Iran se formalno nije odrekao planova za proizvodnju obogaćenog urana, ali je istraživanje 2003. godine privremeno obustavljeno kao znak dobre volje tijekom pregovora s evropskom trojkom – Velikom Britanijom, Francuskom i Njemačkom. Početkom prošloga mjeseca Teheran je odlučio nastaviti program obogaćivanja urana, tvrdeći da mu je potreban isključivo u civilne svrhe. Zapad, međutim, upozorava da se obogaćeni uran može koristiti i za izradu atomske bombe. Ponuda iz Moskve, da se obogaćivanje urana vrši na ruskom teritoriju i onda prevozi u Iran, na Zapadu je pozitivno dočekana. No, još je nejasno da li pristajanjem na te razgovore Iran zapravo želi dobiti na vremenu, s obzirom da će 6. ožujka, Mohamade El Baradei, šef Međunarodne agencije za atomsku energiju, podnijeti izvještaj UN, nakon čega bi Iranu mogle biti nametnute sankcije.
Ruski analitičari ističu da Moskva ne želi vidjeti Iran kao nuklearnu silu, ali podsjećaju da je istodobno Rusija angažirana u izgradnji prve iranske atomske elektrane u Busheru, na jugoistoku Irana. Ekspert Viktor Yasman kaže kako Kremlj želi izbjeći daljnje napetosti između Irana i Zapada:
„Iran je najvažniji ruski susjed u kaspijskoj regiji. Ta geopolitička činjenica se ne može promijeniti i to je razlog zašto je Rusija zainteresirana za stabilnost u ovoj regiji.“
Zagrebački vojni analitičar, Fran Višnar, smatra da je Iran odlučio po svaku cijenu igrati važnu ulogu u regiji, te da su mu ambicije prilično velike:
„Zbog američke angažiranosti Irakom, u Teheranu računaju da se Amerikanci neće usuditi vojno intervenirati protiv Irana, da ne žele dvije nevolje odjednom, te da bi to bilo previše, čak i jednoj moćnoj Americi. Tako Iran računa da može mirno nastaviti ono što je strateški zacrtao, a to je nuklearni program u miroljubive, ili vojne, svrhe pod apsolutnim vlastitim nadzorom.“
Ovaj stručnjak smatra da, ukoliko se nastave gomilati dokazi da Iran želi razvijati vojni nuklearni program, osim diplomatskih i drugih sankcija, moguća je i vojna intervencija:
„Vojna intervencija ne bi išla kopnom, nego bi se radilo o masovnom, ali preciznom, bombardiranju iz zraka, prije svega bombarderima, lovcima sa nosača aviona i projektilima sa krstarica. Na taj način, bez vlastitih gubitaka, Amerikanci mogu uništiti 95 posto tog eventualnog nuklearnog programa. Kada je u pitanju vojna opcija, tu je moguća i izraelska akcija. Izraelci su za to sposobni. Imaju zrakoplove i posade, ali u ovom času imaju krizu vodstva i moraju proći kroz izbore. Mislim da je Izrael sklon vojnoj opciji, osobito nakon onakve protuizraelske, antisemitske, retorike iz Teherana, ali neće ništa poduzeti bez pune koordinacije i suglasnosti sa Amerikancima.“
Izgleda da su Iranci ipak spremni na pregovore sa Zapadom. Ministar vanjskih poslova, Manisher Mottaki, je u Bruxellesu i nakon susreta sa belgijskim šefom diplomacije je kazao kako prostora za kompromis ima, ali je istaknuo da bi i Evropska unija trebala pokazati više fleksibilnosti:
„U pogledu svih ostalih stvari s Evropom smo bili iskreni, ispunjavali smo naše obaveze, ali takvog odnosa nije bilo s druge strane.“
Karel Du Gucht, belgijski ministar vanjskih poslova:
„Ne dovodimo u pitanje pravo Irana da nuklearnu energiju koristi u mirovne svrhe, ali to mora biti transparentno i u skladu sa Sporazumom sa Međunarodnom agencijom za atomsku energiju i Ugovorom o neširenju nuklearnog oružja.“
Ruski analitičari ističu da Moskva ne želi vidjeti Iran kao nuklearnu silu, ali podsjećaju da je istodobno Rusija angažirana u izgradnji prve iranske atomske elektrane u Busheru, na jugoistoku Irana. Ekspert Viktor Yasman kaže kako Kremlj želi izbjeći daljnje napetosti između Irana i Zapada:
„Iran je najvažniji ruski susjed u kaspijskoj regiji. Ta geopolitička činjenica se ne može promijeniti i to je razlog zašto je Rusija zainteresirana za stabilnost u ovoj regiji.“
Zagrebački vojni analitičar, Fran Višnar, smatra da je Iran odlučio po svaku cijenu igrati važnu ulogu u regiji, te da su mu ambicije prilično velike:
„Zbog američke angažiranosti Irakom, u Teheranu računaju da se Amerikanci neće usuditi vojno intervenirati protiv Irana, da ne žele dvije nevolje odjednom, te da bi to bilo previše, čak i jednoj moćnoj Americi. Tako Iran računa da može mirno nastaviti ono što je strateški zacrtao, a to je nuklearni program u miroljubive, ili vojne, svrhe pod apsolutnim vlastitim nadzorom.“
Ovaj stručnjak smatra da, ukoliko se nastave gomilati dokazi da Iran želi razvijati vojni nuklearni program, osim diplomatskih i drugih sankcija, moguća je i vojna intervencija:
„Vojna intervencija ne bi išla kopnom, nego bi se radilo o masovnom, ali preciznom, bombardiranju iz zraka, prije svega bombarderima, lovcima sa nosača aviona i projektilima sa krstarica. Na taj način, bez vlastitih gubitaka, Amerikanci mogu uništiti 95 posto tog eventualnog nuklearnog programa. Kada je u pitanju vojna opcija, tu je moguća i izraelska akcija. Izraelci su za to sposobni. Imaju zrakoplove i posade, ali u ovom času imaju krizu vodstva i moraju proći kroz izbore. Mislim da je Izrael sklon vojnoj opciji, osobito nakon onakve protuizraelske, antisemitske, retorike iz Teherana, ali neće ništa poduzeti bez pune koordinacije i suglasnosti sa Amerikancima.“
Izgleda da su Iranci ipak spremni na pregovore sa Zapadom. Ministar vanjskih poslova, Manisher Mottaki, je u Bruxellesu i nakon susreta sa belgijskim šefom diplomacije je kazao kako prostora za kompromis ima, ali je istaknuo da bi i Evropska unija trebala pokazati više fleksibilnosti:
„U pogledu svih ostalih stvari s Evropom smo bili iskreni, ispunjavali smo naše obaveze, ali takvog odnosa nije bilo s druge strane.“
Karel Du Gucht, belgijski ministar vanjskih poslova:
„Ne dovodimo u pitanje pravo Irana da nuklearnu energiju koristi u mirovne svrhe, ali to mora biti transparentno i u skladu sa Sporazumom sa Međunarodnom agencijom za atomsku energiju i Ugovorom o neširenju nuklearnog oružja.“