Josip Birkić iz Vučevaca kraj Đakova prvi je prije desetak dana odlučio izaći u javnost o strahotama koje je preživio kad su pripadnici slovenske Teritorijalne obrane, 28. lipnja 1991. godine, pogodili tenk JNA u Rožnoj dolini, koji nije bojno djelovao i iz kojeg je Birkić, zajedno s još trojicom ondašnjih regruta JNA, jedva preživio:
„Vidjeli su da iz gorućeg tenka izlazimo van i da se valjam po podu kako bih se ugasio, a oni su i dalje pucali po nama. Bio sam u velikom šoku. Osamdeset posto tijela mi je opečeno. Vidjeli su da sam ranjen i da ne mogu pružati nikakav otpor, a oni su i dalje pucali na mene. Jednoga dečka su pogodili u prsa, a drugog u nogu. Taj pogođeni u prsa je umro za dvije-tri minute. Ljudi u Hrvatskoj nisu svjesni šta smo mi tamo preživjeli. Niko nije svjestan.“
Vehdin Ćosić iz Jablanice bio je u istom tenku s Birkićem. Od proživljenog užasa, kaže, i nakon 15 godina pamti svaki trenutak:
„Čula su se crkvena zvona. Onda su počeli bacati koktele na nas. Oko šest smo dobili obavijest da se priprema neki napad na nas. Iz tenka smo gledali kako se raspoređivaju. Prvi je nastradao naš tenk. Sve je gorilo. Jedva smo se spasili. Spasio me jedan oficir, kojeg je tom prilikom pogodio metak u ruku, ali mu ne znam ime. Vojnici su me podvukli pod jedan kamion i bio sam tu dok se nismo predali. Padale su granate i pucali su po nama. Našao me jedan civil pod kamionom. Udarao me i nogama i rukama. Uzeo je pušku i htio me ubiti. Sreća, bila je zakočena. Odgurali su ga od mene i poslali me u hitnu.“
Osim slučaja Holmec, zatim u Rožnoj dolini, o kojem su osim Birkića i Ćosića spremni svjedočiti i ostali preživjeli ročnici, predsjednica Slovenskog helsinškog monitora, Neva Miklavčič Predan, izvijestila je da im se svakodnevno javljaju nove žrtve slovenskog rata, također ročnici bivše JNA, a među njima najteže su ranjeni Marko Martinković iz Domaljevaca nedaleko Orašja i Tomislav Šuta iz Bugojna:
„To su bili mladići kojima je bilo naređeno da transporterima iz kasarne Vrhnika kraj Ljubljane krenu ka Brniku. Tada su odjednom bili zapaljeni. Nisu bojno djelovali. Ostali su doživotno osakaćeni.“
Ovih dana posjetila ih je predsjednica Centra za razvoj demokracije, Semina Lončar, a posebno je zgrožena stanjem Marka Martinkovića, koji, kao i većina njegovih kolega, 1991. godine, kad je ranjen u transporteru na cesti prema aerodromu Brnik, nije imao ni punih 18 godina:
„Granata mu je razorila lubanju, mozak, čeljusti i napravila mu trajne posljedice, tako da on danas ne čuje i vrlo teško govori. Njihov najbliži susjed, s kojim je Marko proveo djetinjstvo i mladost, digao je zid visok tri metra da njegova djeca, kako kaže, ne gledaju Marka invalida jer izgleda kao strašilo.“
Najstrašnije je, kažu, što su od svih prezreni, a nikad im nije pružena ni najobičnija humanitarna pomoć:
„Uvijek je obitelj Martinković u tome zaobiđena jer je njihov sin bio u četničkoj JNA. Oni u Bosni, ne samo da nemaju nikakvu invalidnost, invalidninu ili naknadu za neko oštećenje, neku rentu ili mirnodopsku mirovinu, već nemaju pravo ni na zdravstvenu zaštiti. Ta djeca, niti su borbeno djelovala, niti su se svojom krivicom tu zatekla.“
Izvješteno je da je u napadnutim JNA transporterima na cesti prema Brniku u lipnju 1991. poginulo čak pet vojnika iz raznih krajeva bivše Jugoslavije: Ivan Jeličić, Domagoj Sotinac, Špiro Ponjavić, Ratko Jovanović i Slobodan Stojković.
Nakon kaznene prijave Hrvatskom državnom odvjetništvu i zahtjeva da ispita odgovornost za stradanja bivših ročnika JNA „ničijih vojnika“ koji su nakon 15 godina odlučili istupiti u javnost, nevladine udruge zatražit će isto i od Bosne i Hercegovine, a o najnovijim činjenicama izvijestit će i Haški tribunal.
Slovenska i hrvatska Organizacija za ljudska prava zatražit će od nadležnih organa da se sasluša i Srećko Lisjak, bivši zapovjednik slovenske Teritorijalne obrane u Rožnoj dolini, koji je izjavio da nije bilo ratnih zločina i da su cijeli posao s bivšom JNA obavili u pet minuta:
„Što potvrđuje da ovi mladići, ročnici JNA, nisu bojno djelovali. Imali su otvorene kupole. Njih devet teritorijalaca protiv 117 ročnika JNA za pet minuta završava posao, a to ukazuje na veliku vjerovatnoću da je bio počinjen ratni zločin nad tim vojnicima.“
„Vidjeli su da iz gorućeg tenka izlazimo van i da se valjam po podu kako bih se ugasio, a oni su i dalje pucali po nama. Bio sam u velikom šoku. Osamdeset posto tijela mi je opečeno. Vidjeli su da sam ranjen i da ne mogu pružati nikakav otpor, a oni su i dalje pucali na mene. Jednoga dečka su pogodili u prsa, a drugog u nogu. Taj pogođeni u prsa je umro za dvije-tri minute. Ljudi u Hrvatskoj nisu svjesni šta smo mi tamo preživjeli. Niko nije svjestan.“
Vehdin Ćosić iz Jablanice bio je u istom tenku s Birkićem. Od proživljenog užasa, kaže, i nakon 15 godina pamti svaki trenutak:
„Čula su se crkvena zvona. Onda su počeli bacati koktele na nas. Oko šest smo dobili obavijest da se priprema neki napad na nas. Iz tenka smo gledali kako se raspoređivaju. Prvi je nastradao naš tenk. Sve je gorilo. Jedva smo se spasili. Spasio me jedan oficir, kojeg je tom prilikom pogodio metak u ruku, ali mu ne znam ime. Vojnici su me podvukli pod jedan kamion i bio sam tu dok se nismo predali. Padale su granate i pucali su po nama. Našao me jedan civil pod kamionom. Udarao me i nogama i rukama. Uzeo je pušku i htio me ubiti. Sreća, bila je zakočena. Odgurali su ga od mene i poslali me u hitnu.“
Osim slučaja Holmec, zatim u Rožnoj dolini, o kojem su osim Birkića i Ćosića spremni svjedočiti i ostali preživjeli ročnici, predsjednica Slovenskog helsinškog monitora, Neva Miklavčič Predan, izvijestila je da im se svakodnevno javljaju nove žrtve slovenskog rata, također ročnici bivše JNA, a među njima najteže su ranjeni Marko Martinković iz Domaljevaca nedaleko Orašja i Tomislav Šuta iz Bugojna:
„To su bili mladići kojima je bilo naređeno da transporterima iz kasarne Vrhnika kraj Ljubljane krenu ka Brniku. Tada su odjednom bili zapaljeni. Nisu bojno djelovali. Ostali su doživotno osakaćeni.“
Ovih dana posjetila ih je predsjednica Centra za razvoj demokracije, Semina Lončar, a posebno je zgrožena stanjem Marka Martinkovića, koji, kao i većina njegovih kolega, 1991. godine, kad je ranjen u transporteru na cesti prema aerodromu Brnik, nije imao ni punih 18 godina:
„Granata mu je razorila lubanju, mozak, čeljusti i napravila mu trajne posljedice, tako da on danas ne čuje i vrlo teško govori. Njihov najbliži susjed, s kojim je Marko proveo djetinjstvo i mladost, digao je zid visok tri metra da njegova djeca, kako kaže, ne gledaju Marka invalida jer izgleda kao strašilo.“
Najstrašnije je, kažu, što su od svih prezreni, a nikad im nije pružena ni najobičnija humanitarna pomoć:
„Uvijek je obitelj Martinković u tome zaobiđena jer je njihov sin bio u četničkoj JNA. Oni u Bosni, ne samo da nemaju nikakvu invalidnost, invalidninu ili naknadu za neko oštećenje, neku rentu ili mirnodopsku mirovinu, već nemaju pravo ni na zdravstvenu zaštiti. Ta djeca, niti su borbeno djelovala, niti su se svojom krivicom tu zatekla.“
Izvješteno je da je u napadnutim JNA transporterima na cesti prema Brniku u lipnju 1991. poginulo čak pet vojnika iz raznih krajeva bivše Jugoslavije: Ivan Jeličić, Domagoj Sotinac, Špiro Ponjavić, Ratko Jovanović i Slobodan Stojković.
Nakon kaznene prijave Hrvatskom državnom odvjetništvu i zahtjeva da ispita odgovornost za stradanja bivših ročnika JNA „ničijih vojnika“ koji su nakon 15 godina odlučili istupiti u javnost, nevladine udruge zatražit će isto i od Bosne i Hercegovine, a o najnovijim činjenicama izvijestit će i Haški tribunal.
Slovenska i hrvatska Organizacija za ljudska prava zatražit će od nadležnih organa da se sasluša i Srećko Lisjak, bivši zapovjednik slovenske Teritorijalne obrane u Rožnoj dolini, koji je izjavio da nije bilo ratnih zločina i da su cijeli posao s bivšom JNA obavili u pet minuta:
„Što potvrđuje da ovi mladići, ročnici JNA, nisu bojno djelovali. Imali su otvorene kupole. Njih devet teritorijalaca protiv 117 ročnika JNA za pet minuta završava posao, a to ukazuje na veliku vjerovatnoću da je bio počinjen ratni zločin nad tim vojnicima.“