Srdan KUSOVAC (Saradnja: Enis ZEBIC, Dženana HALIMOVIC, Petar KOMNENIC)
Događalo se proteklih petnaestak godina, od kako se raspala Jugoslavija, u nekoliko navrata da su pitanja državljanstva izbijala u vrh interesovanja javnosti i to pre svega zbog političkih implikacija. Najpre se to dogodilo 1992. godine kada je osamostaljena i međunarodno priznata Hrvatska, zahvaljujući ustavnoj definiciji da je reč ne samo o državi građana Hrvatske, već i o matičnoj zemlji svih Hrvata, pružila svakom Hrvatu na svetu pravo i mogućnost da dobije državljanstvo Hrvatske. Mnogi Hrvati iz Bosne i Hercegovine su to pravo iskoristili i to je ono što je najviše tištilo opoziciju u Hrvatskoj i ono na šta su često ukazivali kao na problem i međunarodni predstavnici. Hrvati u Bosni i Hercegovini imali su i imaju još uvek pravo glasa i mogu da glasaju i BiH i u Hrvatskoj. Štaviše, u Hrvatskoj čak dijaspora glasa i daje zastupnike za parlament – Hrvatski sabor. „Nepresušni rezervoar glasova HDZ-a“ bila je najčešća opaska opozicije koja je navođena kao razlog da vlast nije ni pomišljala da ukine pravo glasa državljanima Hrvatske koji nemaju prebivalište u toj zemlji. Predsednik Vlade Hrvatske Ivo Sanader, januar 2005. godine:„Onaj tko ima hrvatsko državljanstvo taj je prema hrvatskom Ustavu jednakopravan građanin Hrvatske, živio u centru Zagreba, u Ilici, živio na Sjevernom polu ili u Mostaru. I ja ću potaknuti inicijativu da se potpiše bilateralni sporazum s BiH o dvojnom državljanstvu kojim bi se riješila ova pitanja.“
Izborni zakon ipak je u Hrvatskoj izmenjen nakon prve promene vlasti 2000. godine, ali je suština problema ostala nepromenjena. Postojala je dobra volja, ali se ništa nije promenilo, javlja iz Zagreba Enis Zebić:
Izmjenama izbornog zakonodavstva nakon 2000. godine, na normativnoj razini ostavljeno je dijaspori da i dalje može birati do 12 zastupnika, ali u praksi broj izabranih zastupnika iz dijaspore ovisi o odazivu birača. Postupak je ovakav – izračuna se koliko je prosječno trebalo glasova da glasači u Hrvatskoj izaberu jednog zastupnika, pa se broj izašlih glasača iz dijaspore podijeli sa tim brojem. Konkretno, na parlamentarnim izborima 2003. godine, od 396 tisuća hrvatskih građana koji žive izvan Hrvatske, na izbore izišlo je njih 70 tisuća, najvećim dijelom u Bosni i Hercegovini. Kako je za jedno mjesto u Saboru u Hrvatskoj bilo potrebno oko 17 tisuća glasova, iz dijaspore su izabrana četiri zastupnika, svi iz HDZ-a.
Bivša koalicijska Račanova vlada i predsjednik Mesić razmišljali su o mogućnosti kako da se nađe način da nekoliko stotina tisuća hrvatskih građana, koji ne žive u Hrvatskoj, ipak ne uređuje život svojim sunarodnjacima koji u njoj žive. Trebalo je vremena da se pronađe način, pa je pred nešto više od godinu dana, ne više Račanova, već Sanaderova vlada pokušala sa jednim prijedlogom koji je biračko pravo vezivao uz takozvano trajno nastanjenje. Za Radio Slobodna Evropa govori pravna ekspertica nevladine udruge GONG Arijana Vela:
„Vlada je imala jedan pokušaj da hrvatske državljane kompletno veže uz njihovo prebivalište. Znači, biračko pravo na lokalnim izborima vezalo bi se kompletno na takozvanu novu kategoriju koja bi se uvela, a zove se prebivanje. Znači, ne bi vam bilo dovoljno da vi u nekom gradu u Republici Hrvatskoj imate prebivalište, a eventualno boravište u nekom drugom gradu, što recimo ima jako puno studenata, nego biste morali jedno određeno vrijeme prebivati u onom mjestu u kojem vam je prijavljeno prebivalište.“
Od toga se odustalo. Naime, takvim zakonskim rješenjem ne bi bili pogođeni samo bosanskohercegovački Hrvati, nego i velik broj hrvatskih građana srpske nacionalnosti koji iz ovih ili onih razloga ne žive u Hrvatskoj.
Uostalom, kako provjeriti je li netko trajno nastanjen ili nije? Mediji su tada pisali: hoće li policija pred izbore ići od vrata do vrata i provjeravati živi li na toj adresi svi koji su na njoj prijavljeni?!
Očekuje se da će se do sljedećih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj – za godinu dana – pronaći neko rješenje koje bi poštivalo Ustav, a onemogućilo da o životima stanovnika Hrvatske odlučuju njihovi iseljeni sunarodnjaci. Kakvo god ono bilo, morat će zahvatiti cijeli sustav izbornog zakonodavstva.
Dodajmo ovdje kako ni termin dijaspora nije ovdje točan. Od oko 400 tisuća hrvatskih građana s pravom glasa koji žive izvan Hrvatske, njih oko 80 posto su bosanskohercegovački Hrvati. I ne samo oni – prema pisanju medija, Hrvatima, ali i Bošnjacima bihaćkog kraja podijeljeno je u prošloj deceniji čak oko 50 tisuća domovnica.
* * * * *
Slovenija, u mnogim sferama najnaprednija od postjugoslovenskih zemalja, danas jedna od najprosperitetnijih novih članica Evropske unije, država je koja je takođe u političke svrhe manipulisala i manipuliše pitanjem državljanstva i to najverovatnije na najsuroviji način.
Po osamostaljenju Slovenije, nekih 20.000 građana, uglavnom ljudi poreklom iz ostalih država nekadašnje Jugoslavije, koji su živeli u Sloveniji čak decenijama, jednostavno je izbrisano iz registra stanovnika.
Slučaj je dugo bio plod interesovanja domaće – slovenačke javnosti, ali i međunarodnih organizacija poput Saveta Evrope. Najuglednija međunarodna organizacija za zaštitu ljudskih prava – Amnesty International – jednostavno je konstatovala pre tačno mesec dana da ne može da kaže ništa drugo, osim da izrazi zabrinutost zbog položaja Roma koji spadaju u grupu onih 20.000 izbrisanih. Nemaju građanska prava, nemaju imovinu, nemaju ništa. Dva meseca pre toga na neodrživost slovenačkog viđenja statusa „izbrisanih“ upozorio je u redovnom godišnjem izveštaju o stanju ljudskih prava u svetu i američki State Department. Na žalost ništa se nije promenilo.
* * * * *
Bosna i Hercegovina i Crna Gora najnoviji su primeri država u kojima su pitanja državljanstava dobila u poslednje vreme veliku političku težinu.
U Bosni i Hercegovini od početka godine je u toku revizija državljanstava te zemlje dodeljenih od 1992. godine osobama koje su uglavnom iz većinski muslimanskih zemalja Azije i Afrike došle tokom rata u Bosnu kako bi se borili na strani Armije Bosne i Hercegovine.
Teroristički napadi na Sjedinjene Američke Države septembra 2001. godine, napravili su da tzv. mudžahedini postanu političko pitanje. Način na koji su neki od tih ljudi isporučenih Sjedinjenim Američkim Državama dugo su punili naslovne stranice medija i predstavljali sredstvo političke borbe stranaka. Bosanskohercegovačke vlasti, pritisnute uglavnom iz Vašingtona, pristupile su ove godine reviziji oko 1.500 dodeljenih državljanstava. I ovog puta je, prema nekim bosanskohercegovačkim nevladinim organizacijama, reč o slučajevima koji imaju i političke konotacije. Dženana Halimović:
Komisija za reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana donijela je 38 zaključaka o oduzimanju bosanskohercegovačkog državljanstva osobama uglavnom afro-azijskog porijekla. Komisija, koju je formiralo Vijeće ministara BiH, od januara ove godine provjerava sva bosanskohercegovačka državljanstva koja su izdata u periodu od 1992. godine do 2006. godine, te će oduzimati ona koja su stečena nezakonito.
Oko 1.500 osoba afro-azijskog porijekla imaju bosanskohercegovačko državljanstvo, koje su uglavnom dobili zahvaljujući ratnom angažmanu u Armiji BiH. Šef Odsjeka za državljanstva pri Ministarstvu civilnih poslova BiH Savo Kojić o novoj reviziji kaže:
„Ti ljudi su primani po ranijim propisima o državljanstvu BiH i činjeni su mnogi propusti. Do sada su vršene revizije, međutim taj postupak revizije nije bio uređen na najbolji način. Često entitetski organi nisu uvažavali Ministarstvo civilnih poslova po pitanju tih revizija kad je trebalo oduzeti državljanstvo, jer ih mišljenje koje su dobijali od komisija nije obavezivalo. Sad je novim zakonom započela temeljita revizija državljanstava, u kojoj Državna komisija ima ovlaštenje i za oduzimanje državljanstva.“
Helsinški komitet za ljudska prava BiH oglasio se kritizirajući neke od odredbi novog zakona i revizije, napominjući da nisu u skladu sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima. Naime, jedan dio naturalizovanih Bosanaca u svojim matičnim zemljama u odsustvu je osuđeno na smrt ili doživotni zatvor, uglavnom zbog političkih ili religijskih razloga, odnosno pripadnosti radikalnim islamskim organizacijama, poput šejh Imada Al-Misrija koji je izručen Egiptu u kome je zbog suprotstavljanja režimu osuđen na smrt, te se za njegovu sudbinu nakon izručenja ni danas ne zna.
Nakon revizije izvršene 2002. godine pod pritiskom međunarodne zajednice, državljanstvo je oduzeto još 41 osobi.
* * * * *
Crna Gora i Srbija su države u kojima je pitanje državljanstva sa pravnog skliznulo na čisto politički termin negde sredinom 2005. godine kada je postalo potpuno jasno da će ipak biti održan referendum o državnom statusu Crne Gore.
Navodni problemi koji bi se, kako se tada govorilo u Beogradu, u slučaju nezavisnosti Crne Gore pojavili po crnogorske državljane u Srbiji, trebalo je da doprinesu da u strahu mnogi na referendumu glasaju protiv nezavisnosti.
Gotovo da nije bilo političara iz stranke srpskog premijera Vojislava Koštunice koji se u vezi sa tim nije oglasio. Najdalje je svakako otišao sam premijer koji je pre godinu dana (16. juna 2005.) predao Evropskoj uniji spisak od nešto manje od 270.000 ljudi, navodeći da je reč o državljanima Crne Gore sa prebivalištem u Srbiji, tražeći i za njih pravo glasa.
Jedna od izjava Zorana Stojkovića, ministra pravosuđa Srbije, tipičan je primer upotrebe statusa državljanstva u političke svrhe.
„Donošenjem odluke o eventualnom odvajanju Crnogorac bi dolazio sa pasošem Crne Gore, a mi bi išli u Crnu Goru sa pasošem Srbije. I druga stvar, jedan dobar broj svojih građana dovodi se u tešku situaciju. Oni danas izvlače određena statusna prava, čak i prava na rad, vezana za zajedničko državljanstvo.“
Ni mesec dana međutim nije proteklo od proglašenja nezavisnosti Crne Gore, a sve političke parole vezane za državljanstvo pokazale su se kao pogrešne. Sama Srbija je objavila da će dati državljanima Crne Gore u Srbiji i državljanstvo Srbije i da će izjednačiti po pravu studiranja svoje studente i državljane Crne Gore.
Vesna Rakić Vodinelić, profesor Pravnog fakulteta kaže Radiju Slobodna Evropa da nema dileme u tome da je priča o državljanstvu, kada je reč o slučaju Srbije i Crne Gore, bila čista politička priča, odnosno zloupotreba pitanja državljanstva u čisto političke svrhe:
„To je bila predreferendumska pretnja Vlade Republike Srbije, koja je imala politički karakter i politički cilj, zato što – dobro se sećamo – Vlada Republike Srbije nije bila neutralna u referendumu koji se desio u maju mesecu u Crnoj Gori, nego je aktivno i otvoreno podržavala jednu stranu u tom referendumskom nadmetanju, i to onu stranu koja je bila za opstanak zajedničke države.“
Kada je referendum okončan, kada je čitava priča o državljanstvima izgledala kao prošlost, javio se Andrija Mandić, predsednik Srpske narodne stranke, druge po snazi opozicione stranke u Crnoj Gori, sa najavom zahteva vlastima u Beogradu da dodele Srbima u Crnoj Gori i državljanstvo Srbije. Inicijativu je objasnio Petru Komneniću, novinaru Radija Slobodna Evropa:
„Ovog trenutka, kada je od strane međunarodne zajednice konstatovano da je Crna Gora nezavisna država, Srbi u Crnoj Gori prosto imaju potrebu da sa državom u kojoj živi najveći broj naših sunarodnika zadrže jednu vrstu odnosa kakva recimo postoji između Hrvata iz Boke i države Hrvatske. Ovo je jedna organizovana, nacionalna i partijska akcija. Mi ćemo u narednim danima testirati raspoloženje Srba u Crnoj Gori sa prikupljanjem njihovih potpisa. Ako bude postojala želja tih ljudi za traženjem državljanstva Srbije, mi ćemo te potpise predati najvažnijim nacionalnim institucijama u državi Srbiji i vidjećemo kako će se oni prema tome odrediti.“
Da li ste sličan zahtjev uputili i vlastima Crne Gore, s obzirom da za dobijanje dvojnog državljanstva mora postojati bilateralni sporazum između te dvoje države o kojima se radi?
„Ja nijesam išao tim putem, zapravo nijesam predlagao da idemo tim putem. Mislim da bi to mogao da bude jednostrani akt Vlade Republike Srbije, odnosno Skupštine Srbije, gdje bi Srbija to sama donijela, bez ikakvih bilateralnih sporazuma. Tako da Vladi Crne Gore nijesmo upućivali ništa, niti njima želimo da upućujemo bilo šta. Mi se obraćamo Vladi Srbije. Kako će da se odredi Vlada Srbije i kako će da se odredi Skupština Srbije, to ja ne znam. Ovo je zahtjev Srba iz Crne Gore.“
Blagota Mitrić, profesor međunarodnog prava do raspada državne zajednice i sudija Suda te zajednice i profesorka Rakić-Vodinelić, slažu se u tome da neki građani Crne Gore ne mogu automatski dobiti državljanstvo Srbije samo zato što su Srbi:
„Prema sadašnjem Zakonu o državljanstvu Srbije nije moguće dati državljanstvo ljudima koji ne ispunjavaju uslove navedene u tom zakonu. Crnogorski državljani koji se po nacionalnosti izjašnjavaju kao Srbi ne mogu po tom zakonu dobiti državljanstvo. Ako bismo hipotetički pretpostavili da Srbija može da promijeni taj zakon, pa da kaže – svi oni državljani stranih država koji se po nacionalnosti izjašnjavaju kao Srbi dobiće srpsko državljanstvo, to bi predstavljalo jedinstven primer u dosadašnjoj praksi dobijanja državljanstva, jer je državljanstvo državno-pravni odnos, državljanstvo nije sindikalna organizacija u koju se moguće kolektivno učlaniti. A i za učlanjenje u sindikalnu organizaciju je potrebno ispuniti neke uslove – treba se negdje zaposliti i tako dalje.“
„Oni su državljani Republike Crne Gore. E sad, ako se traži da oni koji su etnički Srbi, a žive u Crnoj Gori, dobiju državljanstvo Srbije, to uopšte ne zavisi od organa Crne Gore, već samo od organa Srbije i od zakona Srbije. Oni su za Republiku Srbiju stranci, iako su srpskog porekla, i oni to mogu da dobiju pod istim uslovima kao i ostali stranci.“
* * * * *
I u samoj Srbiji bilo je proteklih godina takvih priča o dvojnim državljanstvima koje su dobijale političke konotacije. Najpoznatiji slučaj je svakako zahtev Mađara iz Vojvodine da dobiju i državljanstvo Mađarske, ali je taj predlog, koji je svojevremeno došao iz same Budimpešte, u Mađarskoj kasnije napušten, nakon što je takva odluka doneta na referendumu u toj zemlji.
Vojislav Vukčević, ministar za dijasporu u Vladi Srbije, pre poslednjih balkanskih ratova dekan Pravnog fakulteta u Osijeku, i Kasim Trnka, jedan od najcenjenijih pravnih stručnjaka Bosne i Hercegovine, kažu Radiju Slobodna Evropa da dvojno državljanstvo predstavlja izuzetak na koji ne gleda rado ni jedna zemlja, ali ni međunarodna zajednica:
„Međunarodnom javnom pravu i međunarodnoj zajednici i državama koje pripadaju međunarodnoj zajednici nisu mili ni dragi ni apatridi, dakle ni lica bez državljanstva, ni bipatridi, lica sa dva državljanstva, jer to unosi određenu zabunu, probleme, komplikuje odnos prema tom licu. To lice, ukoliko recimo počini prekršaj ili ne daj bože krivično delo, može da se pozove na jedno od ta dva državljanstva i da traži da ga ta, neka druga, država, u kojoj nije počinio to neko društveno opasno delo, zaštiti. Tada, dakle, nastaje jedna pometnja, kako u imovinskopravnim odnosima, tako i u nizu drugih odnosa, naravno na planu povreda krivičnog zakona ili prekršajnih zakona. Dakle, međunarodna zajednica ne voli ni lica bez državljanstva, ni lica sa dva državljanstva.“
„Međunarodno pravo nije raspoloženi, tako da kažem, prema dvojnom državljanstvu. O tome postoji čak i jedna konvencija zaključena u Vijeću Evrope 1962. godine, u kojoj se insistira da, po mogućnosti, svaki građanin ima samo jedno državljanstvo, jer imate određene probleme u slučaju dvojnog državljanstva – u slučaju kretanja, u slučaju borbe protiv terorizma i svih drugih aspekata. Sada u savremenom svijetu to pitanje dobiva izuzetno veliki značaj.“
Profesorka Vesna Rakić-Vodinelić kaže da pitanje državljanstva dobija posebno na značaju u nerazvijenim zemljama:
„Pitanje državljanstva je važno pitanje. Ono je važno ne samo u državama kao što su ove male, balkanske državice, koje su nastale posle raspada bivše Jugoslavije, već i za velike, moćne države. O državljanstva zavisi vršenje velikog broja drugih prava. Na primer, od toga da li ste državljanin ili ne zavisi vaše pravo glasa, aktivno i pasivno biračko pravo. Od toga zavisi kakav će biti vaš status u pojedinim oružanim snagama. Od toga zavisi i plaćenje određenih poreza. Od toga može da zavisi, premda sve manje i manje, pitanje određenih nepokretnosti na teritoriji druge države, ali vrlo mnogo zavisi visina poreza na nepokretnost koju imate na teritoriji druge države. Od državljanstva takođe zavisi putna isprava. Od državljanstva može zavisiti vizni režim i tako dalje. Dakle, državljanstvo je jedna veoma važna stvar za svakog građanina i veoma mnogo pitanja je vezano za državljanstvo. Što je jedna država nerazvijenija, što je ona u težem stanju, to pitanje državljanstva dobija na značaju.“