Istina se, međutim, nije mogla sakriti. Veliki je teret spao sa ramena domaćih političara koji su sa Miloševićem dijelili zajedničku prošlost. Mnogi od njih su posljednjih nekoliko godina ubrzano prali biografije, sve strahujući da će jednog dana sam Milošević otkriti kako su sada važni Crnogorci nekada klečali pred njim. Taj dan nije došao i mnoštvo tajni - tako bitnih za istinitu istoriju - odlaskom Miloševića biće predato zaboravu. Ili još gore: tumačenju onih koji su preživjeli, jer istoriju ionako pišu dugovječni pobjednici.
I kao što Milošević nije dočekao presudu za ono što je radio, tako su i njegovi crnogorski saveznici amnestirani za ono što su nekada činili. Nema tu ni pravde ni pravila, svaka je sudbina priča za sebe.
Ako se Đukanoviću i Maroviću mora teško zamjeriti što su jedno vrijeme, slijedeći Miloševićev put, vodili Crnu Goru u bespuće, može im se na kraju priznati da su presudno uticali da se Crna Gora otrgne Milošervićeve stege. U njihovom slučaju, crnogorstvo je postalo idelno čistilište za sopstvene grjehove mladosti.
Na drugom kraju su ostali političari začarani silom Beograda, kao što su Momir i Predrag Bulatović ili Zoran Žižić. Nekadašnji članovi iste partije rastali su i zbog odnosa prema Miloševiću. Momir Bulatović - nedorastao da bude lider – ostao je uz skute Miloševića sve do voždovog životnog kraja, praveći od svoje nesposobnost mit o lojalnosti. Drugi Bulatović, Predrag, odglumio je čovjeka koji je shvatio grešku, obavijajući vlastitu naknadnu pamet u oreol reformatora. U realnom životu, Predrag Bulatović je samo potražio novo utočište i, umjesto Miloševića, ušančio se kod Koštunice i Solane.
A kakva je priča Zorana Žižića? Nekadašnji mladi komunista i perspektivni pravnik, postao je zatočenik ideje koja je njega - koji ima porodičnu istoriju odanosti prema Crnoj Gori - pretvorila u glasnogovornika mržnje i novovjernika Amfilohijevog pravoslavlja.
Lične sudbine su samo jedan rukavac priče. Milošević i Crna Gora bili su nekako sudbinski povezani, ne samo zbog činjenice da je Milošević, po ocu i po majci, imao crnogorsko porijeklo, i ne samo zato što mu je porodična grobnica u vrletima Lijeve rijeke.
Istorija je čudno ukrstila puteve jedne države i jedne političke sudbine. Priča o Miloševiću i Crnoj Gori je priča o čovjeku koji je želio biti vođa i o državi koja nije znala kuda je vodi vođa. Ostaće zapisano da je Milošević bio, punu deceniju, izvanjac koji je stvarno vladao Crnom Gorom. Ostaće zapisano i da je, vjerujući novom lideru, Crna Gora izgubila državno dostojanstvo.
Zašto Crna Gora tako dugo nije vjerovala sebi, nego udaljenom lideru? Zašto su Crnogorci tako malo voljeli Crnu Goru da su, ratujući kod Dubrovnika, bili spremni da žrtvuju svoju državu i svoju istoriju radi tuđe budućnosti?
Da kako može, možda bi se i sam Milošević gorko osmjehnuo nad igrom života i smrti. Kako to da njegov Beograd, koji ga je do juče tako slavio, danas odbija da ga sahrani a da se u Crnoj Gori, kojoj nije dobra donio, nije čula ni jedna riječ protivljenja da mu ovdje bude zadnje stanište?
Mnogo je pitanja nakon jedne smrti i jedina šansa da se sazna istina jeste da Crna Gora pogleda sebe u ogledalo. Zato je 21. maj, dan crnogorskog referenduma, zaista presudan dan.
Ako Crna Gora nije sposobna da glasa za svoju samostalnost, onda treba priznati: Milošević nije bio nametnut, Crnoj Gori je stvarno potreban staratelj. Ako, opet, 21. maja pobijedi nezavisnost, možda Crna Gora može posthunmno i da zahvali Miloševiću: svojom krvavom politikom on je razbio crnogorske iluzije o zajedničkoj državi sa Srbijom i pokazao - i Crnogorcima i Srbima - da je najbolje kada su gazde u sopstvenom dvorištu.
I kao što Milošević nije dočekao presudu za ono što je radio, tako su i njegovi crnogorski saveznici amnestirani za ono što su nekada činili. Nema tu ni pravde ni pravila, svaka je sudbina priča za sebe.
Ako se Đukanoviću i Maroviću mora teško zamjeriti što su jedno vrijeme, slijedeći Miloševićev put, vodili Crnu Goru u bespuće, može im se na kraju priznati da su presudno uticali da se Crna Gora otrgne Milošervićeve stege. U njihovom slučaju, crnogorstvo je postalo idelno čistilište za sopstvene grjehove mladosti.
Na drugom kraju su ostali političari začarani silom Beograda, kao što su Momir i Predrag Bulatović ili Zoran Žižić. Nekadašnji članovi iste partije rastali su i zbog odnosa prema Miloševiću. Momir Bulatović - nedorastao da bude lider – ostao je uz skute Miloševića sve do voždovog životnog kraja, praveći od svoje nesposobnost mit o lojalnosti. Drugi Bulatović, Predrag, odglumio je čovjeka koji je shvatio grešku, obavijajući vlastitu naknadnu pamet u oreol reformatora. U realnom životu, Predrag Bulatović je samo potražio novo utočište i, umjesto Miloševića, ušančio se kod Koštunice i Solane.
A kakva je priča Zorana Žižića? Nekadašnji mladi komunista i perspektivni pravnik, postao je zatočenik ideje koja je njega - koji ima porodičnu istoriju odanosti prema Crnoj Gori - pretvorila u glasnogovornika mržnje i novovjernika Amfilohijevog pravoslavlja.
Lične sudbine su samo jedan rukavac priče. Milošević i Crna Gora bili su nekako sudbinski povezani, ne samo zbog činjenice da je Milošević, po ocu i po majci, imao crnogorsko porijeklo, i ne samo zato što mu je porodična grobnica u vrletima Lijeve rijeke.
Istorija je čudno ukrstila puteve jedne države i jedne političke sudbine. Priča o Miloševiću i Crnoj Gori je priča o čovjeku koji je želio biti vođa i o državi koja nije znala kuda je vodi vođa. Ostaće zapisano da je Milošević bio, punu deceniju, izvanjac koji je stvarno vladao Crnom Gorom. Ostaće zapisano i da je, vjerujući novom lideru, Crna Gora izgubila državno dostojanstvo.
Zašto Crna Gora tako dugo nije vjerovala sebi, nego udaljenom lideru? Zašto su Crnogorci tako malo voljeli Crnu Goru da su, ratujući kod Dubrovnika, bili spremni da žrtvuju svoju državu i svoju istoriju radi tuđe budućnosti?
Da kako može, možda bi se i sam Milošević gorko osmjehnuo nad igrom života i smrti. Kako to da njegov Beograd, koji ga je do juče tako slavio, danas odbija da ga sahrani a da se u Crnoj Gori, kojoj nije dobra donio, nije čula ni jedna riječ protivljenja da mu ovdje bude zadnje stanište?
Mnogo je pitanja nakon jedne smrti i jedina šansa da se sazna istina jeste da Crna Gora pogleda sebe u ogledalo. Zato je 21. maj, dan crnogorskog referenduma, zaista presudan dan.
Ako Crna Gora nije sposobna da glasa za svoju samostalnost, onda treba priznati: Milošević nije bio nametnut, Crnoj Gori je stvarno potreban staratelj. Ako, opet, 21. maja pobijedi nezavisnost, možda Crna Gora može posthunmno i da zahvali Miloševiću: svojom krvavom politikom on je razbio crnogorske iluzije o zajedničkoj državi sa Srbijom i pokazao - i Crnogorcima i Srbima - da je najbolje kada su gazde u sopstvenom dvorištu.