Hiljade žena tokom rata u BiH bile su žrtve silovanja i drugih oblika seksualnog nasilja, a većina onih koje su preživjele te stravične zločine i danas se suočava sa njihovim poslijedicama.
Šutnja o onome šta su preživjele potiče od straha od počinitelja, straha od razotkrivanja njihovih iskustava od strane partnera, djece, uže okoline, te straha od šire društvene stigmatizacije, koja je prisutna bez obzira na njihovu društvenu, etničku ili vjersku pripadnost.
Pored toga, nedostaje im institucionalna podrška, što dodatno pogoršava njihov položaj u društvu, istaknuto je na nedavno održanom okruglom stolu u Banjaluci pod nazivom "Stigma: nedostatka društvenog priznanja i institucionalne podrške za žrtve seksualnog nasilja i silovanja iz proteklog rata u BiH", u organizaciji TRIAL-a (Track Impunity Always) u BiH.
Na državnom nivou ne postoji zakonski okvir koji bi omogućio žrtvama seksualnog nasilja iz proteklog rata u BiH da ostvare svoja prava. Iako u Federaciji BiH postoje određeni zakonski okviri koji regulišu ovo pitanje, u RS ove žrtve nemaju adekvatan status, ističe Mamut. „Prije svega pravnu odštetu, tj. mjesečna primanja na osnovu onoga što su preživjele, pravo na psiho-socijalnu i pravnu podršku, pravo na prioritet u zapošljavanju, neke povlastice u smislu obrazovanja djece“
Azra Arnautović, psihoterapeut u nevladinoj organizaciji “Viva žene”, kaže da je neophodno prepoznavanje načina na koji stid, trauma i strah od stigmatizacije spriječavaju žrtve da progovore. „Riječ žrtva je na neki način stigma tih osoba koje su preživjele traumu logora koja se zove silovanje. Nepriznavanje, nerazumijevanje traume, nesigurnost, nebriga i nepoštovanje i nepriznavanje tog čina seksualnog zločina koji je napravljen nad ženama tokom rata u BiH je ono što osjećaju žene koje su silovane“, rekla je Arnautović.
Gordana Vidović, iz organizacije Budućnost iz Modriče, kaže da se o problemima žena koje su preživjele seksualno nasilje ne govori u javnosti i politici, pa su samim tim i one nepravile zid ćutanja zbog straha od odbacivanja od strane porodice i društva. „Imamo takvu situaciju da su žene koje su preživjele silovanje na marginama života. One se nalaze u vrlo lošoj siatuaciji, društvo na njih gleda sa podozrenjem. Možda se sad, u posljednje vrijeme malo pojavljuje neko ko bi možda pričao o tome zato što postaje in tema, međutim, one same nisu ništa dobro prošle“, navodi Vidović.
U BiH još uvijek nema potpunih podataka o broju žrtava silovanja i drugih oblika seksualnog nasilja, ali procjene UN-a govore o broju od 20 do 56 hiljada. Iako je proteklo 20 godina od rata u BiH, slučajevi u kojima su procesuirani silovatelji mogu se nabrojati na prste, a većina žena žrtava je izgubila vjeru u institucije, za šta Vidovićeva krivi politiku. „Mnoge žrtve su davno dale izjavu i imale prikupljene dokaze za procesuiranje, međutim dešava se da je njihova dokumentacija izgubljena, a opet u saglasnosti sa politikom koja je to omogućila, a to su savezi i udruženja logoraša koji ne dozvoljavaju pristup tim dokumentima – pretpostavljam da ih nisu bacili, što znači da politika još nije dala zeleno svjetlo da oni mogu da procesuiraju takve slučajeve“
Prema mišljenju naših sagovornika, to je momenat koji treba iskoristiti kako bi BiH konačno pokrenula pitanje procesuiranja zločina silovanja i rješavanja problema žrtava, a ne da se čeka narednih 20 godina.
Šutnja o onome šta su preživjele potiče od straha od počinitelja, straha od razotkrivanja njihovih iskustava od strane partnera, djece, uže okoline, te straha od šire društvene stigmatizacije, koja je prisutna bez obzira na njihovu društvenu, etničku ili vjersku pripadnost.
Pored toga, nedostaje im institucionalna podrška, što dodatno pogoršava njihov položaj u društvu, istaknuto je na nedavno održanom okruglom stolu u Banjaluci pod nazivom "Stigma: nedostatka društvenog priznanja i institucionalne podrške za žrtve seksualnog nasilja i silovanja iz proteklog rata u BiH", u organizaciji TRIAL-a (Track Impunity Always) u BiH.
Lejla Mamut
"Nedovoljna zastupljenost problema sa kojima se susreću osobe koje su preživjele silovanje i seksualno nasilje u ratu u BiH nameće potrebu da se o tome više govori. Glavno je pitanje stigme koju te osobe nose i koliko se ta stigma koja postoji produbljava činjenicom da u državi ne postoji šire društveno priznanje zločina koji su se desili nad ženama, kao i to što ne postoji institucionalna podrška koja bi im omogućila da ostvare svoja prava kao preživjeli ovih zločina", kaže Lejla Mamut, koordinatorica za ljudska prava u međunarodnoj organizaciji TRIAL u BiH (Track Impunity Always). „Govorim o osobama koje žive na margini u svakom smislu, u svakom pogledu. To su osobe koje su najčešće socijalno ugrožene, žene koje su samohrane majke, dakle koje nisu imale podršku svojih partnera prije svega, u nekim slučajevima ni djece, da ne pričamo o široj zajednici u kojoj žive. Nedostatak je i psiho-socijalne podrške da bi mogle prevazići posljedice tih zločina, kao i pravne pomoći da mogu ostvariti svoja prava“, kaže Mamut.Na državnom nivou ne postoji zakonski okvir koji bi omogućio žrtvama seksualnog nasilja iz proteklog rata u BiH da ostvare svoja prava. Iako u Federaciji BiH postoje određeni zakonski okviri koji regulišu ovo pitanje, u RS ove žrtve nemaju adekvatan status, ističe Mamut. „Prije svega pravnu odštetu, tj. mjesečna primanja na osnovu onoga što su preživjele, pravo na psiho-socijalnu i pravnu podršku, pravo na prioritet u zapošljavanju, neke povlastice u smislu obrazovanja djece“
Azra Arnautović, psihoterapeut u nevladinoj organizaciji “Viva žene”, kaže da je neophodno prepoznavanje načina na koji stid, trauma i strah od stigmatizacije spriječavaju žrtve da progovore. „Riječ žrtva je na neki način stigma tih osoba koje su preživjele traumu logora koja se zove silovanje. Nepriznavanje, nerazumijevanje traume, nesigurnost, nebriga i nepoštovanje i nepriznavanje tog čina seksualnog zločina koji je napravljen nad ženama tokom rata u BiH je ono što osjećaju žene koje su silovane“, rekla je Arnautović.
Gordana Vidović, iz organizacije Budućnost iz Modriče, kaže da se o problemima žena koje su preživjele seksualno nasilje ne govori u javnosti i politici, pa su samim tim i one nepravile zid ćutanja zbog straha od odbacivanja od strane porodice i društva. „Imamo takvu situaciju da su žene koje su preživjele silovanje na marginama života. One se nalaze u vrlo lošoj siatuaciji, društvo na njih gleda sa podozrenjem. Možda se sad, u posljednje vrijeme malo pojavljuje neko ko bi možda pričao o tome zato što postaje in tema, međutim, one same nisu ništa dobro prošle“, navodi Vidović.
U BiH još uvijek nema potpunih podataka o broju žrtava silovanja i drugih oblika seksualnog nasilja, ali procjene UN-a govore o broju od 20 do 56 hiljada. Iako je proteklo 20 godina od rata u BiH, slučajevi u kojima su procesuirani silovatelji mogu se nabrojati na prste, a većina žena žrtava je izgubila vjeru u institucije, za šta Vidovićeva krivi politiku. „Mnoge žrtve su davno dale izjavu i imale prikupljene dokaze za procesuiranje, međutim dešava se da je njihova dokumentacija izgubljena, a opet u saglasnosti sa politikom koja je to omogućila, a to su savezi i udruženja logoraša koji ne dozvoljavaju pristup tim dokumentima – pretpostavljam da ih nisu bacili, što znači da politika još nije dala zeleno svjetlo da oni mogu da procesuiraju takve slučajeve“
William Hague, David Cameron i Angelina Jolie u Londonu
U Londonu je od 10. do 13. juna održan Globalni samit "Zaustaviti nasilje u sukobima" na kojem je učestvovalo više od 140 zemalja, a kojem su predsjedavali ministar vanjskih poslova Velike Britanije Vilijam Hejg i specijalna izaslanica UNHCR-a za izbjeglice, američka glumica Anđelina Džoli.Prema mišljenju naših sagovornika, to je momenat koji treba iskoristiti kako bi BiH konačno pokrenula pitanje procesuiranja zločina silovanja i rješavanja problema žrtava, a ne da se čeka narednih 20 godina.