Izgleda da će, na kraju, nezavisnu Crnu Goru prihvatiti svi - osim Vojislava Koštunice i crnogorske opozicije.
Srpski premijer očito tuguje. Ne zbog toga što je Crna Gora dobila nezavisnost, već zato što je njegova velikodržavna politika izgubila teritoriju koju je su smatrali kolonijom.
No, odbijanje realnosti nije crnogorski već Koštuničin lični problem. Ono što Crnu Goru treba da zabrine je uporno odbijanje crnogorske opozicije da prihvati realnost.
I ne samo to: dio opozicije želi da političke podjele postanu unutrašnji kineski zid. Tako je Srpska narodna stranka Andrije Mandića pozvala protekle sedmice Srbe i ostale pristalice zajedničke države da lanac superkamrekta „Carine“ zaobilaze u širokom luku: da u tim radnjama ne trguju niti ulaze kao kupci. Bojkot će biti, smatraju u SNS-u, zaslužena kazna za gazdu „Carina“ koji se javno deklarisao u korist nezavisnosti.
U sličnom pravcu razmišlja i Ranko Kadić, lider Demokratke srpske stranke. On će, tvrdi, ove godine na ljetovanje u Grčku ili Tursku jer ga ovdje, na Crnogorskom primorju, mrko gledaju. Tako će Kadić spojiti za njega ugodno a za njegovu partiju profitabilno: prijaće mu ljubaznost u inostranstvu a kazniće domaće turističke poslenicike i pokazati im da se od samostalnosti ne može živjeti.
Dakle, nešto u stilu - što gore, to bolje. U stvari, to je tužno i tragično ponavljanje istorije. Kao što je nekada Milošević tjerao građane Srbije da bojkotuju slovenačku robu, tako danas srpske opozicione stranke traže da građani Crne Gore bojkotuju građane Crne Gore druge opcije i drugačijeg političkog uvjerenja.
Na djelu je politika potpune negacije i teško je vjerovati da će u skorije vrijeme ova i ovakva crnogorska opozicija promijeniti strategiju. Prosto: zamrzavanje sadašnjih političkih podjela jedini je način da Bulatović, Mandić ili Popović zadrže sadašnje liderske položaje. I nakon nezavisnosti oni očigledno neće mijenjati ništa, ma koliko teške posljedice po društvo izazivala njihova politika bojkota.
Zato je na plećima crnogorske vlasti veća odgovornost i mnogo važnija obaveza. Ulazeći u refrendumusku kampanju crnogorska vlast je - obećavajući crnogorsku nezavisnost - obećavala i početak suštinskih promjena.
Sada su crnogorske zastave na jarbolima, Koštunica je postao samo nezadovoljni komšija, a crnogorska država dobila legitimitet u međunarodnoj zajednici. Dakle, posljednji je čas da Milo Đukanović i njegova koaliciona vlast podvuku crtu, da se promiješaju karte i da se krene drugačijim putem.
Crnogorska vlast koja je osvojila nezavisnost ima pravo i obavezu da Crnu Goru početi da gradi kao društvo odgovornih ljudi, kao državu koja ima viziju svoje budućnosti. Političke parole valja zamijeniti konkretnim djelima: ukidati partijske ili interesne lobije u ekonomiji, izjednačiti ljude pred zakonom i otvoriti veliku tržišnu utakmicu.
Tek ako obični građani na svojoj koži osjete da je nezavisna Crna Gora bolje rješenje od života u nedefinisanoj državnoj zajednici, tek ako crnogorska država dokaže da pruža pravu šansu za sve i svima, onda tek postoji šansa da se prevladaju sadašnje podjele.
To je formula bolje budućnosti: da bi Crna Gora bila drugačija, da bi opozicija bila privržena državi, prvo crnogorska vlast mora biti bolja nego što je bila. Đukanovićeva koalicija ima apsolutnu vlast i zato mora da snosi apsolutnu odgovornost.
Pitanje je, samo, mogu li vukovi na vlasti sada, u nezavisnoj državi, promijeniti i i dlaku i ćud?
Srpski premijer očito tuguje. Ne zbog toga što je Crna Gora dobila nezavisnost, već zato što je njegova velikodržavna politika izgubila teritoriju koju je su smatrali kolonijom.
No, odbijanje realnosti nije crnogorski već Koštuničin lični problem. Ono što Crnu Goru treba da zabrine je uporno odbijanje crnogorske opozicije da prihvati realnost.
I ne samo to: dio opozicije želi da političke podjele postanu unutrašnji kineski zid. Tako je Srpska narodna stranka Andrije Mandića pozvala protekle sedmice Srbe i ostale pristalice zajedničke države da lanac superkamrekta „Carine“ zaobilaze u širokom luku: da u tim radnjama ne trguju niti ulaze kao kupci. Bojkot će biti, smatraju u SNS-u, zaslužena kazna za gazdu „Carina“ koji se javno deklarisao u korist nezavisnosti.
U sličnom pravcu razmišlja i Ranko Kadić, lider Demokratke srpske stranke. On će, tvrdi, ove godine na ljetovanje u Grčku ili Tursku jer ga ovdje, na Crnogorskom primorju, mrko gledaju. Tako će Kadić spojiti za njega ugodno a za njegovu partiju profitabilno: prijaće mu ljubaznost u inostranstvu a kazniće domaće turističke poslenicike i pokazati im da se od samostalnosti ne može živjeti.
Dakle, nešto u stilu - što gore, to bolje. U stvari, to je tužno i tragično ponavljanje istorije. Kao što je nekada Milošević tjerao građane Srbije da bojkotuju slovenačku robu, tako danas srpske opozicione stranke traže da građani Crne Gore bojkotuju građane Crne Gore druge opcije i drugačijeg političkog uvjerenja.
Na djelu je politika potpune negacije i teško je vjerovati da će u skorije vrijeme ova i ovakva crnogorska opozicija promijeniti strategiju. Prosto: zamrzavanje sadašnjih političkih podjela jedini je način da Bulatović, Mandić ili Popović zadrže sadašnje liderske položaje. I nakon nezavisnosti oni očigledno neće mijenjati ništa, ma koliko teške posljedice po društvo izazivala njihova politika bojkota.
Zato je na plećima crnogorske vlasti veća odgovornost i mnogo važnija obaveza. Ulazeći u refrendumusku kampanju crnogorska vlast je - obećavajući crnogorsku nezavisnost - obećavala i početak suštinskih promjena.
Sada su crnogorske zastave na jarbolima, Koštunica je postao samo nezadovoljni komšija, a crnogorska država dobila legitimitet u međunarodnoj zajednici. Dakle, posljednji je čas da Milo Đukanović i njegova koaliciona vlast podvuku crtu, da se promiješaju karte i da se krene drugačijim putem.
Crnogorska vlast koja je osvojila nezavisnost ima pravo i obavezu da Crnu Goru početi da gradi kao društvo odgovornih ljudi, kao državu koja ima viziju svoje budućnosti. Političke parole valja zamijeniti konkretnim djelima: ukidati partijske ili interesne lobije u ekonomiji, izjednačiti ljude pred zakonom i otvoriti veliku tržišnu utakmicu.
Tek ako obični građani na svojoj koži osjete da je nezavisna Crna Gora bolje rješenje od života u nedefinisanoj državnoj zajednici, tek ako crnogorska država dokaže da pruža pravu šansu za sve i svima, onda tek postoji šansa da se prevladaju sadašnje podjele.
To je formula bolje budućnosti: da bi Crna Gora bila drugačija, da bi opozicija bila privržena državi, prvo crnogorska vlast mora biti bolja nego što je bila. Đukanovićeva koalicija ima apsolutnu vlast i zato mora da snosi apsolutnu odgovornost.
Pitanje je, samo, mogu li vukovi na vlasti sada, u nezavisnoj državi, promijeniti i i dlaku i ćud?