Gošća je Hatidža Đonović, predsjednica Opštinskog odbora Demokratske unije Albanaca u Ulcinju, turistička djelatnica, sindikalna i aktivistkinja nevladinog sektora, supruga i majka dva sina. Žena koja razbija stereotipe krajnjeg juga u Crnoj Gori.
RSE: Živimo li vođeni stereotipima?
ĐONOVIĆ: Uglavnom živimo. Manje-više svi živimo vođeni stereotipima neovisno od toga gdje živimo. Posebno mislim da smo mi na ovom našem podneblju, ne samo na prostoru Crne Gore, bremeniti stereotipima i kada su pojedinci u pitanju i kada su u pitanju pojedine populacije i kada su u pitanju određena gledanja na nečiju ulogu u društvu i životu, na status u porodici, čak možda i u sferi umjetnosti. Opterećeni smo stereotipima koje teško eliminišemo. Trebaće nam još mnogo vremena da se od njih oslobodimo.
RSE: Opterećeni smo i politikom. Raspisan je referendum u Crnoj Gori. Kakav očekujete da će biti dan poslije referenduma, 22. maj?
ĐONOVIĆ: Još uvijek sam pod uticajem momenta odluke raspisivanja referenduma koja je, moram da priznam, na mene uticala dosta emotivno. Nakon 14 godina imamo referendum, ali jedan malo drugačiji referendum. Nadam se da ćemo svi slaviti, neovisno kojem bloku pripadamo i neovisno od toga ko je kako opredijeljen i da ćemo od 22. maja imati suštinski drugačiju Crnu Goru u smislu drugačijeg i ekonomskog i političkog stanja. Ne kažem da ćemo biti više politički usaglašeni, ali više tolerantni, više spremni za dijalog i da ćemo imati drugačiji odnos prema građanima druge Crne Gore, prema polovini njene populacije.
RSE: Vašu partiju, Demokratsku uniju Albanaca, ovih dana je napustio jedan odbornik ne želeći da vrati mandat partiji. Može li se govoriti o krizi Demokratske unije Albanaca?
ĐONOVIĆ: Naprotiv, mislim da određeni pokazatelji govore suprotno. Da li je to moje pristrastno razmišljanje ili realno gledanje na osnovu činjenica i pokazatelja, to će budućnost pokazati. Tačno je da je jedan od odbornika napustio Glavni odbor i predsjedništvo partije. To smo saznali iz sredstava informisanja, ali zvaničan dokument i njegovu ostavku na funkcije u partiji nemamo. Zakonsko je tumačenje da odbornicima pripadaju mandati. Mislim da će on i dalje biti član Skupštine jer skupštinskim službama još uvijek ništa nije zvanično upućeno.
RSE: Vi ste predsjednica Opštinskog odbora vaše partije. Kakve su bile reakcije vaših partijskih kolega i vaše okoline, obzirom da se u Ulcinju ipak mali postotak žena politički angažuje?
ĐONOVIĆ: Ja sam predsjednica Kluba odbornika koji ima najveći broj mandata. Sa svojim kolegama sam od samog osnivanja Demokratske unije Albanaca i vjerovatno su se oni navikli na moju aktivnost i na moje prisustvo. Mislim da je umjesnije pitanje kako sam ja uspjela izaći na kraj sa toliko muških odbornika jer su samo dvije žene u lokalnom Parlamentu, od 33 odbornika, dvije su odbornice. Možda vas u određenom trenutku gledaju s podozrenjem i nekom dozom sumnje, ali ako se prihvatite posla sa ozbiljnošću i ako pokušate, neovisno o kojoj se funkciji radi, maksimalno dobro i korektno da radite svoj posao, onda vas oni prihvataju, pa čak prihvataju i to da je šefica kluba, ili neko ko ih vodi, žena. Predložena sam na tu funkciju od mojih partijskih kolega, pošto sam ja jedina žena odbornica u okviru Kluba Demokratske unije Albanaca. Prijedlog je došao od strane muškaraca i izabrana sam jednoglasno od strane mojih muških kolega. Jednostavno su prepoznali da sam neko ko će dobro voditi taj klub, možda i umirujuće djelovati u određenim trenucima, ne samo unutar odborničkog kluba. Vlast na lokalnom nivou vršimo u okviru koalicije tri albanske partije.
RSE: Stvari se ipak mijenjaju. Kako čujem, uskoro će biti formiran i Forum žena u Ulcinju. Nećete više biti usamljeni na političkoj sceni.
ĐONOVIĆ: Mislim da je moj aktivizam, ne samo unutar političke partije, već i povezanost i saradnja sa brojnim nevladinim međunarodnim organizacijama koje se bave tom problematikom, na kraju bila inspiracija samim ženama. Mislim da će kruna svega toga biti formiranje Foruma žena unutar Demokratske unije Albanaca. Ne možemo politiku odvojiti od svakodnevog života. Često puta sam u kontaktima sa samim ženama, ili bilo gdje, rekla da ne možemo politiku gledati na neki apstraktan i nama stran način. To je bio i moj najveći motiv i neka pokretačka snaga da se nađem u toj priči. Politika je naš život. Politika je nešto što ne možemo ni iz jednog životnog segmenta da isključimo. Ako nam je dobar ili loš standard, to je politika. Politika je na neki način i obrazovanje, razni statusi, regulisanje životnih i socijalnih pitanja, kao i rješavanje mnogih drugih životnih pitanja. Ako budemo tako razmišljali i gledali na politiku, onda je normalno da ćemo se lakše uključiti u čitavu tu priču i političke tokove. Nekako se uvijek na politiku, posebno kada je žensko razmišljanje u pitanju, gledalo sa velikim podozrenjem i na nešto što je od Boga dato kao zanimanje kojim može jedino muškarac da se bavi, da za nju treba muška snaga i muška pamet. Možda i svi ti događaji koji su nam se desili u posljednjih 15 godina su učinili svoje da žena, neovisno koliko je sposobna i koje sve kvalitete unutar sebe posjeduje, bilo obrazovne, bilo da ima pokretačku energiju, nije bila voljna, nije prepoznala sebe u toj sferi života. Sve se završavalo na pukom odabiru određene političke opcije i na davanju glasa toj političkoj opciji.
RSE: Vaš otac je bio prvi reisu-l-ulema u Crnoj Gori i jedan dio života proveli ste u Podgorici. Kakve slike nosite iz tog perioda?
ĐONOVIĆ: U Podgorici sam živjela sve do svoje udaje kada sam došla u Ulcinj. Jednostavno sam napustila Podgoricu. Trebalo mi je još puno godina da se naviknem na drugu sredinu, bez obzira što me za Ulcinj vežu jaki korijeni. Moj otac je porijeklom iz Ulcinja, iz Starog grada. Ipak ono što od rođenja do svoje 21. godine života doživite, ne možete za tako kratko vrijeme izbrisati. To ostaje da živi vječno u vama. Ipak, ima nešto podudarno u Ulcinju, što je olakšalo neku nostalgiju ili periode nostalgičnosti koji su se kod mene javljali kada je u pitanju Podgorica. Odrasla sam u staroj varoši u Podgorici koja je asocijacija na staru varoš, Stari ulcinjski grad. Možda je i mentalitet ljudi sa kojima sam kontaktirala, bar za neke nijanse, uspio moju vezanost za Podgoricu eliminisati. Život čini svoje. Mislim da stara Podgorica i danas živi u meni.
RSE: Zbog toga, vjerovatno, nasmijete svoje prijatelje podgoričkim šalama i volite podgoričke starogradske?
ĐONOVIĆ: Izuzetno volim stare podgoričke pjesme. Mislim da ih i bezbroj znam. Volim ja i ovu sadašnju Podgoricu, ali mislim da je Podgorica moje mladosti imala više duha nego ova sadašnja. Možda su urbana sredina, brza izgradnja i promjene koje danas imamo u Podgorici učinili svoje. Možda je to i zbog toga što vam sve ono što doživite u mladosti lijepo izgleda i sve je na jedan način idilično. Možda su bila i drugačija vremena u vrijeme kada sam živjela u Podgorici. I sada je volim, ali mislim da volim onu Podgoricu koja pomalo nestaje.
RSE: Vas je ljubav odvela u Ulcinj?
ĐONOVIĆ: Velika ljubav zbog koje sam mnogo štošta ostavila i zbog koje sam prekinula svoje studije, koje sam poslije udaje nastavila, ali je život učinio svoje i nisam ih završila. Za tim pomalo danas žalim. Žalim što možda na svom profesionalnom planu nisam realizovala svoj san. Možda i ovaj moj kompletan aktivizam proizilazi iz činjenice što sam htjela svoju pozitivnu energiju negdje utrošiti i na taj način kompezirati ono što je ostalo u meni nekompezirano prekidom studija. Na drugoj strani, ne žalim jer život čini ljubav. Žena mora da daje, ali i da prima. Uvijek treba postojati neki balans između davanja i primanja. Da bi neko mogao biti aktivan, da bi neko mogao dati dio sebe za nešto što je zajedničko, čime želi proizvesti pozitivne promjene u društvu, mora imati podršku, mora gledati kakvi su odnosi unutar njegove porodice i jednostavno poželjeti da ti odnosi vladaju i u malo široj perspektivi. Bez te podrške i ne bih bila ja. Bez te podrške moj život ne bi imao ovaj smisao koji danas ima, ne bi imao dinamiku koju ima. Sve ovo se odnosi na moga supruga, a kruna našeg zajedničkog života su naša dva sina.
RSE: Koji upravo završavaju studije u inostranstvu, jedan u Tirani, a drugi u Kairu, na veoma teškom, ali prestižnom studiju vjeronauke?
ĐONOVIĆ: Stariji, Edin, vjerujem, da će za par mjeseci uspjeti da zaokruži svoj magistarski rad, da ga odbrani. Momentalno mi je jedna od želja da moja porodica i ja budemo na tom svečanom činu i da sa njim podijelimo radost i uspjeh nečega što se zove magistratura. Edin ima 27 godina. Mlađi je na studiju u Tirani. Studira kompjuterske nauke. On je na drugoj godini. Na jednoj strani ste izuzetno ponosni i radosni kao majka, a na drugoj strani i to je jedna vrsta nostalgije. Pored tih sevdalinki, bilo da su ulcinjske ili iz moje stare Podgorice, volim i albanske pjesme koje govore o migracijama. Ponekada se prepustim malo većoj majčinskoj sentimentalnosti. To su samo momenti jer život treba shvatiti realno i gledati da se ta udaljenost i ono što vam nedostaje kompezira uspjesima koje vaša djeca postižu.
ĐONOVIĆ: Uglavnom živimo. Manje-više svi živimo vođeni stereotipima neovisno od toga gdje živimo. Posebno mislim da smo mi na ovom našem podneblju, ne samo na prostoru Crne Gore, bremeniti stereotipima i kada su pojedinci u pitanju i kada su u pitanju pojedine populacije i kada su u pitanju određena gledanja na nečiju ulogu u društvu i životu, na status u porodici, čak možda i u sferi umjetnosti. Opterećeni smo stereotipima koje teško eliminišemo. Trebaće nam još mnogo vremena da se od njih oslobodimo.
RSE: Opterećeni smo i politikom. Raspisan je referendum u Crnoj Gori. Kakav očekujete da će biti dan poslije referenduma, 22. maj?
ĐONOVIĆ: Još uvijek sam pod uticajem momenta odluke raspisivanja referenduma koja je, moram da priznam, na mene uticala dosta emotivno. Nakon 14 godina imamo referendum, ali jedan malo drugačiji referendum. Nadam se da ćemo svi slaviti, neovisno kojem bloku pripadamo i neovisno od toga ko je kako opredijeljen i da ćemo od 22. maja imati suštinski drugačiju Crnu Goru u smislu drugačijeg i ekonomskog i političkog stanja. Ne kažem da ćemo biti više politički usaglašeni, ali više tolerantni, više spremni za dijalog i da ćemo imati drugačiji odnos prema građanima druge Crne Gore, prema polovini njene populacije.
RSE: Vašu partiju, Demokratsku uniju Albanaca, ovih dana je napustio jedan odbornik ne želeći da vrati mandat partiji. Može li se govoriti o krizi Demokratske unije Albanaca?
ĐONOVIĆ: Naprotiv, mislim da određeni pokazatelji govore suprotno. Da li je to moje pristrastno razmišljanje ili realno gledanje na osnovu činjenica i pokazatelja, to će budućnost pokazati. Tačno je da je jedan od odbornika napustio Glavni odbor i predsjedništvo partije. To smo saznali iz sredstava informisanja, ali zvaničan dokument i njegovu ostavku na funkcije u partiji nemamo. Zakonsko je tumačenje da odbornicima pripadaju mandati. Mislim da će on i dalje biti član Skupštine jer skupštinskim službama još uvijek ništa nije zvanično upućeno.
RSE: Vi ste predsjednica Opštinskog odbora vaše partije. Kakve su bile reakcije vaših partijskih kolega i vaše okoline, obzirom da se u Ulcinju ipak mali postotak žena politički angažuje?
ĐONOVIĆ: Ja sam predsjednica Kluba odbornika koji ima najveći broj mandata. Sa svojim kolegama sam od samog osnivanja Demokratske unije Albanaca i vjerovatno su se oni navikli na moju aktivnost i na moje prisustvo. Mislim da je umjesnije pitanje kako sam ja uspjela izaći na kraj sa toliko muških odbornika jer su samo dvije žene u lokalnom Parlamentu, od 33 odbornika, dvije su odbornice. Možda vas u određenom trenutku gledaju s podozrenjem i nekom dozom sumnje, ali ako se prihvatite posla sa ozbiljnošću i ako pokušate, neovisno o kojoj se funkciji radi, maksimalno dobro i korektno da radite svoj posao, onda vas oni prihvataju, pa čak prihvataju i to da je šefica kluba, ili neko ko ih vodi, žena. Predložena sam na tu funkciju od mojih partijskih kolega, pošto sam ja jedina žena odbornica u okviru Kluba Demokratske unije Albanaca. Prijedlog je došao od strane muškaraca i izabrana sam jednoglasno od strane mojih muških kolega. Jednostavno su prepoznali da sam neko ko će dobro voditi taj klub, možda i umirujuće djelovati u određenim trenucima, ne samo unutar odborničkog kluba. Vlast na lokalnom nivou vršimo u okviru koalicije tri albanske partije.
RSE: Stvari se ipak mijenjaju. Kako čujem, uskoro će biti formiran i Forum žena u Ulcinju. Nećete više biti usamljeni na političkoj sceni.
ĐONOVIĆ: Mislim da je moj aktivizam, ne samo unutar političke partije, već i povezanost i saradnja sa brojnim nevladinim međunarodnim organizacijama koje se bave tom problematikom, na kraju bila inspiracija samim ženama. Mislim da će kruna svega toga biti formiranje Foruma žena unutar Demokratske unije Albanaca. Ne možemo politiku odvojiti od svakodnevog života. Često puta sam u kontaktima sa samim ženama, ili bilo gdje, rekla da ne možemo politiku gledati na neki apstraktan i nama stran način. To je bio i moj najveći motiv i neka pokretačka snaga da se nađem u toj priči. Politika je naš život. Politika je nešto što ne možemo ni iz jednog životnog segmenta da isključimo. Ako nam je dobar ili loš standard, to je politika. Politika je na neki način i obrazovanje, razni statusi, regulisanje životnih i socijalnih pitanja, kao i rješavanje mnogih drugih životnih pitanja. Ako budemo tako razmišljali i gledali na politiku, onda je normalno da ćemo se lakše uključiti u čitavu tu priču i političke tokove. Nekako se uvijek na politiku, posebno kada je žensko razmišljanje u pitanju, gledalo sa velikim podozrenjem i na nešto što je od Boga dato kao zanimanje kojim može jedino muškarac da se bavi, da za nju treba muška snaga i muška pamet. Možda i svi ti događaji koji su nam se desili u posljednjih 15 godina su učinili svoje da žena, neovisno koliko je sposobna i koje sve kvalitete unutar sebe posjeduje, bilo obrazovne, bilo da ima pokretačku energiju, nije bila voljna, nije prepoznala sebe u toj sferi života. Sve se završavalo na pukom odabiru određene političke opcije i na davanju glasa toj političkoj opciji.
RSE: Vaš otac je bio prvi reisu-l-ulema u Crnoj Gori i jedan dio života proveli ste u Podgorici. Kakve slike nosite iz tog perioda?
ĐONOVIĆ: U Podgorici sam živjela sve do svoje udaje kada sam došla u Ulcinj. Jednostavno sam napustila Podgoricu. Trebalo mi je još puno godina da se naviknem na drugu sredinu, bez obzira što me za Ulcinj vežu jaki korijeni. Moj otac je porijeklom iz Ulcinja, iz Starog grada. Ipak ono što od rođenja do svoje 21. godine života doživite, ne možete za tako kratko vrijeme izbrisati. To ostaje da živi vječno u vama. Ipak, ima nešto podudarno u Ulcinju, što je olakšalo neku nostalgiju ili periode nostalgičnosti koji su se kod mene javljali kada je u pitanju Podgorica. Odrasla sam u staroj varoši u Podgorici koja je asocijacija na staru varoš, Stari ulcinjski grad. Možda je i mentalitet ljudi sa kojima sam kontaktirala, bar za neke nijanse, uspio moju vezanost za Podgoricu eliminisati. Život čini svoje. Mislim da stara Podgorica i danas živi u meni.
RSE: Zbog toga, vjerovatno, nasmijete svoje prijatelje podgoričkim šalama i volite podgoričke starogradske?
ĐONOVIĆ: Izuzetno volim stare podgoričke pjesme. Mislim da ih i bezbroj znam. Volim ja i ovu sadašnju Podgoricu, ali mislim da je Podgorica moje mladosti imala više duha nego ova sadašnja. Možda su urbana sredina, brza izgradnja i promjene koje danas imamo u Podgorici učinili svoje. Možda je to i zbog toga što vam sve ono što doživite u mladosti lijepo izgleda i sve je na jedan način idilično. Možda su bila i drugačija vremena u vrijeme kada sam živjela u Podgorici. I sada je volim, ali mislim da volim onu Podgoricu koja pomalo nestaje.
RSE: Vas je ljubav odvela u Ulcinj?
ĐONOVIĆ: Velika ljubav zbog koje sam mnogo štošta ostavila i zbog koje sam prekinula svoje studije, koje sam poslije udaje nastavila, ali je život učinio svoje i nisam ih završila. Za tim pomalo danas žalim. Žalim što možda na svom profesionalnom planu nisam realizovala svoj san. Možda i ovaj moj kompletan aktivizam proizilazi iz činjenice što sam htjela svoju pozitivnu energiju negdje utrošiti i na taj način kompezirati ono što je ostalo u meni nekompezirano prekidom studija. Na drugoj strani, ne žalim jer život čini ljubav. Žena mora da daje, ali i da prima. Uvijek treba postojati neki balans između davanja i primanja. Da bi neko mogao biti aktivan, da bi neko mogao dati dio sebe za nešto što je zajedničko, čime želi proizvesti pozitivne promjene u društvu, mora imati podršku, mora gledati kakvi su odnosi unutar njegove porodice i jednostavno poželjeti da ti odnosi vladaju i u malo široj perspektivi. Bez te podrške i ne bih bila ja. Bez te podrške moj život ne bi imao ovaj smisao koji danas ima, ne bi imao dinamiku koju ima. Sve ovo se odnosi na moga supruga, a kruna našeg zajedničkog života su naša dva sina.
RSE: Koji upravo završavaju studije u inostranstvu, jedan u Tirani, a drugi u Kairu, na veoma teškom, ali prestižnom studiju vjeronauke?
ĐONOVIĆ: Stariji, Edin, vjerujem, da će za par mjeseci uspjeti da zaokruži svoj magistarski rad, da ga odbrani. Momentalno mi je jedna od želja da moja porodica i ja budemo na tom svečanom činu i da sa njim podijelimo radost i uspjeh nečega što se zove magistratura. Edin ima 27 godina. Mlađi je na studiju u Tirani. Studira kompjuterske nauke. On je na drugoj godini. Na jednoj strani ste izuzetno ponosni i radosni kao majka, a na drugoj strani i to je jedna vrsta nostalgije. Pored tih sevdalinki, bilo da su ulcinjske ili iz moje stare Podgorice, volim i albanske pjesme koje govore o migracijama. Ponekada se prepustim malo većoj majčinskoj sentimentalnosti. To su samo momenti jer život treba shvatiti realno i gledati da se ta udaljenost i ono što vam nedostaje kompezira uspjesima koje vaša djeca postižu.