RSE: Reditelji su nekad uzimali malo duže pauze između prvog i drugog filma. Ti si, slično Pjeru Žalici, praktično uskočio iz jednog projekta u drugi. Pred tobom je, naime, realizacija storije o Jovanu Dučiću. Po svemu, radi se o zanimljivom i ambicioznom projektu.
ĐURIĆ: To je ispalo nekako slučajno. Ja nisam imao namjeru da odmah radim drugi film nakon ovoga, pošto imam jedan tekst koji mislim raditi dugoročno, zove se „Orkestar i zemlja čuda“. To je bio moj prvobitni plan, ali ponuđeno mi je da radim film o Jovanu Dučiću, i kada sam upoznao cijelu tu priču, čitavu tu ekipu i njihove namjere, pošto se budi dosta kontroverzija već pri samom pomenu imena Jovana Dučića, shvatio sam da je to priča o jednoj kontroverznoj ličnosti ispričana na jedan potpuno normalan način.
RSE: Moram ti reći da mi jedan moj prijatelj, kojem se neobično dopao film „Nebo iznad krajolika“, reče neki dan: „Žao mi je što će raditi Dučića“. Kad sam ga pitao zašto, odgovorio je: „Pa znaš ko je Dučić“. Praktično unaprijed odgovaraš na pitanje koje sam pripremio u vezi tih kontroverzi s obzirom na Dučićevu reputaciju u javnosti.
ĐURIĆ: Ja sam samo to otvorio. Prvo, Dučić je čovjek s petobanke. Ako je on toliko kontraverzan, otkud na našoj zvaničnoj valuti? Dučićev život je toliko kompleksan, da kažem lud, neobičan i filmičan da jednostavno zaslužuje da bude filmovan. Sjećate se filma o Aleksi Šantiću. To je jedna grandiozna moralna i književna figura i – ako hoćete – figura iz javnog života, aktivista i sve ostalo. Ali Jovan Dučić je mnogo veći izazov u smislu filmske priče.
RSE: Uostalom nije nužno evo recimo Formanov svjetonazor vezati uz Larryja Flinta, ali mnogo ljudi to radi.
ĐURIĆ: Da, to je to. Amerikanci su recimo napravili film o mnogo kontraverznijoj i nemoralnijoj ličnosti, a Dučić nije nikako, po svojoj spoljašnjosti, bio neka nemoralna ličnost. Kada proučite cijeli njegov život, kao što smo uradili ja i Vanja Avdić-Čabrić koja piše scenario zajedno sa mnom – mi imamo jednu veliku biblioteku o Dučiću – shvatite da čitava ta priča o njegovom, da kažem kolokvijalno, srbovanju i četništvu, i nema s čim se ne povezuje ime Jovana Dučića, uopšte nije tako crno-bijela kao što se ljudima na prvi pogled čini.
RSE: Nažalost, kod nas je sve crno-bijelo. Ali evo iza projekta stoji vrlo ozbiljan producentski tim, iz Amerike, iz Francuske, iz Srbije i Crne Gore. Osim Amerike, snimaće se naravno i kod nas.
ĐURIĆ: Da, snimaće se u Trebinju, Mostaru, Sarajevu, Bijeljini – Bijeljina je vrlo bitan grad jer je tu bila jedna od najvećih Dučićevih ljubavi Magdalena Nikolić – zatim u Pirotu, a najveći dio filma će se snimati u filmskom gradu u Bugarskoj, što je najsmješnije.
RSE: Čuo sam da je to filmski grad koji je sad vrlo poželjan.
ĐURIĆ: Da, tu se snima mnogo američkih filmova, snimao se „Gladijator“, snimaju se velike serije, snimaju Italijani – tu je snimao Bertolucci, dakle ogroman broj imena, Kusturica i mnogi drugi.
RSE: Možeš li nam otkriti tajnu ko bi bio u naslovnoj ulozi?
ĐURIĆ: U ovoj fazi, pošto će film biti rađen dosta dugo, zbog toga što je vrlo teško organizovati snimanje na toliko različitih mjesta u našim uslovima rada, sada radimo malu podjelu za snimanje u Americi. Tamo će se s snimati sa nekih osam glumaca.
RSE: Ima li neko od poznatijih američkih imena?
ĐURIĆ: Ne, u tom dijelu su samo stari Jovan Dučić, njegov rođak Mihajlo i mladi američki pisac Leo Leni koji želi da napiše knjigu o Dučiću, i to je ta okvirna priča iz koje se opisuje ostatak filma.
RSE: Da se vratimo „Nebu iznad krajolika“, nebu koje je iznad nas i iza tebe. Snimao si ga nekako diskretno, bez neke velike pompe, a ispalo je da bolje biti ne može.
ĐURIĆ: Ja sam zadovoljan, nisam ovo očekivao. Radili smo pod jako teškim uslovima, sa neki pionirskim poduhvatima unutar cijelog tog projekta. Film je rađen u privatnoj produkciji, uz pomoć naših prijatelja.
RSE: Budući da naš program slušaju i na Internet stranici čitaju i ljudi izvan Bosne i Hercegovine, da ih podsjetimo na siže, na osnovnu ideju ovog filma.
ĐURIĆ: To je jedna jako jednostavna priča, jedan od filmova „ni o čemu“, nema nikakvog spektakla unutar te priče. To je jedna mala, jednostavna, komična priča o neuspjeloj ljubavi između jedne Francuskinje i našeg pastira Mehmeda. Francuskinja, iz nekih razloga koji se kasnije otkrivaju, padobranom pada na vrh planine, pored pasira Mehmeda koji tu čuva svoju kravu i tu počinje priča o njihovom pokušaju da dođu do telefona i da je on vrati u Sarajevo, mada se cijelo vrijeme apsolutno ne razumiju. Tu upada jedna galerija likova i oslikava život i nas u Bosni i Francuze i Evropljane.
RSE: Veseli, neopterećeni film koji krijepi dušu.
ĐURIĆ: Trebalo bi da je tako. Mada u podtekstu ima stvari koje nisu tako optimistične, ali neka svako pravi svoje čitanje. Priča je takva kakva je.
RSE: Meni se čini da je u pitanju mala nepravda, naravno slučajna. „Nebo“ nam je palo poslije „Grbavice“, znači jedne velike i opravdane euforije, ali u vrijeme marketinški izvanredno podržavane „Karaule“, zato je – barem je takav moj dojam – medijski pomalo zapostavljeno.
ĐURIĆ: Mi smo morali izaći sa filmom u „nedoba“, ali je „nedoba“ i ostalima. „Karauli“ je poslije „Grbavice“ bilo jako teško izaći, ali ja poštujem, uvažavam i cijenim gospodina Kenovića koji je odlučio da s filmom ide u distribuciju odmah nakon „Grbavice“, gdje su oni vjerovatno izgubili pola gledanja, a mi smo išli nakon sviju. Međutim, mi smo zadovoljni gledanošću filma i zadovoljni smo distribucijom.
RSE: Ima li producent nekih većih planova u vezi sa promocijom u inostranstvu?
ĐURIĆ: Mi prije svega imamo velikog koproducenta u Srbiji i Crnoj Gori, to je Drem Company, ekipa koja je napravila najkomercijalniji film svih vremena u Srbiji i Crnoj Gori – „Zonu Zamfirovu“, i tamo distribucija kreće negdje s jeseni, nakon Paličkog i Niškog festivala na kojima ćemo nastupiti, dakle kada počne kino-sezona u Srbiji i Crnoj Gori. Vrlo brzo ćemo da dogovorimo distribuciju u Hrvatskoj i Sloveniji, Slovenci su izrazito zainteresovani za film. A nakon toga idmeo u Bugarsku. Ovi naši partneri iz Srbije i Crne Gore su već završili dogovor sa Bugarskom. U Bugarskoj je film imao svjetsku premijeru i veliki odjek. Tamo nam je distributer najveća distributerska kuća u Bugarskoj. To je nekako ta regionalna pokrivenost. Već smo preliminarno pregovarali o prodaji prava za srpsko govorno područje, a onda ćemo da vidimo za ostala. Pozvani smo na preko 20 i nešto srpskih filmskih festivala, manjih ili većih.
RSE: Da li ti je žao što se nećeš moći baš potpuno posvetiti svom „prvorođenčetu“, pošto odmah ideš u novi projekat?
ĐURIĆ: Meni ovaj projekat u ovoj sada fazi uopšte neće oduzeti mnogo energije, ni vremena, jer mi u Americi imamo nekih šest-sedam dana snimanja i onda pravimo jednu dosta veliku pauzu, negdje skroz do jeseni, kada će se nastaviti snimanje, da bi se završilo najvjerovatnije naredne godine.
RSE: Tako da ćeš imati priliku podržati „Nebo“ u njegovim prvim samostalnim koracima.
ĐURIĆ: Da, već ga podržavam. Pravimo promocije i projekcije po cijeloj Bosni i Hercegovini, pratim svoj film.
ĐURIĆ: To je ispalo nekako slučajno. Ja nisam imao namjeru da odmah radim drugi film nakon ovoga, pošto imam jedan tekst koji mislim raditi dugoročno, zove se „Orkestar i zemlja čuda“. To je bio moj prvobitni plan, ali ponuđeno mi je da radim film o Jovanu Dučiću, i kada sam upoznao cijelu tu priču, čitavu tu ekipu i njihove namjere, pošto se budi dosta kontroverzija već pri samom pomenu imena Jovana Dučića, shvatio sam da je to priča o jednoj kontroverznoj ličnosti ispričana na jedan potpuno normalan način.
RSE: Moram ti reći da mi jedan moj prijatelj, kojem se neobično dopao film „Nebo iznad krajolika“, reče neki dan: „Žao mi je što će raditi Dučića“. Kad sam ga pitao zašto, odgovorio je: „Pa znaš ko je Dučić“. Praktično unaprijed odgovaraš na pitanje koje sam pripremio u vezi tih kontroverzi s obzirom na Dučićevu reputaciju u javnosti.
ĐURIĆ: Ja sam samo to otvorio. Prvo, Dučić je čovjek s petobanke. Ako je on toliko kontraverzan, otkud na našoj zvaničnoj valuti? Dučićev život je toliko kompleksan, da kažem lud, neobičan i filmičan da jednostavno zaslužuje da bude filmovan. Sjećate se filma o Aleksi Šantiću. To je jedna grandiozna moralna i književna figura i – ako hoćete – figura iz javnog života, aktivista i sve ostalo. Ali Jovan Dučić je mnogo veći izazov u smislu filmske priče.
RSE: Uostalom nije nužno evo recimo Formanov svjetonazor vezati uz Larryja Flinta, ali mnogo ljudi to radi.
ĐURIĆ: Da, to je to. Amerikanci su recimo napravili film o mnogo kontraverznijoj i nemoralnijoj ličnosti, a Dučić nije nikako, po svojoj spoljašnjosti, bio neka nemoralna ličnost. Kada proučite cijeli njegov život, kao što smo uradili ja i Vanja Avdić-Čabrić koja piše scenario zajedno sa mnom – mi imamo jednu veliku biblioteku o Dučiću – shvatite da čitava ta priča o njegovom, da kažem kolokvijalno, srbovanju i četništvu, i nema s čim se ne povezuje ime Jovana Dučića, uopšte nije tako crno-bijela kao što se ljudima na prvi pogled čini.
RSE: Nažalost, kod nas je sve crno-bijelo. Ali evo iza projekta stoji vrlo ozbiljan producentski tim, iz Amerike, iz Francuske, iz Srbije i Crne Gore. Osim Amerike, snimaće se naravno i kod nas.
ĐURIĆ: Da, snimaće se u Trebinju, Mostaru, Sarajevu, Bijeljini – Bijeljina je vrlo bitan grad jer je tu bila jedna od najvećih Dučićevih ljubavi Magdalena Nikolić – zatim u Pirotu, a najveći dio filma će se snimati u filmskom gradu u Bugarskoj, što je najsmješnije.
RSE: Čuo sam da je to filmski grad koji je sad vrlo poželjan.
ĐURIĆ: Da, tu se snima mnogo američkih filmova, snimao se „Gladijator“, snimaju se velike serije, snimaju Italijani – tu je snimao Bertolucci, dakle ogroman broj imena, Kusturica i mnogi drugi.
RSE: Možeš li nam otkriti tajnu ko bi bio u naslovnoj ulozi?
ĐURIĆ: U ovoj fazi, pošto će film biti rađen dosta dugo, zbog toga što je vrlo teško organizovati snimanje na toliko različitih mjesta u našim uslovima rada, sada radimo malu podjelu za snimanje u Americi. Tamo će se s snimati sa nekih osam glumaca.
RSE: Ima li neko od poznatijih američkih imena?
ĐURIĆ: Ne, u tom dijelu su samo stari Jovan Dučić, njegov rođak Mihajlo i mladi američki pisac Leo Leni koji želi da napiše knjigu o Dučiću, i to je ta okvirna priča iz koje se opisuje ostatak filma.
RSE: Da se vratimo „Nebu iznad krajolika“, nebu koje je iznad nas i iza tebe. Snimao si ga nekako diskretno, bez neke velike pompe, a ispalo je da bolje biti ne može.
ĐURIĆ: Ja sam zadovoljan, nisam ovo očekivao. Radili smo pod jako teškim uslovima, sa neki pionirskim poduhvatima unutar cijelog tog projekta. Film je rađen u privatnoj produkciji, uz pomoć naših prijatelja.
RSE: Budući da naš program slušaju i na Internet stranici čitaju i ljudi izvan Bosne i Hercegovine, da ih podsjetimo na siže, na osnovnu ideju ovog filma.
ĐURIĆ: To je jedna jako jednostavna priča, jedan od filmova „ni o čemu“, nema nikakvog spektakla unutar te priče. To je jedna mala, jednostavna, komična priča o neuspjeloj ljubavi između jedne Francuskinje i našeg pastira Mehmeda. Francuskinja, iz nekih razloga koji se kasnije otkrivaju, padobranom pada na vrh planine, pored pasira Mehmeda koji tu čuva svoju kravu i tu počinje priča o njihovom pokušaju da dođu do telefona i da je on vrati u Sarajevo, mada se cijelo vrijeme apsolutno ne razumiju. Tu upada jedna galerija likova i oslikava život i nas u Bosni i Francuze i Evropljane.
RSE: Veseli, neopterećeni film koji krijepi dušu.
ĐURIĆ: Trebalo bi da je tako. Mada u podtekstu ima stvari koje nisu tako optimistične, ali neka svako pravi svoje čitanje. Priča je takva kakva je.
RSE: Meni se čini da je u pitanju mala nepravda, naravno slučajna. „Nebo“ nam je palo poslije „Grbavice“, znači jedne velike i opravdane euforije, ali u vrijeme marketinški izvanredno podržavane „Karaule“, zato je – barem je takav moj dojam – medijski pomalo zapostavljeno.
ĐURIĆ: Mi smo morali izaći sa filmom u „nedoba“, ali je „nedoba“ i ostalima. „Karauli“ je poslije „Grbavice“ bilo jako teško izaći, ali ja poštujem, uvažavam i cijenim gospodina Kenovića koji je odlučio da s filmom ide u distribuciju odmah nakon „Grbavice“, gdje su oni vjerovatno izgubili pola gledanja, a mi smo išli nakon sviju. Međutim, mi smo zadovoljni gledanošću filma i zadovoljni smo distribucijom.
RSE: Ima li producent nekih većih planova u vezi sa promocijom u inostranstvu?
ĐURIĆ: Mi prije svega imamo velikog koproducenta u Srbiji i Crnoj Gori, to je Drem Company, ekipa koja je napravila najkomercijalniji film svih vremena u Srbiji i Crnoj Gori – „Zonu Zamfirovu“, i tamo distribucija kreće negdje s jeseni, nakon Paličkog i Niškog festivala na kojima ćemo nastupiti, dakle kada počne kino-sezona u Srbiji i Crnoj Gori. Vrlo brzo ćemo da dogovorimo distribuciju u Hrvatskoj i Sloveniji, Slovenci su izrazito zainteresovani za film. A nakon toga idmeo u Bugarsku. Ovi naši partneri iz Srbije i Crne Gore su već završili dogovor sa Bugarskom. U Bugarskoj je film imao svjetsku premijeru i veliki odjek. Tamo nam je distributer najveća distributerska kuća u Bugarskoj. To je nekako ta regionalna pokrivenost. Već smo preliminarno pregovarali o prodaji prava za srpsko govorno područje, a onda ćemo da vidimo za ostala. Pozvani smo na preko 20 i nešto srpskih filmskih festivala, manjih ili većih.
RSE: Da li ti je žao što se nećeš moći baš potpuno posvetiti svom „prvorođenčetu“, pošto odmah ideš u novi projekat?
ĐURIĆ: Meni ovaj projekat u ovoj sada fazi uopšte neće oduzeti mnogo energije, ni vremena, jer mi u Americi imamo nekih šest-sedam dana snimanja i onda pravimo jednu dosta veliku pauzu, negdje skroz do jeseni, kada će se nastaviti snimanje, da bi se završilo najvjerovatnije naredne godine.
RSE: Tako da ćeš imati priliku podržati „Nebo“ u njegovim prvim samostalnim koracima.
ĐURIĆ: Da, već ga podržavam. Pravimo promocije i projekcije po cijeloj Bosni i Hercegovini, pratim svoj film.