Tanja TAGIROV, novinar u Beogradu
Subota, 4. februaraSubotnje jutro započinje kasnije, ali uobičajeno čitanjem novina koje ne donose ništa drugačije od onoga što se uobičajilo radnim danom: skandali, lopovluci, međusobno pljuvanje političara, ukratko – pornografija u svakom smislu. Potom stiže vijest da je policija raspisala potragu za srbijanskim tajkunom Bogoljubom Karićem zbog neodazivanja pozivu na informativni razgovor: poslije će Bogoljub, s neke nepoznate adrese, objašnjavati da je otputovao kako bi prikupio dokumentaciju koja pokazuje njegovo poštenje, a na odgovor nadležnih kako je Karić mogao u petak otputovati iz zemlje, iako se moglo očekivati da se u subotu neće gledati u oči s policijom, čekat ćemo još danima. I nećemo shvatiti.
Centralna subotnja točka ipak je Kalenić pijaca: tamo kratka tjedna kupovina, a potom uobičajeno druženje u kafani Kalenić s Miškom, Pericom i dragim ljudima. Suprotno dobrim običajima, danas pričamo i o politici.
Nedjelja, 5. veljače
Nedjelja je dan za veću količinu televizije: svi mediji najavljuju sutrašnji posjet glavne haške tužiteljice Carle del Ponte, većina upozorava na ozbiljnost problema zvanog Ratko Mladić i najave da će Srbija – ako ne uhapsi i ne izruči tog ratnog zločinca – biti zaustavljena na putu za Evropu. Ipak, ružičasta televizija Pink, u nekoj pauzi u nizu opskurnih Grand-parada, podvriskivanja i turbofolk zavijanja, najavljuje: «dolazi gospojica Carla». Baš tako: gospojica.
Ponedjeljak, 6. februara
Dan je uglavnom obilježen posjetom Carle del Ponte. Kao i ostali silni poslenici sedme sile, u Domu vojske gubim vrijeme čekajući da nam glavna tužiteljica i ministar obrane Zoran Stanković nešto kažu – prošli puta je, naime, u Beogradu objavila hapšenje Ante Gotovine. U tom čekanju gledamo ofucane tapete «s uzorkom» na zidovima Doma vojske i zavjese koje nisu oprane valjda od raspada SFRJ, a tek ćemo kasnije, i tek iz saopćenja Rasima Ljajića, doznati da je Carla del Ponte ostala tvrda pri stavu da bez hitnog hapšenja Mladića nema puta za budućnost Srbije.
Još jedan događaj obilježava ponedjeljak: nastavak suđenja optuženima za ubojstvo premijera Đinđića, u kojem ćemo od advokata obrane saznati da je i Institut za kriminalistiku u Wiesbadenu, ali i Interpol, uključen u «zavjeru» protiv Milorada Ulemeka Legije. Nema kraja vrzićevštini u Srbiji!
Utorak, 7. veljače
Umjesto dogovorene i odložene teme, za «Vreme» trebam napisati Vreme uživanja. Razne stvari pokušavam, onda zaključim da bih mogla pisati o Istri, ali mi niti Šajeta ne pomaže da mrdnem od nesuvislog početka. Na kraju odustajem, nema vajde, pa prijavljujem Saši da danas nisam upotrebljiva kao autor. Veče prolazi u gledanju rasprave o «slučaju Karić» i sudstvu uopće: badava razumni predsjednik Društva sudija Omer Hadžiomerović upozorava da je problem u sistemu, a ne pojedincima, kad to neće doći do gluhih ušiju vladajuće garniture.
Srijeda, 8. februara
Ovaj dan posvećen je Kosovu: britanski diplomata John Sawers u Prištini je izjavio da je nezavisnost Kosova cijena koju Srbija mora platiti za greške režima Slobodana Miloševića. U Beogradu su nadležni iznenađeni i uvrijeđeni, što i ne čudi s obzirom na stalni rast rejtinga radikala i socijalista.
Navečer svraća prijatelj Alojzije, a onda s Dubravkom i Ljubicom idemo na redovni tjedni roštilj u kvartovsku kafanu Kod Ljube. Jedu se crevca i ćevapi i uz pivo sanjari o dalekoj Kubi.
Četvrtak, 9. veljače
Standardni dopisnički dan: bavim se Ratkom Mladićem i podatkom da mu je čak 50 ljudi pomagalo ovih godina. Dio popodneva, kao i svakog četvrtka, posvećen je redakciji Vremena: izašao je novi broj, pa je to jedina tjedna prilika kad se većina nas okupi da razmijeni mišljenja, podatke, tračeve i najave budućih tema. Potom kratko viđanje s dragim Danasovcima, čiji šef Gruja napokon – jer rodila ga mama kao glavnog urednika - mijenja profesiju i odlazi za ambasadora u Sarajevo.
Petak, 10. februara
Nimalo uobičajeno i ničim izazvana, budim se u pola sedam. Nakon uobičajene jutarnje porcije loših vijesti, završavam ovaj gnjevnik za Slobodnu Evropu. Slijedi užurbano pripremanje za kratko putovanje, do mog «vjekovnog ognjišta», Zagreba, sve uz osjećaj radosnog iščekivanja viđanja s koautoricom moje ličnosti, mamom i dragim prijateljima koji mi stalno nedostaju.