* * * * *
Musair Penava, predsjednik Udruženja za pomoć povratnicima Jug Čapljina, na početku razgovora izdvaja neke činjenice o radu ovog udruženja:
PENAVA: Udruženje je osnovano prije nešto više od dvije godine. Osnovni cilj je pomoći povratnicima u svim sferama i u svim segmentima života i rada povratnika koji se, u procesu povratka, vraćaju na prostore općine Čapljina. To je osnovni cilj, a djelatnost udruženja spočiva u pomoći u obnovi i rekonstrukciji stambenog fonda i infrastrukture, pomoći u radnom angažovanju povratnika, pomoći u obrazovnom sistemu i sve ono ostalo što prati proces povratka.
RSE: Koliko ste u tome uspjeli?
PENAVA: Mislim da smo uspjeli. I pored otpora u lokalnoj administraciji, proces povratka na prostoru općine Čapljina je jedan od najuspješnijih povrataka na prostoru Bosne i Hercegovine. Od početka procesa, znači negdje od 1998. godine pa do sada, u Čapljinu se vratilo više od 80 posto povratnika koji su prije rata živjeli na prostoru općine Čapljina. Pogotovo su se vratili oni koji su se zadržavali na prostoru Bosne i Hercegovine. Naravno, najveći procent povratnika čine Bošnjaci koji su bili raseljena lica na prostoru Mostara, Konjica, Jablanice, Sarajeva i tako dalje, a u nešto manjem broju i procentu su se na prostor općine Čapljina vratili Srbi.
RSE: Kad kažete 80 posto povratnika, koliko je to u brojkama?
PENAVA: Od otprilike 7.800 Bošnjaka koji su tu živjeli, preko 6.000 njih se vratilo na prostor općine Čapljina. Ali ono što nas posebno raduje jeste činjenica da se vratila mlada populacija. Trenutno na prostoru općine Čapljina preko 400 bošnjačke i srpske povratničke djece pohađa osnovne škole.
RSE: Što znači da nije istina ono što važi za većinu krajeva – da se vraćaju samo stari.
PENAVA: Ne, u Čapljini to nije problem. U Čapljini je najveći problem, kada je u pitanju povratak, radno angažovanje povratnika. Osnovna prednost je poljoprivredna proizvodnja. Uglavnom je svim povratnicima koji su se vratili, izuzev onog užeg gradskog jezgra gdje nemaju te mogućnosti, izvor egzistencije poljoprivredna proizvodnja.
RSE: Pretpostavljam da ih ima dosta uspješnih?
PENAVA: Naravno, ima dosta uspješnih. Većina povratnika na prostoru općine Čapljina danas već proizvodi od pet do 50 tona hrane. A oni drugi, koji se ne bave poljoprivredom, žive u užem gradskom jezgru grada Čapljine. Tu su socijalni problemi najviše izraženi i mi tražimo druge izvore i mogućnosti finansiranja – kroz stalne novčane pomoći koje neredovno funkcioniraju na prostoru kantona – od Ministarstva za zdravstvo, rad i socijalnu politiku i raznih drugih udruženja koja se bave pružanjem pomoći. Međutim, toga je sve manje i manje i ono što će nam biti fokus u narednom periodu jeste ta populacija ljudi i pomoć povratnicima u procesu radnog angažovanja.
RSE: Pomenuli ste otpore povratku. I da ih niste pomenuli, znamo kakva je bila situacija u većini gradova i krajeva u Bosni i Hercegovini. Ali ipak ste uspjeli u tome da stvorite novu klimu i da su povratnici dobrodošli.
PENAVA: Ono što je možda najzanimljivije ili što može biti indikativno jeste da ovoliki procent povratka na prostoru općine Čapljina nije rezultat rada općinskog načelništva i ostale lokalne administracije, već zaista plod jedne strahovite želje ljudi da se vrate na svoja imanja, svoje porušene domove i tako dalje. Opstrukcije su zaista velike. Vi danas imate situaciju da u općinskoj administraciji radi slovom i brojem jedan Bošnjak i nijedan Srbin. U institucijama kojima je Čapljina osnivač nema nijednog Bošnjaka i nijednog Srbina. Tu su strahoviti otpori, ali eto ljudi su nekako, uz zaista ogromne napore, ogromne želje i uz u svakom slučaju pomoć međunarodne zajednice, koja je ulagala i dan danas ulaže sredstva za pomoć u obnovi i rekonstrukciji, za pomoć u obnovi infrastrukture, uspjeli da se vrate i da nekako stabilizuju taj svoj povratak.
RSE: Kakva je bila situacija sa stambenim fondom?
PENAVA: Preko 80 posto je bilo uništeno. Pogotovo je bilo uništeno ono što je mimo gradskog jezgra, znači gdje nisu stanovi u društvenoj svojini. Danas imamo situaciju da je dobrim dijelom taj stambeni fond obnovljen. Malo se zaostaje sa obnovom infrastrukture, puteva koji su zaista u lošem stanju, i tu tražimo pomoć od kantona i od federalnih institucija. Imamo neka obećanja da će se jedan dio lokalnih puteva raditi. Postoji i drugi projekat, kojeg radi Evropska unija – KARS 2004, koji se sad implementira, gdje će se raditi 44 ili 45 stambenih jedinica. Čini mi se da je potrebna obnova još možda nekih 150 do 200 stambenih jedinica da bismo taj proces mogli zaokružiti.
RSE: To je ipak dosta objekata.
PENAVA: Da, međutim preko 2.000 objekata je bilo totalno uništeno na prostoru općine Čapljina, zapaljeno ili minirano. Međutim, uz pomoć, kažem, međunarodne zajednice, a ne lokalne administracije – oni zaista nisu uložili ni jednu jedinu marku u pomoć, bilo kroz popravku lokalnih puteva, bilo u pomoć za obnovu stambenog fonda – taj stambeni fond je obnovljen.
RSE: Nakon otpora, ambijent za povratnike je ipak promijenjen.
PENAVA: Naravno, nema više onih situacija kada su paljene kuće, kada su napadani povratnici. Dobro je poznato da su u procesu povratka na prostoru općine Čapljina povratnici čak i ubijani, ranjavani i tako dalje. Međutim, situacija je danas bitno drugačija, taj ambijent je zaista puno poboljšan. Međutim, zaista ta lokalna zajednica, odnosno načelnik njegove službe i naravno HDZ Čapljine, dakle ljudi koji predstavljaju i većinski narod i većinsku populaciju, bi trebali još poraditi na tome da stvore mogućnost da se ljudi zaposle u lokalnoj administraciji, u javnim ustanovama. Ta klima bi se svakako još više poboljšala.
* * * * *
Savez udruženja izbjeglica i raseljenih lica BiH uključio se u Platformu za građansko organizovanje (GROZD) pred oktobarske izbore, u okviru koje će biti izrađen program poboljšanja položaja povratnika, izbjeglica i raseljenih lica.U okviru tog projekta, organizovano je više tematskih rasprava, između ostalog i u sarajevskom kantonu, o tome da li su vlasti ispunile prethodna izborna obećanja i šta bi nove trebale uraditi?
Mirhunisa Zukić, predsjednica Saveza:
„Analizom na terenu smo došli do podataka da je jako mali broj izbjeglica, raseljenih lica i naročito povratnika izašao na izbore. Situacija je veoma alarmantna, bez obzira na 10 godina agonije i čekanja. Na narednim izborima želimo izaći sa konkretnom platformom. Do sada smo održali skupove u pet regionalnih centara, odnosno radionice, gdje su bili predstavnici lokalnih udruženja – u Mostaru, Zvorniku, Goraždu, Odžaku, Banjaluci, evo danas Sarajevu. Pozvali smo predstavnike raseljenih osoba i povratnika iz istočnog Sarajeva, Trnova, Ilijaša, Vogošće, Hadžića, zatim samog grada Sarajeva, Novog Sarajeva, Ilidže. Željeli smo da i oni također daju doprinos tako što bi istakli svoje probleme u sklopu četiri oblasti, a to su rekonstrukcija, zapošljavanje, zdravstvo i obrazovanje.“
Mina Mehmedika, povratnica u Gornji Kotorac:
„Puno toga ima da se uradi – kanalizacija, vodovod, prevoz, zaposlenje. Za opastanak, za život, toliko bi trebalo. Imamo krovove iznad glave i to je sve. To nije dovoljno za život, to svi znamo. Mora se ići dalje.“
Izet Dilberović, predsjednik Udruženja za povratak u Ilijaš:
„Što se tiče općine Ilijaš, većina se građana vratila na svoja prijeratna imanja. Međutim, ima još nešto interno raseljenih – oko 77. Onima što su se vratili je sada najneophodnije zaposlenje, a nije najbolje riješen ni prevoz građana, đaka i studenata. Potrebna je bolja bezbijednost, jer se otuđuje sitna imovina – stoka i tako dalje. Bilo je puno obećanja, programi su bili napisani idealno, svi su predstavljali svoje programe i govorili da će u naredne četiri godine to riješiti, međutim to se nije ispoštovalo. Moglo je sigurno više. Ne znam šta će učiniti ove naredne vlasti.“
Sead Arnautalić, predsjednik Udruženja raseljenih lica, Novo Sarajevo:
„Zadovoljni smo djelimično, ali cjelokupno nismo. S obzirom da je od Dejtona prošlo više od 10 godina, od rata već 14, nevjerovatno je i zaista začuđujuće da se nakon 14 godina ljudi praktično još nisu vratili u svoje domove. Naša osnovna platforma je da se ljudi najdalje do iduće godine vrate u svoje domove. Zauzećemo i stavove vezane za zapošljavanje ljudi, za poboljšanje penzionog fonda.“
Predstavnik porodica Arnauutović, Hajdarević, Ćato, Drašković, Karić za povratak u ulicu Emerika Bluma 4 u Sarajevu:
„Nedopustivo je da smo mi građani iz centra Sarajeva, iz ulice Emerika Bluma, još uvijek raseljeni, da se ne nalazimo u svojim stanovima, već po vikendicama i alternativnim smještajima. Nemamo novaca da plaćamo smještaj jer smo penzioneri. Tu smo stanovali preko 50-60 godina. Nismo dobili adekvatan smještaj. Opštine nas guraju tamo-ovamo, dok je opština Novo Sarajevo drugu zgradu, preko puta nas, napravila iz temelja, a u tim stanovima su samo četiri osobe, a sve ostalo se rasprodalo.“
* * * * *
Radomir Mićić, iz Biroa za ljudska prava organizacije DISS (Demokratska inicijativa sarajevskih Srba), kaže da je povratak u Sarajevski kanton dobro tekao sve dok se povratnici nisu uvjerili kako je problem zapošljavanja gotovo nepremostiv. Uostalom kao i u cijeloj BiH:
MIĆIĆ: Što se zapošljavanja tiče, tu je problem. Ja sam, na primjer, bio jedan od prvih inicijatora u Bosni i Hercegovini da se povratnici zapošljavaju u javnom sektoru, znači u javnim službama kao što su Telekom, Elektrodistribucija, zdravstvo, školstvo, opštinske administracije, znači sve one službe koje su na budžetu. Međutim, ni do danas tu nisu urađeni neki veliki pomaci. Na primjer, evo, ombudsmeni za ljudska prava su u medijima dali jednu izjavu da u opštini Novo Sarajevo ima 211 zaposlenih, od kojih je 185 Bošnjaka. A ako ćemo da gledamo popis iz 1991. godine, on se ne poštuje na cijeloj teritoriji BiH, pa ni ovdje u samom Sarajevu. Pošto je Sarajevo glavni grad Bosne i Hercegovine, trebalo bi da bude primjer multietničnosti i baš onog pravog života koji treba da bude u Bosni i Hercegovini. Znači, glavni grad treba da bude primjer svim ostalim gradovima u BiH. Što se tiče opštinskih administracija, mislim da je najviše multietnička opštinska administracija u Kiseljaku, čak više nego opština Centar u Sarajevu. Po našim nekim analizama, procjenama i informacijama koje dobivamo sa terena, zaposlenost „onih drugih“ ne prelazi pet posto, a to je katastrofa. Na primjer u opštini Vogošća, ne znam da li radi jedno ili dvoje, možda čak troje. U Ilijašu moguće da ima jedno zaposleno srpske nacionalnosti i nešto Hrvata. A ja opet mislim da Sarajevo kao glavni grad Bosne i Hercegovine treba da bude primjer svim ostalim gradovima u Bosni i Hercegovini, i Mostaru i Banjaluci i Tuzli i Bijeljini i Livnu i svima.
RSE: U vašoj organizaciji već više godina radi Biro za ljudska prava. Zbog čega se ljudi obraćaju ovom birou?
MIĆIĆ: Traže pomoć. Mi ovdje dajemo i besplatnu pravnu pomoć. Ono što možemo da uradimo za građane, mi to radimo drage volje. Dolaze nam građani s raznim problemima. Ti problemi se najviše tiču regulisanja penzija povratnika koji su živjeli u Republici Srpskoj, pa su se sada vratili u Federaciju. Onda ponekad ima problema koji se tiču bezbjednosne situacije, ali opet mogu da kažem da je bezbjednosna situacija zadovoljavajuća, mada ponekad ima nekih incidenata. Uglavnom, ljudi nam dolaze da ostvare neko svoje osnovno ljudsko pravo, vezano za zapošljavanje i tako dalje. Onda pomažemo ljudima i u obnovi kuća koliko možemo. Biro za ljudska prava Demokratske inicijative sarajevskih Srba se nalazi na Ilidži, ulica IV Viteške brigade, telefonski broj: 033 627 245.
* * * * *
Poslanici Narodne Skupštine Republike Srpske su nakon oštre polemike usvojili Informaciju o proporcionalnoj zastupljenosti konstitutivnih naroda u organima uprave prema popisu stanovnika iz 1991. godine. Bošnjački poslanici su isticali kako nema političke volje da se član 3 Zakona o lokalnoj samoupravi, koji to osigurava, provede. Ministar lokalne uprave i samouprave Nebojša Radmanović ističe da su brojne opštine u kojim se ova odredba praktično ne može provesti u djelo:
„Nema odbornika iz određenih naroda i zbog toga nije moguće izabrati ni funkcionere, dakle nemoguće je primijeniti član 3 Zakona o lokalnoj samoupravi. Naravno, ima različitih informacija kada je u pitanju zapošljavanje u administrativnim službama lokalnih zajednica. Ima mišljenja da to nije urađeno u skladu sa zakonom, što je po objektivnim pokazateljima tačno, ali ima razmišljanja da nije moglo da se uradi, jer se nisu javili kandidati na određene konkurse.“
Poslanik Stranke za BiH Muharem Murselović osporava ovu ministrovu ocjenu i smatra da se do sada nije pokazala želja za dosljednim provođenjem zakona:
„Zakon o lokalnoj samoupravi, član 119, decidno kaže: ,Upražnjeno radno mjesto u administrativnoj službi jedinice lokalne samouprave se popunjava putem javnog konkursa. Prednost kod zapošljavanja imaju pripadnici drugih konstitutivnih naroda ukoliko ispunjavaju uslove javnog konkursa‘. Ovo je dokaz koji pokazuje da, bez obzira na prijave određenog broja Bošnjaka, oni nisu bili primljeni, iako su ispunjavali uslove.“
* * * * *
Iz Parlamenta Federacije BiH najavljeno je da bi se izmjene Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo, mogle naći ponovo pred delegatima Doma naroda u srijedu 21. juna. Ove izmjene tretiraju mogućnost otkupa nacionalizovanih stanova, a kako smo objavili u prošloj emisiji, grupa poslanika parlamenta je od Ustavnog suda Federacije BiH zatražila ocjenu ustavnosti zakona. Kako cijeli problem vide u Asocijaciji udruženja građana koja zastupaju interese vlasnika privatne imovine? Govori jedan od članova Mustafa Vatrenjak:
VATRENJAK: Najveći problem je ustvari to što je ova imovina, koja je predmet restitucije, trebala da se rješava kroz Zakon o restituciji. Nije nelegalno da se restitucija radi parcijalno. Međutim, osnovni problem ovog zakona i prodaje stanova na kojima postoji stanarsko pravo, a koji su nacionalizovani, jeste što se Zakon o prodaji stanova razrađuje već desetak godina. Posljednji prijedlog zakona je bio taj da se taj problem stanova koji su predmet restitucije dodaje u okviru tog zakona kao član 47, gdje se jedna dosta komplikovana problematika na neki način želi usput da riješi. Međutim, i pored toga što je to tako, iako smo mi dali primjedbe na to, smatramo da je bolje da se počne rješavati, nego da se nikako ne rješava. Pa je onda, znači, na neki način prihvaćena ideja da se to rješava onako kako je predloženo, to jest da se oni stanovi koji pripadaju vakufima, legatima i udruženjima toga karaktera ne mogu otkupljivati, što neće biti prihvaćeno od strane izvornog vlasnika, od strane stanara, a ovi drugi, koji pripadaju građanima, da se otkupljuju. Mi smatramo da je to nepravilno, jer trebaju svi da imaju ista prava, znači svima da se vrati. Znači, osnovna razlika između našeg mišljenja i mišljenja ovih koji su poslali ovo na Ustavni sud jeste to što mi smatramo da je to imovina koja je izgrađena privatnim sredstvima, i vakufska i građana kojima je oduzeta, i da ona – pošto postoji – treba svima da se vrati, a da se stanari koji stanuju u tim stanovima kompenziraju iz fonda društvenih stanova. Međutim ovdje je, u okviru ovog zakona, došlo do jedne ideje koja je obratna, koja tretira nosioce stanarskih prava na taj način da imaju pravo da otkupe imovinu u kojoj stanuju, a da se kompenziraju izvorni vlasnici. Vakufi, legati i organizacije tog karaktera trebaju da daju saglasnost, što znači da oni mogu da ne daju saglasnost, pa da ne dođe do otkupa takvih stanova.
RSE: Vi, dakle, niste bili zadovoljni ovakvim rješenjem.
VATRENJAK: Najispravnije rješenje je da se sva imovina koja fizički postoji, vrati. Ali ako se povratak te imovine toliko odugovlači – već 10 godina ne želi da se vrati, ne želi da se napravi Zakon o restituciji, onda smo na neki način prihvatili da se nađe neki kompromis. Tako da ako država već insistira da stanari otkupe stanove, da se vlasnici kompenziraju na neki zadovoljavajući način, i to je bio prijedlog, znači da se kompenziraju iz fonda društvenih stanova. Najispravnije, po nama, bi bilo da se vrati, u okviru restitucije, sve ono što je oduzeto, a da se, pošto je država obveznih stanarskog prava, stanarsko pravo i ova država, koja je pravni slijednik one države koja je dala ta stanarska prava, ta stanarska prava da u društvenoj imovini, a to je ovaj fond od 7.000 društvenih stanova koji postoje na tržištu. To je, po nama, najispravnije. Pošto država, odnosno njeni predstavnici nisu pokazali interes da to tako riješe, onda je druga varijanta da se izvorni vlasnici kompenziraju tim stanovima, što je malo neuobičajeno. Mi smo predlagali da se izvorni vlasnici kompenziraju dionicama preduzeća koja su atraktivna, a još nisu otkupljena. Sada je, znači, došlo do toga da su ovi koji su nezadovoljni tim i takvim prijedlogom, a koji smo mi prihvatili kao prijedlog broj dva, znači prvi prijedlog je restitucija, a drugi prijedlog je ovakva kompenzacija takve imovine, i onda je došlo od strane ovih ljudi koji stanuju u tim stanovima do toga da su i preko ovih zastupnika u parlamentu to došlo na Ustavni sud da se vidi koja je to ustavnost toga da vakufi i legati daju pristanak na otkup stana, a da građani ne treba da daju nego da se njihovi stanovi tako otkupljuju. I sada se čeka mišljenje Ustavnog suda.
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa, posvećena pravima izbjeglih i raseljenih osoba i vraćanju njihove imovine, na programu je svake nedjelje u 15 sati, na kratkim talasima 9 660, 11 770 i 13 685 KHz. Možete je slušati i na 20-tak lokalnih radiostanica u BiH. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u BiH, te drugi stučnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pismo s pitanjem pošaljite u našu redakciju u Sarajevu, gdje se priprema ova emisija, a adresa je: Fra Anđela Zvizdovića br.1, Sarajevo. Ako je to za vas jednostavniji put, pisma možete poslati i našoj redakciji u Pragu. Adresa je: Vinohradska 1, Češka Republika; ili našim dopisništvima:
- u Zagrebu, Iblerov trg 9,
- u Beogradu, Kneza Miloša 25.
Na pismu naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje
Musair Penava, predsjednik Udruženja za pomoć povratnicima Jug Čapljina, na početku razgovora izdvaja neke činjenice o radu ovog udruženja:
PENAVA: Udruženje je osnovano prije nešto više od dvije godine. Osnovni cilj je pomoći povratnicima u svim sferama i u svim segmentima života i rada povratnika koji se, u procesu povratka, vraćaju na prostore općine Čapljina. To je osnovni cilj, a djelatnost udruženja spočiva u pomoći u obnovi i rekonstrukciji stambenog fonda i infrastrukture, pomoći u radnom angažovanju povratnika, pomoći u obrazovnom sistemu i sve ono ostalo što prati proces povratka.
RSE: Koliko ste u tome uspjeli?
PENAVA: Mislim da smo uspjeli. I pored otpora u lokalnoj administraciji, proces povratka na prostoru općine Čapljina je jedan od najuspješnijih povrataka na prostoru Bosne i Hercegovine. Od početka procesa, znači negdje od 1998. godine pa do sada, u Čapljinu se vratilo više od 80 posto povratnika koji su prije rata živjeli na prostoru općine Čapljina. Pogotovo su se vratili oni koji su se zadržavali na prostoru Bosne i Hercegovine. Naravno, najveći procent povratnika čine Bošnjaci koji su bili raseljena lica na prostoru Mostara, Konjica, Jablanice, Sarajeva i tako dalje, a u nešto manjem broju i procentu su se na prostor općine Čapljina vratili Srbi.
RSE: Kad kažete 80 posto povratnika, koliko je to u brojkama?
PENAVA: Od otprilike 7.800 Bošnjaka koji su tu živjeli, preko 6.000 njih se vratilo na prostor općine Čapljina. Ali ono što nas posebno raduje jeste činjenica da se vratila mlada populacija. Trenutno na prostoru općine Čapljina preko 400 bošnjačke i srpske povratničke djece pohađa osnovne škole.
RSE: Što znači da nije istina ono što važi za većinu krajeva – da se vraćaju samo stari.
PENAVA: Ne, u Čapljini to nije problem. U Čapljini je najveći problem, kada je u pitanju povratak, radno angažovanje povratnika. Osnovna prednost je poljoprivredna proizvodnja. Uglavnom je svim povratnicima koji su se vratili, izuzev onog užeg gradskog jezgra gdje nemaju te mogućnosti, izvor egzistencije poljoprivredna proizvodnja.
RSE: Pretpostavljam da ih ima dosta uspješnih?
PENAVA: Naravno, ima dosta uspješnih. Većina povratnika na prostoru općine Čapljina danas već proizvodi od pet do 50 tona hrane. A oni drugi, koji se ne bave poljoprivredom, žive u užem gradskom jezgru grada Čapljine. Tu su socijalni problemi najviše izraženi i mi tražimo druge izvore i mogućnosti finansiranja – kroz stalne novčane pomoći koje neredovno funkcioniraju na prostoru kantona – od Ministarstva za zdravstvo, rad i socijalnu politiku i raznih drugih udruženja koja se bave pružanjem pomoći. Međutim, toga je sve manje i manje i ono što će nam biti fokus u narednom periodu jeste ta populacija ljudi i pomoć povratnicima u procesu radnog angažovanja.
RSE: Pomenuli ste otpore povratku. I da ih niste pomenuli, znamo kakva je bila situacija u većini gradova i krajeva u Bosni i Hercegovini. Ali ipak ste uspjeli u tome da stvorite novu klimu i da su povratnici dobrodošli.
PENAVA: Ono što je možda najzanimljivije ili što može biti indikativno jeste da ovoliki procent povratka na prostoru općine Čapljina nije rezultat rada općinskog načelništva i ostale lokalne administracije, već zaista plod jedne strahovite želje ljudi da se vrate na svoja imanja, svoje porušene domove i tako dalje. Opstrukcije su zaista velike. Vi danas imate situaciju da u općinskoj administraciji radi slovom i brojem jedan Bošnjak i nijedan Srbin. U institucijama kojima je Čapljina osnivač nema nijednog Bošnjaka i nijednog Srbina. Tu su strahoviti otpori, ali eto ljudi su nekako, uz zaista ogromne napore, ogromne želje i uz u svakom slučaju pomoć međunarodne zajednice, koja je ulagala i dan danas ulaže sredstva za pomoć u obnovi i rekonstrukciji, za pomoć u obnovi infrastrukture, uspjeli da se vrate i da nekako stabilizuju taj svoj povratak.
RSE: Kakva je bila situacija sa stambenim fondom?
PENAVA: Preko 80 posto je bilo uništeno. Pogotovo je bilo uništeno ono što je mimo gradskog jezgra, znači gdje nisu stanovi u društvenoj svojini. Danas imamo situaciju da je dobrim dijelom taj stambeni fond obnovljen. Malo se zaostaje sa obnovom infrastrukture, puteva koji su zaista u lošem stanju, i tu tražimo pomoć od kantona i od federalnih institucija. Imamo neka obećanja da će se jedan dio lokalnih puteva raditi. Postoji i drugi projekat, kojeg radi Evropska unija – KARS 2004, koji se sad implementira, gdje će se raditi 44 ili 45 stambenih jedinica. Čini mi se da je potrebna obnova još možda nekih 150 do 200 stambenih jedinica da bismo taj proces mogli zaokružiti.
RSE: To je ipak dosta objekata.
PENAVA: Da, međutim preko 2.000 objekata je bilo totalno uništeno na prostoru općine Čapljina, zapaljeno ili minirano. Međutim, uz pomoć, kažem, međunarodne zajednice, a ne lokalne administracije – oni zaista nisu uložili ni jednu jedinu marku u pomoć, bilo kroz popravku lokalnih puteva, bilo u pomoć za obnovu stambenog fonda – taj stambeni fond je obnovljen.
RSE: Nakon otpora, ambijent za povratnike je ipak promijenjen.
PENAVA: Naravno, nema više onih situacija kada su paljene kuće, kada su napadani povratnici. Dobro je poznato da su u procesu povratka na prostoru općine Čapljina povratnici čak i ubijani, ranjavani i tako dalje. Međutim, situacija je danas bitno drugačija, taj ambijent je zaista puno poboljšan. Međutim, zaista ta lokalna zajednica, odnosno načelnik njegove službe i naravno HDZ Čapljine, dakle ljudi koji predstavljaju i većinski narod i većinsku populaciju, bi trebali još poraditi na tome da stvore mogućnost da se ljudi zaposle u lokalnoj administraciji, u javnim ustanovama. Ta klima bi se svakako još više poboljšala.
* * * * *
Savez udruženja izbjeglica i raseljenih lica BiH uključio se u Platformu za građansko organizovanje (GROZD) pred oktobarske izbore, u okviru koje će biti izrađen program poboljšanja položaja povratnika, izbjeglica i raseljenih lica.U okviru tog projekta, organizovano je više tematskih rasprava, između ostalog i u sarajevskom kantonu, o tome da li su vlasti ispunile prethodna izborna obećanja i šta bi nove trebale uraditi?
Mirhunisa Zukić, predsjednica Saveza:
„Analizom na terenu smo došli do podataka da je jako mali broj izbjeglica, raseljenih lica i naročito povratnika izašao na izbore. Situacija je veoma alarmantna, bez obzira na 10 godina agonije i čekanja. Na narednim izborima želimo izaći sa konkretnom platformom. Do sada smo održali skupove u pet regionalnih centara, odnosno radionice, gdje su bili predstavnici lokalnih udruženja – u Mostaru, Zvorniku, Goraždu, Odžaku, Banjaluci, evo danas Sarajevu. Pozvali smo predstavnike raseljenih osoba i povratnika iz istočnog Sarajeva, Trnova, Ilijaša, Vogošće, Hadžića, zatim samog grada Sarajeva, Novog Sarajeva, Ilidže. Željeli smo da i oni također daju doprinos tako što bi istakli svoje probleme u sklopu četiri oblasti, a to su rekonstrukcija, zapošljavanje, zdravstvo i obrazovanje.“
Mina Mehmedika, povratnica u Gornji Kotorac:
„Puno toga ima da se uradi – kanalizacija, vodovod, prevoz, zaposlenje. Za opastanak, za život, toliko bi trebalo. Imamo krovove iznad glave i to je sve. To nije dovoljno za život, to svi znamo. Mora se ići dalje.“
Izet Dilberović, predsjednik Udruženja za povratak u Ilijaš:
„Što se tiče općine Ilijaš, većina se građana vratila na svoja prijeratna imanja. Međutim, ima još nešto interno raseljenih – oko 77. Onima što su se vratili je sada najneophodnije zaposlenje, a nije najbolje riješen ni prevoz građana, đaka i studenata. Potrebna je bolja bezbijednost, jer se otuđuje sitna imovina – stoka i tako dalje. Bilo je puno obećanja, programi su bili napisani idealno, svi su predstavljali svoje programe i govorili da će u naredne četiri godine to riješiti, međutim to se nije ispoštovalo. Moglo je sigurno više. Ne znam šta će učiniti ove naredne vlasti.“
Sead Arnautalić, predsjednik Udruženja raseljenih lica, Novo Sarajevo:
„Zadovoljni smo djelimično, ali cjelokupno nismo. S obzirom da je od Dejtona prošlo više od 10 godina, od rata već 14, nevjerovatno je i zaista začuđujuće da se nakon 14 godina ljudi praktično još nisu vratili u svoje domove. Naša osnovna platforma je da se ljudi najdalje do iduće godine vrate u svoje domove. Zauzećemo i stavove vezane za zapošljavanje ljudi, za poboljšanje penzionog fonda.“
Predstavnik porodica Arnauutović, Hajdarević, Ćato, Drašković, Karić za povratak u ulicu Emerika Bluma 4 u Sarajevu:
„Nedopustivo je da smo mi građani iz centra Sarajeva, iz ulice Emerika Bluma, još uvijek raseljeni, da se ne nalazimo u svojim stanovima, već po vikendicama i alternativnim smještajima. Nemamo novaca da plaćamo smještaj jer smo penzioneri. Tu smo stanovali preko 50-60 godina. Nismo dobili adekvatan smještaj. Opštine nas guraju tamo-ovamo, dok je opština Novo Sarajevo drugu zgradu, preko puta nas, napravila iz temelja, a u tim stanovima su samo četiri osobe, a sve ostalo se rasprodalo.“
* * * * *
Radomir Mićić, iz Biroa za ljudska prava organizacije DISS (Demokratska inicijativa sarajevskih Srba), kaže da je povratak u Sarajevski kanton dobro tekao sve dok se povratnici nisu uvjerili kako je problem zapošljavanja gotovo nepremostiv. Uostalom kao i u cijeloj BiH:
MIĆIĆ: Što se zapošljavanja tiče, tu je problem. Ja sam, na primjer, bio jedan od prvih inicijatora u Bosni i Hercegovini da se povratnici zapošljavaju u javnom sektoru, znači u javnim službama kao što su Telekom, Elektrodistribucija, zdravstvo, školstvo, opštinske administracije, znači sve one službe koje su na budžetu. Međutim, ni do danas tu nisu urađeni neki veliki pomaci. Na primjer, evo, ombudsmeni za ljudska prava su u medijima dali jednu izjavu da u opštini Novo Sarajevo ima 211 zaposlenih, od kojih je 185 Bošnjaka. A ako ćemo da gledamo popis iz 1991. godine, on se ne poštuje na cijeloj teritoriji BiH, pa ni ovdje u samom Sarajevu. Pošto je Sarajevo glavni grad Bosne i Hercegovine, trebalo bi da bude primjer multietničnosti i baš onog pravog života koji treba da bude u Bosni i Hercegovini. Znači, glavni grad treba da bude primjer svim ostalim gradovima u BiH. Što se tiče opštinskih administracija, mislim da je najviše multietnička opštinska administracija u Kiseljaku, čak više nego opština Centar u Sarajevu. Po našim nekim analizama, procjenama i informacijama koje dobivamo sa terena, zaposlenost „onih drugih“ ne prelazi pet posto, a to je katastrofa. Na primjer u opštini Vogošća, ne znam da li radi jedno ili dvoje, možda čak troje. U Ilijašu moguće da ima jedno zaposleno srpske nacionalnosti i nešto Hrvata. A ja opet mislim da Sarajevo kao glavni grad Bosne i Hercegovine treba da bude primjer svim ostalim gradovima u Bosni i Hercegovini, i Mostaru i Banjaluci i Tuzli i Bijeljini i Livnu i svima.
RSE: U vašoj organizaciji već više godina radi Biro za ljudska prava. Zbog čega se ljudi obraćaju ovom birou?
MIĆIĆ: Traže pomoć. Mi ovdje dajemo i besplatnu pravnu pomoć. Ono što možemo da uradimo za građane, mi to radimo drage volje. Dolaze nam građani s raznim problemima. Ti problemi se najviše tiču regulisanja penzija povratnika koji su živjeli u Republici Srpskoj, pa su se sada vratili u Federaciju. Onda ponekad ima problema koji se tiču bezbjednosne situacije, ali opet mogu da kažem da je bezbjednosna situacija zadovoljavajuća, mada ponekad ima nekih incidenata. Uglavnom, ljudi nam dolaze da ostvare neko svoje osnovno ljudsko pravo, vezano za zapošljavanje i tako dalje. Onda pomažemo ljudima i u obnovi kuća koliko možemo. Biro za ljudska prava Demokratske inicijative sarajevskih Srba se nalazi na Ilidži, ulica IV Viteške brigade, telefonski broj: 033 627 245.
* * * * *
Poslanici Narodne Skupštine Republike Srpske su nakon oštre polemike usvojili Informaciju o proporcionalnoj zastupljenosti konstitutivnih naroda u organima uprave prema popisu stanovnika iz 1991. godine. Bošnjački poslanici su isticali kako nema političke volje da se član 3 Zakona o lokalnoj samoupravi, koji to osigurava, provede. Ministar lokalne uprave i samouprave Nebojša Radmanović ističe da su brojne opštine u kojim se ova odredba praktično ne može provesti u djelo:
„Nema odbornika iz određenih naroda i zbog toga nije moguće izabrati ni funkcionere, dakle nemoguće je primijeniti član 3 Zakona o lokalnoj samoupravi. Naravno, ima različitih informacija kada je u pitanju zapošljavanje u administrativnim službama lokalnih zajednica. Ima mišljenja da to nije urađeno u skladu sa zakonom, što je po objektivnim pokazateljima tačno, ali ima razmišljanja da nije moglo da se uradi, jer se nisu javili kandidati na određene konkurse.“
Poslanik Stranke za BiH Muharem Murselović osporava ovu ministrovu ocjenu i smatra da se do sada nije pokazala želja za dosljednim provođenjem zakona:
„Zakon o lokalnoj samoupravi, član 119, decidno kaže: ,Upražnjeno radno mjesto u administrativnoj službi jedinice lokalne samouprave se popunjava putem javnog konkursa. Prednost kod zapošljavanja imaju pripadnici drugih konstitutivnih naroda ukoliko ispunjavaju uslove javnog konkursa‘. Ovo je dokaz koji pokazuje da, bez obzira na prijave određenog broja Bošnjaka, oni nisu bili primljeni, iako su ispunjavali uslove.“
* * * * *
Iz Parlamenta Federacije BiH najavljeno je da bi se izmjene Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo, mogle naći ponovo pred delegatima Doma naroda u srijedu 21. juna. Ove izmjene tretiraju mogućnost otkupa nacionalizovanih stanova, a kako smo objavili u prošloj emisiji, grupa poslanika parlamenta je od Ustavnog suda Federacije BiH zatražila ocjenu ustavnosti zakona. Kako cijeli problem vide u Asocijaciji udruženja građana koja zastupaju interese vlasnika privatne imovine? Govori jedan od članova Mustafa Vatrenjak:
VATRENJAK: Najveći problem je ustvari to što je ova imovina, koja je predmet restitucije, trebala da se rješava kroz Zakon o restituciji. Nije nelegalno da se restitucija radi parcijalno. Međutim, osnovni problem ovog zakona i prodaje stanova na kojima postoji stanarsko pravo, a koji su nacionalizovani, jeste što se Zakon o prodaji stanova razrađuje već desetak godina. Posljednji prijedlog zakona je bio taj da se taj problem stanova koji su predmet restitucije dodaje u okviru tog zakona kao član 47, gdje se jedna dosta komplikovana problematika na neki način želi usput da riješi. Međutim, i pored toga što je to tako, iako smo mi dali primjedbe na to, smatramo da je bolje da se počne rješavati, nego da se nikako ne rješava. Pa je onda, znači, na neki način prihvaćena ideja da se to rješava onako kako je predloženo, to jest da se oni stanovi koji pripadaju vakufima, legatima i udruženjima toga karaktera ne mogu otkupljivati, što neće biti prihvaćeno od strane izvornog vlasnika, od strane stanara, a ovi drugi, koji pripadaju građanima, da se otkupljuju. Mi smatramo da je to nepravilno, jer trebaju svi da imaju ista prava, znači svima da se vrati. Znači, osnovna razlika između našeg mišljenja i mišljenja ovih koji su poslali ovo na Ustavni sud jeste to što mi smatramo da je to imovina koja je izgrađena privatnim sredstvima, i vakufska i građana kojima je oduzeta, i da ona – pošto postoji – treba svima da se vrati, a da se stanari koji stanuju u tim stanovima kompenziraju iz fonda društvenih stanova. Međutim ovdje je, u okviru ovog zakona, došlo do jedne ideje koja je obratna, koja tretira nosioce stanarskih prava na taj način da imaju pravo da otkupe imovinu u kojoj stanuju, a da se kompenziraju izvorni vlasnici. Vakufi, legati i organizacije tog karaktera trebaju da daju saglasnost, što znači da oni mogu da ne daju saglasnost, pa da ne dođe do otkupa takvih stanova.
RSE: Vi, dakle, niste bili zadovoljni ovakvim rješenjem.
VATRENJAK: Najispravnije rješenje je da se sva imovina koja fizički postoji, vrati. Ali ako se povratak te imovine toliko odugovlači – već 10 godina ne želi da se vrati, ne želi da se napravi Zakon o restituciji, onda smo na neki način prihvatili da se nađe neki kompromis. Tako da ako država već insistira da stanari otkupe stanove, da se vlasnici kompenziraju na neki zadovoljavajući način, i to je bio prijedlog, znači da se kompenziraju iz fonda društvenih stanova. Najispravnije, po nama, bi bilo da se vrati, u okviru restitucije, sve ono što je oduzeto, a da se, pošto je država obveznih stanarskog prava, stanarsko pravo i ova država, koja je pravni slijednik one države koja je dala ta stanarska prava, ta stanarska prava da u društvenoj imovini, a to je ovaj fond od 7.000 društvenih stanova koji postoje na tržištu. To je, po nama, najispravnije. Pošto država, odnosno njeni predstavnici nisu pokazali interes da to tako riješe, onda je druga varijanta da se izvorni vlasnici kompenziraju tim stanovima, što je malo neuobičajeno. Mi smo predlagali da se izvorni vlasnici kompenziraju dionicama preduzeća koja su atraktivna, a još nisu otkupljena. Sada je, znači, došlo do toga da su ovi koji su nezadovoljni tim i takvim prijedlogom, a koji smo mi prihvatili kao prijedlog broj dva, znači prvi prijedlog je restitucija, a drugi prijedlog je ovakva kompenzacija takve imovine, i onda je došlo od strane ovih ljudi koji stanuju u tim stanovima do toga da su i preko ovih zastupnika u parlamentu to došlo na Ustavni sud da se vidi koja je to ustavnost toga da vakufi i legati daju pristanak na otkup stana, a da građani ne treba da daju nego da se njihovi stanovi tako otkupljuju. I sada se čeka mišljenje Ustavnog suda.
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa, posvećena pravima izbjeglih i raseljenih osoba i vraćanju njihove imovine, na programu je svake nedjelje u 15 sati, na kratkim talasima 9 660, 11 770 i 13 685 KHz. Možete je slušati i na 20-tak lokalnih radiostanica u BiH. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u BiH, te drugi stučnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pismo s pitanjem pošaljite u našu redakciju u Sarajevu, gdje se priprema ova emisija, a adresa je: Fra Anđela Zvizdovića br.1, Sarajevo. Ako je to za vas jednostavniji put, pisma možete poslati i našoj redakciji u Pragu. Adresa je: Vinohradska 1, Češka Republika; ili našim dopisništvima:
- u Zagrebu, Iblerov trg 9,
- u Beogradu, Kneza Miloša 25.
Na pismu naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje