Mirhunisa Zukić,predsjednica Saveza udruženja izbjeglih i raseljenih osoba BiH:
„Zaista im želim od srca i iskreno da u narednoj godini ostvare svoje želje. One nisu velike. Veoma su skromne. Za sve one povratnike koji se nalaze u svojim domovima više sreće i više pažnje svih onih koji im obećavaju bolji život – od naših institucija vlasti i međunarodnih organizacija. Mi kao nevladina organizacija ćemo uvijek biti uz njih. Ono što u ovom momentu možemo da im poručimo, to je da ćemo biti uz njih i pokušati da njihove želje i njihovu budućnost usmjerimo u potrebnom pravcu. Sve ono što smo im obećali u ovoj godini ćemo i realizovati. Imamo dosta naznaka iz inostranstva, od naše dijaspore, da ljudi žele da se vrate. Preko 30 hiljada njih želi da se vrati u Bosnu i Hercegovinu, u svoje domove, i nadam se da će u ovim projektima u narednoj godini i oni moći ostvariti svoje pravo na dom. U ovoj godini smo zacrtali formiranje interventnog fonda koji će pomoći socijalno ugroženim kategorijama i onim strpljivima koji očekuju pomoć u kolektivnim centrima. Nadamo se da će se to u 2006. godini realizovati. Poželjela bih u ovom momentu i što više radnih mijesta. Imamo već naznaka da će udruženim sredstvima naše institucije vlasti učiniti život povratnika boljim. Da im se omogući da žive od svog rada. Ne samo u poljoprivredi, nego evo vidimo da se izdvajaju sredstva i za druge djelatnosti van poljoprivrede. Svakoj povratničkoj, izbjegličkoj ili raseljeničkoj porodici zaista od srca želim povratak.“
Marko Paurević, Udruženje povratnika Hrvata u Tesliću, izbjeglicama i raseljenima je poželio:
„Takvu vlast i takve predstavnike međunarodne zajednice koji će im omogućiti ne samo povratak u njihove ruševine, nego da im se nadoknade sve štete. Ako je čovjek izgubio radno mjesto zbog svoje nacionalne pripadnosti, da mu se obezbijedi radno mjesto, da mu se poveže radni staž, da mu se, dakle, obezbijedi najosnovnija egzistencija. Prema tome, kad bi htjeli sprovesti Dayton, onda bi to lijepo regulisali. Sva materijalna šteta koja se ne može vratiti, ima da se nadoknadi. Da međunarodna zajednica hitno obezbijedi Bosni i Hercegovini od osam do deset milijardi eura i da se poveže radni staž svakom ko je morao napustiti radno mjesto zato što je bio Srbin, Hrvat ili Musliman. Penzionerima da se daju sve naknade kakve su zaslužili. Da se da naknada svakom građaninu kome je oborena ne samo kuća, već šupa, štala i sve ostalo. Ono što mu nije vraćeno da mu se plati. A iz tih sredstava se sve to može platiti. Treba obezbijediti ljudima da dostojanstveno žive na svojoj grudi zemlje. Svakom Bosancu i Hercegovcu, i onom koji je bio ovdje i sve pretrpio i onima koji su bježali i spašavali glave, želim da se ostvari ovo što sam im poželio i želim im dobro zdravlje i veselje.“
Ratko Dubajić, Regionalni ured Saveza izbjeglica BiH u Banjaluci, ponavlja želju svih koji rade u izbjegličkim udruženjima:
„Da se svaki građanin vrati u svoj zavičaj, u svoju kuću ili u svoj stan. Da se devastirana imovina obnovi, odnosno da se građanin obešteti na neki drugi način. Ljudi svojom voljom mogu izabrati gdje žele da žive. Mi nastojimo da povratnici ne budu omraženi u mjestu povratka, da taj povratak bude održiv. Mi se borimo da konstitutivnost naroda bude primijenjena na svim prostorima Bosne i Hercegovine – ona je sad primjenjivana na kašičice – i da bude primijenjena na svim nivoima vlasti u Bosni i Hercegovini, počev od opštine, kantona, entiteta do države, što danas nije slučaj. Ova vladajuća oligarhija je napravila konstitutivnost samo za sebe, na nivou entiteta i u državnim organima, da bi se tu zaposlili, vozili se u audijima, imali sekretarice i tako dalje. To je svim građanima jasno i oni to vide. Želim svim ljudima dobre volje, bez obzira na nacionalnu pripadnost, srećnu novu godinu, sa više blagostanja, tolerancije, ljubavi, međusobnog uvažavanja i osmijeha na licu koji bi trebali podijeliti sa svojim bližnjima i sa svojim dojučerašnjim komšijama. Životni put nam jeste trnovit, ali nismo sebi dozvolili da zbog ratnih dešavanja evoluiramo u nešto što nije primjereno čovjeku i ljudskom biću. Poručujem izbjeglicama i povratnicima – mi smo osuđeni na pobjedu, jer imamo ono ljusko, čovječno i visokoetnično u sebi. Mi smo to pokazali svojim djelovanjem, našim angažmanom, ali, nažalost, ne nalazimo na potporu od srane aktualne vlasti. I danas neki trebaju da odgovaraju za zločine protiv čovječnosti. Ima li išta čovječnije nego da se čovjek vrati u svoj zavičaj, u svoju kuću koju je sa toliko odricanja sebe i svoje porodice pravio da bi je neko razorio. A i danas se sve čini da se ništa ne učini da se pomogne tim ljudima. To je jedna tuga koja nas neće odvesti daleko. Očekujem da će iduća godina biti bolja, da će nam se vratiti osmijeh na lica i da ćemo imati više međusobnog povjerenja, kako bi došlo do što bržeg pomirenja i što bržeg suživota.“
Derviš – Dedo Bahtić, povratnik u Šipovo:
„Svim građanima Bosne i Hercegovine želim srećne božićne i novogodišnje praznike, sa velikom željom da se što prije vrate na svoja ognjišta. Ako su daleko, neka ne zaborave Bosnu i Hercegovinu. Svojim radom ćemo zemlju pozlatiti. Dobro zdravlje, puno sreće, više djece, manje bijele kuge.“
Milan Račić, stalni saradnik i Vaš pravni savjetnik:
Daleko od svog doma, zavičaja i rodnog grada. Najčešće rastavljeni od porodice i najbližih. Prinuđeni da napuste radni odnos, školovanje, korištenje stana, imovine, penzija, izbjegli i raseljeni krenuli su u dug i neizvjestan proces ostvarivanja onog što im je oduzeto. Valjalo je proći kroz šumu propisa i ostvariti već davno stečeno. Rezultati su različiti, od sredine do sredine, od volje moćnih, ali i samovolje onih što još uvijek misle „ko je šta jamio – jamio“. No, sve ima rok trajanja. Zato, u 2006. godini, svima onima koji to još uvijek žele, prvo sretan povratak na svoje i svojima. Hercegovcima da na svojim imanjima beru šipke, sade kavade i uživaju u beharu procvjetalih trešanja. Meraklijama iz Bosne da oni, a ne neko drugi, peku šljivu, ponovo prave teferiče i druže se.
Svima, sretna i birećetna novonastupajuća 2006.godina.“
Mirza Čardaklija, devetnaestogodišnjak iz Bosne i Hercegovine, u Saveznoj Republici Njemačkoj, praznik čestita svojim stihovima:
Neandertaler (iz knjige „Na vrh pera“)
Čuo sam da zemlje neke
zovu boljim svijetom.
Kažu, da su veoma daleke
i da se stiže tamo letom.
Moja draga otišla je u svijet drugi.
Ja ne plovim u čežnji ili tugi,
Misli tamo joj je bolje.
Rijeke od meda
i zime bez leda,
Mirisno, ljubičasto polje.
Tamo je vječni mir.
Sreća se proizvodi kao sir.
Tamo, sloboda se bijeli kao oblaci.
Oblaci, kojih nema.
O oluji u školi pričaju djeci.
Mržnja, zaključana u kovčegu drijema.
Tamo su haljine od svile.
Potrebu tu, kupiti ne mogu.
Tamo je život, život vile.
Zlatom se mole zlatnome Bogu.
Otišla je tamo
sa žalom za vamo.
Otišla je sretno-nesretne duše od svog.
Otišla je, sretan sam zbog tog.
Ja ovdje trpim svoje.
Pišem stihove i ništa više.
Sanjam u ovom sivilu svijetle boje.
Odavno se ne sklanjam sa kiše.
San, dobro znam šta je.
Varljiv naletnik normalnosti.
Dan jedan, kao vječnost traje,
dok žedno sanjam o vječnosti.
Ona je otišla u drugi svijet.
Ona će bolje živjet‘, ja ću bolje mrijet.
Otišla je tamo
i nikada se neće vratit vamo.
Otišla, neka je
samo nek‘ daleka je
od ovog pakla realnog.
Ja ću ostati
i nikada ne mogu postati
za šta me nije stvorio Bog.
Domovini ( iz knjige „Na vrh pera“)
Od danas...do vječnosti
svi smo isti.
Od danas...do vječnosti
u srcu ću te nositi.
Neka se čuje huk iz tišine
naše lijepe domovine.
I u ljeta i u zime
pjevamo isto ime,
naše lijepe domovine
Bosne i Hercegovine.
Josip Pejaković, glumac:
„Kako, bolan, nema Bosne a Neretva huči, kako, bolan, nema Bosne a Miljacka teče, kako, bolan, nema Bosne a Sana ide? Ti misliš da ona ne ide, ali sagni se, hajvanu, pogledaj, ide Sana, ide Sava, ide Drina, jašta Drina, ide Vrbas, ide Bosna, ide Ukrina, ide Lašva… Sve one idu, a ti, đe ćeš? Nemaš kud. Ide, bolan, Ugar, u njega utiče Lonska, tu riba ima. Tu si ti treb‘o ribe fatati, a ne moju kuću rušit. Ti si treb‘o otić‘ na onu Unu, zasjest s komšijama i zapjevati ,Ah, meraka u večeri rane‘, a ne se fatat granata i djecu po gradovima ubijat. Sram te bilo!“
„Zaista im želim od srca i iskreno da u narednoj godini ostvare svoje želje. One nisu velike. Veoma su skromne. Za sve one povratnike koji se nalaze u svojim domovima više sreće i više pažnje svih onih koji im obećavaju bolji život – od naših institucija vlasti i međunarodnih organizacija. Mi kao nevladina organizacija ćemo uvijek biti uz njih. Ono što u ovom momentu možemo da im poručimo, to je da ćemo biti uz njih i pokušati da njihove želje i njihovu budućnost usmjerimo u potrebnom pravcu. Sve ono što smo im obećali u ovoj godini ćemo i realizovati. Imamo dosta naznaka iz inostranstva, od naše dijaspore, da ljudi žele da se vrate. Preko 30 hiljada njih želi da se vrati u Bosnu i Hercegovinu, u svoje domove, i nadam se da će u ovim projektima u narednoj godini i oni moći ostvariti svoje pravo na dom. U ovoj godini smo zacrtali formiranje interventnog fonda koji će pomoći socijalno ugroženim kategorijama i onim strpljivima koji očekuju pomoć u kolektivnim centrima. Nadamo se da će se to u 2006. godini realizovati. Poželjela bih u ovom momentu i što više radnih mijesta. Imamo već naznaka da će udruženim sredstvima naše institucije vlasti učiniti život povratnika boljim. Da im se omogući da žive od svog rada. Ne samo u poljoprivredi, nego evo vidimo da se izdvajaju sredstva i za druge djelatnosti van poljoprivrede. Svakoj povratničkoj, izbjegličkoj ili raseljeničkoj porodici zaista od srca želim povratak.“
Marko Paurević, Udruženje povratnika Hrvata u Tesliću, izbjeglicama i raseljenima je poželio:
„Takvu vlast i takve predstavnike međunarodne zajednice koji će im omogućiti ne samo povratak u njihove ruševine, nego da im se nadoknade sve štete. Ako je čovjek izgubio radno mjesto zbog svoje nacionalne pripadnosti, da mu se obezbijedi radno mjesto, da mu se poveže radni staž, da mu se, dakle, obezbijedi najosnovnija egzistencija. Prema tome, kad bi htjeli sprovesti Dayton, onda bi to lijepo regulisali. Sva materijalna šteta koja se ne može vratiti, ima da se nadoknadi. Da međunarodna zajednica hitno obezbijedi Bosni i Hercegovini od osam do deset milijardi eura i da se poveže radni staž svakom ko je morao napustiti radno mjesto zato što je bio Srbin, Hrvat ili Musliman. Penzionerima da se daju sve naknade kakve su zaslužili. Da se da naknada svakom građaninu kome je oborena ne samo kuća, već šupa, štala i sve ostalo. Ono što mu nije vraćeno da mu se plati. A iz tih sredstava se sve to može platiti. Treba obezbijediti ljudima da dostojanstveno žive na svojoj grudi zemlje. Svakom Bosancu i Hercegovcu, i onom koji je bio ovdje i sve pretrpio i onima koji su bježali i spašavali glave, želim da se ostvari ovo što sam im poželio i želim im dobro zdravlje i veselje.“
Ratko Dubajić, Regionalni ured Saveza izbjeglica BiH u Banjaluci, ponavlja želju svih koji rade u izbjegličkim udruženjima:
„Da se svaki građanin vrati u svoj zavičaj, u svoju kuću ili u svoj stan. Da se devastirana imovina obnovi, odnosno da se građanin obešteti na neki drugi način. Ljudi svojom voljom mogu izabrati gdje žele da žive. Mi nastojimo da povratnici ne budu omraženi u mjestu povratka, da taj povratak bude održiv. Mi se borimo da konstitutivnost naroda bude primijenjena na svim prostorima Bosne i Hercegovine – ona je sad primjenjivana na kašičice – i da bude primijenjena na svim nivoima vlasti u Bosni i Hercegovini, počev od opštine, kantona, entiteta do države, što danas nije slučaj. Ova vladajuća oligarhija je napravila konstitutivnost samo za sebe, na nivou entiteta i u državnim organima, da bi se tu zaposlili, vozili se u audijima, imali sekretarice i tako dalje. To je svim građanima jasno i oni to vide. Želim svim ljudima dobre volje, bez obzira na nacionalnu pripadnost, srećnu novu godinu, sa više blagostanja, tolerancije, ljubavi, međusobnog uvažavanja i osmijeha na licu koji bi trebali podijeliti sa svojim bližnjima i sa svojim dojučerašnjim komšijama. Životni put nam jeste trnovit, ali nismo sebi dozvolili da zbog ratnih dešavanja evoluiramo u nešto što nije primjereno čovjeku i ljudskom biću. Poručujem izbjeglicama i povratnicima – mi smo osuđeni na pobjedu, jer imamo ono ljusko, čovječno i visokoetnično u sebi. Mi smo to pokazali svojim djelovanjem, našim angažmanom, ali, nažalost, ne nalazimo na potporu od srane aktualne vlasti. I danas neki trebaju da odgovaraju za zločine protiv čovječnosti. Ima li išta čovječnije nego da se čovjek vrati u svoj zavičaj, u svoju kuću koju je sa toliko odricanja sebe i svoje porodice pravio da bi je neko razorio. A i danas se sve čini da se ništa ne učini da se pomogne tim ljudima. To je jedna tuga koja nas neće odvesti daleko. Očekujem da će iduća godina biti bolja, da će nam se vratiti osmijeh na lica i da ćemo imati više međusobnog povjerenja, kako bi došlo do što bržeg pomirenja i što bržeg suživota.“
Derviš – Dedo Bahtić, povratnik u Šipovo:
„Svim građanima Bosne i Hercegovine želim srećne božićne i novogodišnje praznike, sa velikom željom da se što prije vrate na svoja ognjišta. Ako su daleko, neka ne zaborave Bosnu i Hercegovinu. Svojim radom ćemo zemlju pozlatiti. Dobro zdravlje, puno sreće, više djece, manje bijele kuge.“
Milan Račić, stalni saradnik i Vaš pravni savjetnik:
Daleko od svog doma, zavičaja i rodnog grada. Najčešće rastavljeni od porodice i najbližih. Prinuđeni da napuste radni odnos, školovanje, korištenje stana, imovine, penzija, izbjegli i raseljeni krenuli su u dug i neizvjestan proces ostvarivanja onog što im je oduzeto. Valjalo je proći kroz šumu propisa i ostvariti već davno stečeno. Rezultati su različiti, od sredine do sredine, od volje moćnih, ali i samovolje onih što još uvijek misle „ko je šta jamio – jamio“. No, sve ima rok trajanja. Zato, u 2006. godini, svima onima koji to još uvijek žele, prvo sretan povratak na svoje i svojima. Hercegovcima da na svojim imanjima beru šipke, sade kavade i uživaju u beharu procvjetalih trešanja. Meraklijama iz Bosne da oni, a ne neko drugi, peku šljivu, ponovo prave teferiče i druže se.
Svima, sretna i birećetna novonastupajuća 2006.godina.“
Mirza Čardaklija, devetnaestogodišnjak iz Bosne i Hercegovine, u Saveznoj Republici Njemačkoj, praznik čestita svojim stihovima:
Neandertaler (iz knjige „Na vrh pera“)
Čuo sam da zemlje neke
zovu boljim svijetom.
Kažu, da su veoma daleke
i da se stiže tamo letom.
Moja draga otišla je u svijet drugi.
Ja ne plovim u čežnji ili tugi,
Misli tamo joj je bolje.
Rijeke od meda
i zime bez leda,
Mirisno, ljubičasto polje.
Tamo je vječni mir.
Sreća se proizvodi kao sir.
Tamo, sloboda se bijeli kao oblaci.
Oblaci, kojih nema.
O oluji u školi pričaju djeci.
Mržnja, zaključana u kovčegu drijema.
Tamo su haljine od svile.
Potrebu tu, kupiti ne mogu.
Tamo je život, život vile.
Zlatom se mole zlatnome Bogu.
Otišla je tamo
sa žalom za vamo.
Otišla je sretno-nesretne duše od svog.
Otišla je, sretan sam zbog tog.
Ja ovdje trpim svoje.
Pišem stihove i ništa više.
Sanjam u ovom sivilu svijetle boje.
Odavno se ne sklanjam sa kiše.
San, dobro znam šta je.
Varljiv naletnik normalnosti.
Dan jedan, kao vječnost traje,
dok žedno sanjam o vječnosti.
Ona je otišla u drugi svijet.
Ona će bolje živjet‘, ja ću bolje mrijet.
Otišla je tamo
i nikada se neće vratit vamo.
Otišla, neka je
samo nek‘ daleka je
od ovog pakla realnog.
Ja ću ostati
i nikada ne mogu postati
za šta me nije stvorio Bog.
Domovini ( iz knjige „Na vrh pera“)
Od danas...do vječnosti
svi smo isti.
Od danas...do vječnosti
u srcu ću te nositi.
Neka se čuje huk iz tišine
naše lijepe domovine.
I u ljeta i u zime
pjevamo isto ime,
naše lijepe domovine
Bosne i Hercegovine.
Josip Pejaković, glumac:
„Kako, bolan, nema Bosne a Neretva huči, kako, bolan, nema Bosne a Miljacka teče, kako, bolan, nema Bosne a Sana ide? Ti misliš da ona ne ide, ali sagni se, hajvanu, pogledaj, ide Sana, ide Sava, ide Drina, jašta Drina, ide Vrbas, ide Bosna, ide Ukrina, ide Lašva… Sve one idu, a ti, đe ćeš? Nemaš kud. Ide, bolan, Ugar, u njega utiče Lonska, tu riba ima. Tu si ti treb‘o ribe fatati, a ne moju kuću rušit. Ti si treb‘o otić‘ na onu Unu, zasjest s komšijama i zapjevati ,Ah, meraka u večeri rane‘, a ne se fatat granata i djecu po gradovima ubijat. Sram te bilo!“