Ovo je najčešći prizor iz bh. gradova:
«Mi smo bez plate, mi smo gladni, nas niko ne pita.»
Štrajkuju ili izražavaju proteste zbog dramatičnih uslova života gotovi svi. Poljoprivrednici ispred zgrade Skupštine skoro godinu dana žive pod šatorima:
«Kad će se završiti, to sami Bog zna. A najvjerovatnije neće do izbora, dok se vlast ne promijeni, dok ne dođe neko pametniji koji će se brinuti.»
Protestuju invalidi, bivši borci, nosioci najvećeg ratnog priznanja «Zlatni ljiljan»:
«Ma gore mi pada ovo sad, poslijedejtonski ovaj život i ovo, ova nepravda i ovo, to mi teže pada nego rat. Kad vidim gore pred vladom, gore kad sam bio sad 'ljiljani' kad su bili, ko da je američke vlade gore, to auta, sve 100.000 maraka. Ma ne znam, razočaran sam.»
I štediše protestuju:
«Blokirat ćemo ulice dok se naš novac ne vrati. Ja sam 15 godina radio u tuđem svijetu, nemam cipela na nogama, što ono kažu.»
«Bez posla, bez štednje, bez lične imovine.»
Ipak, najčešće pravdu traže radnici, oni bez posla, ili s poslom ali bez plate:
«Vi nama morate pomoći da mi te lopove rastjeramo koji krčme Agrokomerc. To vi nama pomozite.»
Najteži štrajk, i to glađu punih 13 dana, organizovali su radnici zeničke Mittal Steel kompanije, privatizovanog dijela nekad bh. giganta Željezare. Kada je oko 600 stanova koje nisu tražili prijeratni stanari vraćeno bivšoj zajedničkoj firmi, ispostavilo se da oni nemaju prava na njih:
«Ovdje smo mi svi došli jadnici u borbu za pravdu.»
«Ja sam imao i trajno rješenje i otkupio stan i nažalost ga izgubio.»
«Bio sam na rang listi 337. 1997. godine.»
Štrajk glađu je samo privremeno prekinut, kaže predsjednik boračke organizacije Nermin Sarvan:
«Mu nudimo, evo, da smo spremni da dođe do tog rješenja na fin način. Ako ne žele na fin način, imat će i onaj ružni način – zato što su u ovoj kategoriji ljudi koji su sve prošli u životu.»
Vrata na koja nezadovoljni građani najčešće pokucaju tražeći pravdu su kancelarije ombudsmena. Amra Kazić, Mostar, kaže:
«Mi smo svakodnevno u uredu suočeni sa pravim dramama porodica koje jednostavno imaju veoma težak život i većina ih se nalazi u stanju socijalne potrebe.»
Kad bi socijalni programi i postojali, oni bi teško bili realizovani, ističe Borislav Bijelić, Komisija za reviziju privatizacije RS-a:
«U uslovima kada imate deficit trgovinskog i platnog bilansa, u uslovima kada imamo najveću stopu nezaposlenosti u bližem i daljnjem okruženju, u uslovima kada dominira jedan vrlo visok stepen nelikvidnosti unutar i ovoga što radi u jednom i drugom entitetu, odnosno u BiH, u uslovima vrlo visokog stepena neodgovornosti nosilaca vlasti, zakonodavne pa i izvršne...»
Nesjetljivost vlasti na životne probleme većine građana, ističe i predsjednik Saveza samostalnih sindikata BiH Edhem Biber:
«Nažalost, evo vidite, vlast u BiH se u kontinuitetu, ali u zadnje vrijeme posebno, uglavnom bavi se sama sobom, bavi se nekim kadrovskim ukrštenicam itd. i ne rješava ova elementarna pitanja, prije svega ekonomska i socijalna.»
Do kada će radnici, ali mnogi drugi, tražiti pravdu blokadom ulica?
Mehmed Avdagić, predsjednik Granskog sindikata poljoprivrede i prehrambene industrije, kaže:
«To je jedno nezadovoljstvo koje svaki dan kulminira i ono je, nažalost, došlo do jedne tačke usijanja, iako su hladni ovi dani junski. Pretpostavljam de će to trajati i do izbora.»
Građani imaju jednostavan, ali ipak nerealan recept:
«Sve promijeniti, komplet vlast promijeniti, staviti ljude koji znaju da vode državu.»
Skoro pola miliona ljudi u BiH je nezaposleno, oko milion živi sa manje od 200 konvertibilnih maraka mjesečno. Zato će štrajkova i dalje biti.
«Mi smo bez plate, mi smo gladni, nas niko ne pita.»
Štrajkuju ili izražavaju proteste zbog dramatičnih uslova života gotovi svi. Poljoprivrednici ispred zgrade Skupštine skoro godinu dana žive pod šatorima:
«Kad će se završiti, to sami Bog zna. A najvjerovatnije neće do izbora, dok se vlast ne promijeni, dok ne dođe neko pametniji koji će se brinuti.»
Protestuju invalidi, bivši borci, nosioci najvećeg ratnog priznanja «Zlatni ljiljan»:
«Ma gore mi pada ovo sad, poslijedejtonski ovaj život i ovo, ova nepravda i ovo, to mi teže pada nego rat. Kad vidim gore pred vladom, gore kad sam bio sad 'ljiljani' kad su bili, ko da je američke vlade gore, to auta, sve 100.000 maraka. Ma ne znam, razočaran sam.»
I štediše protestuju:
«Blokirat ćemo ulice dok se naš novac ne vrati. Ja sam 15 godina radio u tuđem svijetu, nemam cipela na nogama, što ono kažu.»
«Bez posla, bez štednje, bez lične imovine.»
Ipak, najčešće pravdu traže radnici, oni bez posla, ili s poslom ali bez plate:
«Vi nama morate pomoći da mi te lopove rastjeramo koji krčme Agrokomerc. To vi nama pomozite.»
Najteži štrajk, i to glađu punih 13 dana, organizovali su radnici zeničke Mittal Steel kompanije, privatizovanog dijela nekad bh. giganta Željezare. Kada je oko 600 stanova koje nisu tražili prijeratni stanari vraćeno bivšoj zajedničkoj firmi, ispostavilo se da oni nemaju prava na njih:
«Ovdje smo mi svi došli jadnici u borbu za pravdu.»
«Ja sam imao i trajno rješenje i otkupio stan i nažalost ga izgubio.»
«Bio sam na rang listi 337. 1997. godine.»
Štrajk glađu je samo privremeno prekinut, kaže predsjednik boračke organizacije Nermin Sarvan:
«Mu nudimo, evo, da smo spremni da dođe do tog rješenja na fin način. Ako ne žele na fin način, imat će i onaj ružni način – zato što su u ovoj kategoriji ljudi koji su sve prošli u životu.»
Vrata na koja nezadovoljni građani najčešće pokucaju tražeći pravdu su kancelarije ombudsmena. Amra Kazić, Mostar, kaže:
«Mi smo svakodnevno u uredu suočeni sa pravim dramama porodica koje jednostavno imaju veoma težak život i većina ih se nalazi u stanju socijalne potrebe.»
Kad bi socijalni programi i postojali, oni bi teško bili realizovani, ističe Borislav Bijelić, Komisija za reviziju privatizacije RS-a:
«U uslovima kada imate deficit trgovinskog i platnog bilansa, u uslovima kada imamo najveću stopu nezaposlenosti u bližem i daljnjem okruženju, u uslovima kada dominira jedan vrlo visok stepen nelikvidnosti unutar i ovoga što radi u jednom i drugom entitetu, odnosno u BiH, u uslovima vrlo visokog stepena neodgovornosti nosilaca vlasti, zakonodavne pa i izvršne...»
Nesjetljivost vlasti na životne probleme većine građana, ističe i predsjednik Saveza samostalnih sindikata BiH Edhem Biber:
«Nažalost, evo vidite, vlast u BiH se u kontinuitetu, ali u zadnje vrijeme posebno, uglavnom bavi se sama sobom, bavi se nekim kadrovskim ukrštenicam itd. i ne rješava ova elementarna pitanja, prije svega ekonomska i socijalna.»
Do kada će radnici, ali mnogi drugi, tražiti pravdu blokadom ulica?
Mehmed Avdagić, predsjednik Granskog sindikata poljoprivrede i prehrambene industrije, kaže:
«To je jedno nezadovoljstvo koje svaki dan kulminira i ono je, nažalost, došlo do jedne tačke usijanja, iako su hladni ovi dani junski. Pretpostavljam de će to trajati i do izbora.»
Građani imaju jednostavan, ali ipak nerealan recept:
«Sve promijeniti, komplet vlast promijeniti, staviti ljude koji znaju da vode državu.»
Skoro pola miliona ljudi u BiH je nezaposleno, oko milion živi sa manje od 200 konvertibilnih maraka mjesečno. Zato će štrajkova i dalje biti.