoma velika suša, malina je veoma obolila, šljiva nam je pogotovo obolila, voćnjaci su masovno uništeni.
RSE: Ima li mladih ljudi koji su se vratili?
JAŽIĆ: Ima nešto i omladine. Baš sad – 8. avgusta – treba da organizujemo proslavu godišnjice ulaska u selo. Mi žene smo oformile udruženje, pa eto hoćemo malo i da proslavimo.
RSE: Kažete da se niste pokajali?
JAŽIĆ: Nisam se pokajala. Skinula sam „crnu odoru“ izbjeglice. Nikad se nisam pokajala što sam se vratila na svoje. Bila sam u Vrnojevićima kod Đurđevika cijeli rat, sa djecom, međutim sad sam sama. Djeca su se razišla. Kćerka mi je ostala u Živinicama, sin se oženio i otišao u Francusku. Tako da sam sama.
RSE: Javljaju li se barem?
JAŽIĆ: Naravno da se javljaju, ali to nije to.
RSE: Od čega vi živite?
JAŽIĆ: Od penzije. Onda imam nešto malo ovaca. Kad su počeli prvi mikrokrediti, ja sam bila u Đurđeviku, tad nisam imala ni penzije, nisam imala ništa. Brat mi je dovezao šivaću mašinu iz Austrije i počela sam šiti na toj mašini i počela sam raditi ručne radove, heklati, plesti i to prodavati. Onda sam podigla mikrokredit i kupila pet ovaca. Tako da mi je to dosta pomoglo.
RSE: Da li se sad bavite time?
JAŽIĆ: Imam i sad nešto ovaca, ali nemam puno. Ne predajem se, iako sam u godinama. Šesta se decenija gazi, ali ipak se ne predajem. Sastajemo se, tkamo ćilime, radimo ručne radove, družimo se i tako.
* * * * *
Nastavljajući našu tribinu o Platformi za izbore, koju će izbjeglička udruženja, okupljena u Savez izbjeglica i raseljenih lica ponuditi političkim partijama u susret izborima, prenosimo stav još jedne energične i borbene žene. To je Kada Hotić, potpredsjednica Udruženja „Majke enklave Srebrenica i Žepa“:
„Naši političari i vođe pokupiše sve ono što vrijedi i njima je dobro, a nas su stavili u manjinu. Možda smo brojčano veći, ali smo nekakva manjina. Dokle god imamo nacionalne političke stranke, mi ćemo imati ovaj problem. Možemo ih nabrajati tri dana i nećemo nabrojiti sve naše probleme koje imamo, svu našu obespravljenost. Religija nam je ispolitizirana. Uveden je vjerski nastavni program u školama. Ja sam vjernik i nemam protiv vjere ništa, ali pitam se zašto se religije ne proučavaju kao nauk, a ne podijeljeno – ovdje pravoslavci, ovdje muslimani, ovdje katolici, pa onda dovode nekakve koji su priučeni i koji nakaradno uče tu djecu, dijele ih. To je sve nešto što nam ne odgovara. Neki zakoni koje su postavili za podsticaj povratnika recimo kažu da ženi koja nema nikoga ništa i ne treba, da ona nije prioritet da joj se izgradi stambeni prostor. Tako da su i mene eleminisali koliko hoćete puta i prinudili me da ostanem tu gdje jesam, jer ne mogu kiriju plaćati. Kažu mi – Kado, ti si sama. Ali ne pitaju me kako to da sam sama. Ja sam imala četveročlanu porodicu, ali za nju me niko nije pitao. Ali, kažem, kad bi smo počeli nabrajati, ne bismo nikad prestali. Idu izbori. Meni lično, nijedna nacionalna politička stranka ne odgovara. Njima je dobro i dokle god su na vlasti, dijeliće Bosnu na države i državice, praviće zakone po svome i narod će ispaštati. Trošiće pare koje su uzeli sad i od PDV-a i šta ti ja znam, socijalni problemi će i dalje biti, penzionerima su omogućili ili da lakše umru ili da im smanje visok pritisak jedući možda malo jogurta ili koju kiflu. Kažu da se na Zapadu za ljude preko 60 godina brinu, vrše se pregledi i tako dalje. „Brinu“ se i naši – s malom platom ne možeš ništa jako pojesti, tako da ti pritisak neće skočiti. A i ako skoči, umrijeće i eto, eliminisaće ih brzo. Imamo masu korisnika BIZ-a (boračko-invalidske zaštite). Čekajući na kosti svojih sinova, tuga ih nagriza i jedna po jedna mre, tako da će se ti fondovi začas smanjiti. Izbori su pred nama. Ja hoću Bosnu i Hercegovinu koja će imati iste zakone za sve ljude. Ima ovdje mjesta za nas sve. Hoću da omladina bude zdrava. Hoću da eliminišemo zločince iz naše sredine i da ih stavimo tamo gdje im je mjesto, da ne truju narod dalje. Mi narodi možemo zajedno, samo ako nas neko bude ispravno vodio. Ove tri nacionalne stranke nas ne vode dobro. Još uvijek nas dijele, zavađavaju, truju omladinu i s njima nećemo imati perspektivu.“
* * * * *
Novi rok za reviziju registracije raseljenih osoba u Bosni i Hercegovini istekao je 30. juna 2006. godine. Udruženje Vaša prava BiH podsjeća sve raseljene osobe koje dobiju negativna rješenja da imaju pravo na žalbu u roku od 15 dana od dana prijema Rješenja. Više pojedinosti iznosi Sabina Hamidović, pravnica u udruženju „Vaša prava“, kancelarija Doboj:
„Na osnovu relevantnih propisa, proveden je proces revizije statusa raseljenih osoba u Bosni i Hercegovini. U vezi s ovim propisima, donesene su i smjernice nadležnim organima za reviziju i priznavanje statusa raseljenih osoba u Bosni i Hercegovini, koje su potpisali predstavnici resornih ministarstava Bosne i Hercegovine, entiteta, Brčko Distrikta i UNHCR-a. U okviru ovih kompleksnih procedura, udruženje ,Vaša prava‘ raseljenim licima nudi pojednostavljeno pojašnjenje u vezi sa njihovim statusom. U skladu sa državnim zakonima, zakonima entiteta, propisuju sljedeće zajedničke razloge prestanka statusa raseljenog lica, i to:
-dobrovoljni povratak u ranije prebivalište
-odbijanje povratka u ranije prebivalište iako je povrat u ranije mjesto prebivanja moguć, siguran i dostojanstven, i kada ne postoje uvjerljivi razlozi koji proističu iz ranijeg proganjanja ili uvjerljivi humanitarni razlozi
-kada se raseljena osoba na siguran i dostojanstven način nastani u drugom prebivalištu, koje je sama dobrovoljno izabrala
-kada raseljena osoba može slobodno da raspolaže svojom imovinom u ranijem mjestu prebivališta
,Vaša prava‘ žele upozoriti korisnike da imaju pravo žalbe u roku od 15 dana po donošenju rješenja, koje će svako lice dobiti pojedinačno. Svim raseljenim osobama, koje se nisu re-registrovale, neće automatski biti ukinut njihov status raseljene osobe. Te osobe će i dalje uživati status raseljene osobe, dok proces revizije ne bude okončan u svakom konkretnom slučaju ponaosob. Tokom ovog procesa, prema raseljenim osobama, a u vezi sa rješavanje statusa, nadležni organi treba da vode računa o humanitarnim i razlozima zaštite ove kategorije, trebaju poštovati princip jedinstva porodice, dakle koristiti princip odlučivanja u korist raseljene osobe. Raseljena lica i povratnici su jedna od prioritetnih grupa korisnika Udruženja ,Vaša prava‘. Isti se mogu obratiti u bilo koji od 15 ureda udruženja u BiH za dobivanje besplatne pravne pomoći po ovom, a i svim drugim, bitnim pravnim pitanjima.“
* * * * *
U ovoj emisiji na pitanja slušalaca odgovara Nedžmija Kukričar, menadžerica Regije Centar, Udruženja „Vaša prava BiH“:
PITANJE: „Bila sam zaposlena u sarajevskom Sudu od 1971. godine, gdje sam radila sve do početka rata. S obzirom da sam stanovala u Dobrinji i bila spriječena da dolazim na posao, dobila sam otkaz, s datumom 1. maj 1992. godine, zato što se nisam javljala na posao. Godine 1999. sam uspjela vratiti svoju imovinu – stan – jer je bila u vlasništvu, i 2000. godine, kada je donesen Zakon o radu, odnosno član 143, javila sam se sa željom da se ponovno se zaposlim, jer nisam do tada nigdje radila. Međutim, dobila sam odgovor da Sud ne poznaje instituciju čekanja posla, pa mi tako ne pripada pravo na povratak. Sada me intresuje pravo na otpremninu, da li je mogu tražiti od Osnovnog suda Sarajevo za radni staž u trajanju od 21 godinu. Da li pravo na otpremninu zastarijeva?“
ODGOVOR: Kada je u pitanju zastara prava na isplatu otpremnine, moram Vam reći da to pravo zastarjeva i to u roku od tri godine od dana kada je obaveza nastala. Kako je Vama radni odnos prestao iz razloga koji su vezani za ratna dešavanja, a ne Vašom voljom, Vi ste bili u obavezi da podnesete Sudu, kao svom prijeratnom poslodavcu, zahtjev za uspostavu radno-pravnog statusa u skladu sa čl. 143 Zakona o radu, a rok je bio od novembra 1999. godine do 5. februara 2000.godine. Iz Vašeg pitanja sam razumjela da ste Vi podnijeli zahtjev za povratak na posao i to u roku koji sam Vam navela. Pošto je poslodavac odbio Vaš zahtjeva za povrat na posao, bio je u obavezi da Vam izda rješenje o prestanku radnog odnosa sa 5. majem 2000. godine. Međutim, Vi ste morali, ukoliko ste ispunjavali uslove iz čl. 143 Zakona o radu, a to su: da ste bili u radnom odnosu kod poslodavca ili na čekanju posla na dan 31. decembra 1991. godine, da se do donošenja Zakona o radu 1999. godine nigdje niste zapošljavali i da ste u zakonskom roku podnijeli zahtjev za uspostavu radno-pravnog statusa, podnijeti žalbu Kantonalnoj, odnosno Federalnoj komisiji za implementaciju čl. 143 Zakona i zahtijevati da se poslodavac ponaša u skladu sa navedenim članom. U slučaju da su rješenja i Kantonalne i Federalne komisije bila negativna, bila Vam je na raspolaganju mogućnost pokretanja parnice i isticanja potraživanja u skladu sa čl. 143 Zakona o radu, pa prema i potraživanja otpremnine. Kako Vi to niste učinili, više nemate pravo na otpremninu jer je nastupila zastara.
PITANJE: Grupa slušalaca iz Sarajeva pita na koji način je u zakonima regulisano pravo na otpremninu i koliki je njen iznos. Šta učiniti kada firma ne želi isplatiti otpremninu?
ODGOVOR: Što se tiče prava na otpremninu ona Vam pripada u sljedećim slučajevima:
- U skladu sa članom 100 Zakona o radu FBiH, zaposlenik koji je zaključio sa poslodavcem ugovor na neodređeno vrijeme, a kojem poslodavac otkazuje ugovor o radu nakon najmanje dvije godine neprekidnog rada, osim ako se ugovor otkazuje zbog kršenja obaveze iz radnog odnosa ili zbog neispunjavanja obaveza iz ugovora o radu od strane zaposlenika, ima pravo na otpremninu koja se određuje u zavisnosti od dužine prethodnog neprekidnog trajanja radnog odnosa sa tim poslodavcem.
- Visina otpremnine se utvrđuje u skladu sa kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu poslodavca, s tim da se ne može utvrditi u manjem iznosu od jedne trećine prosječne mjesečne plaće isplaćene zaposleniku u posljednje tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada kod tog poslodavca. Izuzetno, poslodavac i zaposlenik se mogu dogovoriti i o drugom vidu naknade umjesto naprijed opisane otpremnine.
- U skladu sa članom 21 Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH zaposleniku je garantirano i pravo na otpremninu prilikom odlaska zaposlenika u penziju. U tom slučaju, otpremnina se određuje u visini od tri prosječne plate ostvarene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku.
- Novčana potraživanja iz radnog odnosa u skladu sa članom 106 Zakona o radu FBiH zastarijevaju u roku od tri godine, pa tako možete zahtijevati i otpremninu u tom roku. Najprije se obraćate poslodavcu da sa Vama zaključi ugovor o isplati otpremnine, a ukoliko to odbije, možete podnijeti tužbu nadležnom sudu, vodeći pri tom računa na naprijed navedeni rok. Za podnošenje tužbe nadležan je ili sud u mjestu sjedišta poslodavca ili u mjestu poslovne jedinice u kojoj je zaposlenik radio, ukoliko nije ugovorena nadležnost drugog suda.
PITANJE: „Nakon što sam otkupila stan, prošle su dvije i po godine do obavijesti iz Suda Sarajevo da je upisano vlasništvo na moje ime. Međutim, sada sam ponovo zbunjena jer sam dobila informaciju od nekih prijatelja kako to nije dovoljan dokaz, nego da treba proći još neku proceduru – navodno pribaviti izvadak iz gruntovnice. Da li je to tačno i da li je rješenje iz Suda dovoljan dokaz o mom vlasništvu?“
ODGOVOR: Rješenje Općinskog suda u Sarajevu je dovoljan dokaz Vašeg vlasništva na predmetnom stanu. To rješenje koje Vam je uručeno, evidentira se u Knjigu položenih ugovora (KPU). To je neka vrsta „zemljišnih“ knjiga u koje se upisuje pravo vlasništva na stanovima. Iz KPU uvijek možete tražiti i dobiti izvod u kojem će stajati broj rješenja na osnovu kojeg ste se uknjižili kao vlasnik i vrsta vlasništva 1/1 ili 1/2, u zavisnosti od toga kako je i od koga stan otkupljen.
* * * * *
U južni dio Hercegovine, u Žitomisliće, vodi nas Aida Hadžihajdić:
Vreli je dan na jugu, ali na plodnim imanjima povratnika se uveliko radi. Na pitanje šta očekuju kao povratnici od ovdašnjih vlasti, Danica, Ćamila i Krešimir misle otprilike isto:
„Ne mogu ništa očekivati jer su nam do sada toliko puta lagali. Ništa nisam dobila kao povratnik. Vidite ovu frezu, ovo je tuđa freza. Niti sam dobila frezu, niti kravu. Ostale mi dvije freze, dvije krave, tele, sve sam izgubila. Kuća je bila praktično vila, a vidi kakva je sada. Za to su krivi oni koji su rukovodili.“
Ovi ljudi ne traže bogatstvo, samo vodu, struju, možda malo veće penzije. Narod se lije poslaže ovdje, i u radosti i u žalosti. Neka susjeda ili komšije, kažu:
„Pomažemo jedni drugima, snalazimo se. Što meni treba, pozajmim od nje, ona ono što njoj treba od mene. Kao da ništa nije bilo.“
„Bolje se pomažemo nego prije rata, jer naše vođe – sva trojica – vodili su nas u strmoglav. Njih danas nema.“
Ovi ljudi ovdje od svega najviše žele da se za mlade naraštaje stvori bolja budućnost. Minut je do 12, misli Vahid Rajković, a s njim se slaže i njegova komšinica Danica:
„Minut do 12 je, naime vrijeme je da se to što prije riješi. Ako se to ne riješi, odosmo opet u belaje, komšijske, državne, ove i one.“
„Danas pati ova omladina jer je bez posla i bez budućnosti svoje. Ako nam neće biti bolje, onda da se ubijemo. Odmah se treba ubiti ako neće biti bolje. Za vas mlade.“
Od starijih se uvijek nešto nauči. Budemo li poslušali bar neke od ovih savjeta, neće biti na odmet.
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa, posvećena pravima izbjeglih i raseljenih osoba i vraćanju njihove imovine, na programu je svake nedjelje u 15 sati, na kratkim talasima 9 660, 11 770 i 13 685 KHz. Možete je slušati i na 20-tak lokalnih radiostanica u BiH. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u BiH, te drugi stučnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pismo s pitanjem pošaljite u našu redakciju u Sarajevu, gdje se priprema ova emisija, a adresa je: Fra Anđela Zvizdovića br.1, Sarajevo. Ako je to za vas jednostavniji put, pisma možete poslati i našoj redakciji u Pragu. Adresa je: Vinohradska 1, Češka Republika; ili našim dopisništvima:
- u Zagrebu, Iblerov trg 9,
- u Beogradu, Kneza Miloša 25.
Na pismu naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje
JAŽIĆ: Mi smo na Drini, između Zvornika i Kozluka. Udaljeni smo 10 kilometara od Zvornika prema Bijeljini. Mi smo prvi došli na granicu u sjeveroistočnoj Bosni. Mi smo prvi koji smo se vratili ovamo. Prvi ulazak je bio 8. avgusta 1999. godine. Tada smo dolazili samo u posjetu. Kad smo došli, nešto je tu bilo zidina. Povratak je bio veoma težak, nismo imali puteva, nismo imali nikakvih uslova za život. Ali, eto, borili smo se, napravili smo kuće, ali ljudi nam nema. To je najbolnije. Sve se može nadoknaditi, ali životi ne. Ovo je veoma mali zaseok, odavde je odvedeno 52 ljudi. Iz Bijelog Potoka je odvedeno 700, a među njima su i ovi ljudi iz mog sela. Odveden mi je muž, maltene cijela familija mi je odvedena.
RSE: Kad ste se stvarno vratili poslije tog prvog dolaska?
JAŽIĆ: Godine 2000. smo ušli u selo i više ga nismo napustili. Nekad po sedam, nekad po 10 dana, mijenjali smo se, jedni su odlazili, drugi dolazili. Mijenjali smo se da bi se održao povratak. Još jedno desetak kuća nije obnovljeno, a sve ostalo je maltene pod krovom. Imamo malo problema sa putem. Pola puta je asfalt, pola makadam. Što se tiče zaposlenja i rada, gajimo krastavce, maline, bavimo se poljoprivredom, stočarstvom, voćarstvom. To su nam prihodi na selu, drugih izvora sredstava nemamo. Mi penzionerke, kako nas nazivaju, udovice, tako eto preživljavamo.
RSE: Može li se nešto zaraditi od poljoprivrede?
JAŽIĆ: Nešto se zaradi, ali vremenski uslovi nisu bog zna kako dobri. Kod nas je veoma velika suša, malina je veoma obolila, šljiva nam je pogotovo obolila, voćnjaci su masovno uništeni.
RSE: Ima li mladih ljudi koji su se vratili?
JAŽIĆ: Ima nešto i omladine. Baš sad – 8. avgusta – treba da organizujemo proslavu godišnjice ulaska u selo. Mi žene smo oformile udruženje, pa eto hoćemo malo i da proslavimo.
RSE: Kažete da se niste pokajali?
JAŽIĆ: Nisam se pokajala. Skinula sam „crnu odoru“ izbjeglice. Nikad se nisam pokajala što sam se vratila na svoje. Bila sam u Vrnojevićima kod Đurđevika cijeli rat, sa djecom, međutim sad sam sama. Djeca su se razišla. Kćerka mi je ostala u Živinicama, sin se oženio i otišao u Francusku. Tako da sam sama.
RSE: Javljaju li se barem?
JAŽIĆ: Naravno da se javljaju, ali to nije to.
RSE: Od čega vi živite?
JAŽIĆ: Od penzije. Onda imam nešto malo ovaca. Kad su počeli prvi mikrokrediti, ja sam bila u Đurđeviku, tad nisam imala ni penzije, nisam imala ništa. Brat mi je dovezao šivaću mašinu iz Austrije i počela sam šiti na toj mašini i počela sam raditi ručne radove, heklati, plesti i to prodavati. Onda sam podigla mikrokredit i kupila pet ovaca. Tako da mi je to dosta pomoglo.
RSE: Da li se sad bavite time?
JAŽIĆ: Imam i sad nešto ovaca, ali nemam puno. Ne predajem se, iako sam u godinama. Šesta se decenija gazi, ali ipak se ne predajem. Sastajemo se, tkamo ćilime, radimo ručne radove, družimo se i tako.
* * * * *
Nastavljajući našu tribinu o Platformi za izbore, koju će izbjeglička udruženja, okupljena u Savez izbjeglica i raseljenih lica ponuditi političkim partijama u susret izborima, prenosimo stav još jedne energične i borbene žene. To je Kada Hotić, potpredsjednica Udruženja „Majke enklave Srebrenica i Žepa“:
„Naši političari i vođe pokupiše sve ono što vrijedi i njima je dobro, a nas su stavili u manjinu. Možda smo brojčano veći, ali smo nekakva manjina. Dokle god imamo nacionalne političke stranke, mi ćemo imati ovaj problem. Možemo ih nabrajati tri dana i nećemo nabrojiti sve naše probleme koje imamo, svu našu obespravljenost. Religija nam je ispolitizirana. Uveden je vjerski nastavni program u školama. Ja sam vjernik i nemam protiv vjere ništa, ali pitam se zašto se religije ne proučavaju kao nauk, a ne podijeljeno – ovdje pravoslavci, ovdje muslimani, ovdje katolici, pa onda dovode nekakve koji su priučeni i koji nakaradno uče tu djecu, dijele ih. To je sve nešto što nam ne odgovara. Neki zakoni koje su postavili za podsticaj povratnika recimo kažu da ženi koja nema nikoga ništa i ne treba, da ona nije prioritet da joj se izgradi stambeni prostor. Tako da su i mene eleminisali koliko hoćete puta i prinudili me da ostanem tu gdje jesam, jer ne mogu kiriju plaćati. Kažu mi – Kado, ti si sama. Ali ne pitaju me kako to da sam sama. Ja sam imala četveročlanu porodicu, ali za nju me niko nije pitao. Ali, kažem, kad bi smo počeli nabrajati, ne bismo nikad prestali. Idu izbori. Meni lično, nijedna nacionalna politička stranka ne odgovara. Njima je dobro i dokle god su na vlasti, dijeliće Bosnu na države i državice, praviće zakone po svome i narod će ispaštati. Trošiće pare koje su uzeli sad i od PDV-a i šta ti ja znam, socijalni problemi će i dalje biti, penzionerima su omogućili ili da lakše umru ili da im smanje visok pritisak jedući možda malo jogurta ili koju kiflu. Kažu da se na Zapadu za ljude preko 60 godina brinu, vrše se pregledi i tako dalje. „Brinu“ se i naši – s malom platom ne možeš ništa jako pojesti, tako da ti pritisak neće skočiti. A i ako skoči, umrijeće i eto, eliminisaće ih brzo. Imamo masu korisnika BIZ-a (boračko-invalidske zaštite). Čekajući na kosti svojih sinova, tuga ih nagriza i jedna po jedna mre, tako da će se ti fondovi začas smanjiti. Izbori su pred nama. Ja hoću Bosnu i Hercegovinu koja će imati iste zakone za sve ljude. Ima ovdje mjesta za nas sve. Hoću da omladina bude zdrava. Hoću da eliminišemo zločince iz naše sredine i da ih stavimo tamo gdje im je mjesto, da ne truju narod dalje. Mi narodi možemo zajedno, samo ako nas neko bude ispravno vodio. Ove tri nacionalne stranke nas ne vode dobro. Još uvijek nas dijele, zavađavaju, truju omladinu i s njima nećemo imati perspektivu.“
* * * * *
Novi rok za reviziju registracije raseljenih osoba u Bosni i Hercegovini istekao je 30. juna 2006. godine. Udruženje Vaša prava BiH podsjeća sve raseljene osobe koje dobiju negativna rješenja da imaju pravo na žalbu u roku od 15 dana od dana prijema Rješenja. Više pojedinosti iznosi Sabina Hamidović, pravnica u udruženju „Vaša prava“, kancelarija Doboj:
„Na osnovu relevantnih propisa, proveden je proces revizije statusa raseljenih osoba u Bosni i Hercegovini. U vezi s ovim propisima, donesene su i smjernice nadležnim organima za reviziju i priznavanje statusa raseljenih osoba u Bosni i Hercegovini, koje su potpisali predstavnici resornih ministarstava Bosne i Hercegovine, entiteta, Brčko Distrikta i UNHCR-a. U okviru ovih kompleksnih procedura, udruženje ,Vaša prava‘ raseljenim licima nudi pojednostavljeno pojašnjenje u vezi sa njihovim statusom. U skladu sa državnim zakonima, zakonima entiteta, propisuju sljedeće zajedničke razloge prestanka statusa raseljenog lica, i to:
-dobrovoljni povratak u ranije prebivalište
-odbijanje povratka u ranije prebivalište iako je povrat u ranije mjesto prebivanja moguć, siguran i dostojanstven, i kada ne postoje uvjerljivi razlozi koji proističu iz ranijeg proganjanja ili uvjerljivi humanitarni razlozi
-kada se raseljena osoba na siguran i dostojanstven način nastani u drugom prebivalištu, koje je sama dobrovoljno izabrala
-kada raseljena osoba može slobodno da raspolaže svojom imovinom u ranijem mjestu prebivališta
,Vaša prava‘ žele upozoriti korisnike da imaju pravo žalbe u roku od 15 dana po donošenju rješenja, koje će svako lice dobiti pojedinačno. Svim raseljenim osobama, koje se nisu re-registrovale, neće automatski biti ukinut njihov status raseljene osobe. Te osobe će i dalje uživati status raseljene osobe, dok proces revizije ne bude okončan u svakom konkretnom slučaju ponaosob. Tokom ovog procesa, prema raseljenim osobama, a u vezi sa rješavanje statusa, nadležni organi treba da vode računa o humanitarnim i razlozima zaštite ove kategorije, trebaju poštovati princip jedinstva porodice, dakle koristiti princip odlučivanja u korist raseljene osobe. Raseljena lica i povratnici su jedna od prioritetnih grupa korisnika Udruženja ,Vaša prava‘. Isti se mogu obratiti u bilo koji od 15 ureda udruženja u BiH za dobivanje besplatne pravne pomoći po ovom, a i svim drugim, bitnim pravnim pitanjima.“
* * * * *
U ovoj emisiji na pitanja slušalaca odgovara Nedžmija Kukričar, menadžerica Regije Centar, Udruženja „Vaša prava BiH“:
PITANJE: „Bila sam zaposlena u sarajevskom Sudu od 1971. godine, gdje sam radila sve do početka rata. S obzirom da sam stanovala u Dobrinji i bila spriječena da dolazim na posao, dobila sam otkaz, s datumom 1. maj 1992. godine, zato što se nisam javljala na posao. Godine 1999. sam uspjela vratiti svoju imovinu – stan – jer je bila u vlasništvu, i 2000. godine, kada je donesen Zakon o radu, odnosno član 143, javila sam se sa željom da se ponovno se zaposlim, jer nisam do tada nigdje radila. Međutim, dobila sam odgovor da Sud ne poznaje instituciju čekanja posla, pa mi tako ne pripada pravo na povratak. Sada me intresuje pravo na otpremninu, da li je mogu tražiti od Osnovnog suda Sarajevo za radni staž u trajanju od 21 godinu. Da li pravo na otpremninu zastarijeva?“
ODGOVOR: Kada je u pitanju zastara prava na isplatu otpremnine, moram Vam reći da to pravo zastarjeva i to u roku od tri godine od dana kada je obaveza nastala. Kako je Vama radni odnos prestao iz razloga koji su vezani za ratna dešavanja, a ne Vašom voljom, Vi ste bili u obavezi da podnesete Sudu, kao svom prijeratnom poslodavcu, zahtjev za uspostavu radno-pravnog statusa u skladu sa čl. 143 Zakona o radu, a rok je bio od novembra 1999. godine do 5. februara 2000.godine. Iz Vašeg pitanja sam razumjela da ste Vi podnijeli zahtjev za povratak na posao i to u roku koji sam Vam navela. Pošto je poslodavac odbio Vaš zahtjeva za povrat na posao, bio je u obavezi da Vam izda rješenje o prestanku radnog odnosa sa 5. majem 2000. godine. Međutim, Vi ste morali, ukoliko ste ispunjavali uslove iz čl. 143 Zakona o radu, a to su: da ste bili u radnom odnosu kod poslodavca ili na čekanju posla na dan 31. decembra 1991. godine, da se do donošenja Zakona o radu 1999. godine nigdje niste zapošljavali i da ste u zakonskom roku podnijeli zahtjev za uspostavu radno-pravnog statusa, podnijeti žalbu Kantonalnoj, odnosno Federalnoj komisiji za implementaciju čl. 143 Zakona i zahtijevati da se poslodavac ponaša u skladu sa navedenim članom. U slučaju da su rješenja i Kantonalne i Federalne komisije bila negativna, bila Vam je na raspolaganju mogućnost pokretanja parnice i isticanja potraživanja u skladu sa čl. 143 Zakona o radu, pa prema i potraživanja otpremnine. Kako Vi to niste učinili, više nemate pravo na otpremninu jer je nastupila zastara.
PITANJE: Grupa slušalaca iz Sarajeva pita na koji način je u zakonima regulisano pravo na otpremninu i koliki je njen iznos. Šta učiniti kada firma ne želi isplatiti otpremninu?
ODGOVOR: Što se tiče prava na otpremninu ona Vam pripada u sljedećim slučajevima:
- U skladu sa članom 100 Zakona o radu FBiH, zaposlenik koji je zaključio sa poslodavcem ugovor na neodređeno vrijeme, a kojem poslodavac otkazuje ugovor o radu nakon najmanje dvije godine neprekidnog rada, osim ako se ugovor otkazuje zbog kršenja obaveze iz radnog odnosa ili zbog neispunjavanja obaveza iz ugovora o radu od strane zaposlenika, ima pravo na otpremninu koja se određuje u zavisnosti od dužine prethodnog neprekidnog trajanja radnog odnosa sa tim poslodavcem.
- Visina otpremnine se utvrđuje u skladu sa kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu poslodavca, s tim da se ne može utvrditi u manjem iznosu od jedne trećine prosječne mjesečne plaće isplaćene zaposleniku u posljednje tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada kod tog poslodavca. Izuzetno, poslodavac i zaposlenik se mogu dogovoriti i o drugom vidu naknade umjesto naprijed opisane otpremnine.
- U skladu sa članom 21 Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH zaposleniku je garantirano i pravo na otpremninu prilikom odlaska zaposlenika u penziju. U tom slučaju, otpremnina se određuje u visini od tri prosječne plate ostvarene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku.
- Novčana potraživanja iz radnog odnosa u skladu sa članom 106 Zakona o radu FBiH zastarijevaju u roku od tri godine, pa tako možete zahtijevati i otpremninu u tom roku. Najprije se obraćate poslodavcu da sa Vama zaključi ugovor o isplati otpremnine, a ukoliko to odbije, možete podnijeti tužbu nadležnom sudu, vodeći pri tom računa na naprijed navedeni rok. Za podnošenje tužbe nadležan je ili sud u mjestu sjedišta poslodavca ili u mjestu poslovne jedinice u kojoj je zaposlenik radio, ukoliko nije ugovorena nadležnost drugog suda.
PITANJE: „Nakon što sam otkupila stan, prošle su dvije i po godine do obavijesti iz Suda Sarajevo da je upisano vlasništvo na moje ime. Međutim, sada sam ponovo zbunjena jer sam dobila informaciju od nekih prijatelja kako to nije dovoljan dokaz, nego da treba proći još neku proceduru – navodno pribaviti izvadak iz gruntovnice. Da li je to tačno i da li je rješenje iz Suda dovoljan dokaz o mom vlasništvu?“
ODGOVOR: Rješenje Općinskog suda u Sarajevu je dovoljan dokaz Vašeg vlasništva na predmetnom stanu. To rješenje koje Vam je uručeno, evidentira se u Knjigu položenih ugovora (KPU). To je neka vrsta „zemljišnih“ knjiga u koje se upisuje pravo vlasništva na stanovima. Iz KPU uvijek možete tražiti i dobiti izvod u kojem će stajati broj rješenja na osnovu kojeg ste se uknjižili kao vlasnik i vrsta vlasništva 1/1 ili 1/2, u zavisnosti od toga kako je i od koga stan otkupljen.
* * * * *
U južni dio Hercegovine, u Žitomisliće, vodi nas Aida Hadžihajdić:
Vreli je dan na jugu, ali na plodnim imanjima povratnika se uveliko radi. Na pitanje šta očekuju kao povratnici od ovdašnjih vlasti, Danica, Ćamila i Krešimir misle otprilike isto:
„Ne mogu ništa očekivati jer su nam do sada toliko puta lagali. Ništa nisam dobila kao povratnik. Vidite ovu frezu, ovo je tuđa freza. Niti sam dobila frezu, niti kravu. Ostale mi dvije freze, dvije krave, tele, sve sam izgubila. Kuća je bila praktično vila, a vidi kakva je sada. Za to su krivi oni koji su rukovodili.“
Ovi ljudi ne traže bogatstvo, samo vodu, struju, možda malo veće penzije. Narod se lije poslaže ovdje, i u radosti i u žalosti. Neka susjeda ili komšije, kažu:
„Pomažemo jedni drugima, snalazimo se. Što meni treba, pozajmim od nje, ona ono što njoj treba od mene. Kao da ništa nije bilo.“
„Bolje se pomažemo nego prije rata, jer naše vođe – sva trojica – vodili su nas u strmoglav. Njih danas nema.“
Ovi ljudi ovdje od svega najviše žele da se za mlade naraštaje stvori bolja budućnost. Minut je do 12, misli Vahid Rajković, a s njim se slaže i njegova komšinica Danica:
„Minut do 12 je, naime vrijeme je da se to što prije riješi. Ako se to ne riješi, odosmo opet u belaje, komšijske, državne, ove i one.“
„Danas pati ova omladina jer je bez posla i bez budućnosti svoje. Ako nam neće biti bolje, onda da se ubijemo. Odmah se treba ubiti ako neće biti bolje. Za vas mlade.“
Od starijih se uvijek nešto nauči. Budemo li poslušali bar neke od ovih savjeta, neće biti na odmet.
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa, posvećena pravima izbjeglih i raseljenih osoba i vraćanju njihove imovine, na programu je svake nedjelje u 15 sati, na kratkim talasima 9 660, 11 770 i 13 685 KHz. Možete je slušati i na 20-tak lokalnih radiostanica u BiH. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u BiH, te drugi stučnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pismo s pitanjem pošaljite u našu redakciju u Sarajevu, gdje se priprema ova emisija, a adresa je: Fra Anđela Zvizdovića br.1, Sarajevo. Ako je to za vas jednostavniji put, pisma možete poslati i našoj redakciji u Pragu. Adresa je: Vinohradska 1, Češka Republika; ili našim dopisništvima:
- u Zagrebu, Iblerov trg 9,
- u Beogradu, Kneza Miloša 25.
Na pismu naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje