Džeko Hodžić, bosanskohercegovački umjetnik i akademski slikar, nakon što je 2020. godine u galeriji Collegium artisticum u Sarajevu predstavio izložbu „Apokalipsa“, ovih dana javnosti je predstavio i svoje novo djelo - riječ je o poliptihu „Raj, Dženet-Pakao, Džehenem“.
Tim djelima htio je podsjetiti čovjeka na njegovu vlastitu smrtnost, a za samu njihovu izradu Hodžić se, kaže, dugo pripremao, izrađujući skice, isčitavajući različitu literaturu.
Džeko Hodžić imao je do sada preko 80 samostalnih izložbi za koje je dobio brojne nagrade u zemlji i inozemstvu.
RSE: Prošle godine predstavili ste se izložbom Apokalipsa, a ovih dana i sa djelom na temu Raja i Pakla. Što Vas je motiviralo da izaberete baš ovu temu za vaša djela?
Hodžić: Još kao malo dijete, kada sam slušao neke priče na večernjim sijelima, kada su ti stariji mudri ljudi pričali priče, mene je jako, jako interesirala ova tema smrti. To je bio taj neki dječji mozak koji nije mogao da dokuči zašto moj djed ili zašto moj stric, ujak, amidža, umiru, a mi živimo. To su bila neka moja prva interesovanja, mene kao djeteta.
U ozbiljnijim situacijama, ili knjiški, susreo sam se prvi puta kad sam upisao umjetničku školu, kada smo učili drevni Egipat, Mezopotamiju, kada smo učili o zagrobnom životu, pa je meni bilo čudno kad se kaže 'tijelo umire, a duša nastavlja da živi'. Razmišljao sam – kakva je ta duša? Koji je oblik te duše? Pa sam tek prije možda dvije, tri godine otkrio šta je duša. Ustvari, kod Gazalija (Al-Ghazali) sam naišao da je duša mala, mala kao hurmica, a da je živa i da ide ovako. Dakle, govori o duši kao o nekoj energiji.
Vaš browser nepodržava HTML5
Džeko Hodžić: Živimo Apokalipsu
To je sve na mene tako uticalo da sam ja krenuo negdje osamdesetih godina da pravim skice, koje su prvo bile angažirane, na političku situaciju na prostoru bivše nam Jugoslavije, zajedničke države. Tu sam reagovao na to, pa sam onda te skice razvijao, razvijao, razvijao i došao sam do toga da ustvari mi živimo Apokalipsu.
Uhvatio sam se u koštac da radim tu Apokalipsu. Direktan povod je bio rat u Bosni, stradanje jednog kraja, jednog naroda, jedne države.
Džeko Hodžić imao je do sada preko 80 samostalnih izložbi za koje je dobio brojne nagrade u zemlji i inozemstvu.
RSE: Vaša prvobitna ideja je bila da naslikate Četiri jahača Apokalipse, no to Vas je odvelo ka temi Raja i Pakla.
Hodžić: Apokalipsa 1, 2 i 3 i ovaj rad Raja, Dženeta, Pakla, Džehenema, ustvari nisu da plaše ljude, nego da opominju ljude, jer od svete knjige, od Tore, spisa koje su Abrahamu ili Ibrahimu a.s. predati, pa do današnjih dana razvija se tema života i smrti, ljubavi i zla. Prema tome, one su ovdje da opominju.
Onda sam krenuo da pravim te skice. Ja sam uzeo za motiv jednu klasičnu temu, danteovski pakao, ili biblijski, ili kuranski, i raja, na isti način.
Međutim, nisam htio da im dam to neko značenje mistično, vjersko, nego sam ih postavio sve na zemlju. Dakle, Vi i ja, svi ljudi, stanovnici Zemlje, njih sedam i po milijardi, ustvari su Raj i Pakao. Mi živimo raj i pakao. Mi sami određujemo sebe, gdje ćemo otići, ako to tamo postoji. Jer kažu – niko nije bio i niko se nije vratio, pa ne znaju kako je i šta je. Ali, ja sam to napravio na jedan svoj način.
Pročitajte i ovo: Slijedim samo sebe i svoj darRSE: Glavni motivi Vaših djela su, ako se ne varam, razmišljanje o fenomenu čovjekove smrti i njegove prolaznosti na ovom svijetu?
Hodžić: Apsolutno. Tu sam se naslonio na vjersku literaturu. Da živimo ljubav, ne bismo imali nikakvih problema. Ako ne živimo ljubav, onda ćemo imati nešto loše. Tu sam se potpuno naslonio na vjerske izvore. Dobra i zla. Ja vjerujem u to. I one su ustvari napravljene, i Apokalipse i ovo je napravljeno da opominje čovjeka – šta radi, kako se vlada, da dijeli milostinju, milosrđe, da daje. Zašto bih ja imao da ležim u perju, svili i zlatu, a neko nema da jede?
Pročitao sam nedavno da je neka žena došla na pijacu, pa se cjenkala sa čovjekom koji je prodavao jaja, da preživi, da kupi hljeb i mlijeko, i bila je jako zadovoljna kada je uzela jaje jeftinije. Ali kada je otišla u obližnji restoran, ostavila je pet maraka bakšiša. To je jedna naša nezrelost i ja opominjem na tu nezrelost. Ja opominjem na tu pohlepu, ja opominjem ljude da žive u ljubavi, da se podržavaju itd.
To što se dešava ovdje na Balkanu, odnosno u svijetu, cijelom, to sam rekao na početku, da se mentalni sklop ne mijenja, da mentalni sklop mogu promijeniti samo pametni ljudi i ako se oslonimo na svete knjige.
Društvo bi trebalo da pruži mladima šansu
RSE: Kakav je položaj likovnih umjetnika u BiH danas?
Hodžić: Položaj je nikakav, ustvari, mi nemamo položaja. Ja, kao neko ko je izlagao u 26 zemalja, koji imam 13 nagrada, od toga i nekih internacionalnih, ne postojim u nekim zacrtanim planovima kulture ovdje. Ne postojim ni kao broj. Položaj je vrlo težak. Ja sam se odvažio, pa sam živio kao slobodan umjetnik desetak godina. Da nije nekih prodaja, nekih veza vani, ne bi me bilo. Ne bih mogao da se prehranim.
Međutim, položaj ovdje je nikakav, ljudi ne ulažu u umjetnost, ne postoji državna strategija. Dok ne postoji državna strategija da mi napravimo velikog umjetnika, da mi napravimo velikog baletana, velikog glumca, to je batrganje. To je batrganje svih nas koji smo uspjeli nešto vani. Pa, i ovo Jasmile Žbanić, koja evo ide za Oskara, to je ustvari incidentno. To je incident za ljude koji se bave kulturom, jer niti znaju vrijednost toga, niti hoće to da podrže na neki način.
Što se tiče naše likovne scene, mi imamo jako dobrih umjetnika. Toga ima i na polju književosti, na polju muzike, na polju filma, na polju pozorišta, ali mi ne dobijamo šansu da to pokažemo.
Nas je na primjer na izložbi koja se dešavala u svjetskim metropolama, nekoliko izložbi, predstavljala žena koja je amater, žena koja je prijateljica ambasadora. To nas predstavlja. Ne neko ko je vrijedan i ko će da pobere aplauze, nego oni koji su ustvari prijatelji onih, koji ugoste one tamo državnim parama. Oni nas predstavljaju. Tako da nam se ljudi smiju.
Pročitajte i ovo: Pandemija srezala 40 posto budžeta za kulturu i sport u Federaciji BiHRSE: Kako gledate na mlade talente u likovnoj umjetnosti?
Hodžić: Da, mladih ima. Mladih ima, ali oni su pogubljeni. Ovaj rad koji sada radim, on ima vrijednost materijala tri, tri i po hiljade maraka. Nijedan mladi čovjek ne može da odvoji toliko, nego se snalaze sa nekim recikliranim materijalima itd.
Društvo bi trebalo da pruži tim mladima šansu. Novci koji se dijele za likovne umjetnosti, za kazalište, za muzičku scenu, književnost itd, su novci koji su polubačeni. Ja, na primjer, ne mogu da dobijem pomoć od Ministarstva kulture, dobijem, ali ne dobijem da pokrijem ni materijalne troškove. A jednom mladom čovjeku, skulptoru, koji treba da izdvoji za jednu skulpturu 50, 70 cm visine, ne može da kupi taj kamen, ne može da kupi dlijeta koja su skupa, vidijumska, dijamantska. Ja sam jednom mladom skulptoru posudio svoja dlijeta. Ja imam tri, četiri dlijeta koja su vrijedna, koja koristim u pet godina jednom, pa sam mu ih posudio.
Mladi nemaju šansu, nema sistema. Oni čim završe Akademiju gledaju da dobiju neki posao, da se skinu sa grbače ocu i majci. I oni se bave nekim dizajnom, nešto prčkaju po površini, čeprkaju. Umjetnost je ozbiljna stvar i rezultati se postižu samo dubokim oranjem. Ne možete bisere naći na površini vode. Morate duboko da zakopate i zaronite. Tako da mi je jako, jako žao mladih ljudi, darovitih, koji nažalost, nažalost propadaju.
Mi smo imali jedan strašan, strašan uspon osamdesetih godina, od Olimpijade ovamo, koji smo nažalost sada pokopali: Džeko Hodžić
Mi ne zaostajemo, ali nemamo strategiju
RSE: Koje slikare cijenite na našim prostorima, a i generalno u svijetu?
Hodžić: Kad uzmete naše prostore, postoji nekoliko umjetnika koje ja izuzetno, izuzetno volim i cijenim. To je Behaudin Selmanović, to je Gabrijel Jurkić, to je Bekir Misirlić, to je od živih sad Halil Tikveša, kojima se divim. A na svjetskoj sceni, vrlo je teško probrati. Znate, kad imate previše dragulja, ne znate koji ćete odabrati.
Po nekim epohama, Leonardo i Mikelanđelo, Rafaelo Santi su najbolji. U baroku El Greka, pa kasnije uzimamo Rembranta, pa Pusena, pa Rubensa. Pa onda u ekspresionizam, uzimamo jednog velikog Munka, u apstrakciji jednog Kandinskog, Miroa, Pikasa itd. Vrlo je teško napraviti izbor, ali to su ta imena oko kojih se vrtim.
Ja sam prošle godine, kada je počela ova pandemija, pravio preko Fejsbuka galeriju Novi pogledi. Uzimao sam jednog našeg umjetnika, pa umjetnike iz okruženja, Hrvatske, Srbije, Crne Gore, pa sam njih i nas miksao i miksao te evropske umjetnike. Mi ne zaostajemo puno, ono što sam ja odabrao. Pogledajte na FB, moj odabir je jako dobar. Mi ne zaostajemo, ali nemamo strategiju.
Region nema strategiju. Hrvati mogu sa skulpturom da se probiju u svijetu, jako dobro stoje. Slovenci isto tako, sa grafikom i sa modernom umjetnošću. Srbi imaju jako dobro slikarstvo. I Makedonci. Mi smo imali jedan strašan, strašan uspon osamdesetih godina, od Olimpijade ovamo, koji smo nažalost sada pokopali.