Nevjerovatnu životnu dramu proživljavaju u Mostaru nosioci stanarskih prava iz zgrade u sadašnjoj ulici kneza Mihajla Viševića Humskog, na Bulevaru ili nekadašnjoj liniji sukoba. Svi stanari, njih 36, u junu mjesecu 1993. godine su pod prijetnjom vojnika Hrvatskog vijeća odbrane – a svjedoci kažu da ih je predvodio haški osuđenik Vinko Martinović Štela –morali napustiti svoje domove.
Kada je mir zavladao ovim prostorima i kada je međunarodna zajednica dala pravo povratka svakom u svoj dom, 15 stanara je podnijelo zahtjev za povratak u svoju zgradu i u svoj stan.
Desetak godina traje njihova neravnopravna borba sa jačim od sebe. I pored svih odluka, rješenja i drugih akata koji im potvrđuju njihovo pravo, stanovnici se ne mogu vratiti u zgradu koja je u međuvremenu rekonsutrisana, a znatno veći stanovi od prvobitnih dodijeljeni na trajno korištenje nekim drugim ljudima. Federalno ministarstvo odbrane kao vlasnik zgrade i tužena strana odbija vratiti bivšim stanarima njihove stanove.
U našoj emisiji o ovom, za pravnu državu tipičnom nepravednom slučaju, pričaju dva stanara zgrade u kojoj danas žive neki drugi ljudi, Slavko Ristić i Jasna Đozlić.
Slavko se posebno sjeća dana kada je prije tačno 10 godina počelo renoviranje oštećene zgrade:
„Zgrada se počela renovirati krajem 1996. godine. Ja sam mislio da je to za nas. Kad se to završavalo, pokrenuo sam postupak za povrat, jer sam mislio da je to nama i baš se čudio tome. Međutim, kad je to završeno, vidio sam da to nije nama, već da je namijenjeno nekom drugom. Dolazio sam jedan dan na vrata i zbog toga sam tad dva dana bio u policijskom pritvoru. To je bilo negdje krajem 1996. ili početkom 1997. godine. Nakon toga sam išao na sve strane da to prijavim i oni su to obustavili. Međutim 1997. godine, negdje oko Božića, oni su noću useljavali. Tada sam ja radio u Federalnom zavodu za statistiku. Đojić mi je došao na posao u uniformi i tražio popis bivših stanara. Pitao sam ga ko je, a on mi je odgovorio da je novi stanar te zgrade. A evo sad uporno tvrdi da on navodno nije znao. Ja sam mu pokazao sliku zgrade kakva je bila. Ona jeste bila devastirana, ali Đojić je govorio da ona uopšte nije postojala, već da je ovo sad iz temelja napravljeno. Pitao sam ga odakle je, odgovorio je da je iz Orašja. A ja sam stanovao 200 metara od te zgrade u privremenom smještaju. U mom stanu je žena iz Konjica, odnosno iz sela Zaslivlja, Pera Jelić. Po odluci CRPC-a je trebala biti deložirana, međutim ništa se nije dogodilo. Otišao sam ponovo kod gradonačelnika i oni su mi potpisali deložaciju – 31. marta u devet sati. Međutim, opet ništa od toga nije bilo. Od opštinskog suda – sudinica je bila Šemsa Droce – nam je 11. januara 2005. godine dodijeljena presuda da oni moraju izaći iz stanova i da se zgrada vrati u prvobitno stanje. Međutim, oni su se žalili i 26. oktobra 2005. godine dobijemo presudu da nam se isplati u roku od mjesec dana određena suma. Mi smo pristali i na to, međutim tražili smo reviziju ove presude kod kantonalnog suda. Međutim, mene je lično zavlačio general Đujić. On zna čitavu situaciju od 1997. godine.“
Znači, ljudi su morali napustiti svoje stanove. Otišli su i snašli se ko je kako mogao.
„Da. Zgrada je tokom rata bila unutra devastirana, jer je tu bio bunker.“
I onda je nakon rata popravljena, ali su stanovi dodijeljeni drugim osobama. Oni su uselili i vi ne možete da se vratite u svoje stanove.
„Ne možemo. Niko. Imamo i odluku CRPC-a i presude opštinskog i kantonalnog suda, gdje je potvrđeno naše stanarsko pravo i rečeno da nam se isplati odšteta. O isplati je donio presudu kantonalni sud i mi smo to prihvatili, jer mi smo podstanari. Evo sad 12. aprila sam se opet morao seliti. To je četrnaesti put kako selim. Podstanar sam u vlastitom gradu, plaćam kiriju 300 KM. Čak nam je pet ljudi dosad umrlo. Tri familije komplet pomrle.“
Jasna Đozlić podsjeća da je zgrada, odnosno stanovi u njoj u potpunosti „prekrojeni“:
„Bilo je 24 stana i 12 garsonijera. Od tri stana su se pravila dva. Današnji stanari su pripadnici jedne nacije, dok je prije rata ta zgrada bila multietnička. Uglavnom, oni su čitavu zgradu prepravili. Gospođa Šemsa Droce je prvu presudu donijela u našu korist – da se stanovi vrate u prvobitno stanje. Nosni zidovi nisu bili oštećeni i sve se moglo vratiti u prvobitno stanje. Svako se posebno žalio opštinskom sudu, po tri-četiri puta, i u roku od 15 dana smo dobili presude koje potvrđuju naša prava. To je bilo 24. oktobra 2002. godine i do sada se ništa nije dogodilo. Svi stanari su se žalili opštinskom sudu u Mostaru, da bi to onda prešlo na kantonalni sud i svaki put smo dobili spor. Svaki put je presuđeno da tužena strana u roku od 15 dana mora da napusti stan pod prijetnjom prinudnog iseljenja. Međutim, vjerujte da niko od stanara to nije doživio, niti dočekao. Svaki put kad smo dobili tu presudu od kantonalnog suda u Mostaru, svi smo se ponadali, međutim sve to je palo u vodu.“
Ko je zvanično tužena strana?
„Tužena strana je Ministarstvo odbrane Federacije BiH. Tim advokata u Mostaru je zaista dao sve od sebe, međutim ništa se ne dešava. Svi imaju uredne papire. Presuda sigurno ne bi mogla biti donesena u našu korist da papiri nisu bili uredni.“
Dakle, vi niti možete da vratite svoj stan, niti da dobijete tu naknadu.
„Ništa. Oni ne znaju gdje će s ovim ljudima što su sad tamo.“
U toj zgradi su stanovali oni koji su radili u bivšoj JNA.
„Da, vojna lica i civili u službi JNA. Na primjer moj muž je bio civilno lice, automehaničar. Bilo je molera, limara, bravara… Od 36 nosilaca stanarskog prava, samo nas 15 se prijavilo za povrat. Ali eto, ne mogu ni tih 15 stanova da nam vrate. Ja srećom imam brata u Norveškoj koji mi je dao svoj stan, ali mnogi od nas nemaju gdje. To što se u Mostaru radi, to nigdje nema. Građani su se pitali kako se jedni te isti stanovi mogu dva puta otkupljivati. Prvi put kad su ih za njih renovirali, a drugi put nama da pare daju. Tu se radi o skoro tri miliona maraka. I građani su se uključili. Bešlić kaže da su skoro svi stanovi u Mostaru vraćeni, ali to nije istina. Meni je lijepo ovdje u bratovom stanu, ali moje je moje.“
Govorili su Slavko Ristić i Jasna Đozlić, dvoje od 15 stanara zgrade u današnjoj ulici Kneza Miroslava Humskog koji se ni danas ne mogu vratiti, i pored brojnih sudskih i drugih odluka kojim je potvrđeno njihovo pravo na dom. Pretpostavljamo da će o ovom slučaju još biti riječi. Dali smo priliku onim koji su se obratili nama za pomoć. Ova emisija je otvorena i za, kako se kaže jezikom pravodusuđa, tuženu stranu. Bilo bi dobro čuti na koji način oni žele riješiti ovaj problem.
* * * * *
Na 18. sajmu knjiga u Sarajevu, jedan od najposjećenijih štandova je bio onaj na kojem su se predstavljali bosanskohercegovački pisci iz dijaspore. Među njima je bila i Safeta Obhođaš, rodom sa Pala, koja sada živi i stvara u Njemačkoj.
OBHOĐAŠ: Na posljednjem sarajevskom sajmu predstavila sam se najnovijim romanom „Trbušna plesačica“ kojeg sam pisala dvojezično – na njemačkom i na našem jeziku. Ko prati našu literaturu, odavno je primijetio da, literarno, 50 godina našeg života u bivšoj Jugoslaviji nikad nije obrađeno. Ja pokušavam to da nadoknadim u svojim knjigama. U ovom novom romanu sam obuhvatila onaj period osamdesetih godina do zahuktavanja nacionalnih interesa, dolaska nacionalnih partija na vlast i trovanja naroda. Knjiga se zaustavlja u momentu kada se desio prolom. Pisana je iz dva ugla, iz jednog takoreći fotografskog koji priča žena koja je fotografkinja po struci i ona daje okvire za radnju, a glavna ličnost romana, Vildana Mulić, popunjava okvir onim što ona doživljava.
RSE: Zašto „Trbušna plesačica“?
OBHOĐAŠ: „Trbušna plesačica“ je ustvari simboličan naslov. U radnoj verziji je knjiga nosila naslov „Smrt i trbušni ples“. Pa sam ja onda mislila da ustvari cijeli roman simbolizira moju domovinu Bosnu i Hercegovinu koja je tu između dva svijeta i čas pleše na jednu, čas na drugu stranu. To nam je poznato i iz istorije. Čas se priklanjamo nekakvih orijentalnih viđenjima, čas hoćemo u Evropu. To je zaista usud naše zemlje već 500-600 godina.
RSE: Koja je to po redu vaša knjiga?
OBHOĐAŠ: Ovo je četvrta knjiga koja je izašla na našem jeziku. Prva knjiga mi je izašla 1987. godine, to je bila zbirka priča „Žena i tajna“, koja se, nažalost, nikad nije obnovila, iako je probudila puno interesa. U posljednjih pet-šest godina su izašle tri knjige: „Šeherzada u zemlji dugih zima“, „Legende i prašina“ koju sam pisala zajedno sa mojim arapskim kolegom hrišćanskog porijekla Sargonom Boulusom i sad ova „Trbušna plesačica“. A na njemačkom jeziku sam do sada objavila šest knjiga.
RSE: Iz naziva vaših knjiga je očito da poklanjate najveću pažnju ženi. Da li je bosanska žena leit motiv onog što vi pišete?
OBHOĐAŠ: Kad sam tek počela pisati, prije skoro 30 godina, bilo mi je jako važno da domovinu i svijet u kojem živim objasnim iz ženskog ugla. Žena je glavna uloga u vrlo malom broju knjiga koje su pisale moje muške kolege. Pa i ako jeste glavna uloga, to je nekakvo romantičarsko viđenje i svijeta i njenog života. Ja sam htjela predstaviti žensko intelektualno viđenje ove sredine.
RSE: Živite i pišete u Njemačkoj, gdje ste stekli svoju čitalačku publiku. Koliko je to hendikep što za vas dovoljno ne znaju u domovini?
OBHOĐAŠ: Naravno da to boli. Ali evo, situacija se polako mijenja. Situacija se mijenja zahvaljujući mojim čitaocima do kojih ipak dopire ova knjiga. Naša kulturna sredina ili ta političko-kulturna klika, toliko je zatvorena da u nju ne možemo unijeti ništa što smo naučili napolju. Ja ne znam zašto je to tako, zapravo znam, ali to bi mi oduzelo previše vremena da to sad sve analiziram. Meni su i tamo i ovdje otvarali vrata moji čitaoci. Nijedna politička stranka ili politička snaga, da li u mojoj zemlji ili u Evropi, ne može se koristiti mojim djelima i reći – ova je pisala pozitivno o nama, ili baš ovako treba da izgleda svijet po njihovom. Ja sam pisala o životu onako kakav on jeste – između smijeha i suza, između pozitivnog i negativnog. Naravno, ne može se koristiti u političke i promotivne svrhe. Zbog toga mi se stalno podmeću klipovi u točkove. Ali bože moj, šta se može.
RSE: Uostalom, zahvaljujući između ostalog i vama, u Njemačkoj i u Evropi se zna za Bosnu i Hercegovinu. To je ipak neka satisfakcija.
OBHOĐAŠ: Zahvaljujući meni i nekolicini kolega koji se usuđuju da progovore univerzalnim jezikom – ne u službi neke politike – čuje se o Bosni i Hercegovini i pokazuje se njeno ljepše lice.
RSE: Koliko bi organizacije koje okupljaju Bosance i Hercegovce koji su vani, odnosno koliko bi to povezivanje pomoglo da se i u zemlji nametnete kao značajniji faktor?
OBHOĐAŠ: Ljudi koji dolaze spolja mogu malo toga učiniti. Jedini pomak se može desiti ako ove okoštale snage, koje tu egzistiraju još iz onog starog sistema, shvate. Ja bih najviše voljela da se organizira neki okrugli sto na kome ćemo se mi sučeliti, na kojem ćemo mi moći razmijeniti naša mišljenja i viđenja, a ne samo biti onaj pasivni faktor posmatranja i preuzimanja njihovih ideja. Moramo, sučeljavanjem, taj okoštali sistem, i u medijima i u društvu i u kulturno-političkoj sceni, malo razglobiti, pokrenuti, što se kaže pustiti svježi vjetar. Ja preporučujem, posebno mladim ljudima da čitaju, da grade svoje mišljenje, da pišu o onome što su pročitali i saznali, jer ja vidim da mladi ljudi čitaju i moje knjige kao izvor informiranja o onome što se događalo u onih pedeset godina nakon Drugog svjetskog rata.
* * * * *
Na području opštine Tuzla zahtjev za obnovu kuća podnijelo je preko 1500 porodica.
Esma Ibrišimović, šef službe za raseljena lica i izbjeglice opštine Tuzla, o tome kaže:
„Imamo evidenciju samo onih porodica koje su tražile našu pomoć, gdje smo učestvovali u obnovi i gdje smo pomagali održiv povratak. Na području opštine Tuzla imamo negdje oko 5000 povratnika. Najveći broj njih je lociran na području Požarnice, međutim isto tako ih imamo u Srednjoj Dragunji i u Crnom Blatu na Husinu. Radi se uglavnom o individualnim stambenim objektima.“
Oko 500 gotovo potpuno srušenih domova je popravljeno zahvaljujući donatorima:
„Trenutno imamo nekoliko humanitarnih organizacija koje već rade na obnovi. Mercy Corps je recimo obnovio pet kuća u Dragunji. Imamo finsku crkvenu pomoć koja obnavlja 14 stambenih objekata. U toku je javni poziv kantonalnog Ministarstva za odabir 15 korisnika. Imamo najave humanitarne organizacije HELP da će se u narednom periodu i ona uključiti u odabir korisnika i pomoć u adaptaciji kuća. Opština Tuzla je sama izdvojila iz budžeta sredstva da održi povratak, i to putem ove službe, od oko 100.000 KM, a zatim i putem druge dvije službe također pomaže povratak. Putem Službe za komunalne poslove je planirana obnova infrastrukture. Imamo i socijalnu pomoć.“
* * * * *
Na hiljade povratnika širom Bosne i Hercegovine nažalost živi od socijalne pomoći. Među njima je i Žarko Stokanović iz Zenice koji za naš program priča o svom životu:
„Ja sam se vratio u Zenicu 1995. godine. Imam jednu kćerku. Ona je u dječjem selu SOS na Mojmilu, u Sarajevu. Bez posla sam, nemam šta da jedem. Živim od socijale – 93 marke. Od toga moram platiti komunalije, struju, vodu, telefon. Niko me ne pita imam li odakle da platim. Imam 51 godinu, ko će mene primiti na posao? Priča se o održivom povratku. Ja nemam nikakvih uslova za život. Prije rata sam radio u zeničkoj Željezari i dobio sam otkaz. Davao sam oglase, htio sam da radim bar negdje kao čuvar. Pokušavao sam sve, međutim ništa.“
Viđate li kćerku?
„Kad sam u mogućnosti, odem da je posjetim. Osam godina je u dječjem selu SOS u Sarajevu. Tu je njoj dobro. Sada ima 14 godina, ide u 8. razred osnovne škole.“
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba
Kada je mir zavladao ovim prostorima i kada je međunarodna zajednica dala pravo povratka svakom u svoj dom, 15 stanara je podnijelo zahtjev za povratak u svoju zgradu i u svoj stan.
Desetak godina traje njihova neravnopravna borba sa jačim od sebe. I pored svih odluka, rješenja i drugih akata koji im potvrđuju njihovo pravo, stanovnici se ne mogu vratiti u zgradu koja je u međuvremenu rekonsutrisana, a znatno veći stanovi od prvobitnih dodijeljeni na trajno korištenje nekim drugim ljudima. Federalno ministarstvo odbrane kao vlasnik zgrade i tužena strana odbija vratiti bivšim stanarima njihove stanove.
U našoj emisiji o ovom, za pravnu državu tipičnom nepravednom slučaju, pričaju dva stanara zgrade u kojoj danas žive neki drugi ljudi, Slavko Ristić i Jasna Đozlić.
Slavko se posebno sjeća dana kada je prije tačno 10 godina počelo renoviranje oštećene zgrade:
„Zgrada se počela renovirati krajem 1996. godine. Ja sam mislio da je to za nas. Kad se to završavalo, pokrenuo sam postupak za povrat, jer sam mislio da je to nama i baš se čudio tome. Međutim, kad je to završeno, vidio sam da to nije nama, već da je namijenjeno nekom drugom. Dolazio sam jedan dan na vrata i zbog toga sam tad dva dana bio u policijskom pritvoru. To je bilo negdje krajem 1996. ili početkom 1997. godine. Nakon toga sam išao na sve strane da to prijavim i oni su to obustavili. Međutim 1997. godine, negdje oko Božića, oni su noću useljavali. Tada sam ja radio u Federalnom zavodu za statistiku. Đojić mi je došao na posao u uniformi i tražio popis bivših stanara. Pitao sam ga ko je, a on mi je odgovorio da je novi stanar te zgrade. A evo sad uporno tvrdi da on navodno nije znao. Ja sam mu pokazao sliku zgrade kakva je bila. Ona jeste bila devastirana, ali Đojić je govorio da ona uopšte nije postojala, već da je ovo sad iz temelja napravljeno. Pitao sam ga odakle je, odgovorio je da je iz Orašja. A ja sam stanovao 200 metara od te zgrade u privremenom smještaju. U mom stanu je žena iz Konjica, odnosno iz sela Zaslivlja, Pera Jelić. Po odluci CRPC-a je trebala biti deložirana, međutim ništa se nije dogodilo. Otišao sam ponovo kod gradonačelnika i oni su mi potpisali deložaciju – 31. marta u devet sati. Međutim, opet ništa od toga nije bilo. Od opštinskog suda – sudinica je bila Šemsa Droce – nam je 11. januara 2005. godine dodijeljena presuda da oni moraju izaći iz stanova i da se zgrada vrati u prvobitno stanje. Međutim, oni su se žalili i 26. oktobra 2005. godine dobijemo presudu da nam se isplati u roku od mjesec dana određena suma. Mi smo pristali i na to, međutim tražili smo reviziju ove presude kod kantonalnog suda. Međutim, mene je lično zavlačio general Đujić. On zna čitavu situaciju od 1997. godine.“
Znači, ljudi su morali napustiti svoje stanove. Otišli su i snašli se ko je kako mogao.
„Da. Zgrada je tokom rata bila unutra devastirana, jer je tu bio bunker.“
I onda je nakon rata popravljena, ali su stanovi dodijeljeni drugim osobama. Oni su uselili i vi ne možete da se vratite u svoje stanove.
„Ne možemo. Niko. Imamo i odluku CRPC-a i presude opštinskog i kantonalnog suda, gdje je potvrđeno naše stanarsko pravo i rečeno da nam se isplati odšteta. O isplati je donio presudu kantonalni sud i mi smo to prihvatili, jer mi smo podstanari. Evo sad 12. aprila sam se opet morao seliti. To je četrnaesti put kako selim. Podstanar sam u vlastitom gradu, plaćam kiriju 300 KM. Čak nam je pet ljudi dosad umrlo. Tri familije komplet pomrle.“
Jasna Đozlić podsjeća da je zgrada, odnosno stanovi u njoj u potpunosti „prekrojeni“:
„Bilo je 24 stana i 12 garsonijera. Od tri stana su se pravila dva. Današnji stanari su pripadnici jedne nacije, dok je prije rata ta zgrada bila multietnička. Uglavnom, oni su čitavu zgradu prepravili. Gospođa Šemsa Droce je prvu presudu donijela u našu korist – da se stanovi vrate u prvobitno stanje. Nosni zidovi nisu bili oštećeni i sve se moglo vratiti u prvobitno stanje. Svako se posebno žalio opštinskom sudu, po tri-četiri puta, i u roku od 15 dana smo dobili presude koje potvrđuju naša prava. To je bilo 24. oktobra 2002. godine i do sada se ništa nije dogodilo. Svi stanari su se žalili opštinskom sudu u Mostaru, da bi to onda prešlo na kantonalni sud i svaki put smo dobili spor. Svaki put je presuđeno da tužena strana u roku od 15 dana mora da napusti stan pod prijetnjom prinudnog iseljenja. Međutim, vjerujte da niko od stanara to nije doživio, niti dočekao. Svaki put kad smo dobili tu presudu od kantonalnog suda u Mostaru, svi smo se ponadali, međutim sve to je palo u vodu.“
Ko je zvanično tužena strana?
„Tužena strana je Ministarstvo odbrane Federacije BiH. Tim advokata u Mostaru je zaista dao sve od sebe, međutim ništa se ne dešava. Svi imaju uredne papire. Presuda sigurno ne bi mogla biti donesena u našu korist da papiri nisu bili uredni.“
Dakle, vi niti možete da vratite svoj stan, niti da dobijete tu naknadu.
„Ništa. Oni ne znaju gdje će s ovim ljudima što su sad tamo.“
U toj zgradi su stanovali oni koji su radili u bivšoj JNA.
„Da, vojna lica i civili u službi JNA. Na primjer moj muž je bio civilno lice, automehaničar. Bilo je molera, limara, bravara… Od 36 nosilaca stanarskog prava, samo nas 15 se prijavilo za povrat. Ali eto, ne mogu ni tih 15 stanova da nam vrate. Ja srećom imam brata u Norveškoj koji mi je dao svoj stan, ali mnogi od nas nemaju gdje. To što se u Mostaru radi, to nigdje nema. Građani su se pitali kako se jedni te isti stanovi mogu dva puta otkupljivati. Prvi put kad su ih za njih renovirali, a drugi put nama da pare daju. Tu se radi o skoro tri miliona maraka. I građani su se uključili. Bešlić kaže da su skoro svi stanovi u Mostaru vraćeni, ali to nije istina. Meni je lijepo ovdje u bratovom stanu, ali moje je moje.“
Govorili su Slavko Ristić i Jasna Đozlić, dvoje od 15 stanara zgrade u današnjoj ulici Kneza Miroslava Humskog koji se ni danas ne mogu vratiti, i pored brojnih sudskih i drugih odluka kojim je potvrđeno njihovo pravo na dom. Pretpostavljamo da će o ovom slučaju još biti riječi. Dali smo priliku onim koji su se obratili nama za pomoć. Ova emisija je otvorena i za, kako se kaže jezikom pravodusuđa, tuženu stranu. Bilo bi dobro čuti na koji način oni žele riješiti ovaj problem.
* * * * *
Na 18. sajmu knjiga u Sarajevu, jedan od najposjećenijih štandova je bio onaj na kojem su se predstavljali bosanskohercegovački pisci iz dijaspore. Među njima je bila i Safeta Obhođaš, rodom sa Pala, koja sada živi i stvara u Njemačkoj.
OBHOĐAŠ: Na posljednjem sarajevskom sajmu predstavila sam se najnovijim romanom „Trbušna plesačica“ kojeg sam pisala dvojezično – na njemačkom i na našem jeziku. Ko prati našu literaturu, odavno je primijetio da, literarno, 50 godina našeg života u bivšoj Jugoslaviji nikad nije obrađeno. Ja pokušavam to da nadoknadim u svojim knjigama. U ovom novom romanu sam obuhvatila onaj period osamdesetih godina do zahuktavanja nacionalnih interesa, dolaska nacionalnih partija na vlast i trovanja naroda. Knjiga se zaustavlja u momentu kada se desio prolom. Pisana je iz dva ugla, iz jednog takoreći fotografskog koji priča žena koja je fotografkinja po struci i ona daje okvire za radnju, a glavna ličnost romana, Vildana Mulić, popunjava okvir onim što ona doživljava.
RSE: Zašto „Trbušna plesačica“?
OBHOĐAŠ: „Trbušna plesačica“ je ustvari simboličan naslov. U radnoj verziji je knjiga nosila naslov „Smrt i trbušni ples“. Pa sam ja onda mislila da ustvari cijeli roman simbolizira moju domovinu Bosnu i Hercegovinu koja je tu između dva svijeta i čas pleše na jednu, čas na drugu stranu. To nam je poznato i iz istorije. Čas se priklanjamo nekakvih orijentalnih viđenjima, čas hoćemo u Evropu. To je zaista usud naše zemlje već 500-600 godina.
RSE: Koja je to po redu vaša knjiga?
OBHOĐAŠ: Ovo je četvrta knjiga koja je izašla na našem jeziku. Prva knjiga mi je izašla 1987. godine, to je bila zbirka priča „Žena i tajna“, koja se, nažalost, nikad nije obnovila, iako je probudila puno interesa. U posljednjih pet-šest godina su izašle tri knjige: „Šeherzada u zemlji dugih zima“, „Legende i prašina“ koju sam pisala zajedno sa mojim arapskim kolegom hrišćanskog porijekla Sargonom Boulusom i sad ova „Trbušna plesačica“. A na njemačkom jeziku sam do sada objavila šest knjiga.
RSE: Iz naziva vaših knjiga je očito da poklanjate najveću pažnju ženi. Da li je bosanska žena leit motiv onog što vi pišete?
OBHOĐAŠ: Kad sam tek počela pisati, prije skoro 30 godina, bilo mi je jako važno da domovinu i svijet u kojem živim objasnim iz ženskog ugla. Žena je glavna uloga u vrlo malom broju knjiga koje su pisale moje muške kolege. Pa i ako jeste glavna uloga, to je nekakvo romantičarsko viđenje i svijeta i njenog života. Ja sam htjela predstaviti žensko intelektualno viđenje ove sredine.
RSE: Živite i pišete u Njemačkoj, gdje ste stekli svoju čitalačku publiku. Koliko je to hendikep što za vas dovoljno ne znaju u domovini?
OBHOĐAŠ: Naravno da to boli. Ali evo, situacija se polako mijenja. Situacija se mijenja zahvaljujući mojim čitaocima do kojih ipak dopire ova knjiga. Naša kulturna sredina ili ta političko-kulturna klika, toliko je zatvorena da u nju ne možemo unijeti ništa što smo naučili napolju. Ja ne znam zašto je to tako, zapravo znam, ali to bi mi oduzelo previše vremena da to sad sve analiziram. Meni su i tamo i ovdje otvarali vrata moji čitaoci. Nijedna politička stranka ili politička snaga, da li u mojoj zemlji ili u Evropi, ne može se koristiti mojim djelima i reći – ova je pisala pozitivno o nama, ili baš ovako treba da izgleda svijet po njihovom. Ja sam pisala o životu onako kakav on jeste – između smijeha i suza, između pozitivnog i negativnog. Naravno, ne može se koristiti u političke i promotivne svrhe. Zbog toga mi se stalno podmeću klipovi u točkove. Ali bože moj, šta se može.
RSE: Uostalom, zahvaljujući između ostalog i vama, u Njemačkoj i u Evropi se zna za Bosnu i Hercegovinu. To je ipak neka satisfakcija.
OBHOĐAŠ: Zahvaljujući meni i nekolicini kolega koji se usuđuju da progovore univerzalnim jezikom – ne u službi neke politike – čuje se o Bosni i Hercegovini i pokazuje se njeno ljepše lice.
RSE: Koliko bi organizacije koje okupljaju Bosance i Hercegovce koji su vani, odnosno koliko bi to povezivanje pomoglo da se i u zemlji nametnete kao značajniji faktor?
OBHOĐAŠ: Ljudi koji dolaze spolja mogu malo toga učiniti. Jedini pomak se može desiti ako ove okoštale snage, koje tu egzistiraju još iz onog starog sistema, shvate. Ja bih najviše voljela da se organizira neki okrugli sto na kome ćemo se mi sučeliti, na kojem ćemo mi moći razmijeniti naša mišljenja i viđenja, a ne samo biti onaj pasivni faktor posmatranja i preuzimanja njihovih ideja. Moramo, sučeljavanjem, taj okoštali sistem, i u medijima i u društvu i u kulturno-političkoj sceni, malo razglobiti, pokrenuti, što se kaže pustiti svježi vjetar. Ja preporučujem, posebno mladim ljudima da čitaju, da grade svoje mišljenje, da pišu o onome što su pročitali i saznali, jer ja vidim da mladi ljudi čitaju i moje knjige kao izvor informiranja o onome što se događalo u onih pedeset godina nakon Drugog svjetskog rata.
* * * * *
Na području opštine Tuzla zahtjev za obnovu kuća podnijelo je preko 1500 porodica.
Esma Ibrišimović, šef službe za raseljena lica i izbjeglice opštine Tuzla, o tome kaže:
„Imamo evidenciju samo onih porodica koje su tražile našu pomoć, gdje smo učestvovali u obnovi i gdje smo pomagali održiv povratak. Na području opštine Tuzla imamo negdje oko 5000 povratnika. Najveći broj njih je lociran na području Požarnice, međutim isto tako ih imamo u Srednjoj Dragunji i u Crnom Blatu na Husinu. Radi se uglavnom o individualnim stambenim objektima.“
Oko 500 gotovo potpuno srušenih domova je popravljeno zahvaljujući donatorima:
„Trenutno imamo nekoliko humanitarnih organizacija koje već rade na obnovi. Mercy Corps je recimo obnovio pet kuća u Dragunji. Imamo finsku crkvenu pomoć koja obnavlja 14 stambenih objekata. U toku je javni poziv kantonalnog Ministarstva za odabir 15 korisnika. Imamo najave humanitarne organizacije HELP da će se u narednom periodu i ona uključiti u odabir korisnika i pomoć u adaptaciji kuća. Opština Tuzla je sama izdvojila iz budžeta sredstva da održi povratak, i to putem ove službe, od oko 100.000 KM, a zatim i putem druge dvije službe također pomaže povratak. Putem Službe za komunalne poslove je planirana obnova infrastrukture. Imamo i socijalnu pomoć.“
* * * * *
Na hiljade povratnika širom Bosne i Hercegovine nažalost živi od socijalne pomoći. Među njima je i Žarko Stokanović iz Zenice koji za naš program priča o svom životu:
„Ja sam se vratio u Zenicu 1995. godine. Imam jednu kćerku. Ona je u dječjem selu SOS na Mojmilu, u Sarajevu. Bez posla sam, nemam šta da jedem. Živim od socijale – 93 marke. Od toga moram platiti komunalije, struju, vodu, telefon. Niko me ne pita imam li odakle da platim. Imam 51 godinu, ko će mene primiti na posao? Priča se o održivom povratku. Ja nemam nikakvih uslova za život. Prije rata sam radio u zeničkoj Željezari i dobio sam otkaz. Davao sam oglase, htio sam da radim bar negdje kao čuvar. Pokušavao sam sve, međutim ništa.“
Viđate li kćerku?
„Kad sam u mogućnosti, odem da je posjetim. Osam godina je u dječjem selu SOS u Sarajevu. Tu je njoj dobro. Sada ima 14 godina, ide u 8. razred osnovne škole.“
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba