Tokom vikenda je u Travniku srušena žičana ograda koja je dijelila Katolički školski centar, gdje se nastava izvodi po hrvatskom planu i programu i Mješovite srednje škole, koja nastavu izvodi prema bosanskom planu i programu. Ova ograda u školskom dvorištu je bila materijalni dokaz podjela u ovom gradu, no književnica Nura Bazdulj Hubijar, koja živi u Travniku, kaže za RSE kako se uklanjanjem ograde neće ništa riješiti, jer su podjele u glavama ljudi.
Pročitajte i ovo: Uklonjena ograda ispred Travničke gimnazijeRSE: Gospođo Hubijar, kako ste reagovali na vijest da je srušena žičana ograda koja je dijelila Katolički školski centar i Mješovitu srednju školu u Travniku?
Bazdulj Hubijar: Iskreno, nisam nikako. Zapravo je u svim mogućim relacijama u životu najgore moguće osjećanje ravnodušnost. Ta vijest, bilo bi najnormalnije, da me je obradovala, međutim, tu čovjeka nema šta da obraduje. Zapravo je porazno da je ta ograda postojala. I ne samo ta, već i mnoge druge. To što je srušena nakon što je ta zgrada Isusovačke gimnazije, koju je dao sagraditi Erik Brandis, austrijski grof koji je došao živjeti u Travnik, i naravno, neka pripada katoličkoj crkvi, ali je porazno dok je tu bila Mješovita škola Travnik i Katolički školski centar da je ta ograda postojala. U dvadeset prvom vijeku imati tako nešto je porazno, zdravom razumu neprihvatljivo. Nije dovoljno da đaci različitih konfesija ulaze na dva ulaza, nego su stavili i ogradu.
RSE: Rekli ste u objavi na Facebooku kako ste emotivno vezani za gimnaziju u Travniku?
Bazdulj Hubijar: Moj muž je išao u tu gimnaziju, moj sin, također, kćerka je završila tu medicinsku školu, a ja sam u toj školi bila profesor anatomije. Kada sam bila mladi ljekar, radila sam i kao ljekar i honorarno sam bila profesor u toj školi. Ja imam toliko ljubavi za tu zgradu.
RSE: Pominjete da ste ljekar. Kako onda komentarištete da ljudi jedni drugima daju krv ili doniraju organ i tu ne razmišljaju o naciji?
Bazdulj Hubijar: To je potpuno neshvatljivo zdravom ljudskom umu. Bošnjak, Hrvat, Srbin, Ciganin, Židov, kada dođe u situaciju da leži u bolnici i treba mu transfuzija. Donesu mu krv u onoj kesi i niko ne pita, ako je Bošnjak, je li to krv od Bošnjaka? Može biti od crnog vraga, ta krv njemu spašava život. Ili ako neko čeka da mu se donira bubreg, jetra ili srce, nikoga ne zanima koje je nacionalnosti taj čovjek i nimalo mu ne smeta da bilo ko od tih konfesija bude dio njegovog tijela i da to ostane do kraja njegovog života, ali mnogima smeta ako njegovo dijete ulazi na isti ulaz u zgradu ili na isti ulaz u školu. I to su neki potpuni apsurdi gdje se, zaista, ljudi koji misle svojom glavom ne mogu snaći gdje žive.
RSE: Ograda u Travniku je bila materijalni dokaz višegodišnjeg nametnutog načina života u tom gradu kojeg starije generacije ne pamte, jer su živjele u zajedništvu. Koliko ga ima danas?
Bazdulj Hubijar: Mogu kazati u svoje ime, da se u meni ništa nije promijenilo i da su moji prijatelji isti oni koji su bili i prije rata, i u toku i poslije rata, i da, niti oni mene gledaju, niti ja njih gledam drugačije.
Vaš browser nepodržava HTML5
Travnička gimnazija u raljama politike
RSE: Veliki čin je bio kada su se nedavno dvoje mladih ljudi različitih nacionalnosti, nakon vjenčanja slikali, jedno sa jedne, a drugo sa druge strane žičane ograde u zgradi nekadašnje gimnazije, pružajući jedno drugom ruku. Da li oni, kao i Vi, pripadate ono malo ljudi koji se ne mire i ne prihvataju stanje podjela u BiH?
Bazdulj Hubijar: Prvo, ta fotografija, iako ne znam to dvoje mladih ljudi, mi je izazvala suze u očima i ljepotu u duši. Ja imam dojam da tih ljudi nije baš malo. Oni nisu u prvom redu Bošnjaci, Srbi ili Hrvati, već su u prvom redu ljudi, ali, kao u bilo čemu drugom, jedan drugačiji će urušiti hiljadu boljih i normalnih. Ja imam puno kontakata na Facebooku i bude mi srce puno kada vidim da su mi najveći fanovi Ljiljane, uglavnom su Beograđanke, pa Gordane, pa Vere, Anđelke ili Sabine. To je moje bogatstvo i mi dišemo istim plućima.
Pročitajte i ovo: Srednjoškolcima Jajca uručeno priznanje 'Max van der Stoel'RSE: Da li je zbog toga i Vaša poruka na Faceboku da se ljudi vole i da trebaju vjerovati u dobro i dobrotu?
Bazdulj Hubijar: Da, ima puno dobrote. Često koristim tu rečenicu, kao što koristim još jednu, a to je da se mržnja ne donosi u genima. Učite svoju djecu da vole! To je ključ. Ima ljudi dosta koji razmišljaju kao ja. Međutim, u nas sve se uvuklo pomalo straha, a što je još gore, ta ravnodušnost i letargija da prihvatamo okove, podjelu u torove, mi smo svi za žaliti, zato što smo blesavi i što, konačno, ne dignemo svoj glas protiv svega ovoga.