Unazad pet godina, broj zahtjeva za civilno služenje vojnog roka narastao je sa 680, koliko ih je bilo 2000. godine, na preko 10.000 - 2004. i 2005. godine. Veliki gradovi prednjače – „najcivilnija“ je Rijeka u kojoj gotovo 70 posto mladića doraslih za vojsku želi služiti bez odore, u Zagrebu takvih je 56 posto, u Splitu 39, a u Slavonskom Brodu svega 30 posto mladića radije aplicira za civilno, nego za redovno služenje vojnog roka. Temelj za civilno služenje vojnog roka je prigovor savjesti, a Povjerenstvo za civilno služenje vojnog roka pri Ministarstvu zdravstva odbacuje svega pet posto aplikacija – naime zakon ne odobrava prigovor savjesti i civilno služenje vojnog roka onima koji imaju dozvolu za nošenje oružja i onima koji su u kaznenom postupku.
Kako to da je toliko narastao broj interesenata za civilno služenje vojnog roka, bvši ministar obrane i zastupnik oporbene Hrvatske narodne stranke Jozo Radoš:
„Razlika između civilnog služenja i služenja u uniformi je kod nas vrlo mala – svega dva mjeseca – i to onda stimulira ljude da se javljaju. Drugo je to što je svakako na djelu jedan novi odnos prema obrani zemlje, više nije onaj hladnoratovski. Nema ni takvih opasnosti, a i senzibilitet ljudi je drugačiji, ljudi su nekako civilno usmjereniji, svjesni toga da se domovini, dakle nekoj svojoj obavezi može udovoljiti na puno drugih načina, ne samo služenjem pod oružjem, odnosno u uniformi.“
Aljoša Raos kao civilni ročnik svakoga dana pomaže u prijemnoj kancelariji zagrebačke Traumatološke bolnice:
„Tu sam već jedno pet mjeseci, tako nešto.“
Zašto si radije odabrao civilno nego vojarnu?
„Jer je deset puta bolje. Radim jedno osam sati i idem doma. A ovako bih išao svakih dva mjeseca doma, što je malo glupo.“
Da li se tu osjećaš korisno?
„Da. Pomažem.“
Ja kad dođem tu, vidim da ne sjediš.
„Da, nego šljakam. Spremam kartone. To je to.“
Osim što se na taj način izbjegava prekid u normalnom životu, porast
interesa za civilno služenje pokazuje da sve manje mladih Hrvata ima
patrijarhalni stav da – „tko nije za cara, nije ni za djevojku“, odnosno da
onaj koji ne ide u vojsku, nije pravo muško, kažu psiholozi.
Sve veći interes ročnika za civilno služenje ne ugrožava funkcioniranje
obrambenog sustava Hrvatske, kaže Radoš, koji je inače najglasniji
zagovornik ukidanja vojnog roka i uvođenja profesionalne vojske:
„Što se tiče utjecaja na obrambeni sustav, u sadašnjim okolnostima u Republici Hrvatskoj doprinos ročnika obrambenoj sigurnosti zemlje je minimalan. Naravno da tu nema nikakvog neposrednog doprinosa što se obrane tiče. A da bi bio veliki doprinos društvenom životu, dakle onome što je neka šira obrambena snaga zemlje, to bi trebalo puno bolje organizirati nego što je to danas.“
Civilnih ročnika najviše je u zdravstvu, socijali, državnoj upravi i
nevladinim organizacijama. Jedan od njih pomaže u nevladinoj udruzi „Gong“:
„Ja sam Krešo Marečić, tu sam pet mjeseci.“
Koji je bio tvoj glavni motiv? Jedna varijanta je bila vojska, dva mjeseca kraće i tako dalje, ovo je bila druga varijanta. Zašto ova druga varijanta?
„Želio sam ostati u toku svega, a ne šest mjeseci biti negdje i povremeno dolaziti doma i hvatati ponovo konce što se doma događa. Nisam želio prekinuti neki tijek školovanja i tog života koji sam do sada imao. Želio bih to završiti, pa onda napraviti daljnje skokove. Međutim, lakše mi je da se vojne obaveze riješim sad, nego da naknadno idem u vojsku.“
Da li se osjećaš koristan ovdje?
„Kako ne. Uvijek treba nešto nositi, nešto dostaviti, pomoći im tu u uredu preslagivati stvari. I to je isto služenje domovini.“
Koliko vam Krešo pomogne?
„Puno nam pomogne, jer nam uštedi puno vremena, na zadacima koji bi inače iziskivali da netko od nas izlazi van iz ureda. I dostava pošte i odlazak na poštu i nabava za ured i kopiranje, to su sve onako sitnice, ali u principu se toga nakupi i to nam Krešo izvanredno obavi.“
Kako to da je toliko narastao broj interesenata za civilno služenje vojnog roka, bvši ministar obrane i zastupnik oporbene Hrvatske narodne stranke Jozo Radoš:
„Razlika između civilnog služenja i služenja u uniformi je kod nas vrlo mala – svega dva mjeseca – i to onda stimulira ljude da se javljaju. Drugo je to što je svakako na djelu jedan novi odnos prema obrani zemlje, više nije onaj hladnoratovski. Nema ni takvih opasnosti, a i senzibilitet ljudi je drugačiji, ljudi su nekako civilno usmjereniji, svjesni toga da se domovini, dakle nekoj svojoj obavezi može udovoljiti na puno drugih načina, ne samo služenjem pod oružjem, odnosno u uniformi.“
Aljoša Raos kao civilni ročnik svakoga dana pomaže u prijemnoj kancelariji zagrebačke Traumatološke bolnice:
„Tu sam već jedno pet mjeseci, tako nešto.“
Zašto si radije odabrao civilno nego vojarnu?
„Jer je deset puta bolje. Radim jedno osam sati i idem doma. A ovako bih išao svakih dva mjeseca doma, što je malo glupo.“
Da li se tu osjećaš korisno?
„Da. Pomažem.“
Ja kad dođem tu, vidim da ne sjediš.
„Da, nego šljakam. Spremam kartone. To je to.“
Osim što se na taj način izbjegava prekid u normalnom životu, porast
interesa za civilno služenje pokazuje da sve manje mladih Hrvata ima
patrijarhalni stav da – „tko nije za cara, nije ni za djevojku“, odnosno da
onaj koji ne ide u vojsku, nije pravo muško, kažu psiholozi.
Sve veći interes ročnika za civilno služenje ne ugrožava funkcioniranje
obrambenog sustava Hrvatske, kaže Radoš, koji je inače najglasniji
zagovornik ukidanja vojnog roka i uvođenja profesionalne vojske:
„Što se tiče utjecaja na obrambeni sustav, u sadašnjim okolnostima u Republici Hrvatskoj doprinos ročnika obrambenoj sigurnosti zemlje je minimalan. Naravno da tu nema nikakvog neposrednog doprinosa što se obrane tiče. A da bi bio veliki doprinos društvenom životu, dakle onome što je neka šira obrambena snaga zemlje, to bi trebalo puno bolje organizirati nego što je to danas.“
Civilnih ročnika najviše je u zdravstvu, socijali, državnoj upravi i
nevladinim organizacijama. Jedan od njih pomaže u nevladinoj udruzi „Gong“:
„Ja sam Krešo Marečić, tu sam pet mjeseci.“
Koji je bio tvoj glavni motiv? Jedna varijanta je bila vojska, dva mjeseca kraće i tako dalje, ovo je bila druga varijanta. Zašto ova druga varijanta?
„Želio sam ostati u toku svega, a ne šest mjeseci biti negdje i povremeno dolaziti doma i hvatati ponovo konce što se doma događa. Nisam želio prekinuti neki tijek školovanja i tog života koji sam do sada imao. Želio bih to završiti, pa onda napraviti daljnje skokove. Međutim, lakše mi je da se vojne obaveze riješim sad, nego da naknadno idem u vojsku.“
Da li se osjećaš koristan ovdje?
„Kako ne. Uvijek treba nešto nositi, nešto dostaviti, pomoći im tu u uredu preslagivati stvari. I to je isto služenje domovini.“
Koliko vam Krešo pomogne?
„Puno nam pomogne, jer nam uštedi puno vremena, na zadacima koji bi inače iziskivali da netko od nas izlazi van iz ureda. I dostava pošte i odlazak na poštu i nabava za ured i kopiranje, to su sve onako sitnice, ali u principu se toga nakupi i to nam Krešo izvanredno obavi.“