U Hrvatskoj populizam nikako da uhvati korijena, nakon kratkog rasplamsavanja u prvoj polovici devedesetih. Upravo školski primjer neuspjeha populističkog projekta je povratnik iz Amerike Boris Mikšić. Nastupajući kao čovjek koji je ostvario američki san i od imigranta postao imućan biznismen, kandidirao se prvo na parlamentarnim izborima 2003. godine, a potom i na predsjedničkim izborima 2005. godine. Na predsjedničkim izborima gotovo da je izgurao HDZ-ovu kandidatkinju Jadranku Kosor iz borbe za glasove u drugom i odlučujućem krugu, ali su mu glave došli glasovi iz dijaspore. Jedini opipljivi rezultat je nekoliko mjesta za njegovu listu u zagrebačkoj Gradskoj skupštini par mjeseci kasnije. Mikšićev problem bio je – kao i kod drugih populista – što tvrdi da su svi problemi jednostavni i da za njih postoje jednostavna rješenja, ali pod uvjetom da se dobije apsolutna većina, kaže za Radio Slobodna Evropa sociolog iz Instituta Ivo Pilar Ivan Rimac:
„Osnovni problem je što takva rešenja ne postoje. To je prvo. Drugo, što politički program takvih pojedinaca ili skupina ne trpi koalicijska rešenja ili kompromise. Ti programi uvijek izgledaju beskompromisni i uvijek zahtijevaju potpunu predanost glasača tom programu. Naravno, čim takav program ne osvoji većinu, ti političari sami po sebi počinju biti kompromitirani jer se pokazuje da nisu spremni surađivati sa drugima, da nemaju adekvatna rešenja za kompleksne situacije i da ustvari u takvim situacijama nastupaju s pozicija netolerancije i onda izazivaju jedan osobni odiozum kod glasača.“
Hrvatska stranka prava nedugo je kraće vrijeme imala čak 15 posto potpore u javnosti. Dva su razloga za to, i to oba iz populističkog arsenala – prvo, kako je hrvatska javnost bila sve ogorčenija trgovinom mandatima i najšarolikijim koaliranjima u lokalnim vlastima, pravaši su sve glasnije vikali – „mi ne trgujemo!“, i drugo – njihov rast bio je
rezultat restrukturiranja na desnici i nezadovoljstva dijela HDZ-ovih glasača Sanaderovom okretu prema Evropi. Međutim, čim su ušli u vlast u većem broju općina i gradova, krenuli su u trgovinu mandatima kao da su za to trenirali cijelog života, ali i ova vanjskopolitička komponenta došla im je glave. Ivan Rimac:
„Pad HSP-a nije samo posljedica njihove kompromitacije na vlasti, iako su, naravno, ulaskom u koaliciju demantirali tu svoju krilaticu i rješenja koja su nudili, nego s druge strane i otrježnjenja dijela glasača na desnici u realnosti situacije da pregovori i suradnja sa EU predstavljaju ustvari budućnost za ovu zemlju.“
Kako to da u Hrvatskoj populizam nije zaživio? Ključ uspjeha populizma je u kriznim situacijama. Naime, u stabilnim situacijama u nekom društvu rezignirani birači ostaju kod kuće, a u kriznim oni izlaze na izbore i glasaju za neka instant-rješenja, objašnjava doktor Rimac:
„Mi u Hrvatskoj trenutno imamo relativno stabilnu situaciju u pogledu koncepta pristupanja EU, koji ima jedan kvantitativni, blagi uspon i gdje se dosta toga pripisuje tom blagom napretku u tom segmentu. I s druge strane imamo jednu, ja bih rekao olakšavajuću okolnost kontra populizma, koja nije za pohvalu, ali jednostavno ovdje djeluje kao osigurač protiv populizma, a to je da su kampanje relativno kratke, da su mediji relativno zatvoreni za politički marketing. Naime, mediji su toliko opterećeni procedurama i pravilima predstavljanja kandidata, a plaćeni politički marketing je tako skup da jednostavno novi igrači ne mogu ući bez ogromnog kapitala, čega u pravilu kod populističkih stranaka i kandidata nema.“
„Osnovni problem je što takva rešenja ne postoje. To je prvo. Drugo, što politički program takvih pojedinaca ili skupina ne trpi koalicijska rešenja ili kompromise. Ti programi uvijek izgledaju beskompromisni i uvijek zahtijevaju potpunu predanost glasača tom programu. Naravno, čim takav program ne osvoji većinu, ti političari sami po sebi počinju biti kompromitirani jer se pokazuje da nisu spremni surađivati sa drugima, da nemaju adekvatna rešenja za kompleksne situacije i da ustvari u takvim situacijama nastupaju s pozicija netolerancije i onda izazivaju jedan osobni odiozum kod glasača.“
Hrvatska stranka prava nedugo je kraće vrijeme imala čak 15 posto potpore u javnosti. Dva su razloga za to, i to oba iz populističkog arsenala – prvo, kako je hrvatska javnost bila sve ogorčenija trgovinom mandatima i najšarolikijim koaliranjima u lokalnim vlastima, pravaši su sve glasnije vikali – „mi ne trgujemo!“, i drugo – njihov rast bio je
rezultat restrukturiranja na desnici i nezadovoljstva dijela HDZ-ovih glasača Sanaderovom okretu prema Evropi. Međutim, čim su ušli u vlast u većem broju općina i gradova, krenuli su u trgovinu mandatima kao da su za to trenirali cijelog života, ali i ova vanjskopolitička komponenta došla im je glave. Ivan Rimac:
„Pad HSP-a nije samo posljedica njihove kompromitacije na vlasti, iako su, naravno, ulaskom u koaliciju demantirali tu svoju krilaticu i rješenja koja su nudili, nego s druge strane i otrježnjenja dijela glasača na desnici u realnosti situacije da pregovori i suradnja sa EU predstavljaju ustvari budućnost za ovu zemlju.“
Kako to da u Hrvatskoj populizam nije zaživio? Ključ uspjeha populizma je u kriznim situacijama. Naime, u stabilnim situacijama u nekom društvu rezignirani birači ostaju kod kuće, a u kriznim oni izlaze na izbore i glasaju za neka instant-rješenja, objašnjava doktor Rimac:
„Mi u Hrvatskoj trenutno imamo relativno stabilnu situaciju u pogledu koncepta pristupanja EU, koji ima jedan kvantitativni, blagi uspon i gdje se dosta toga pripisuje tom blagom napretku u tom segmentu. I s druge strane imamo jednu, ja bih rekao olakšavajuću okolnost kontra populizma, koja nije za pohvalu, ali jednostavno ovdje djeluje kao osigurač protiv populizma, a to je da su kampanje relativno kratke, da su mediji relativno zatvoreni za politički marketing. Naime, mediji su toliko opterećeni procedurama i pravilima predstavljanja kandidata, a plaćeni politički marketing je tako skup da jednostavno novi igrači ne mogu ući bez ogromnog kapitala, čega u pravilu kod populističkih stranaka i kandidata nema.“