RSE: Gorane, odakle ideja za ovaj poduhvat?
MIKULIĆ: Prije otprilike dvije i po godine ja sam bio pozvan u Veneciju na sastanak Motovunske grupe. Motovunska grupa je jedno udruženje vrlo značajnih svjetskih izdavača – 128 ih je tu. Onda su oni mene pitali ima li nešto što bi dostojno predstavljalo našu zemlju u svijetu. Onda sam se ja sjetio „Hagade“. Oni su bili oduševljeni kada sam spomenuo „Hagadu“ i rekli su da bi trebalo na tome nešto raditi. Kad sam se vratio u Sarajevo prvo što sam uradio otišao sam kod svog prijatelja gospodina Jakova Fincija da se s njim posavjetujem oko te knjige. On je rekao – dobro je da se javio jedan ozbiljan izdavač koji makar o tome razmišlja. Knjiga je doživjela reprint prije nekih tridesetak godina. U onim grafičkim i fotografskim uslovima je to bilo dobro, ali sada je to dosta loše. Vrlo je bitno da je sada prvi put poslije toliko godina ponovo urađeno fotografisanje „Hagade“. „Hagada je nastala u Španiji između 1340. i 1380. godine, u Kataloniji. Kompletna je urađena na koži. U njoj se prvi put pojavljuju ilustrovani likovi unutar jedne svete knjige, a znamo da je u judaizmu i u islamu zabranjeno oslikavanje likova, i po tome je ona čuvena.
RSE: Meni je u ovom trenutku zanimljivo ovo pitanje materijala. Znači radi se o rukopisu na koži, bogato iluminiranom, u bakru i zlatu. Sve je to samo po sebi izdavača stavilo pred velika pitanja u vezi sa odabirom materijala, štamparije. Sve je to moralo biti pažljivo birano. Gdje je i kako štampana?
MIKULIĆ: Postoje dvije takve štamparije u Evropi, jedna je u Gracu, druga u Italiji. Odlučio sam se za kvalitet, odlučio sam se za Italiju. Kada sam došao u priliku da držim originalnu „Hagadu“ u ruci, odlučio sam da se što više približim originalu. Prvo, odlučio sam se za ručni rad, a izbor materijala sam prepustio stručnjacima. Originalna „Hagada“, već sam rekao, rađena je na koži i svaki list je različite debljine. Mi to naravno nismo mogli postići. Onda smo se odlučili da taj dio bude urađen na kvalitetnom papiru, isto tako ručno rađenom, i obrada nekih boja se radi ručno. Sam izbor fotografa je bio veliki problem, zato što nam je trebao majstor nad majstorima. Tu mi je puno pomogla Motovunska grupa. Oni su mi preporučili fotografa i dizajnera, koje sam ja usvojio i nisam se nimalo pokajao, jer je zaista nevjerovatno kako su to ljudi napravili. Odlučio sam da radim 499 primjeraka i svaki da bude numerisan, što je običaj u toj vrsti izdavaštva. Onda su mi ljudi iz svijeta kojima je „Hagada“ srcu draga, odnosno jedan čovjek koji je visoko pozicioniran u toj jevrejskoj zajednici rekao – radi 613 primjeraka. Zašto? Kaže ovako: „U Tori postoji 613 sura, pa za svaku tu odredbu daj po jednu ,Hagadu‘“. Ima i drugo tumačenje. Šipurak je zaštitni znak kod Jevreja, pa se nalazi i na njihovoj novčanici. Kaže se da šipurak, kad se otvori, ima 613 zrna, a svako zrno je jedna lijepa želja. Kad potrošiš svih 613 zrna, ispunio si 613 lijepih želja. Tako da smo se odlučili za 613 primjeraka. Odredili smo jedinstvenu cijenu za svaki primjerak – 1.150 eura po jednom komadu, i imamo već velik broj ljudi koji su je rezervisali.
RSE: Sama cijena i čitav ovaj proces su zaista takvi da nekako nisu namijenjeni široj publici, već vjerovatno vrlo rijetkim pojedincima u Bosni i Hercegovini.
MIKULIĆ: Ja sam se iznenadio, ali ima dosta pribilježenih ljudi iz Bosne i Hercegovine. I grafike se plaćaju po 10.000 -15.000 KM. To nisu male pare. A ovo je također jedna vrijednost kojoj će iz dana u dan rasti cijena kao umjetničkog djela. Naravno, ja već razmišljam o komercijalnom izdanju. To će biti klasični reprint iduće godine i to će biti tiraž od par desetina hiljada primjeraka.
RSE: Čitav ovaj posao zapravo govori koliko je mukotrpan rad na stvaranju jedne knjige, posebno na stvaranju onoga što jeste baština, što jeste vrijedna knjiga, znači nije ni kuhar, ni vezovi, ni upute. Kako jedan izdavač uopšte može realizirati slične projekte?
MIKULIĆ: Vrlo jednostavno, zagrabi u svoju seharu i isfinansira to. Tako ja to radim. Ja ne pripadam nikome u ovoj državi i vrlo sam rigorozan u izboru autora koje ću objavljivati, zato što to sam finansiram. Ja sam prošle godine izdao jedno kapitalno djelo, isto tako za Bosnu i Hercegovinu, a to su „Fojnički grbovi“. To je fenomenalna knjiga, potrebna je ovoj našoj državi, jer na kraju krajeva i sa tom knjigom mi dokazujemo da smo bili u Evropi prije 300, 400 ili 500 godina, da su postojale te neke plemićke obitelji, kolika je bila BiH i svašta nešto. Da bih ja izdao neku knjigu, stvarno moram vrijedno, vrijedno raditi. I kad se knjiga izda, nju treba prodati. Meni kao izdavaču do sada je pomoglo samo kantonalno Ministarstvo sporta i kulture, ne za „Hagadu“, već za neka izdanja u prošloj godini i ja sam im zahvalan na tome. Danas je nama izdavačima teško, zato što je kupovna moć u Bosni i Hercegovini toliko mala da se knjige prodaju samo na vašarima koji se nazivaju sajmovi, a gdje su zastupljeni uglavnom izdavači iz susjedne države Srbije koji imaju piratska izdanja, pa ih ovdje prodaju po pet maraka, a ovdje u Bosni se za te pare maltene ne može ni proizvesti. I onda smo mi tu stvarno u podređenom položaju, ne možemo prodati ono što smo izdali. A sve države su nekako riješile i učešće u izdavaštvu. Recimo u Hrvatskoj država otkupljuje knjige za biblioteke. Meni se nikad nije desilo da je država rekla – evo kupit ćemo od tebe nešto knjiga da namirimo biblioteke. I to ide nekim stranačkim kanalima, pa se otkupljuju knjige koje ne znam da li su interesantne ili nisu interesantne čitaocima, i guraju se u biblioteke.
RSE: Ostaje da se nadamo da ćemo imati, barem povremeno, ovakve uzlete ove djelatnosti kao što je sarajevska „Hagada“ i kao što je to uostalom bio i „Fojnički grbovnik“.
MIKULIĆ: Ja sam sretan što sam odlučio da objavim tu knjigu, koja puno predstavlja za Bosnu i Hercegovinu. Još se ne naslućuje u koliko će zemalja otići i predstavljati Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu. Uložio sam 460.000 KM u ovu knjigu.
MIKULIĆ: Prije otprilike dvije i po godine ja sam bio pozvan u Veneciju na sastanak Motovunske grupe. Motovunska grupa je jedno udruženje vrlo značajnih svjetskih izdavača – 128 ih je tu. Onda su oni mene pitali ima li nešto što bi dostojno predstavljalo našu zemlju u svijetu. Onda sam se ja sjetio „Hagade“. Oni su bili oduševljeni kada sam spomenuo „Hagadu“ i rekli su da bi trebalo na tome nešto raditi. Kad sam se vratio u Sarajevo prvo što sam uradio otišao sam kod svog prijatelja gospodina Jakova Fincija da se s njim posavjetujem oko te knjige. On je rekao – dobro je da se javio jedan ozbiljan izdavač koji makar o tome razmišlja. Knjiga je doživjela reprint prije nekih tridesetak godina. U onim grafičkim i fotografskim uslovima je to bilo dobro, ali sada je to dosta loše. Vrlo je bitno da je sada prvi put poslije toliko godina ponovo urađeno fotografisanje „Hagade“. „Hagada je nastala u Španiji između 1340. i 1380. godine, u Kataloniji. Kompletna je urađena na koži. U njoj se prvi put pojavljuju ilustrovani likovi unutar jedne svete knjige, a znamo da je u judaizmu i u islamu zabranjeno oslikavanje likova, i po tome je ona čuvena.
RSE: Meni je u ovom trenutku zanimljivo ovo pitanje materijala. Znači radi se o rukopisu na koži, bogato iluminiranom, u bakru i zlatu. Sve je to samo po sebi izdavača stavilo pred velika pitanja u vezi sa odabirom materijala, štamparije. Sve je to moralo biti pažljivo birano. Gdje je i kako štampana?
MIKULIĆ: Postoje dvije takve štamparije u Evropi, jedna je u Gracu, druga u Italiji. Odlučio sam se za kvalitet, odlučio sam se za Italiju. Kada sam došao u priliku da držim originalnu „Hagadu“ u ruci, odlučio sam da se što više približim originalu. Prvo, odlučio sam se za ručni rad, a izbor materijala sam prepustio stručnjacima. Originalna „Hagada“, već sam rekao, rađena je na koži i svaki list je različite debljine. Mi to naravno nismo mogli postići. Onda smo se odlučili da taj dio bude urađen na kvalitetnom papiru, isto tako ručno rađenom, i obrada nekih boja se radi ručno. Sam izbor fotografa je bio veliki problem, zato što nam je trebao majstor nad majstorima. Tu mi je puno pomogla Motovunska grupa. Oni su mi preporučili fotografa i dizajnera, koje sam ja usvojio i nisam se nimalo pokajao, jer je zaista nevjerovatno kako su to ljudi napravili. Odlučio sam da radim 499 primjeraka i svaki da bude numerisan, što je običaj u toj vrsti izdavaštva. Onda su mi ljudi iz svijeta kojima je „Hagada“ srcu draga, odnosno jedan čovjek koji je visoko pozicioniran u toj jevrejskoj zajednici rekao – radi 613 primjeraka. Zašto? Kaže ovako: „U Tori postoji 613 sura, pa za svaku tu odredbu daj po jednu ,Hagadu‘“. Ima i drugo tumačenje. Šipurak je zaštitni znak kod Jevreja, pa se nalazi i na njihovoj novčanici. Kaže se da šipurak, kad se otvori, ima 613 zrna, a svako zrno je jedna lijepa želja. Kad potrošiš svih 613 zrna, ispunio si 613 lijepih želja. Tako da smo se odlučili za 613 primjeraka. Odredili smo jedinstvenu cijenu za svaki primjerak – 1.150 eura po jednom komadu, i imamo već velik broj ljudi koji su je rezervisali.
RSE: Sama cijena i čitav ovaj proces su zaista takvi da nekako nisu namijenjeni široj publici, već vjerovatno vrlo rijetkim pojedincima u Bosni i Hercegovini.
MIKULIĆ: Ja sam se iznenadio, ali ima dosta pribilježenih ljudi iz Bosne i Hercegovine. I grafike se plaćaju po 10.000 -15.000 KM. To nisu male pare. A ovo je također jedna vrijednost kojoj će iz dana u dan rasti cijena kao umjetničkog djela. Naravno, ja već razmišljam o komercijalnom izdanju. To će biti klasični reprint iduće godine i to će biti tiraž od par desetina hiljada primjeraka.
RSE: Čitav ovaj posao zapravo govori koliko je mukotrpan rad na stvaranju jedne knjige, posebno na stvaranju onoga što jeste baština, što jeste vrijedna knjiga, znači nije ni kuhar, ni vezovi, ni upute. Kako jedan izdavač uopšte može realizirati slične projekte?
MIKULIĆ: Vrlo jednostavno, zagrabi u svoju seharu i isfinansira to. Tako ja to radim. Ja ne pripadam nikome u ovoj državi i vrlo sam rigorozan u izboru autora koje ću objavljivati, zato što to sam finansiram. Ja sam prošle godine izdao jedno kapitalno djelo, isto tako za Bosnu i Hercegovinu, a to su „Fojnički grbovi“. To je fenomenalna knjiga, potrebna je ovoj našoj državi, jer na kraju krajeva i sa tom knjigom mi dokazujemo da smo bili u Evropi prije 300, 400 ili 500 godina, da su postojale te neke plemićke obitelji, kolika je bila BiH i svašta nešto. Da bih ja izdao neku knjigu, stvarno moram vrijedno, vrijedno raditi. I kad se knjiga izda, nju treba prodati. Meni kao izdavaču do sada je pomoglo samo kantonalno Ministarstvo sporta i kulture, ne za „Hagadu“, već za neka izdanja u prošloj godini i ja sam im zahvalan na tome. Danas je nama izdavačima teško, zato što je kupovna moć u Bosni i Hercegovini toliko mala da se knjige prodaju samo na vašarima koji se nazivaju sajmovi, a gdje su zastupljeni uglavnom izdavači iz susjedne države Srbije koji imaju piratska izdanja, pa ih ovdje prodaju po pet maraka, a ovdje u Bosni se za te pare maltene ne može ni proizvesti. I onda smo mi tu stvarno u podređenom položaju, ne možemo prodati ono što smo izdali. A sve države su nekako riješile i učešće u izdavaštvu. Recimo u Hrvatskoj država otkupljuje knjige za biblioteke. Meni se nikad nije desilo da je država rekla – evo kupit ćemo od tebe nešto knjiga da namirimo biblioteke. I to ide nekim stranačkim kanalima, pa se otkupljuju knjige koje ne znam da li su interesantne ili nisu interesantne čitaocima, i guraju se u biblioteke.
RSE: Ostaje da se nadamo da ćemo imati, barem povremeno, ovakve uzlete ove djelatnosti kao što je sarajevska „Hagada“ i kao što je to uostalom bio i „Fojnički grbovnik“.
MIKULIĆ: Ja sam sretan što sam odlučio da objavim tu knjigu, koja puno predstavlja za Bosnu i Hercegovinu. Još se ne naslućuje u koliko će zemalja otići i predstavljati Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu. Uložio sam 460.000 KM u ovu knjigu.