Politički analitičar Adnan Huskić, komentariše brojne medjunarodne inicijative usmjerene na otpočinjanje reformi u BiH, bitnih za proces evropskih integracija.
RSE: Za 28. avgust najavljena je Konferencija o Zapadnom Balkanu, koju saziva njemačka savezna kancelarka Angela Merkel. Šta, gospodine Huskiću, prema vašem mišljenju, može očekivati BiH - zemlja koja ozbiljno ili, kako neki kažu, dramatično zaostaje u procesu EU integracija?
Huskić: Moram reći da ja ali i mnogi drugi koji posmatraju vanjsku politiku pojedinih država članica EU, ili EU kao zajednice, na neki način smo uvijek držali dah očekujući snažniji angažman Njemačke u tom smislu. I tu nema spora. Što se tiče Zapadnog Balkana, nema važnijih evropskih aktera, osim Njemačke, koji su spremni i koji su u mogućnosti, a meni se čini da je to njima alocirano područje, da se bave ovim pitanjem. S te strane je Njemačka do sada pokazala frapantnu nezainteresovanost za BiH. Ja moram reći da je to nešto što je - ne produbilo krizu - ali ni u kom slučaju nije omogućilo pronalazak rješenja ili izlazak iz krize. Podržavam bilo kakvu inicijativu tog tipa, s tim što mislim da je sastanak, koji će se održati u Berlinu krajem avgusta, ipak sastanak koji će primarno biti simboličkog karaktera, na visokom nivou. Mislim da će ponajprije biti pun različitih deklaracija, poziva na dijalog, na potrebu konstruktivnog angažmana, nego što će biti zaista suštinski funkcionalni pokušaj da se odredjene stvari riješe. Ali, ukoliko predstavlja početak aktivnijeg angažmana Njemačke u BiH, ja ga pozdravljam.
RSE: Ova konferencija je samo jedna od brojnih medjunarodnih inicijativa kako bi BiH konačno krenula brže na putu procesa evropskih i NATO integracija. Podsjetiću samo na Rezoluciju o BiH Vijeća za spoljne poslove EU, posljednju analizu Medjunarodne krizne grupe, Rezoluciju američke kongresmenke Janice Hahn, zatim pojedinačne preporuke zemalja Unije, itd. Ponovo je, da tako kažem, počela diplomatska ofanziva prema BiH. Šta od nje možemo očekivati?
Huskić: Prije svega bih se složio sa vama da je nastupila odredena vrsta diplomatske ofanzive, s tim što su neke konkretne inicijative već ranije mogle poslužiti kao ilustracija smjera u kojem se ide kod ovakvih prijedloga. To je, prije svega, bio slučaj kod vrlo agilnih predstavnika Republike Hrvatske u prethodnom sazivu Evropskog parlamenta koji su se trudili na svaki način da primarno naglase rješavanje hrvatskog pitanja unutar kompletnog rješavanja ili debate oko ustavnih promjena u BiH. Pa onda imate situaciju gdje se nakon toga te iste poruke šalju i od pojedinih šefova država ili ministara vanjskih poslova, da konkretno spomenem gospodina Sebastiana Kurza, austrijskog ministra vanjskih poslova, koji opet govori o načinu na koji BiH treba biti ustrojena više u nekom normativnom smislu, govoreći o pravima tih naroda. Mislim da se očito čeka da prodju izbori u oktobru i da se formira nova vlast, kako bi se usitinu približili nečemu što su mnogi prizivali, a ja lično nisam bio baš najsretniji zbog toga, a to je taj nekakav Dejton 2. Tu ideju podupiru i mnoge od medjunarodnih inicijativa. S tim što, ja ne vidim u kom smjeru bi se pozitivno sve to moglo pomjerati osim u aposlutnom naglašavanju etnoteritorijalnosti kao principa - i mislim da BiH sve više, nažalost, postaje država samo tri naroda, koji sada pokušavaju da zaokruže i svoje teritorije. I ako posmatrate čak i zadnje diplomatske ofanzive, vidite da se to radi i preko dijaspore, što je i prije bio slučaj. I Rezulucija koja je sada upućena američkom Kongresu je rezolucija kongresmenke koja dolazi iz distrikta sa dosta jakom hrvatskom dijasporom. Tu je i posjeta SAD – u gospodina Martina Raguža predsjednika HDZ-a 1990. koji je naglasio potrebu da se SAD aktivnije uključe i nakon čega se pojavila Rezolucija kongresmenke Hahn-sve ide u tom smjeru da se pripremi osnova oko čega će se pregovarati. Ne treba zaboraviti pri tom ni taj famozni izvještaj Medjunarodne krizne grupe.
RSE: Medjutim, sada su neki od prijedloga različiti - američka rezolucija predlaže novog visokog predstavnika, a Medjunarodna krizna grupa da se ova pozicija u potpunosti ukine ?
Huskić: Naravno da postoje odredjene finese u kojima se svi ovi prijedlozi razlikuju. Medjutim, ako posmatram sve njih i ako pokušam malo da “iskopam“ šta je suština prijedloga, čini mi se da ona ide u smjeru toga da je potrebno dovršiti etnoteritorijalnost, tačnije da se naglašava potreba toga da i Hrvati, kao jedan od tri konstitutivna naroda u BiH, imaju svoju zaokruženu teritoriju. Da li se to posmatra kroz izbor članova Predsjedništva ili taj klasični, mnogo puta pominjani problem „Željko Komšić“, ili – nešto se može primjetiti posljednjih dana posebno u medjima je naglašavanje konstitutivnosti Hrvata bez obzira na njihovu brojnost u BiH, što upućuje na to da vjerovatno odredjeni ljudi već imaju u rukama rezultate popisa iz prošle godine i da vjerovatno znaju da je broj Hrvata značajno manji nego što je bio na popisu 1991. godine. U tom smislu ja posmatram čitavu tu ofanzivu da bi se na neki način pripremio teren da ostane princip tri naroda u BiH kao primarnih, i to je ono što je ključni problem u našoj državi,- princip suvereniteta naroda u BiH, koji će biti jedan od polaznih principa. Slažem se sa vama, postoje različiti prijedlozi angažmana medjunarodne zajednice, ali mislim da suština prijedloga ide u smjeru toga da BiH, ukoliko već do sada nije bila, sada definitivno postane država tri naroda.
RSE: Da li to neophodno podrazumijeva i tri entiteta u BiH?
Huskić: Na koji način će se to unutarnje pitanje urediti, postoje različite verzije. Da li će to biti nešto što se bazira na trenutačnoj organizaciji unutar Federacije, da li će to biti nešto što će se proširiti na RS, što jako sumnjam, da budem iskren, pošto mislim da trenutne pregovaračke pozicije unutar toga što možemo nazvati „Dejton 2“ snažno idu u smjeru dalje etnoteritorijalizacije, tako da ako kažemo treći entitet, možda i u tom smjeru.
RSE: Koliko sve ove medjunarodne inicijative ili pritisci mogu probuditi uspavane bh. politicare i njihovu odgovornost, koju bi morali imati spram ostvarivanja reformi neophodnih za članstvo u EU?
Huskić: Mi očito imamo jedan problem u kojem deklarativno, samo sa pojedinim izuzecima u odredjenim situacijama, kao što je bio gospodin Milorad Dodik kada je rekao da „ukoliko je cijena evropskih integracija suverenitet RS-a, onda nam ne trebaju evropske integracije“ - poruka koja je na odredjen način govorila najiskrenije kakav je ustvari odnos političara u BiH i političkih elita, primarno tih etničkih, a sada su manje-više sve postale etničke, prema evropskim integracijama. A to otprilike ide u smjeru: “Da, mi želimo u Evropu, - i to nije sporno i to je jedan od zajedničkih imenitelja naših politika u BiH - ali kako?“ I tu se onda otvara serija pitanja. Ako pitate, recimo, stranke sa hrvatskim predznakom, dakle primarno dva HDZ-a, to je rješavanje tzv. hrvatskog pitanja - izbora članova Predsjedništva, formiranja izborne jedinice koja bi bila hrvatska itd. Ako pitate bošnjacke političare, to ce obično ići od jedne difuzne ideje regija u BiH i centralizovane države, koje zaista mislim niko više ozbiljan ni ne zastupa, pa sve do toga na koji način se uopšte može ustrojiti ovo u čemu trenutno živimo. A politika RS-a ide od toga da ostane unutar trenutnog odnosa unutar BiH, pa do nekih budućih rješenja u kojima oni govore o nezavisnosti. Dakle, nije sporno da svi žele u Evropu, sporno je što je BiH nedovršena država i mi se još uvijek bavimo istim pitanjima kojima smo se bavili prije 20 godina. Nema nikakve razlike trenutno od onoga kako je vodjena diskusija neposredno pred referendum o nezavisnosti BiH od one kakva se vodi danas. I to je suština problema. EU svojim pristupom do sada nije pomagala - i čini mi se da nije shvatila na pravi način šta se dešava. Nadam se da bi se nakon izbora, nakon eventualne rekonfiguracije vlasti, možda moglo desiti da se stvori jedna drugačija kritična masa da bi se eventualno proces pokrenuo sa mrtve tačke.
RSE: Idemo u susret 20. godišnjici Dejtonskog mirovnog sporazuma. Da li to može biti dobra tačka za neki novi politicki i svaki drugi početak u BiH?
Huskić: Imali smo mi i 10. godišnjicu, imali smo i 15. godišnjicu Dejtona. Imali smo i stogodišnjicu Prvog svjetskog rata. Postojali su mnogi datumi u novijoj historiji BiH koji su se trebali shvatiti kao početak nečeg novog u načinu na koji se vodi politika, u načinu na koji se vodi država. To se, medjutim, nije desilo. Ja sam ipak malo rezervisan u tom smislu. Dvadeset godina jeste okrugao broj, ali dalje od toga ja ne vidim da su se silnice političkih odnosa u BiH poklopile na način koji bi nam pokazao da ćemo nakon izbora ili nakon 20. godišnjice Dejtona krenuti u nekom drugom smjeru. Da budem iskren, malo sam pesimističan u vezi s tim pitanjem, ili realističan - nazovite to kako hoćete, ali mislim da se još uvijek nije stvorila kritična masa ljudi, niti se politička konstelacija organizovala na taj način da bi način funkcionalnijeg uredjivanja društva postao primarni cilj političkih elita u BiH. Nažalost, mislim da je još uvijek primarni cilj političkih elita osigurati apsolutnu kontrolu, osigurati kontrolu ogromnih finansijskih tokova u državi, sačuvati ono što imaju - i to na svaki mogući način.