Enis ZEBIC, Zoran GLAVONJIC
Hrvatskom sustavu za borbu protiv pranja novca nema zamjerke. Na početku lanca stoje banke. Što one rade, opisuje za naš radio glasnogovornik Hrvatske udruge banaka Igor Štefanac:„Banke u Hrvatskoj aktivno sudjeluju u prevenciji i sprječavanju pranja novca. Svaka sumnja pranja novca se prijavljuje nadležnim uredima i institucijama. Na zakonskim temeljima se dostavljaju podaci o svim sumnjivim radnjama u okviru bankarskog poslovanja.“
Što se dalje zbiva, priča glasnogovornik Ravnateljstva policije Nino Jaklin:
„Sve sumnjive transakcije kontrolira i analizira Ured za sprječavanje pranja novca koji je ustrojen pri Ministarstvu financija. Ukoliko oni utvrde osnovanu sumnju da je počinjeno kazneno djelo vezano za pranje novca, oni će izvijestiti Državno odvjetništvo, a onda Državno odvjetništvo nama daje na rad takvo djelo.“
Potom slučaj ide pred sud, i u osam i po godina donesena je svega jedna osuđujuća presuda, i to bračnom paru dilera heroinom. Oduzeta im je i na tuđoj nesreći stečena imovina – poslovni prostori, stan i građevinsko zemljište vrijedno 260 tisuća maraka, pola milijuna maraka gotovine i 100 tisuća eura pozajmica.
A što je sa drugima? U Hrvatskoj su prošle godine i bila 282 slučaja pranja novca u kojima se sumnjalo na „pranje“ ukupno oko 100 milijuna eura. Preko banaka još je dodatno blokirano više od 4,2 milijuna kuna sumnjivih transakcija, a 70 slučajeva prijavljeno je nadležnim službama. Međutim, dokaz da sustav, ma koliko krasno bio ustrojen, jednostavno ne funkcionira je ova svega jedna osuđujuća presuda, kaže za naš program urednik crne kronike u zagrebačkom „Jutarnjem listu“ Dušan Miljuš:
„Kada bi išli raditi jednu analizu i kada bi vidjeli koji ljudi kojom imovinom raspolažu, a za koju mnogi od njih nemaju pokrića, onda bi vidjeli da je to u velikom nesrazmjeru s onim što je javno proklamirano i što institucije koje bi se trebale time baviti naprosto nisu u stanju detektirati i dati kasnije eventualno za postupanje drugim organima gonjenja.“
A njihova neefikasnost kao svijeća leptire privlači one koji će u Hrvatskoj oprati novac, bilo investicijama u nekretnine, bilo investicijama u neku atraktivnu privatizaciju, upozorava Miljuš. Što se nas tiče, mi radimo svoj posao, kaže policijski glasnogovornik Jaklin:
„Moram reći da je doista teško dokazivo kazneno djelo pranja novca, no unatoč tome, policija je u zadnjih nekoliko godina podnijela više desetaka kaznenih prijava i moram reći kako su neke od tih prijava još ovoga trenutka na sudu. Tako da ja ovoga trenutka ne mogu govoriti zašto je donesena samo jedna presuda.“
Međutim, i neki drugi ljudi koji plaće dobivaju iz proračuna, trebali bi se boriti protiv pranja novca, podsjeća Miljuš:
„Mi imamo tajne službe koje se bave novinarima, koje se bave političarima, ali javnost nikad nije dobila na uvid rezultate koliko su, recimo, hrvatske tajne službe sudjelovale u financijskim istragama ili slijedile trag prljavog novca.“
I ovaj prilog mora se na kraju zaključiti konstatacijom kako nema političke volje za borbu protiv pranja novca iza kojeg – podsjetimo – stoji organizirani kriminal. Duško Miljuš:
„Ona postoji samo na jednoj deklarativnoj razini, ali kad stvari treba provesti u praksi, onda dolazimo do jednog katastrofalnog stanja – što pokazuje i ovaj izvještaj od Ureda za sprječavanje pranja novca, koji je i po svom načinu funkcioniranja, po meni ovako jedna kafkijanska institucija – da je u osam i pol godina proistekla samo jedna pravomoćna presuda, što je premalo za takvu instituciju.“
Pokušali smo stupiti u kontakt i sa čelnim ljudima Ureda za sprečavanje pranja novca, ali nam je rečeno da su izvan Hrvatske, na stručnom usavršavanju.
* * * * *
Borba protiv pranja novca u Srbiji vodi se tek nekoliko godina, pa je i logično da su rezultati daleko skromniji nego u zapadnim državama. Veliki obračun sa ovom vrstom kriminala Srbiji tek predstoji, ali je neminovan jer je to jedan od osnovnih uslova za evropske integracije kojima zemlja teži.
Zakon o sprečavanju pranja novca u Srbiji je donet 2002. godine i po oceni predstavnika nadležnih državnih službi, do danas je postignut veliki napredak u borbi protiv te vrste kriminala. Veći deo rada republičke Uprave za sprečavanje pranja novca je u domenu službene tajne, ali je na jednom od retkih susreta sa novinarima direktor Uprave Julije Miladinović izneo podatak da je u poslednje tri godine u Srbiji ispitivano 400 sumnjivih slučajeva i da je nakon istrage podneto 19 krivičnih prijava zbog pranja novca:
„Ja ne mogu da dajem informacije o pojedinim slučajevima. To morate pitate u Tužilaštvu po kom osnovu su podignute koje optužnice. Naš zadatak je da uočimo da postoji sumnja i da informaciju, uz dokumentaciju koju prikupimo, prosledimo nadležnom državnom organu. Mi nismo nadležni da kažemo da li je pranja novca bilo ili nije i u kojoj meri. O tome odlučuje sud. Mi nismo tu da presuđujemo bilo kome.“
Obzirom na mali broj krivičnih prijava, postavljeno je i pitanje da li postoje pritisci na Upravu, na šta je Miladinović odgovorio:
„J bih pre rekao da postoji izuzetno veliki pritisak na upravu, da se sve ovjeri i da sve bude javno, ali meni je vrlo drago da postoji značajan pritisak javnosti da sve nelegalne transakcije budu na pravi način ispraćene i na kraju sankcionisane.“
Miladinović kaže i da Srbija u istragama sarađuje i sa stranim zemljama, uključujući Maršalska, Devičanska i Kajmanska ostrva, preko kojih kriminalci obično peru novac:
„Saradnja je sa pojedinim zemljama odlična, sa pojedinim manje dobra. Naravno, kod tih ostrva postoje određene transakcije. Mi smo dobivali podatke vezane za korisnike, odnosno nalogodavce po tim transakcijama i te informacije prosledili nadležnim državnim organima.“
U borbi protiv perača novca Srbiji najviše pomaže američka vlada raznim donacijama. Od 2002. godine SAD su obezbedile više od dva miliona dolara, od kojih je najveći deo utrošen na tehniku i informacionu opremu. Predajući jednu od donacija, američki ambasador u Beogradu Majkl Polt izjavio je da je rad finansijskih obaveštajnih službi od najveće važnosti u svakoj zemlji:
„Ja sam već dovoljno dugo u vašoj zemlji da mogu da primetim da ljudi dovode u pitanje pouzdanost vaših institucija. Upravo sprečavanje pranja novca imaće značajnu ulogu u vraćanju poverenja vas građana u institucije sistema. Ali kao što sam rekao mnogo puta u ovakvim prilikama, naša pomoć nije ni izbliza toliko značajna koliko vaša posvećenost ovom problemu. U krajnjoj liniji, finansijska obaveštajna služba jeste ono što vodi ovu zemlju u budućnost, u integracije, u svetski finansijski sistem.“
Uprkos boljoj zakonskoj regulativi koja se odnosi na sprečavanje pranja novca i stranu pomoć, ocenjuje Nemanja Nenadić iz organizacije Transprency International, Srbija je daleko od rešenja problema:
„I dalje je visok stepen sive ekonomije, iako niži od onoga koji smo imali pre možda, pet ili četiri ili tri godine, tako da uslovljava veliko korišćenje mehanizama za pranje novca i ozbiljni izazovi, i za upravu i za ostale državne organe, tek predstoje.“
Namanja Nenadić kaže da će borba protiv pranja novca sigurno biti dugotrajna, ali zaključuje da se u njoj mora istrajati:
„Pre svega nam je potrebno efektivno procesuiranje ovakvih slučajeva pred sudom. Od uspešnog rešavanja tog problema zavisi i ugled zemlje među ljudima koji žele da sa njom posluju i da samim tim svaki napredak u borbi za sprečavanje pranja novca predstavlja preduslov za povećanje stranih investicija.“