Ovih dana u našu redakciju stigao je dopis pod naslovom „Ne odriču se svi Hrvati svoje Posavine“ koji je potpisao Ivan Sedlovski, rodom iz sela Pjevalovac, Derventa, koji od 1992. godine živi sa porodicom u Zagrebu. Svih tih godina, u kojim je – kako sam kaže najamni radnik – želi se vratiti kući, obnoviti farmu pilića i pokrenuti proizvodnju. I pored obraćanja na preko 100 adresa, Ivica Sedlovski nikakvu pomoć još uvijek nije dobio. Zato i dalje samo sanja svoje selo i rodni kraj na samoj obali Save, kako s radošću ističe. Ivica je naš današnji gost:
SEDLOVSKI: Moja obitelj je otišla 6. travnja, kad je kod nas u Bosanskoj Posavini počeo rat. Mi smo tad otišli preko Save za Hrvatsku i eto i do dan danas se nalazimo tu. Ja sam inače po struci građevinski radnik. Bavim se najmom. Nekad je to bio rad, ali danas, kad je sve otišlo u privatne ruke, to je najam. Neki stariji znaju šta to znači.
RSE: Znači teško radite?
SEDLOVSKI: Jako teško, po 10-12 sati dnevno. Tako moram, ne mogu drukčije. Imam obitelj – ženu i četvero djece. Djecu sam uspio nekako školovati. Ovi stariji su završili školu i rade, ostao je još jedan školarac. Žena je domaćica.
RSE: Jeste li vi sve te godine u Zagrebu?
SEDLOVSKI: Da.
RSE: I šta je vaš plan?
SEDLOVSKI: Ja u Pjevalovcu imam jako veliko imanje – 100 duluma zemlje i 10 duluma šume, i sve to u jednom komadu. Ja nisam kriv što sam se rodio tamo gdje sam se rodio i što mi je Bog podario tu zemlju i to mjesto. Ja bih bio najsretniji tamo. Da bih živio normalno trebalo bi mi da obnovim tu svoju farmu koju sam imao prije rata, od čega smo i živjeli. Trebao bi mi traktor i nešto malo mehanizacije za obradu te zemlje. Onda bi mogli, bez ikakve brige, živjeti, i mi i još tri povratničke obitelji uz mene, dok se ne snađu.
RSE: Dakle, namjeravate se baviti poljoprivredom.
SEDLOVSKI: Da, poljoprivredom i peradarstvom. A pošto imam puno zemlje, mogao bih se bez ikakvih problema baviti i stočarstvom. Ja sam prije rata bio čovjek seljak, bavio sam se poljoprivredom i tad sam bio najsretniji. Imao sam na farmi 12.000 komada pilića u jednom turnusu. Imali smo traktor, priključne sprave, imali smo zemlju, držali smo stoku, sve smo imali. A eto sad, nažalost, nemamo ništa.
RSE: I vi bi htjeli da obnovite to gospodarstvo.
SEDLOVSKI: To mi je još jedina želja u životu, da dobijem građevinski materijal za obnovu farme, traktor i nešto od priključnih sprava da bih mogao početi, jer jako je teško početi od ničega. Moj objekat je bio najveći privatni objekat u općini Drventa prije rata.
RSE: Jeste li se obraćali nekim organizacijama?
SEDLOVSKI: Obraćao sam se na preko 100 organizacija svih ovih godina i još nikad nisam dobio pozitivan odgovor. Neki su mi bili ulili nadu, kao organizacija Mercy Corps iz Tuzle. Oni su davali donacije u materijalu za obnovu kuća. Ja sam ih molio da mi daju donaciju da obnovim farmu da mogu raditi, a ja bih sebi kuću sam obnovio. Međutim, nisu mi dali. Rekli su da sada rade kuće, pa kad obnove kuće, onda će obnavljati farme. Ja sam se tamo vratio, vjerujući tim njihovim pričama, izvadio ličnu kartu, oružani list, jer ja sam lovac od 1977. godine, i to je trajalo tako jedno godinu i po-dvije dana i kad sam vidio da od toga nema ništa, opet sam se morao vratiti tamo gdje mogu zaraditi neki novac, gdje mogu prehraniti svoju obitelj. Prizemlje kuće je obnovljeno da bi se moglo u njoj stanovati.
RSE: Imate li neku procjenu koliko bi novca bilo potrebno?
SEDLOVSKI: Nisam toliko upoznat s tim kako se kreću cijene u Bosni, ali potrebno je negdje otprilike od 35.000 do 40.000 eura da bih mogao pokrenuti taj svoj kapacitet farme.
RSE: Odlučili ste da se vratite, ne želite ostati u Zagrebu.
SEDLOVSKI: Ne želim. U Zagrebu sam radio od 1972. do 1978. godine, i da sam htio ostati u Zagrebu ostao bih u Zagrebu. Mi svi iz te naše Bosanske Posavine smo mogli otići davno prije iz našeg rodnog mjesta da smo imali volju da odemo. Niko to nije želio. Za tu našu Bosansku Posavinu niko ništa nije učinio. Biskup Komarica je bio kod mene kući, slikali smo se, imam slike. On je obećavao i pričao, ali nama niko ništa nije dao. Ne znam koliko je vama poznato, koliko je javnosti poznato, koliko je ljudima poznato kako izgleda naša Derventa, odnosno ta naša sela u opštini Derventa. Priča se o Vukovaru, ovome i onome, pa ta mjesta nisu ni sjena onoga što je bilo u našem kraju. Kod nas nema ama baš ništa čitavog.
RSE: Pogađa li vas, Ivice, kada čujete izjave kako se Hrvati iz Bosanske Posavine ne žele vratiti u rodni kraj?
SEDLOVSKI: To me jako pogađa. Znam 10 ljudi iz mog sela koji bi se vratili iz ovih stopa tamo svojoj kući. Ne vjerujem da postoji čovjek koji se ne želi vratiti tamo gdje se rodio i gdje je tolike godine živio. Meni osobno, sve lijepo u životu što se dogodilo, dogodilo se tamo. Tamo sam se rodio, tamo sam rastao, tamo sam se oženio, tamo sam djecu dobio, tamo sam život svoj izgradio, tamo sam imao prijatelje. Osjećam radost u duši samo kad sjednem u auto i krenem iz Zagreba prema Derventi. Ja tad osjetim radost u duši, a sve ovo ostalo je jako tužno.
RSE: Iako je tamo porušeno, vas ipak radost vodi kući.
SEDLOVSKI: Bez obzira na sve, to je ipak moje. To je moje i ja to ne mogu ostaviti. Nadam se da me smrt neće prevariti. Najžalije bi mi bilo da me smrt prevari, a da se ne uspijem vratiti.
RSE: Obratili ste se na više adresa, želite da vam se pomogne da se vratite kući, da živite na svom imanju, je li tako?
SEDLOVSKI: Jeste. To je to. Dođe mi tako period pa uhvatim i pišem, šaljem te molbe, zamolbe, obraćam se svugdje, pa se onda razočaram i onda jedno vrijeme stagniram, šutim i čekam. Pa onda opet nešto u meni proključa i ja opet moram pisati. I to je tako otkako se može ići preko granice u Bosnu. To je tako non-stop. Više ne znam kome bih pisao. Eto i biskupu Komarici sam se obratio. Ako mi on ne može pomoći, onda barem da me uputi. Molio sam ga da me uputi kome da se obratim za pomoć, ali ništa od toga nema. Imam preko 100 negativnih odgovora. Čuvam ih u koverti i to ću jednog dana objaviti, pa čak moguće i kod vas u medijima. Nema gdje se nisam obraćao, i u Hrvatskoj i svugdje, ali nigdje ništa. Jako debeo roman bi se mogao napisati o svemu tome.
Govorio je Ivica Sedlovski, čovjek koji se želi vratiti i započeti proizvodnju na farmi u selu Pjevalovac, opština Derventa. Ukoliko ima onih koji bi mogli pomoći da se Ivicin san i jedina želja ostvari, mogu se javiti u našu redakciju
* * * * *
U Federaciji BiH je u toku posljednja faza reregistracije, odnosno provođenje upravnog postupka kojim se građanima, koji su se prijavili u prethodnoj fazi, potvrđuje status raseljene osobe.
„Nažalost, mnogo je osoba koje će nakon reregistracije izgubiti status raseljene osobe jer ne zadovoljavaju neki od postavljenih kriterija koji su definirani zakonom. U BiH se za ponovnu registraciju prijavilo oko 186.000 osoba, u ovoj fazi evidentiranja, od toga u FBiH oko 99.000 osoba. Dosad je završeno oko 74 posto slučajeva. Oko 60 posto od ukupno evidentiranih osoba, imat će priznat status, a ostali će biti u procesu određenih žalbi“, kazao je za agenciju FENA federalni ministar za izbjeglice Edin Mušić.
Prema procjenama ministra Mušića, realno je očekivati da se, s ovim tempom rada i ovom dinamikom ulaganja, u naredne četiri godine u potpunosti okonča proces povratka za one osobe koji se žele vratiti.
* * * * *
Komisija Predstavničkog doma parlamentarne skupštine BiH za utvrđivanje visine štednje građana koja je položena na račun banaka do 31. marta 1992. godine nema tačne podatke koliko koja banka duguje, a odgovore nije dobila ni na javnom saslušanju upriličenom prije nekoliko dana, na koje su bili pozvani predstavnici Vijeća ministara, entitetskih vlada i udruženja štediša. Govore, predstavnik Udruženja štediša Ale Lizalović, član istražne komisije Ljiljana Miličević i predsjednik Komisije Izet Hadžić:
„Moramo istražiti šta su banke radile sa sredstvima od 1991. godine pa do danas. Koliko su imale sredstava i koliko su položile u inostrane banke. Ta sredstva bi sad trebala da istraži komisija koja je ovdje osnovana. Velika je stvar da je to jedanput krenulo na taj način.“
„Formiranjem ovakve komisije i zadacima koji su dati, ustvari će se stvoriti prostor možda i za rad Tužilaštva BiH. Pokazaće se ustvari na koji način se u ratnim i predratnim vremenima manipulisalo i sa zakonom koji je tad bio na snazi i sa novcem koji je bio u igri.“
„Pošto devizna štednja nisu javna sredstva, javnost o njihovoj utrošnji nije informisana i tako dalje, mi sada želimo da saznamo gdje su ta sredstva, odnosno da javnost tačno zna gdje su ta sredstva. Imamo osjećaj da se od nas ti podaci kriju.“
U ime Ministarstva za finasije i trezor Vijeća ministara, Jusuf Kumalić ponavlja već poznatu priču o nedostatku novca:
„Ja znam da štediše nisu zadovoljne, ali mora se voditi računa o makroekonomskim mogućnostima, odnosno ne smije se doći do takvih rješenja koja bi ugrozila makroekonomsku stabilnost BiH, fiskalnu održivost. To neće dozvoliti ni međunarodne finansijske institucije, prije svega MMF i Svjetska banka.“
Izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja građana u postupku privatizacije, koji je stupio na snagu u avgustu 2004. godine, utvrđeno je da se do 30. juna 2006. godine mogu koristiti potraživanja sa jedinstvenog računa građana – certifikati, za „kupovinu dionica preduzeća, imovine firmi i druge imovine koja se bude prodavala u procesu privatizacije“.
Istekom tog roka, kako je precizirano – izmjenom zakona, ova potraživanja se više ne mogu koristiti u navedene namjene.
Agencija za privatizaciju Federacije BiH podsjeća građane da je istim izmjenama Zakona regulirano da se potraživanja sa jedinstvenog računa „za kupovinu stanova na kojim postoji stanarsko pravo“ mogu koristiti do 30. juna 2007. godine. Ovaj rok za kupovinu stanova na kojim postoji stanarsko pravo može se mijenjati zavisno od donošenja i primjene propisa o restituciji.
* * * * *
Odgovori na pitanja slušalaca:
PITANJE: „U martu 2002. godine uručeni su ključevi stana i mi smo zapisnički uvedeni u posjed stana, brat i ja, jer su roditelji u međuvremenu umrli. Na rješenje se žalila Vojska Federacije, jer je stan koji je dodijeljen mom ocu, iz vojno-stambenog fonda. Postupak u sudu još uvijek traje, što znači da ni do danas nije doneseno pravomoćno rješenje. Interesuje me da li smo dužni plaćati režije, grijanje, stanarinu, električni sat, vodu, sve dok traje sudski spor? Inače, radi se o otkupljenom stanu, jer je cijena stana u potpunosti isplaćena.“
Odgovara Jovan Tomić, Organizacija za pružanje besplatne pravne pomoći „Vaša prava“, Zvornik:
ODGOVOR: Kao vlasnici stana, vi i članovi vašeg porodičnog domaćinstva ste dužni izmirivati sve režijske troškove i komunalne usluge, kao korisnici tih usluga. Računi za utrošenu električnu energiju i ostale komunalne usluge glase na ime vlasnika stana. Vi kao vlasnik stana imate obavezu da izmirujete svoja dugovanja. Za slučaj da svoje obaveze ne izmirujete, javna preduzeća ( Elektrodistribucija, komunalno preduzeće itd.) mogu pokrenuti sudski postupak radi naplate potraživanja za izvršene usluge. Pokrenuti sudski spor kod nadležnog suda ne oslobađa korisnika usluga od plaćanja režijskih troškova.
PITANJE: „Moj zahtjev za povratak na posao još uvijek se nalazi u Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. (Sarajevo) koji je istoj upućen 2000. godine. Nikada nisam dobila rješenje, niti mogu ući ,u trag‘ gdje se ta Komisija sada nalazi. Možete li mi pomoći? Znate li šta je bilo s tom Komisijom i gdje da tražim rješenje?
Odgovor pripremila Melisa Kuprić, kancelarija „Vaša prava“, Doboj:
ODGOVOR: Komisija za implementaciju čl.143. Zakona o radu FBiH nadležna je da rješava predmete po žalbama na podnesene zahtjeve zaposlenika po čl.143. Zakona o radu FBiH koji su se nalazili u radnom odnosu kod poslodavca na dan 31. decembra 1991. godine. Prvostepene komisije su formirane u sastavu kantonalnih Ministarstava za rad i socijalnu politiku, a drugostepena se nalazi u sastavu Federalnog Ministarstva za rad i socijalnu politiku. Kantonalna Komisija za implementaciju čl.143. Zakona o radu kantona Sarajevo nalazi se u sastavu Ministarstva za rad i socijalnu politiku Kantona Sarajevo na adresi: Hamdije Ćemerlića br.19.,
71 000 Sarajevo. U Vašem konkretnom slučaju potrebno je da se obratite pismenom urgencijom Komisiji za implementaciju čl.143. Zakona o radu Kantona Sarajevo uz prilaganje dokaza o podnošenju zahtjeva poslodavcu kao i dokaz o prijemu žalbe kod nadležne Komisije (fotokopija povratnice ili drugog dokaza o podnošenju žalbe u zakonskom roku), kako bi nadležna komisija u što kraćem roku donijela rješenje o vašem radno-pravnom statusu.
* * * * *
Udruženje „Ugor“, sa sjedištem u Jelahu kod Tešnja, koje okuplja radnike, bosanskohercegovačke državljane koji su radili u Hrvatskoj i koji su tokom 1992. i 1993. godine dobili otkaze, nastavlja svoju borbu za ostvarivanje prava iz radnog odnosa. Predstavnici udruženja, koje zastupa interese oko 60.000 obespravljenih radnika, prije nekoliko dana su boravili u skupštini BiH. O tom sastanku, kao i svim drugim naporima da vrate barem neko od prava iz radnog odnosa, govori predsjednik udruženja Ramiz Mervan:
MERVAN: Mi smo zaključili da određene upravne strukture u našoj državi ne rade ono što ih je parlament BiH zadužio, a vezano za naš problem. Pa smo se obratili na niz adresa, između ostalih i parlamentarnoj skupštini BiH, odnosno kolegiju u skupštini. Na osnovu tog našeg zahtjeva, kolegij skupštine nas je nedavno pozvao. Bili smo tamo, obavili smo razgovore i obećano nam je da će oni na sljedećoj skupštini raspravljati o našim problemima. Odnosno, doći će na red da se ispita ko je odgovoran za to što do sada nije poduzeto ovo što je trebalo biti poduzeto. Da li će do toga doći, ne znamo. Obećanja postoje i mi se nadamo da hoće.
RSE: Što se tiče one vaše posjete federalnom parlamentu i dolazaka iz parlamenta kod vas, nije se ništa desilo?
MERVAN: Ono što smo mi radili sa parlamentom FBiH, to je bio pucanj u prazno, jer tamo se prepliću nadležnosti države BiH i FBiH. FBiH bi bila dužna da reguliše pitanje našeg prava na privatizaciju, a država ostale stvari, odnosno međudržavnim dogovorom sa Hrvatskom. Onda smo mi bili upućeni da se obratimo državnom parlamentu, odnosno Komisiji državnog parlamenta za ljudska prava i slobode, što smo mi i uradili.
RSE: Jesu li urodili plodom međudržavni kontakti?
MERVAN: Kada je bilo Međudržavno vijeće za saradnju u Sarajevu u maju, mi smo uputili jedan apel na sve adrese institucija države BiH koje bi trebale o tome da brinu, između ostalih i ambasadi Hrvatske i osobno predsjedniku Mesiću. Poslali smo, tražili i dobili jedino odgovor da je to u proceduri, da se to radi. Međutim, to tako sporo ide, a ljudi su već postali nervozni. To su ljudi u trećem dobu, ljudi koji žive od danas do sutra.
RSE: Ima li raspleta u sudovima?
MERVAN: Sudovi rade, odrađuju svoj dio posla na taj način što štite hrvatske interese. Nijedan od nas još nije okončao sudski spor, iako se neki sporovi vode i po 15 godina. Znači, to je jedna stvar koju država mora hitno riješiti. Advokati iz BiH nemaju pravo da zastupaju naše ljude, a ovi hrvatski koji ih zastupaju, samo im uzimaju novce i, jednostavno, ili izgube spor ili to otežu da čovjek sam odustane.
RSE: Još samo da podsjetimo one naše slušaoce koji ne znaju za problem.
MERVAN: Tu ima niz stvari. Prvo ću krenuti od problema. Radi se o pravima koja su ljudi stekli svojim radom i boravkom u Hrvatskoj. Mi ne negiramo pravo Hrvatskoj da zapošljava koga hoće, međutim trebalo bi da postupa po svojim vlastitim zakonima, a to je da im da neke otpremnine. Međutim, cilj je bio da ljudi ostanu bez posla i da ne ostvare nikakvo pravo.
SEDLOVSKI: Moja obitelj je otišla 6. travnja, kad je kod nas u Bosanskoj Posavini počeo rat. Mi smo tad otišli preko Save za Hrvatsku i eto i do dan danas se nalazimo tu. Ja sam inače po struci građevinski radnik. Bavim se najmom. Nekad je to bio rad, ali danas, kad je sve otišlo u privatne ruke, to je najam. Neki stariji znaju šta to znači.
RSE: Znači teško radite?
SEDLOVSKI: Jako teško, po 10-12 sati dnevno. Tako moram, ne mogu drukčije. Imam obitelj – ženu i četvero djece. Djecu sam uspio nekako školovati. Ovi stariji su završili školu i rade, ostao je još jedan školarac. Žena je domaćica.
RSE: Jeste li vi sve te godine u Zagrebu?
SEDLOVSKI: Da.
RSE: I šta je vaš plan?
SEDLOVSKI: Ja u Pjevalovcu imam jako veliko imanje – 100 duluma zemlje i 10 duluma šume, i sve to u jednom komadu. Ja nisam kriv što sam se rodio tamo gdje sam se rodio i što mi je Bog podario tu zemlju i to mjesto. Ja bih bio najsretniji tamo. Da bih živio normalno trebalo bi mi da obnovim tu svoju farmu koju sam imao prije rata, od čega smo i živjeli. Trebao bi mi traktor i nešto malo mehanizacije za obradu te zemlje. Onda bi mogli, bez ikakve brige, živjeti, i mi i još tri povratničke obitelji uz mene, dok se ne snađu.
RSE: Dakle, namjeravate se baviti poljoprivredom.
SEDLOVSKI: Da, poljoprivredom i peradarstvom. A pošto imam puno zemlje, mogao bih se bez ikakvih problema baviti i stočarstvom. Ja sam prije rata bio čovjek seljak, bavio sam se poljoprivredom i tad sam bio najsretniji. Imao sam na farmi 12.000 komada pilića u jednom turnusu. Imali smo traktor, priključne sprave, imali smo zemlju, držali smo stoku, sve smo imali. A eto sad, nažalost, nemamo ništa.
RSE: I vi bi htjeli da obnovite to gospodarstvo.
SEDLOVSKI: To mi je još jedina želja u životu, da dobijem građevinski materijal za obnovu farme, traktor i nešto od priključnih sprava da bih mogao početi, jer jako je teško početi od ničega. Moj objekat je bio najveći privatni objekat u općini Drventa prije rata.
RSE: Jeste li se obraćali nekim organizacijama?
SEDLOVSKI: Obraćao sam se na preko 100 organizacija svih ovih godina i još nikad nisam dobio pozitivan odgovor. Neki su mi bili ulili nadu, kao organizacija Mercy Corps iz Tuzle. Oni su davali donacije u materijalu za obnovu kuća. Ja sam ih molio da mi daju donaciju da obnovim farmu da mogu raditi, a ja bih sebi kuću sam obnovio. Međutim, nisu mi dali. Rekli su da sada rade kuće, pa kad obnove kuće, onda će obnavljati farme. Ja sam se tamo vratio, vjerujući tim njihovim pričama, izvadio ličnu kartu, oružani list, jer ja sam lovac od 1977. godine, i to je trajalo tako jedno godinu i po-dvije dana i kad sam vidio da od toga nema ništa, opet sam se morao vratiti tamo gdje mogu zaraditi neki novac, gdje mogu prehraniti svoju obitelj. Prizemlje kuće je obnovljeno da bi se moglo u njoj stanovati.
RSE: Imate li neku procjenu koliko bi novca bilo potrebno?
SEDLOVSKI: Nisam toliko upoznat s tim kako se kreću cijene u Bosni, ali potrebno je negdje otprilike od 35.000 do 40.000 eura da bih mogao pokrenuti taj svoj kapacitet farme.
RSE: Odlučili ste da se vratite, ne želite ostati u Zagrebu.
SEDLOVSKI: Ne želim. U Zagrebu sam radio od 1972. do 1978. godine, i da sam htio ostati u Zagrebu ostao bih u Zagrebu. Mi svi iz te naše Bosanske Posavine smo mogli otići davno prije iz našeg rodnog mjesta da smo imali volju da odemo. Niko to nije želio. Za tu našu Bosansku Posavinu niko ništa nije učinio. Biskup Komarica je bio kod mene kući, slikali smo se, imam slike. On je obećavao i pričao, ali nama niko ništa nije dao. Ne znam koliko je vama poznato, koliko je javnosti poznato, koliko je ljudima poznato kako izgleda naša Derventa, odnosno ta naša sela u opštini Derventa. Priča se o Vukovaru, ovome i onome, pa ta mjesta nisu ni sjena onoga što je bilo u našem kraju. Kod nas nema ama baš ništa čitavog.
RSE: Pogađa li vas, Ivice, kada čujete izjave kako se Hrvati iz Bosanske Posavine ne žele vratiti u rodni kraj?
SEDLOVSKI: To me jako pogađa. Znam 10 ljudi iz mog sela koji bi se vratili iz ovih stopa tamo svojoj kući. Ne vjerujem da postoji čovjek koji se ne želi vratiti tamo gdje se rodio i gdje je tolike godine živio. Meni osobno, sve lijepo u životu što se dogodilo, dogodilo se tamo. Tamo sam se rodio, tamo sam rastao, tamo sam se oženio, tamo sam djecu dobio, tamo sam život svoj izgradio, tamo sam imao prijatelje. Osjećam radost u duši samo kad sjednem u auto i krenem iz Zagreba prema Derventi. Ja tad osjetim radost u duši, a sve ovo ostalo je jako tužno.
RSE: Iako je tamo porušeno, vas ipak radost vodi kući.
SEDLOVSKI: Bez obzira na sve, to je ipak moje. To je moje i ja to ne mogu ostaviti. Nadam se da me smrt neće prevariti. Najžalije bi mi bilo da me smrt prevari, a da se ne uspijem vratiti.
RSE: Obratili ste se na više adresa, želite da vam se pomogne da se vratite kući, da živite na svom imanju, je li tako?
SEDLOVSKI: Jeste. To je to. Dođe mi tako period pa uhvatim i pišem, šaljem te molbe, zamolbe, obraćam se svugdje, pa se onda razočaram i onda jedno vrijeme stagniram, šutim i čekam. Pa onda opet nešto u meni proključa i ja opet moram pisati. I to je tako otkako se može ići preko granice u Bosnu. To je tako non-stop. Više ne znam kome bih pisao. Eto i biskupu Komarici sam se obratio. Ako mi on ne može pomoći, onda barem da me uputi. Molio sam ga da me uputi kome da se obratim za pomoć, ali ništa od toga nema. Imam preko 100 negativnih odgovora. Čuvam ih u koverti i to ću jednog dana objaviti, pa čak moguće i kod vas u medijima. Nema gdje se nisam obraćao, i u Hrvatskoj i svugdje, ali nigdje ništa. Jako debeo roman bi se mogao napisati o svemu tome.
Govorio je Ivica Sedlovski, čovjek koji se želi vratiti i započeti proizvodnju na farmi u selu Pjevalovac, opština Derventa. Ukoliko ima onih koji bi mogli pomoći da se Ivicin san i jedina želja ostvari, mogu se javiti u našu redakciju
* * * * *
U Federaciji BiH je u toku posljednja faza reregistracije, odnosno provođenje upravnog postupka kojim se građanima, koji su se prijavili u prethodnoj fazi, potvrđuje status raseljene osobe.
„Nažalost, mnogo je osoba koje će nakon reregistracije izgubiti status raseljene osobe jer ne zadovoljavaju neki od postavljenih kriterija koji su definirani zakonom. U BiH se za ponovnu registraciju prijavilo oko 186.000 osoba, u ovoj fazi evidentiranja, od toga u FBiH oko 99.000 osoba. Dosad je završeno oko 74 posto slučajeva. Oko 60 posto od ukupno evidentiranih osoba, imat će priznat status, a ostali će biti u procesu određenih žalbi“, kazao je za agenciju FENA federalni ministar za izbjeglice Edin Mušić.
Prema procjenama ministra Mušića, realno je očekivati da se, s ovim tempom rada i ovom dinamikom ulaganja, u naredne četiri godine u potpunosti okonča proces povratka za one osobe koji se žele vratiti.
* * * * *
Komisija Predstavničkog doma parlamentarne skupštine BiH za utvrđivanje visine štednje građana koja je položena na račun banaka do 31. marta 1992. godine nema tačne podatke koliko koja banka duguje, a odgovore nije dobila ni na javnom saslušanju upriličenom prije nekoliko dana, na koje su bili pozvani predstavnici Vijeća ministara, entitetskih vlada i udruženja štediša. Govore, predstavnik Udruženja štediša Ale Lizalović, član istražne komisije Ljiljana Miličević i predsjednik Komisije Izet Hadžić:
„Moramo istražiti šta su banke radile sa sredstvima od 1991. godine pa do danas. Koliko su imale sredstava i koliko su položile u inostrane banke. Ta sredstva bi sad trebala da istraži komisija koja je ovdje osnovana. Velika je stvar da je to jedanput krenulo na taj način.“
„Formiranjem ovakve komisije i zadacima koji su dati, ustvari će se stvoriti prostor možda i za rad Tužilaštva BiH. Pokazaće se ustvari na koji način se u ratnim i predratnim vremenima manipulisalo i sa zakonom koji je tad bio na snazi i sa novcem koji je bio u igri.“
„Pošto devizna štednja nisu javna sredstva, javnost o njihovoj utrošnji nije informisana i tako dalje, mi sada želimo da saznamo gdje su ta sredstva, odnosno da javnost tačno zna gdje su ta sredstva. Imamo osjećaj da se od nas ti podaci kriju.“
U ime Ministarstva za finasije i trezor Vijeća ministara, Jusuf Kumalić ponavlja već poznatu priču o nedostatku novca:
„Ja znam da štediše nisu zadovoljne, ali mora se voditi računa o makroekonomskim mogućnostima, odnosno ne smije se doći do takvih rješenja koja bi ugrozila makroekonomsku stabilnost BiH, fiskalnu održivost. To neće dozvoliti ni međunarodne finansijske institucije, prije svega MMF i Svjetska banka.“
Izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja građana u postupku privatizacije, koji je stupio na snagu u avgustu 2004. godine, utvrđeno je da se do 30. juna 2006. godine mogu koristiti potraživanja sa jedinstvenog računa građana – certifikati, za „kupovinu dionica preduzeća, imovine firmi i druge imovine koja se bude prodavala u procesu privatizacije“.
Istekom tog roka, kako je precizirano – izmjenom zakona, ova potraživanja se više ne mogu koristiti u navedene namjene.
Agencija za privatizaciju Federacije BiH podsjeća građane da je istim izmjenama Zakona regulirano da se potraživanja sa jedinstvenog računa „za kupovinu stanova na kojim postoji stanarsko pravo“ mogu koristiti do 30. juna 2007. godine. Ovaj rok za kupovinu stanova na kojim postoji stanarsko pravo može se mijenjati zavisno od donošenja i primjene propisa o restituciji.
* * * * *
Odgovori na pitanja slušalaca:
PITANJE: „U martu 2002. godine uručeni su ključevi stana i mi smo zapisnički uvedeni u posjed stana, brat i ja, jer su roditelji u međuvremenu umrli. Na rješenje se žalila Vojska Federacije, jer je stan koji je dodijeljen mom ocu, iz vojno-stambenog fonda. Postupak u sudu još uvijek traje, što znači da ni do danas nije doneseno pravomoćno rješenje. Interesuje me da li smo dužni plaćati režije, grijanje, stanarinu, električni sat, vodu, sve dok traje sudski spor? Inače, radi se o otkupljenom stanu, jer je cijena stana u potpunosti isplaćena.“
Odgovara Jovan Tomić, Organizacija za pružanje besplatne pravne pomoći „Vaša prava“, Zvornik:
ODGOVOR: Kao vlasnici stana, vi i članovi vašeg porodičnog domaćinstva ste dužni izmirivati sve režijske troškove i komunalne usluge, kao korisnici tih usluga. Računi za utrošenu električnu energiju i ostale komunalne usluge glase na ime vlasnika stana. Vi kao vlasnik stana imate obavezu da izmirujete svoja dugovanja. Za slučaj da svoje obaveze ne izmirujete, javna preduzeća ( Elektrodistribucija, komunalno preduzeće itd.) mogu pokrenuti sudski postupak radi naplate potraživanja za izvršene usluge. Pokrenuti sudski spor kod nadležnog suda ne oslobađa korisnika usluga od plaćanja režijskih troškova.
PITANJE: „Moj zahtjev za povratak na posao još uvijek se nalazi u Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. (Sarajevo) koji je istoj upućen 2000. godine. Nikada nisam dobila rješenje, niti mogu ući ,u trag‘ gdje se ta Komisija sada nalazi. Možete li mi pomoći? Znate li šta je bilo s tom Komisijom i gdje da tražim rješenje?
Odgovor pripremila Melisa Kuprić, kancelarija „Vaša prava“, Doboj:
ODGOVOR: Komisija za implementaciju čl.143. Zakona o radu FBiH nadležna je da rješava predmete po žalbama na podnesene zahtjeve zaposlenika po čl.143. Zakona o radu FBiH koji su se nalazili u radnom odnosu kod poslodavca na dan 31. decembra 1991. godine. Prvostepene komisije su formirane u sastavu kantonalnih Ministarstava za rad i socijalnu politiku, a drugostepena se nalazi u sastavu Federalnog Ministarstva za rad i socijalnu politiku. Kantonalna Komisija za implementaciju čl.143. Zakona o radu kantona Sarajevo nalazi se u sastavu Ministarstva za rad i socijalnu politiku Kantona Sarajevo na adresi: Hamdije Ćemerlića br.19.,
71 000 Sarajevo. U Vašem konkretnom slučaju potrebno je da se obratite pismenom urgencijom Komisiji za implementaciju čl.143. Zakona o radu Kantona Sarajevo uz prilaganje dokaza o podnošenju zahtjeva poslodavcu kao i dokaz o prijemu žalbe kod nadležne Komisije (fotokopija povratnice ili drugog dokaza o podnošenju žalbe u zakonskom roku), kako bi nadležna komisija u što kraćem roku donijela rješenje o vašem radno-pravnom statusu.
* * * * *
Udruženje „Ugor“, sa sjedištem u Jelahu kod Tešnja, koje okuplja radnike, bosanskohercegovačke državljane koji su radili u Hrvatskoj i koji su tokom 1992. i 1993. godine dobili otkaze, nastavlja svoju borbu za ostvarivanje prava iz radnog odnosa. Predstavnici udruženja, koje zastupa interese oko 60.000 obespravljenih radnika, prije nekoliko dana su boravili u skupštini BiH. O tom sastanku, kao i svim drugim naporima da vrate barem neko od prava iz radnog odnosa, govori predsjednik udruženja Ramiz Mervan:
MERVAN: Mi smo zaključili da određene upravne strukture u našoj državi ne rade ono što ih je parlament BiH zadužio, a vezano za naš problem. Pa smo se obratili na niz adresa, između ostalih i parlamentarnoj skupštini BiH, odnosno kolegiju u skupštini. Na osnovu tog našeg zahtjeva, kolegij skupštine nas je nedavno pozvao. Bili smo tamo, obavili smo razgovore i obećano nam je da će oni na sljedećoj skupštini raspravljati o našim problemima. Odnosno, doći će na red da se ispita ko je odgovoran za to što do sada nije poduzeto ovo što je trebalo biti poduzeto. Da li će do toga doći, ne znamo. Obećanja postoje i mi se nadamo da hoće.
RSE: Što se tiče one vaše posjete federalnom parlamentu i dolazaka iz parlamenta kod vas, nije se ništa desilo?
MERVAN: Ono što smo mi radili sa parlamentom FBiH, to je bio pucanj u prazno, jer tamo se prepliću nadležnosti države BiH i FBiH. FBiH bi bila dužna da reguliše pitanje našeg prava na privatizaciju, a država ostale stvari, odnosno međudržavnim dogovorom sa Hrvatskom. Onda smo mi bili upućeni da se obratimo državnom parlamentu, odnosno Komisiji državnog parlamenta za ljudska prava i slobode, što smo mi i uradili.
RSE: Jesu li urodili plodom međudržavni kontakti?
MERVAN: Kada je bilo Međudržavno vijeće za saradnju u Sarajevu u maju, mi smo uputili jedan apel na sve adrese institucija države BiH koje bi trebale o tome da brinu, između ostalih i ambasadi Hrvatske i osobno predsjedniku Mesiću. Poslali smo, tražili i dobili jedino odgovor da je to u proceduri, da se to radi. Međutim, to tako sporo ide, a ljudi su već postali nervozni. To su ljudi u trećem dobu, ljudi koji žive od danas do sutra.
RSE: Ima li raspleta u sudovima?
MERVAN: Sudovi rade, odrađuju svoj dio posla na taj način što štite hrvatske interese. Nijedan od nas još nije okončao sudski spor, iako se neki sporovi vode i po 15 godina. Znači, to je jedna stvar koju država mora hitno riješiti. Advokati iz BiH nemaju pravo da zastupaju naše ljude, a ovi hrvatski koji ih zastupaju, samo im uzimaju novce i, jednostavno, ili izgube spor ili to otežu da čovjek sam odustane.
RSE: Još samo da podsjetimo one naše slušaoce koji ne znaju za problem.
MERVAN: Tu ima niz stvari. Prvo ću krenuti od problema. Radi se o pravima koja su ljudi stekli svojim radom i boravkom u Hrvatskoj. Mi ne negiramo pravo Hrvatskoj da zapošljava koga hoće, međutim trebalo bi da postupa po svojim vlastitim zakonima, a to je da im da neke otpremnine. Međutim, cilj je bio da ljudi ostanu bez posla i da ne ostvare nikakvo pravo.